PROFESORICA I MAMA

utorak, 27.03.2007.

skup

Obrada djela:


Komedija “Skup” obrađuje u klasičnoj književnosti često korišten motiv škrca, a inspirirana je Plautom ( “Aulularia” ) što je navedeno u prologu.

“ A komedija, mislite, kakva će bit? Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se dijeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena i njekoga libra starijeg neg je starost, - iz Plauta; djeci ga na skuli legaju. “

“Skup” je komedija u pet činova, a sačuvana je u krnjem obliku, bez završetka. MJESTO RADNJE je Dubrovnik, a VRIJEME RADNJE tadašnje, odnosno sredina XVI stoljeća. SADRŽAJ joj već u prologu otkriva Satir:

“ Starac će njeki bit koji je našao tezoro u munčjeli i skrio ga u neki ormar pod ognjište - taji da ga je našao. Ima jedihnu kćer; prije hoće kćer ne udat nego joj od tezora dat išto za prćiju.”

Skup je pronašao blago u zemljanoj posudi, i u njoj je i dalje čuva, živeći u krajnjoj oskudici, u kojoj trpi i njegova kći Andrijana, ali i služavka Variva. U Andrijanu je zaljubljen mladi Kamilo, kojem majka Dobre ne odobrava ženidbu bez miraza. Skup se pak želi riješiti djevojke, koja se, prema tadašnjim običajima, bez miraza ne može udati. Pristaje ju je, bez miraza, uzeti Kamilov stari ujak Zlati Kum. Kamilo, u strahu da će mu Andrijanu udati za Zlatoga Kuma, na nagovor sluge Munua izigrava smrtnu bolest, majka se uplaši, a stari ujak Niko ne opravdava ljubav mladih kojoj je prepreka nedostatak novaca. Na Kamilovoj strani jest majčin prijatelj Dživo. Skup, u pripremama za kćerino vjenčanje blago sakriva u grob u crkvi, no prati ga Munuo, koji krade blago. Munuo je zaljubljen u Dživinu služavku Grubu, koju prosi Zlati Kum, vidjevši Skupovu mahnitost, odustaje od vjenčanja. Skup traži svoje blago, a Kamilo, želeći Skupu otkriti da su se on i Andrijana zaručili, govori da je njegovo blago, to jest kćer, njegova. Skup pak misli na zlatnike, pa optužuje Kamila za krađu. U međuvremenu Munua otkriva Kamilov prijatelj Pjerić, i dovodi ga pred Kamila, Skupa, Dživa i Zlatoga Kuma, i tu završava sačuvani tekst komedije. Komedija je prikazivana s više dopuna, ali nije teško naslutiti da svatko dobiva svoje: Kamilo Andrijanu, Munuo Grubu, a Skup svoju ljubljenu posudu sa zlatom.

Među likovima u komediji najupečatljiviji je SKUP, škrti starac. Pronađeno zlato njemu je i blagoslov i noćna mora - sretan je što ga ima, ali je u vječitom strahu da ga netko ne ukrade. U petom prizoru prvoga čina, Skup govori:

“ Ja ne znam što ću, ja nijesam sikur s ovom čeljadi, ja sam nevoljan čovjek. Ne imat zlato - zlo! Imat ga na ovi način - zlo i gore! Otkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Otkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo, draže mi je neg duša! Kako ga sam u munčjeli našao, tako ga u munčjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko čuje? Nije nikoga! Tko bi munčjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline, ali taka stvar; od tezora se nitko neće stavit. A da ga u skrinji držim, koliko bi veće gvozdjem obijena bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu božiju mi sve nješto govori: pođ' ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža čini, a zlato je kalamita. AMOR NIJE AMOR, ZLATO JE AMOR; zlato stare - mlade, lijepe - grube, svete - griješne, svjetovne - crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma što činim ja ter ne trčim da mi ljubav tkogodi ne ugrabi? Tko ljubi, sumnjiv je.”

Tom posljednjom rečenicom - tko voli, ujedno i ljubomoran, Skup potvrđuje svoje stajalište da, iako mu savjest govori da je zlato zlo, za njega ljubav nije ljubav, već je zlato ljubav. Da bi sačuvao svoje blago, i da tkogod ne posumnja da ga ima, Skup živi bijedno, u hladnoj kući, bez hrane, i bez dostojne odjeće za ukućane. Neprestano ga proganja sumnja da netko ipak zna da on ima blago, pa ga plaši i ponašanje sugrađana. O tome govori u sedmom prizoru prvoga čina.

“ Počeli mi se su persone javljat koje me prije i ne znahu; dobitam da su štogodi uzaznali. Što ćeš, zlatu se svijet klanja. Ma ja da negam: ne imam vode, ubog sam kako uš. Vraga izjeli! Svaka zja da vraga od tuđeg proždre. A ja tvrd kao mramor: “ Ne imam ništa, zahvaljam na prijateljstvu!” Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije veće što menestrat, i ne znaju te.”

Svoju kćer Andrijanu, šesnaestogodišnjakinju, Skup vjeri za značajno starijeg bogatog Zlatoga Kuma, koji pristaje uzeti djevojku bez miraza. Vjenčanje mu je nova briga - kako prikriti da ima blago, da nije ubog kakvim se predstavlja. U šestom prizoru trećega čina Skup govori:

“ Tko ima udavat kćer, ima febru kvotidijanu uza se, koja ga ne čini spat ni mirovat noć ni dan; tko paka vjeri kćer i dava ju ima pez na sebi, gora mu je na pleću pod kojom se pridira. Ja pođoh na komardu da spravim, da kupim, da časno dovečer dočekam zeta; ono drago a ono draže, onoga nije, a ono se hoće; a tko se hoće počtit, trijeba je tresnut tobocem! Bogme se ja neću pridrijet, i ako hoću pokrit tezoro, trjeba da se činim ubog; inako, ako je tko što čuo da je u mene tezoro, scijenit će za čerto da ga imam. Ništa najbolje nije - uboštvo je! “

Skup, u strahu za svoje blago, kako je u prvom činu tjerao Grubu koja je došla po vatru, tjera i sluge Zlatoga Kuma, koji obavljaju pripreme za vjenčanje. U razgovoru sa Zlatim Kumom, u desetom prizoru trećega čina, Skup traži skrivene namjere, i dvoji: želi li Zlati Kum biti dobrotvor prema siromašnoj djevojci ili sumnja da Skup ima blago. U tom razgovoru, Skup se osvrće na grijehe - lakomost i razmetnost, i smatra da je lakomost manji grijeh.

“ Istinom lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava i kuga je od svijeta. Ma razmetan čovjek vele je gore, er lakomos uzdrži, a razmet rasiplje.”

Budući da Zlati Kum vjenčanje zakazuje za istu večer, Skup odluči blago, kako ne bi bilo u kući, sakriti u crkvi. U jedanaestom prizoru, Skup sakriva blago, i zadovoljan je svojoj domišljatošću:

“ Od greba tko će se stavit? Tko li će grob otvarat? A svrh munčjele sam kosti stavio. Oh, sikur sam večeras. Poć ću priklonit crkvu, u dijaka ću uzet za večeras ključ od crkve, da u mene stoji. Namoru ga ću poć sad uzet.”

U trećem prizoru četvrtoga čina, Skup govori o ponašanju svećenika i plaćanju crkvenih obreda, a u tom njegovom govoru Držić se šali na vlastiti račun kao klerika:

“ Dum Marin me zagovori: “A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije veće u krstjanijeh, a dava se pjet”, a sve: “Da'!” a sve: “Tu ćeš spendžat toliko”, a dinar kad se mre, a dinar kad se žive, a bez dinara ne more se moltva rijet, a dinar, sve dinar što dinar. A dobro brijeme imaju - kantajuć hljeb dobivaju! ”

Skup uskoro shvaća da mu je blago nestalo - pratio ga je Munuo i, vidjevši da starac sprema blago, odnio ga je iz groba. Skup je skoro poludio od užasa, a vidjevši ga takva mahnita, Zlati Kum odustaje od ženidbe. Skupu dolazi Kamilo da mu kaže kako je Andrijana njegova, i u njihovu razgovoru, u prvom prizoru petoga čina dolazi do nesporazuma - Kamilo blagom smatra Andrijanu, uspoređujući svoj čin s otmicom lijepe Helene. Skup pak misli da Kamilo govori o ukradenom zlatu i traži da mu ga vrati:

“ SKUP: Koju Elenu? Koji Pariš? Tezoro mi vrati bez velika skandala i neću riječi.
KAMILO: Što sam ja uzeo ne mogu ti vratit, i što sam uzeo nijesam silom uzeo, - Andrijana tvoja kći bila je kontenta od toga.
SKUP: Andrijana moja kći s tobom je bila da moje uzmeš?! Ajme sada zlo, - u kćeri se uzda.
KAMILO: Mladosti se je dano privarit; a ja sam njoj dao vjeru, a ona meni.
SKUP: Vjeru ste dali jedno drugom za asasinat moju čas i sve moje dobro na svijetu! Ajme što čujem?! To ti je plata od vjerenika koja joj bijah našao, bogatijega čovjeka od grada.
KAMILO: Nije sve u bogatstvu. Ni ja tvoj neću biti zao dzet.
SKUP: Ti si zao, a ona nije dobra. Moje mi tezoro vrati!
KAMILO: Ovakve se stvari ne mogu vratit.
SKUP: Neš vratit tezoro moje, lupežu?
KAMILO: Od onake stvari lupež bit ne sramujem se i ne kajem se, i opet bih lupež bio.
SKUP: Ja ću na pravdu!
KAMILO: I ja ću na pravdu. - Ovi čovjek, para, ne odgovaraše na moj prepozit, tezoro mijenjtuje i o vraćanju govori, a ja hoću rijet da se je Andrijana za mene vjerila i udala. Moja je veće žena - djevojkom se veće ne može vratit. I vjerit je se druzijeh veće ne more, ako je pravde u ovom gradu. A on lje teše: “Moje mi vrati!”

Skupu i Kamilu pridružuje se i Zlati Kum, kojem se Kamilo, napokon shvativši o čemu starac govori, žali da ga je Skup optužio kao lopova. Zlati Kum potvrđuje da se neće ženiti Andrijanom, a za Skupa misli da je poludio, jer, kao siromah, umišlja da je imao blago. U posljednjem sačuvanom prizoru stiže Dživo, te Pjerić koji vodi Munua - lopova s blagom, a u različitim dopisanim završecima komedije, Skup dobiva svoje blago.

KAMILO i ANDRIJANA, iako glavni junaci ljubavne priče malo govore, posebice Andrijana. Kamilovo srce svoju ljubav i patnju pokazuje u prvom prizoru petoga čina:

“ Ajme, koja je ovo muka ku ćutim u meni! Ovo su bolesti od smrti: ja mrem, ja ne valja ni da živem! A mogu li živjet bez života moga? Bez Andrijane ja ne mogu živjet. A jesam li i sada živ? Bez nje ja nijesam živ - mrtav sam i u paklu sam, u živom ognju gorim. Ajme, Andrijana dundova ima bit! Toj će bit, toj neće bit: to neću da je da znam život izgubit. Moja je, meni se obećala, ne more veće njegova bit.”

No, zato je njihova ljubav predmet razmatranja drugih likova. Variva i Gruba tako u prvom prizoru prvoga čina komentiraju način udvaranja dvoje mladih:

“ GRUBA: Andrijana je, žint, obećala Kamilu; znaš, onomu vlasteličiću što često ovdje prohodi.
VARIVA: Obećala, sjetna! Kako se to obećava?
GRUBA: A on sve uzdiše i govori “jao!”
VARIVA: Jao ti vazda! Što je to “jao”?
GRUBA: Ono ne znam; govore vazda kad dunižaju, “jao”.
VARIVA: Jao i stara sam, a ne znam koliko ovi bizgiči znaju. ”

U razmatranju ljubavi Kamila i Andrijane posebice se ističe lik Kamilove majke DOBRE, buduće svekrve. Već u prologu Držić govori o svekrvama:

“ Ah ove svekrve! Da mogu ove mladice bez svekrva bit, dobro ti bi im bilo! Svekrve, svekrve! Vazda kore, vazda karaju, vazda psuju, vazda nemirne! A neboge nevjeste ne smiju se ni tužit, obikle ih su. Neg kad im prem dodiju trče s rukami u pazuho, muče, tako im i omiču smokve i roge. Kad one većma psuju, tako one većma smokve i roge! “A to tebi, a to tebi ” u sebi govore. ”

Dobre se pojavljuje u desetom prizoru prvoga čina, kada svoga brata Zlatoga Kuma nagovara da se, iako u poznim godinama, oženi. Dobre govori o svojem shvaćanju žena i njihove pameti:

“ Dobro da mi žene scijenjene smo zamalo u stvoru i da ne imamo pamet mušku ma djetinjsku, koja se, kako i slaba grana, na svaki svjet obrće, ili lud ili mudar, i prije na lud neg na mudar. ”

U liku Dobre Držić slika pripadnicu vlastele, koja smatra da bogatstvo i moć moraju ostati u uskom, povlaštenom krugu. Kao zastupnica konzervativnog shvaćanja života Dobre se predstavlja i u razgovoru sa slobodoumnim prijateljem Dživom u prvom prizoru trećega čina. Dobre se ne može složiti s vjeridbom sina bez majčine dozvole, a o snahama ima vrlo ružno mišljenje.

“ DOBRE: Rasuta! Vjerio! Ona djetetina, još mu usta mlijekom vonjaju! Za njega su žene! Neće mi u kuću! Kako se bez mene vjerao, tako bez mene i boravi!
DŽIVO: Zašto, Dobre? Imaš onoga jednoga sina, a imaš svega milos božiju. Koje će zlo bit da t' nevjestica u kuću dođe od koje ćeš zabavu imat i odmjenu u sve kućne posle ?
DOBRE: Odmjenu u kućne posle? Nemoj mi, Dživo, spominjat današnje nevjeste! Od sadanjijeh nevjesta nije neg' spat do podne; a kad se ustane, dvije djevojke nijednoj nijesu dosta da ih sapinju i oblače. A kad se obuku, jedva do objeda mrdajući oko glave njeke čičke od kosa zavijajući i pri zrcalu - uh, tuga me je govorit'! - čerse, zle česti, a pak se u crkvu dođe, a mise se sve svršile.
DŽIVO: Dobro, ne moremo mi svijet načinit. To u početak bude, a pak i one, brijeme ih nauči, o kući uzrade.
DOBRE: Rade - ruke u tikvici držeći, s funjestre na funjestru svlice klubučac naviju, pomrdaju u čestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvjetje se kupuje; u dumama, u Čičilija, u Justina po rusate se vodice posila.
DŽIVO: Mladost je taka!
DOBRE: I mi smo mlade i gizdave bile, ali smo u ognjište ulazile, a nijesmo tolika čuda činile. Nebogo, mi o Ave-Mariji ustajahomo, a moj pokojnik - pokoj mu duši! - rekao bi mi: Dobre, ti se ćeš ištetit, docna ležeš, a odveće s utra ustaneš, nemo'!” A ja, dokle bi on ustao, dva vretena bih naprela, objed bih naredila, sto posala bih učinila.
DŽIVO: I to je odveć bilo, Dobre. Ne daju ih oci za godišnice s tolicijem prćijami muževom, ma da su gospođe i da zapovijedaju. Ja mojoj ne dam da toliko s jutra ustaje; drago mi se je u odru š njom ovako porazgovorit ujutro. Komu je žena draga, i sve mu je drago što čini. A jeda su nam robinje? Godišnice za ognjište, preslice za kudjelju, a vladika da povijeda u kući!
DOBRE: Zapovijeda ludijem, žimit, i za bradu iz potezaju, - tot njim! A tvoja razbludnica pođ' da ti gaće okrpi, - jes, nada' se!
DŽIVO: Šavci su za to.
DOBRE: Šavci za da do ženskijeh bječava i kroje i šije i krpe. Jes, mi smo tako činile.
DŽIVO: Vi ste u ono brijeme bile kad se je u bortijeh hodilo; a ove su u ovo kad se i svila dere, i dobro se dere er jes od šta.”

Tom izjavom - neka se dere kad ima od čega, Dživo govori o gospodarskom prosperitetu Dubrovnika. Istodobno, Dživo Dobri objašnjava da tipične ideale - radinost i štedljivost ne treba pretvarati u škrtost i gramzivost. Dživo govori kako poštuje svoju ženu, i da žene muževi ne bi trebali smatrati služavkama. Kroz Dživu progovara sam autor koji se suprostavlja uskogrudnim shvaćanjima vlastele u Dubrovniku. Kritiku ljudske uskogrudnosti i oholosti autor iznosti u Dživinom monologu u osmom prizoru četvrtoga čina:

“ Moj bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su - neka ostalo ostavim - naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog primaju i slijede, koji svijet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena koji jem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospodstvo u glavi njeko nose s oholasti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što žude hoće, i scijene, njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti bez milosrđa: ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa. Mlada ne moremo mi učinit da nije mlad i da svojom naravi ne provodi, star također da svojijem korsom ne ide. ”

Dživo Kamila i pravo mladosti na ljubav brani u razgovoru s dundom Nikom, koji pak otkriva svoja konzervativna i uskogrudna shvaćanja, i nepovjerenje u mladost. Time se Niko, a to Dživo i konstatira, potvrđuje kao predstavnik tvrdoglavih, oholih i nerazumnih, o kojima je Dživo govorio u svojem monologu.

“ DŽIVO: Kamilo nam se vjeri; jes' li čuo?
NIKO: Zli glasi i nezvani dohode; čuo i ne čuo; i čujem da ne čujem ako i čujem što nije za čut.
DŽIVO: Što nije za čut? Čuju se i veće stvari neg su ove, meni para. Grubše je čut da se je Zlati Kum star vjerio neg Kamilo mlad.
NIKO:Grubo je čut: narodit mlad čovjek ošpedao djece, i za hranit ih, grabit, krasti i ašašinavat i dat zlo' česti dušu: a nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima protrjebu vragu dušu davat.
DŽIVO: To je razum svjetovni, a nije razum božiji.
NIKO: Što je razum božiji?
DŽIVO: Razum je božiji: ženit se za imat plod i za umnožit' rusag ljudski, i trudit i mučit za hranit rod koji bog da, i ne plakat. Ili kćeri ili sinovi - bog ih dava, bog se njimi i brine. Tko se mlad oženi, u staros ima ljudi sinove nakojijeh se njegova staros uslanja, i ne ima potrjebu od žene da ga guverna.
NIKO: Jes, na to se osloni, na sinove se nasloni, - našao si štap, u sadanje brijeme da se podštapiš, - da te ne scijene i da tvoju staros pogrđuju i da se gospodne nad tobom.
DŽIVO: Oci nerazumni zlijem guvernom, nemirni s bata, koji palicom, ne ljubavi od oca, alevaju sinove, učine da im su sinovi ne sinovi ma neprijatelji. I na to ih pravda božija osudi er sinove valja alevat kako sinove a ne kako robove.
NIKO: Vas je s tobom razlog! Pirujte s Kamilom, kad je tako. Uživa'te to dobro, a ja, kad dođu u mene na zajam, ne imam ludijeh dinara. I zbogom!
DŽIVO: Ni ja ne hvalim ludos od djece, ma, kad je stvar učinjena, ne valja ga abandonat, ni dovesti ga na desperacijon da ga izgubimo.
NIKO: Ja sam ga za mene izgubio.
DŽIVO: Ovo je ono tvrdoglavsto što najprvo rijeh.”

Inače, dundo Niko sa kao konzervativac predstavlja i u razgovoru s Kamilovim prijateljem Pjerićem, kada odbija pomoći nesretnom Kamilu. Niko grdi noćne skitnje mladeži, tvrdi da su neobrazovani, a okomio se i na običaje, te odjevanje mladih:

“ Nijesu vam drage ove riječi? Ni nam vaša činjenja. Sramujemo se vami! Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit: a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese.”

Kao i Niko i ZLATI KUM je predstavnik bogate vlastele, ali on je pak spreman prekršiti određena društvena pravila. Tako svojoj sestri Dobri, koja ga nagovara na ženidbu, i to bogatom djevojkom, odgovara da ne želi djevojku s mirazom. Takve djevojke, po mišljenju Zlatoga Kuma, s obzirom na novac koje su donijele mužu, smatraju da su muža kupile. Zato Zlati Kum, u desetom prizoru prvoga čina kaže:

“ Neću gospođa u kući, hoću djevojku kojoj ću ja gospodar bit, a ne ona meni. Ja nemam potrjebu od imanja. ”

Vjenčanje bez miraza, kasnije u desetom prizoru trećega čina, Zlati Kum smatra poželjnim, i ističe da bi se tako rješavala i socijalna pitanja, u skladu s Božjim zakonom:

“ Hoće bogat uboga da pomaga, a djevojke uboge da bogati uzimaju; to ljudska koris prosi, i djevojkama ubozijem da je prćija dobrota, koja dobrota u djevojci veće valja neg velika prćija. Na ovi bi način Grad bolje stao: bogati bi uboge potčapljali; tako bi se grad uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vječna brjemena, a ne uboštvo, kako grinja konsumavalo građane i Grad. Da bogatstvo od bogatijeh kijeh nije vele, ne more učinit da građani i Grad ne ide svakčas na gore i na ruinu, ubozi bi se konsolali dobrotom od bogatijeh, a ime od dobrote bogatu veće valja, ako razumije, neg bogatstvo. Ma je lakomos svijet zaslijepila: kroz dinar svak gleda, na dinar svak pozire: što hoće razlog i što je bolje za čovjeka, od toga je svak slijep. ”

Među likovima su i sluge - Kamilov MUNUO, te služavke (godišnice) - Skupova stara VARIVA i Dživova mlada GRUBE, kao sluge Zlatoga Kuma - Pasimaha i Drijemalo. Posebice se ističe Munuo, lakomislen, zaljubljen u Grubu, koji Skupu krade blago. Munuo je također žrtva lakomosti - to pokazuje njegova dvojba u jedanaestom prizoru trećega čina: ići Kamilu i reći da mu Andrijanu odmah uvečer udaju, ili iskoristiti prigodu i ukrasti blago:

“ Brate, imam li poć k Kamilu da mu spovijem kao stvar stoji? Er ako brzo ne remedija, ako sad ne remedija, veće ne bi načina, Andrijana osta Zlatog Kuma žena. Ako li pođem, koliko ću biča meritat gdje čujem starca o tezoru vačelat, a gdje je sam uljezao u crkvu sad pod noć, a obzire se. Ne more bit neg da hoće skrit štogodi ovi starac u crkvi. Nije za ostavit ovaki posao! Tezoro, kurvin sine, gdje bih ja večeras obogatio! Bogme ću spijat što čini u crkvi. Grob njeki otvora, munčjelu njeku unutra stavi. ”

Munuo se ponaša čudno, što prvo primjećuje Gruba, a zatim i Pjerić, koji da vodi Kamilu. Budući da originalni završetak predstave nije sačuvan, ne znamo točno kako prolazi Munuo, ali, s obzirom da je u pitanju komedija, gdje se na kraju sve razriješi na opće zadovoljstvo, nije teško pretpostaviti da će Munuo ostati bez ukradenoga zlata, ali da će dobiti Grubu.

Osobnost Držićeva STILA pokazuje se i u “Skupu”, a djelo pruža velike mogućnosti izvedbe na pozornici i tekstom daje glumcima velike mogućnosti prikazivanja komičnih likova. Dijalozi su brzi, replike kratke, a dulji monolozi rijetki. Držić piše u prozi, prekidajući tako s tradicijom pisanja isključivo u stihu, pa se u “Skupu” stihovi pojavljuju tek u nekoliko pjesmica koje pjeva Gruba. Držić se služio svakodnevnim, govornim JEZIKOM, koji unosi svježinu u njegove likove iz stvarnoga života. Na to se sam autor osvrće već u prologu, komentirajući izjave nekih žena da su iznenađene jezikom:

“ Njeke se sad maškerate čine, para da se na Placi razgovaraju. Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strijelami? ”

U jeziku prevladavaju brojni lokalizmi, pa se teško može razumjeti bez rječnika, koji redovito prati izdanja “Skupa” i drugih Držićevih djela. Mnogobrojne su strane riječi iskvarenoga talijanskog ili latinskog jezika: munčjela - posuda, remedijo - lijek, diskrecijon - tajna, krudeli - okrutan.

I imena, odnosno nadimci likova koriste se za igru riječi:

“prava si Variva koja pakao š njime variš ”

“ ...da Gruba ne bude gruba ( ružna ) ”

“Munuo ti si munuo, bježi da se vješala tobom ne munu! ”

“ Zlato, ( Zlati Kum ), ime ti je zlato, i kuća ti je suho zlato…”






Doživljaj djela u cjelini:

Kad se prevladaju teškoće razumijevanja zbog jezika, komedija “Skup” pruža zanimljiv uvid u život Dubrovnika prije više od četiri stotine godina. Saznajemo za nehuman običaj udavanja djevojaka uz miraz, a one čije ga obitelji nisu mogle osigurati, morale su ostati same. Autor progovara i o problemima Republike ( koju je kasnije čak naumio urotom rušiti ). Okomio se na okoštalu vlast vlastele i zauzimao se za prava pučana, tražeći socijalno pravednije društvo.

Uz probleme i poroke tadašnjega Dubrovnika, Držić slika svevremene osobine - škrtost i lakomost, lakomislenost, uskogrudnost. Oslikao je i uvijek aktualan sukob svekrva i snaha, ali i jednako tako stoljećima aktualan jaz generacija. Za nas, mlade, to je posebno zanimljiv aspekt djela, jer pokazuje da su se i prije četiri stotine godina mladi sukobljavali s roditeljima, sve dok i sami ne bi postali roditelji, i imali primjedbe na drugu mladu generaciju

27.03.2007. u 21:38 • 9 KomentaraPrint#

petak, 23.03.2007.

Image hosting

Image hosting

23.03.2007. u 12:38 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.03.2007.

STIL



od grčke riječi STYLOS= način pisanja

Suprostavljan razgovornom jeziku pojedinim narječjima i slično književni se jezik smatra cjelinom ali se u stvarnosti sastoji od nekoliko stilova. Razlikujemo 3 osnovna stila:
1. POSLOVNI STIL
2. ZNASTVENI STIL
3. PJESNIČKI STIL

POSLOVNI STIL se upotrebljava u vršenju praktičnih poslova u politici, upravi, prosvjeti, zdravstvu, industriji, trgovini, vojsci, novinarstvu i sl.
Poslovni stil obiluje najrazličitijim riječničkim blagom, često vrlo specijalnim. Zbog veze s drugim jezicima osjeća se njihov utjecaj. Rečenica mu je kratka i puna preciznih podataka, ali i jezičnih klišea i formi. Možemo ga podijeliti na:
• UREDSKI STIL- uptrebljava se u dopisima između ustanova i pojedinaca ili između ustanova
• PUBLICISTIČKI STIL - namjenjen je najširoj javnosti. U ovaj spada i NOVINARSKI STIL.- Uz opće značajke poslovnog stila u većoj ili manjoj mjeri skup je svih stilova

ZNASTVENI STIL -njime se služi znanost-tehnika, medicina, društvene i pravne znanosti. Intelektualni elemnenti su ovdje u prvom planu, tj.afektivna strana jezika gotovo potpuno odsutna. Osnovne su mu osobine logičnost u izrazu i preciznost u upotrebi termina. Obično je pun tuđica zbog međunarodnog karaktera znanosti. Rečenica je vrlo složena i apstraktna.

PJESNIČKI (KNIŽEVNOUMJETNIČKI) STIL Taj jezik umjetničkog djela (intenziviran) jezik dan u svom najvećem napregnuću, jer pjesnik je čovjek koji je sav obuzet osjećajima, uzbuđenjem, vatrom i nastoji to jezikom prenijeti na čitatelje.Zato on u velikoj mjeri upotrebljava osjećajno obojene riječi, a obične dovodi u nove veze, jer mu nije stalo samo da nam preda svoju poruku nego da prenese i svoje osjećaje. Ujedno nastoji to učiniti što zornije, slikovitije, i zog zoga se obično služi poredbama i prenesenim značenjem. Tuđice su svedene na najmanju moguću mjeru.

22.03.2007. u 19:28 • 1 KomentaraPrint#

Viktor Vida




Viktor Vida
Viktor Vida (Kotor, 2. listopada 1913. - Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik.
Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agnezia giornalistica italocraota, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.
Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.
Djela:
• "Svemir osobe",
• "Sužanj vremena",
• "Otrovane lokve",
• "Otključana škrinjica".
Hrvatski pjesnik Viktor Vida rođen je u Boki kotorskoj 2. listopada 1913, na blagdan Anđela Čuvara (upoznavši Vidin život, nisam nimalo siguran da je taj posao Vidin Anđeo dobro obavio, očito bio je, barem na trenutak, nebrižan). Za Boku kotorsku govori se da je taj, svojedobno izgubljen, dragocjeni hrvatski mitski prostor nazivan i zaljevom hrvatskih svetaca osjenčan sjajem tradicionalnih rituala bokeljske mornarice, živa spomena na poznate pomorce i pouzdane kapetane, danas je politički i geografski odijeljen od Hrvatske, ali pisana riječ i svjedočenje životom potvrđuje da i dalje pripada onoj kordijalnoj Hrvatskoj na koju je teško zaboraviti. Viktor Vida bio je Bokelj, ali i građanin svijeta, bio je sjajno obrazovan i veliki znalac ne samo talijanske poezije (i sam je pisao pjesme na talijanskom jeziku). Ovdje predstavljene četiri prevedene pjesme otkrivaju u kojoj je mjeri Vida živio i u dosluhu s vrhovima moderne europske poezije, čak i onda kada ga je nesretna emigrantska kob bacila do daleke Argentine, gdje se uvjeren u egzistencijalnu bezizglednost ubio u dobi od četrdeset i sedam godina 25. rujna 1960.
Zbogom,kućo bijela
Zbogom,kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti krunu krov.

Zbogom,kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!


Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.

Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.

Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.

Evo,sunčan trak
Pada u sobu,kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skrutio u kutu.

Viktor Vida: Zbogom, kućo bijela
vrsta pjesme: lirska pjesma
- tema: snažan osjećaj čežnje za rodnom kućom - nostalgija
- motivi: prirode: more, galeb, bor, zvijezde, sunčan trak
prostora čovjekova života: kuća, krov, tavan, podrum, krčag vode
na stolu, soba,kapci, kut
čovjeka: prosci, mrtvi djedovi, bosi dječak
- boja kao motiv: bijela, modra (boje mora i priobalja)
- motivi su međusobno povezani i uvjetuju jedni druge: čine jednu sadržanu cjelinu
- pojačani doživljaj nostalgije pjesnik postiže različitim stilskim izražaj-nim sredstvima:
a) epiteti: kućo bijela, modri bljesak, sunčan trak, bosi dječak
b) metafora: pravilna kocka na moru, mala tvrđavo sreće, zvijezde se rojile
noću u krčagu vode na stolu, podne rasipa iskre dragulja
c) personifikacija: sunčan trak traži bosa dječaka
d) kontrast: život-smrt
- ritam: usporen (odgovara sadržaju pjesme; načinu života)
- ostvaren je: inverzijom, opkoračenjem, asonancijom, ponavljanjem
samoglasnika o, elipsom (Modri bljesak)
- pjesma se sastoji od šest strofa: 1. četverostih ili katren
2. peterostih ili kvinta
3. peterostih ili kvinta
4. dvostih ili distih
5. dvostih ili distih
6. četverostih ili katren
- poruka pjesme: U čovjeku postoji vječna čežnja za domom i zavičajem koji je napustio.


Zakljucani kovceg

Imam staru majku, sasvim sijedu,
a i sâm sam star beskrajno,
kao mjesec, dobri kume, kojem gasne zar
u lokvi nase basce,
gdje pije cesljugar.

Tu sam kula i zatvorena skrinja,
zuta od vremena, zardjalih brava,
i samo jedna stara smezurana ruka
na ruho slaze voce
i vijenac suhih trava
(kad ga polagano, strepec, otkljucava).

S mlinarom sam lani pio tesko vino
i moja zvijezda iznad tornja sjala,
u zoru me majka blago dozivala,
sa zelenim gunjem kad krenuh u planinu.

U paprat mi je tijelo utonulo do oka,
na vrhuncu,
pa, kao stari kovceg otkljucan iznenada,
mirisali mi prsti po travi i suncu,
a cvijece kao da je nicalo iz boka

Zaborav

Poslije pokopa covjek ostane sam.
A jos je dan i sunce sja
spokojno nad grobljem.
Trave miruju i sve sve miruje,
samo pcela zuji.

Kvrcne grancica, odprhne kos:
Sad pocinje vijek zemaljskog nistavila.

Njima u gradu sjena je tek do ramena.
On je zov u sjeni ispod kamena.

Samo prvih dana (kad se javi zvijezda)
mislit ce na njega.

SVRGNUTI CAR

Prezren od sviraca i skupe ljubimice,
jer je moje carstvo dotrajalo,
u perivoje sidjoh, da oslobodim ptice,
a milosrdni stotnik dâ mi krcag vina.

Na mahovini usnem
(kao nekoc na dojci plesacice).

A kad se probudih,
izboden, krvav, nad mojom svijetlom sumom
crn je mjesec sjao.

Dojasi ratnik, preda me zbunjen stade
i javi mi, da carstvo –
moja domovina –
bez bitke, saptom pade.

Prokunem svijet i htjedoh razbiti krcag,
al se predomislih:
ne vrijedi ni pola oke vina!

Pa ispih ga na dusak.


OTROVANE LOKVE

Evo i ljeta
u gradu gnjilih trava,
iskidanih, vrelih, tuznih sanja.

Obidjoh jucer Viamonte:
opotio se onaj stari zid
i ograda sveucilista.
Agava je gorjela u tisucu plamicaka.
Onda je oblak zastro sunce
i rijeka grunu kaljuzom
zelenih zmijurina
izmedju klobucaka nafte.

Nije tesko umrijeti.
Tesko je zivjeti:
lomiti se na asfaltu.
Uci mamuran
u vecer praznih soba.
Na golim zidovima
mrlje briljantina u visini glave.

A smrt – sretnog li hipa!
Kao kad zadjes iza ugla
i gledas:
Pa tog sam covjeka
bas tu
u davna doba sreo.
Ista leptirica leprsa iznad ramena.

Pokojni u prvoj noci suocenja
grohotom se smiju,
da su bili nasamareni zivotom.

Dan bijase bakren,
spran, umiruci.
Poslao si vijavicu sunca,
da me smuti.
Kad krenuh podzemnim kanalom,
spazih te u dnu, na drugoj strani:
izrastao si u staklen perivoj.

I onda zagazih u otrovane lokve.

Zavedeni znamo biti tako
prividom bozanstva iz olovna trnja
iza zardjala zbunja
udarcima zrake medju oci.

Zasjenis vedre noci
a trazis, a istes
danak odgovornosti.

Svejedno:
ne progonis beskrajno
prastas. Poigravajuci se
niz stramputicu zebnja.

Tako zivim srecom stradalnika.
Zar me nisi umro
i ja se u kam srucen nikad ne pretvorih.

Ovo je kopno produzenje
usnulih, divnih mora.

Gdje si? Da uneses malo stege
u ovu zbrku krvi i htijenja:
sitnu krijesnicu
u pokosenu tavu.

Nocas si bio skriven
iza hladno vedrih zvijezda.
Nista se od tebe nije vidjelo,
samo ti se naslucivao sjaj.

Skroviti Boze!

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremesna zenica,
sva kao u pamuku tisine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sucelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom rece:
"Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama."
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On polozi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stoljnjak.
Ja jedem kruh i placem.

Sanjarija

Na tanjuru ima vedra pokrajina:

vode, mjesec, kamen i različak

I stara kula pokrivena bršljanom.

To je kao kutijica sanja, što zvoni,

Zahvaljujući vještom mehanizmu.

Dođe sumrak, to je tren

Kad dašak Ane kao da veli:

Svi ćemo se ljuljati u naručju Božjem,

Uspavljivani sjetnom muzikom.

22.03.2007. u 19:25 • 1 KomentaraPrint#

petak, 16.03.2007.

Umne mape - brže učenje


Možda vam izraz umne mape zvuči previše naučno, no ne dajte se zastrašiti riječ je o načinu zapisivanja činjenica kojim bi ubrzali usvajanje znanja. Naš mozak izgrađen je od dvije polutke. Jedna se bavi više slikama, bojama, simbolima -"kreativna" polutka, a druga, tzv. "akademska" polutka, se bavi brojevima, logikom i riječima. Udovoljimo li objema polutkama naš mozak brže i lakše pamti. Ovo je tehnika koju je 70.-ih godina 20 stoljeća utemeljio Tony Buzan u Londonu. Glavni naputci za izradu umnih mapa su: okrenite papir tako da je širi no viši (pejzaž), u središte stavi ključni pojam (unutar kruga ili elipse), grane koje izlaze vodoravne su i zaobljene, bitniji pojmovi su bliže središtu (deblje grane), koristite različite boje i simbole, pišite tiskanim slovima. Da to nije teško dokaz je i ovaj rad učenika šestog rada.





Mentalne mape



Mind maping je sve poznatija tehnika učenja, a uz to i zanimljivija je. Temelji se na crtanju mentalnih mapa, skica koje olakšavaju mozgu da brže i dugotrajnije pamti.
Gradivo koje se savladava crta se otprilike u obliku krošnje drveta, u raznim bojama i sličicama.
Glavni problem, tema stavlja se u centar krošnje iz koje se onda granaju područja. Poprilično jednostavno.
Na praznom papiru napravimo krug u koji ucrtamo naziv knjige (ili poglavlja koje trebamo savladati). Iz centra se granaju poglavlje knjige (maje cjeline), a iz svakog poglavlja najvažnije teme. Bitno je ključne pojmove popratiti i slikom, koja ih najbolje opisuje jer ćemo tako najbolje pamtiti.


Na skici je najosnovniji primjer kako biste stekli dojam kako otprilike mind mapa izgleda.
Iako nisu ucrtane slike, ipak ih ne smijete zaboraviti. Sličicama opisujete asocijativne pojmove.
Npr. Za poglavlje obilježja ucrtavate kuću. Kuća će vas će vas asocirati na pojmove vlasništvo, nedjeljivost, heterogenost, neuskladištivost, a na neopipljivost će vas podsjetiti tako što znate da je suprotan pojam od kuća. Bitno je odabrati slike koje će za vas imati sve potrebne asocijacije.
Priznat ćete da mind mapa izgleda zanimljivije od skripta koje inače radite, a vrijeme potrebno za izradu je jednako ili manje.
Za jednu manju knjigu bit će nam potrebna samo jedna stranica A4 formata. Ukoliko se radi o većoj knjizi bit će vam za svako poglavlje potrebna po jedna mapa.
Mozak će lako zapamtiti boje na slici, te svaku cjelinu poistovjetiti s jednom bojom.
Osim za učenje mind maping koristi se u svakodnevnim situacijama.
Kako je tehnika stvarno korisna i u situacijama poput, odlaska u kupovinu ili planiranja dnevnih obveza, vrlo brzo se proširila. Tako u svoj planer umjesto pukog nabrajanja obveza ucrtavajte šarene krošnje.
Ako ne budete primijetili neke ekstra rezultate, bar ćete se nasmijati svaki put kada vidite u što se vaš planer pretvorio.
U današnje doba upotreba memorijskih i misaonih procesa postaje sve zahtjevnija i sve brža, a doživotno učenje postaje sastavni dio poslovne svakodnevnice. Kako bi količinu informacija kojom smo svakodnevno obasipani mogli kvalitetno obraditi i interpretirati, potrebni su nam određeni alati kao što je Mind Mapping® tehnika.
Ona predstavlja sistem za organizaciju misli, pri čemu je učenje, pohranjivanje, kreiranje kompleksnih sadržaja i misli moguće pohraniti na vrlo malo prostora na papiru. Uobičajeno je da se procese toka misli ili analiziranja obrađuje lijevom polutkom mozga, tj. monotono i linearno s vrlo malo kreativnosti i maštovitosti. Budući da je aktivirana samo jedna polovica ukupnog kapaciteta mozga, tada su i rezultati učenja, pamćenja, prisjećanja samo polovični obzirom na to kakvi bi bili u slučaju da se koristi ukupni potencijal mozga. Sama tehnika se bazira na znanstvenim saznanjima o tome kako čovječji mozak prima, obrađuje, pohranjuje i prisjeća se mnoštva informacija koje svakodnevno prima iz okoline, te stoga otvara nove dimenzije za razvoj, sortiranje i pohranjivanje vlastitih i tuđih misli. Upotrebom Mind Mapping® tehnike razvija se između ostalog kreativno mišljenje, povećavaju se motivacija i koncentracija, sistematiziraju se misli, povećava se interes za materiju koja se obrađuje, poboljšava se komunikacija i štedi se vrijeme. Tehnika se upotrebljava u područjima svakodnevnog života gdje se zahtjeva organizacija informacija, misli, ideja, pa čak i vremena (stvaranje bilježaka, organizacija i vođenje sastanaka, organizacija projekata, planiranje dnevnih aktivnosti, učenje,...)..."

Mind Mapping® .......

- je tehnika koja povezuje kortikalne sposobnosti lijeve i desne polutke mozga

- prati prirodan proces razmišljanja mozga

- pomaže mozgu da efikasnije pohrani i zapamti informacije, a samim time je i prisjećanje istih olakšano

- se koristi se gdje je potrebno sređivanje misli, organizacija ideja, organizacija bilježaka i projekata,

planiranje vremena,...osobni razvoj

- pomaže pri stvaranju kvalitetnijih bilježaka

- povećava koncentraciju i kreativnost

- pospješuje proces učenja (razumijevanje i zapamćivanje) jer se zasniva na "brain-friendly" principima

- nalazi primjenu kako u privatnoj, tako i u poslovnoj sferi života

- mogu koristiti svi od 10-100 godina


Nešto više o mentalnim mapama...

Mentalna mapa je po definiciji izraz briljantnog razmišljanja i prema tome predstavlja prirodnu funkciju ljudskog uma. To je moćno grafičko sredstvo koje osigurava univerzalni ključ za oslobađanje potencijala mozga. Mentalna mapa može biti upotrijebljena u svakom aspektu života u kojem će poboljšano učenje i jasnije razmišljanje povećati čovjekov učinak.

Ona posjeduje četiri osnovne karakteristike:

1.Predmet pažnje predočen je centralnom slikom na sredini papira
2.Glavne teme predmeta se granaju iz centralne slike
3.Grane formiraju povezanu hijerarhijsku strukturu
4.Grane i podgrane sadrže ključne riječi ili sliku.

Tijekom izrade mentalnih mapa važna je upotreba boja, slika i simbola. Na taj se način stimulira rad desne polutke mozga, a korištenjem slova i brojki se istovremeno stimulira lijeva polutka mozga. Paralelnom upotrebom funkcija obiju polutki, stvaraju se nove komunikacijske staze u mozgu. Na taj se način lakše pamte informacije jer su zapisane, kako na papiru, tako i u samom mozgu. Time informacija ostaje bolje registrirana i duže zapisana, a i proces prisjećanja je ubrzan.

Pri crtanju mentalnih mapa poštuje se hijerarhijski razgranata struktura koja je prisutna i u prirodi (npr. drvo, hobotnica, pa i sam čovjek). Razvijajući temu od centralnog motiva ka periferiji koristeći zaobljene linije u bojama, naglašava se ritam mape, a mozak postaje zainteresiran za temu/problematiku koju obrađuje.

Pri pisanju mentalnih mapa razvijaju se osobne asocijacije i kodovi, te se izgrađuje osobni stil jer je svaka osoba jedinstvena

Mentalne Mape su izum genijalnog Tonyja Buzana. To je revolucija u nacinu biljezenja informacija. Dakle, uobicajeni nacin biljezenja je sljedeci:

- prva natuknica,
- druga natuknica,
... i tako dalje

Mentalne mape su drukcije. Mapa sadrzi sliku u sredini koja predstavlja glavnu temu, i odatle se dalje granaju podteme itd. Tesko je to ukratko objasnit, imas knjiga o tome u svakoj boljoj knjizari.

Bit Mentalnih Mapa je to sto se podaci tom metodom pamte i do 70% brze!

To je tehnika koja koristi desnu, kreativnu stranu mozga, tj. simbole, boje, znakove. Izrađuju se mentalne mape koje se granaju u obliku neurona i mozak pamti, i stvarno pamti.!!!


16.03.2007. u 22:09 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.03.2007.

Brojevi (vrste riječi)


Brojevi su promjenjiva vrsta riječi. Njima se izriče količina onoga što je imenovano imenicama (glavni (kardinalni) brojevi) ili koje je po redu ono što je imenovano imenicama (redni brojevi).
Šta su osnovni brojevi?
To su brojevi koji kazuju koliko je čega na broju.
• Dva dječaka, pet golobova,100 dana, 5 časova.

Šta su redni brojevi?
To su brojevi koji odredjuju stvari i bića po redu.
• Prvi dva, osma knjiga.
Poslije rednih brojeva, napisanih arapskim ciframa, stavlja se tačka.
• 5.čas (čitaj: peti čas)
• 1988. godina

Zbirni brojevi kazuju koliko je čega u zbiru.
Osmoro djece, petorica mornara.

Glavni brojevi mogu biti jednočlani i višečlani (dvije stotine pedeset osam), a jednočlani se dijele na osnovne (pet) i izvedene (petsto).
Osim glavnih i rednih brojeva, brojevne su riječi i: broj(ev)ne imenice (dvojica, obojica, polovina, desetina, stotinka, dvoje, oboje...), broj(ev)ni prilozi (desetak, dvadesetak, stotinjak), broj(ev)ni pridjevi (dvoji, troji, četveri/četvori).
Za izricanje brojevnih vrijednosti koriste se i tzv. umnožni brojevi, zapravo pridjevi, koji kazuju kolikostruko je što (jednostruk, dvostruk, trostruk); priložni brojevi, zapravo prilozi, koji kazuju koliko puta ili po koji put (jedanput, dvaput, stoput) te dijelni brojevi, zapravo sintaktička veza prijedloga i glavnog broja, koji kazuju 'po koliko' (po jedan, po dva, po tri...).
Sklonidba
Od glavnih brojeva mijenajju se samo jedan, dva, tri, četiri. Ostali se ne mijenjaju. Redni brojevi mijenjaju se kao određeni pridjevi.
Broj jedan mijenja se kao određeni pridjev s nepostojanim a te ima sva tri roda i broja. Prvi oblik broja dva vrijedi za muški i srednji rod, a drugi za ženski. Sklonidba brojeva tri i četiri vrijedi za sva tri roda.

Sklonidba brojeva dva, tri i četiri
N
dva dvije tri četiri
G
dvaju dviju triju četiriju
D
dvama dvjema trima četirima
A
dva dvije tri četiri
V
dva dvije tri četiri
L
dvama dvjema trima četirima
I
dvama dvjema trima četirima
Oblici

U složenim rednim brojevima samo je posljednji član redni broj, a ostali članovi imaju oblik glavnog broja:
• sto pedeset drugi, petsto sedamdeset sedmi

Složeni brojevi pišu se odvojeno, a posljednja se dva člana mogu povezati veznikom i:
• četiristo sedamdeset i dva, sedamsto dvadeset i treći

Stotice:
• 100 - sto - stotina
• 200 - dvjesto - dvjesta - dvije stotine
• 300 - tristo - trista - tri stotine
• 400 - četiristo - četiri stotine
• 500 - petsto - pet stotina
• 600 - šeststo - šest stotina
• 700 - sedamsto - sedam stotina
• 800 - osamsto - osam stotina
• 900 - devetsto - devet stotina

Za oblik šeststo postojao je i oblik šesto, no zamijenjen je novim oblikom da se ne bi miješali pojmovi u situaciji poput:
• On je šestogodišnjak. (6 ili 600 godina?)
To, međutim, ne znači da se ne smije i dalje upotrebljavati oblik šesto u značenju šest stotina.

Za broj 1000 postoji riječ tisuća, ali i istoznačnica hiljada koja je grčkoga podrijetla. Također postoji i kajkavski dijalektizam jezero koji je hungarizam, odnosno i čakavski dijalektizam mijor, posredno izvedeno od latinskog mille (tisuća). Od istog korijena imamo u slengu milja.
Brojevne imenice
To su riječi koje su samo po značenju brojevi, a oblikom su imenice:
• stotina, tisuća, milijun, milijarda, bilijun...
• dvojica, trojica, četvorica, petorica... (samo za muški rod)
• dvoje, troje, četvero, petero... (za srednji rod i različite rodove)

Primjeri uporabe brojevnih pridjeva u društvu:
• dva muškarca - Idemo nas dvojica.
• dvije žene - Idemo nas dvije.
• muškarac i žena - Idemo nas dvoje.

ROJEVI

To su riječi kojima se izriče
a. koliko čega ima – količina: GLAVNI: jedan, dva...
b. koje je što po redu – REDNI: prvi, drugi...


Glavni brojevi
- osnovni: jedan ... tri ... deset, sto, tisuću, milijun, milijardu
- izvedeni: jedanaest, dvadeset jedan, ili dvadeset i jedan, sto deset, tisuću petsto,
milijun tristo četrtdeset pet...
Brojevi 200, 300 i 400 riječima: dvjesto i dvije stotine i dvjesta... trista... četirista
500, 600 ... 900 riječima: petsto i pet stotina,...
5000.... pet tisuća; milijun, milijarda
Sklonidba:
Od glavnih brojeva sklanjaju se samo jedan, dva, tri, i četiri:
jedan i dva imaju i oblike za rod [(jedan ima sva tri roda, dva ima jedan
(isti) za m. i sr. r. (dva konja i dva sela) i jedan za ž.r. (dvije žene)]


N jedan G jednog/jednoga D jednom/jednomu/jednome ...
N jedna G jedne D jednoj



tri – triju – trima

N dva G dvaju D dvama četiri – četiriju – četirima
N dva G dviju D dvama



- postoje i brojevi oba i obadva (uz dva i dvije), ž. r. obje i obadvije
m.r. i sr.r.
- oba i obadva sklanjaju se kao dva, a obje i obadvije kao dvije




Jezična norma dopušta i : konvoj od tri broda, kuća s četiri prozora
N + genitiv instrumental + G
Inače se padeži brojeva slažu s padežima imenica i zamjenica: s trima brodovima, s četirima prozorima; nas dva (zamjenica nas je u G mn.; broj dva je u N jd.)
Slaganje s glagolima: Dvadeset pet ljudi stiže (jednina) vlakom, jer uz brojeve pet, šest, sedam... i dalje stoji glagol u jednini: Nije - mi tri -, nego - nas tri.

Redni brojevi

- sklanjaju se svi i to kao određeni pridjevi:
N prvi G prvog / prvoga D prvom / prvomu / prvome
- imaju sva tri roda: prvi, prva, prvo
U složenim rednim brojevima samo posljednji član je redni broj, a prethodni su glavni. Složeni brojevi i glavni i redni pišu se odvojeno, a između pretposljednjeg , i posljednjeg člana može biti i veznik i : sto trideset dva – sto trideset i dva

redni > sto trideset prvi – sto trideset i prvi ; tisuća > tisući , dvijetisući kao
redni brojevi…



stotisući, milijunti, milijardni (Babić) – milijarditi (Pranjić) , (Silić u udžb. iz 2000. – ne
spominje)

varijante

Brojevne imenice

Po značenju su brojevi, a zapravo su imenice : stotina, tisuća, milijun, milijarda ( pet tisuća, osam milijardi, dvije stotine mlijuna...)
- dvojica, obojica, trojica ... tridesetorica - za m.r.
- dvoje, troje, četvero (četvoro), petero (petoro), desetero (desetoro) – za s.r. r. tj.
srednjeg su roda, ali znače m. i ž.r. kad su m. i ž.r. zajedno (troje: 1 žena i 2 muš-
karca ili obrnuto)
- dvije žene – za ž.r. ; nas dvojica – za m.r. – samo za muške
Sklonidba za četvero ... : G četvoroga (Silić – 2000.g.) DLI četvorma
Sklonidba za dvoje/troje (posebna!): G dvoga / troga
D dvomu / tromu

Brojevni pridjevi
Imaju značenje broja, a pridjevsku službu (pridjevi su) :
Dvoji, dvoja, dvoje ; troji, ,troja, troje ; deseteri, desetera...







hlače
Pridružuju se imenicama koje nemaju jedninu,
dakle imaju pluralia tantum, a znače cjelinu -par



Svatovi vrata
(cjelina) (pluralia tračnice
tantum) (par) Sklanjaju se kao određeni pridjevi u monž.:
dvoja, dvoji
Brojevni prilozi


Njima se izriče približna količina: desetak, petnaestak, što znači > oko deset , ali se ne piše – oko deset – nego : desetak (izraz > oko desetak…zove se pleonazam,
to je višak obavijesti , jer : ili je deset, ili je desetak)

11.03.2007. u 22:11 • 5 KomentaraPrint#

hrvatski 1. razred

1. JEZIK I GRAMATIKA


JEZIK je apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju.

GOVOR je konkretna realizacija jezika.

Nastajanje jezika:

Teorija krikova smatra da je jezik nastao postupnom artikulacijom neartikuliranih zvukova kod pračovjeka u trenucima jakih emocija

Onomatopejska teorija smatra da se jezik razvio oponašanjem zvukova iz prirode.

Jezik mimike i pokreta mogao je prethoditi govoru.

Izraz jezičnog znaka – čini ga materijalna strana jezičnog znaka – materijalizirati apstraktan pojam izgovaranjem (glasovi) i zapisivanjem (slova)

Sadržaj jezičnog znaka – značenje koje to što je zapisano ili izgovoreno ima u našoj podsvijesti

Jezični znakovi se u govoru ostvaruju kao fonemi, a u pismu kao grafemi.

Put prenošenja poruke

Govornikova psihološka faza – pojam nastaje u svijesti govornika

Govornikova fiziološka faza – impuls se prenosi od mozga do govornih organa

Govornikova fizička faza – govorni organi se pokreću i nastaju glasovi

Sugovornikova fizička faza – do uha mu dolaze zvučni valovi nastali glasovima

Sugovornikova fiziološka faza – impuls se prenosi od uha do mozga

Sugovornikova psihološka faza – pojam nastaje u svijesti sugovornika

Kontekst – okolina jezične jedinice u kojoj ona dobiva određeni smisao

Zalihost/Redundancija – višak obavijesti u komunikaciji koju daje kontekst i kojemu je svrha izbjegavanje nesporazuma (ono što je viška je zalihosno)

Idiom je svaki pojavni oblik jezika, to su svi idiolekti (govori pojedinaca), lokalni jezični sustavi, dijalekti i jezici.

Dijeli se na:

* organski – vezan za sela ili ostale najniže razvojne stupnjeve društva
* neorganski
o standardni jezik – autonoman vid jezika svjesno normiran i polifunkcionalan, stabilan u prostoru i elastično stabilan u vremenu
o substandardni idiomi - nije usko vezan za određenu sredinu
+ kolokvijalni jezik
+ šatrovački jezik
+ dobni žargoni
+ stručni žargoni



HRVATSKI: Prajezik – indoeuropski; skupina – BALTIČKO SLAVENSKA > južnoslavenski > Zapadni

Skupina ljudi u nekom mjestu čine mjesni govor, pa dijalekt, pa narječje, pa jezik

NORME – sustavi pravila kojima se određuju načini korištenja standardnog jezika.

* ortografska (pravopisna) – Nadimci se pišu velikim slovom.
* ortoepska (pravogovorna) - Jednosložne riječi imaju silazan naglasak.
* gramatička (morfološka) – Pridjev se s imenicom slaže u rodu, broju i padežu.
* sintaktička – stilski neobilježen red riječi u jednostavnoj rečenici: SPO
* leksička – književnik se služi riječima Hrv. Književnog jezika
* stilistička – odstupanja od norme dopuštena su radi stvaranja, npr., atmosfere



GOVORNI ORGANI:

* POMIČNI: grkljan, glasiljke, nepce s resicom, jezik, donja čeljust, ždrijelne stjenke, usne
* NEPOMIČNI: tvrdo nepce, gornja čeljust, zubi



NASTANAK GLASA: Zračna struja prolazi iz pluća kroz dušnik i provlači se kroz grkljan s glasiljkama – tu dobiva oblik glasa. Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi ždrijelo. Ono vodi u usnu i nosnu šupljinu. Te šupljine služe kao rezonatori (za pojačavanje glasa). U njima zračna struja dobiva konačni oblik.

GLAS – najmanji odsječak izgovorene riječi.

FONETIKA – znanstvena disciplina koja proučava glasove same po sebi, njihova artikulacijska (mjesto i način tvorbe) i akustična (zvučnost) svojstva.

FON – glas sam po sebi.

FONOLOGIJA – znanstvena disciplina koja proučava foneme kao razlikovne jezične jedinice, kako jezik iskor. glasove koje je fonetika opisala.

FONEM – najmanja jezična jedinica koja sama nema smisao ali ima razlikovnu ulogu. (30 + otvornik ie + samoglasno r)

PODJELA GLASOVA:

OTVORNICI – svi glasovi kod kojih je prolaz zračne struje otvoren, tj. ne pojavljuje se nikakva zapreka, a glasiljke trepere – AEIOU + dvoglas IE

ZATVORNICI – svi glasovi kod kojih zračna struja nailazi na djelomičnu ili potpunu prepreku.


PODJELA OTVORNIKA:

Podjela prema položaju jezika u odnosu na nepce:

VISOKI: i, u

SREDNJI: o, e

NISKI: a

Podjela prema vodoravnom položaju jezika u odnosu na nepce:

PREDNJI: i, e, ie

STRAŽNJI: o, u

MIRUJE: a

PODJELA ZATVORNIKA:

Podjela prema načinu tvorbe:

Zvonačnici (Sonanti): djelomična prepreka - V jela munjena rulja. v, j, l, m n, nj, r, lj

Šumnici (Konsonanti): potpuna prepreka:

Zatvorni / Praskavi / Eksplozivni: Bode ga patak. b, d, g, p, t, k

Tjesnačni / Frikativi: Sažeh za šefa. s, ž, h, z, š, f

Poluzatvorni / Sliveni / Afrikate: c, č, ć, đ, dž

Podjela prema mjestu tvorbe:

Usneni / Labijali:

dvousneni/bilabijali: p, b, m

usnenozubni, labiodentali – v, f

Jezični:

prednjojezični / zubni / dentali: d, t, n, c, z, s

desnici / alveolari: r, l

srednjojezični /prednjonepčani / palatali: č, ć, š, ž, đ, dž, j, lj, nj

stražnjojezični / zadnjonepčani / velari / jedrenici: k, g, h

Podjela prema zvučnosti:
ZVUČNI b d g z ž dž đ - - - zategnute glasiljke
BEZVUČNI p t k s š č ć f c h opuštene glasiljke
NEUTRALNI v, j, l,m, nj, n, r, lj zvonačnici

Z+B > BB B+Z > ZZ

PUŽ – MUŽ – RUŽ

pmr su SUPROTSTAVLJENI FONEMI.

Už je FONOLOŠKA OKOLINA – čine ju svi glasovi koji se nalaze oko suprotstavljenih fonema.

Suprotstavljanje fonema u istoj fonološkoj okolini je FONOLOŠKA OPOZICIJA/OPREKA.

ALOFON – fonem uvjetovan okolinom, njegova izgovorna varijanta.

MORFEM – osnovni i nepromjenjivi dio riječi.

MORFEMSKA ANALIZA – postupak razdvajanja riječi na morfeme

Podjela morfema prema položaju

PREFIKS

KORIJEN

SUFIKS

Zajednički naziv – AFIKSALNI morfemi

MORFOLOGIJA – jezična disciplina koja proučava morfeme odnosno vrste riječi

MORFONOLOGIJA – dio gramatike koji proučava fonemski sastav morfema i veze između sastava morfema i njihovog funkcioniranja.

MORF – oblik sam po sebi (morfem pek – morfi peč, pek, pec, pe)

PREFIKS – predmetak, SUFIKS – dometak

ALOMORF – varijanta morfema izrazom djelomično različita a sadržajem jednaka. Do alomorfa dolazi jer je jedan fonem u riječi zamijenjen drugim.

GLASOVNE PROMJENE

FONOLOŠKI UVJETOVANE ALTERNACIJE – do njih dolazi zbog prirode samog fonema, tj. zbog drukčije raspodjele fonema unutar morfema.

1. jednačenje suglasnika po zvučnosti
2. jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe
3. stapanje suglasnika
4. ispadanje suglasnika



MORFOLOŠKI UVJETOVANE ALTERNACIJE – one nisu uvjetovane prirodom fonema, nego gramatičkom ili tvorbenom kategorijom.

1. nepostojano a
2. nepostojano e
3. prijeglas
4. navezak
5. zamjena l sa o (vokalizacija)
6. palatalizacija
7. sibilarizacija
8. jotacija
9. alternacije ije/je/e/i



NEPOSTOJANO A je ono a koje se gubi i ponovno javlja u različitim oblicima iste riječi, uvijek u zadnjem slogu.

Javlja se: u nominativu i genitivu množine, u nominativu jednine pridjeva (neodređen oblik), u nominativu jednine nekih zamjenica

Npr.

vrabac – vrapca, lažljivac – lažljivca, naranča – naranača, izložba – izložaba

umoran – umorna, modar – modra, bistar – bistra

kakav – kakva, sav – svega, nekakav – nekakva

NEPOSTOJANO E javlja se u kajkavskim govorima.

Npr.

Čakovec – Čakovca

Gubec – Gupca

ZAMJENA L SA O (VOKALIZACIJA) - suglasnik L na kraju nekih riječi ili na kraju sloga zamjenjuje se samoglasnikom O:

Kad se javlja: u muškom rodu GPR, u Nominativu jd. imenica muškog roda, ispred sufiksa -ba

Npr.,

htio – htjela, anđeo – anđela, kotao – kotla, posao – posla, pisao – pisala, prevodilac – prevodioca, mislilac – mislioca, dijel – dio, cijel – cio, dijeliti – dioba,

Ne provodi se u: imenicama na –lac, nominativ jd i genitiv mn. npr. ronilac – ronilaca, donosilac – donosilaca.


PALATALIZACIJA

o velari kgh ispred e, i u palatale čžš (vuk – vuče, velik – veličina, mnogi – množina, duh – duše, prah – prašina)
o dental c ispred e, i u č (mjesec – mjeseče)
o dental z ispred e u ž (vitez – viteže)



Kad se javlja:

* u vokativu jednine imenica muškog roda na kghcz (puh, junak, mjesec, knez)
* u prezentu i aoristu glagola kojima osnova završava na kgh (pekti – pečem, podigti – podiže)
* u tvorbi umanjenica sufiksima -ica, -ić imenica na kgh (krug – kružić, noga – nožica, muha – mušica)
* ispred nekih sufiksa (mrak – mračan, duh – duša)



Ne provodi se u: kolega – kolege, buha – buhica, zeko - zekin

SIBILARIZACIJA – velari kgh ispred i prelaze u sibilante czs

Npr. ruka – ruci, knjiga – knjizi, duh – dusi

Kad se javlja:

* u dativu i lokativu jednine imenica ženskog roda (majci, knjizi, svrsi)
* u dativu, lokativu, instrumentalu množine imenica muškog roda (đacima, vrazima, dusima)
* u imperativima glagola kojima osnova završava na kgh (reci, teci, lezi)



Ne provodi se u: osobnim imenima i prezimenima, imenicama odmila (hipokristicima), nekim zemljopisnim imenima (Krki, Kartagi) i imenicama na -cka, -čka, -čka, -zga, -tka, a neke mogu imati dvojake oblike (juhi – jusi, pripovijetki – pripovijetci)

JOTACIJA – stapanje nepalatalnog suglasnika s glasom j u novi palatalni suglasnik

t+j – ć (žut – žutji – žući)

d+j – đ (mlad – mladji – mlađi)

h+j – š (suh – suhji – suši)

s+j – š (visok – visji – viši)

z+j – ž (brz – brzji – brži)

g+j – ž (drag – dragji – draži)

c+j – č (micati – micjem – mičem)

k+j – č (jak – jakji – jači)

l+j – lj (posoliti – posoljen)

n+j – nj (puniti – punjen)

Kad se javlja:

* u komparativima na –ji
* u prezentu i imperfektu glagola na -jem, -jah
* u GPT na –jen
* u instrumentalu jd ženskog roda na –ju (radostju – radošću)
* u zbirnim imenicama na –je



EPENTETSKO ILI UMETNUTO L - oblik jotacije kad se pbmv nađu ispred J pa se umeće L. Promjena se zove EPENTEZA.

Npr. grubji – grublji, grmje – grmlje, snopje – snoplje, mravji – mravlji



JEDNAČENJA (ASIMILACIJE) SUGLASNIKA

JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI

Do jednačenja dolazi kada se dva suglasnika različita po zvučnosti nađu jedan pokraj drugoga.

Z + B > BB

rob + stvo – ropstvo

uz + put – usput

B + Z > ZZ

svat + ba – svadba

naruč + ba – narudžba


Ne provodi se u:

* suglasničke skupine dc, dč, dć, ds, dš (podcijeniti, odčitati, predstava, podšišati)
* složenice s ispod/iznad (iznadprosječan, ispodprosječan)
* druge složenice kada je to potrebno radi jasnoće (podtekst, postdiplomski, nadtrčati)



JEDNAČENJE PO MJESTU TVORBE

Do jednačenja dolazi kad se jedan kraj drugog nađu dva suglasnika različita po mjestu tvorbe.

s + č, ć, lj, nj > š

sčepati – ščepati

nosnja – nošnja

z + đ, dž, lj, nj > ž

kaznjiv – kažnjiv

pazljiv – pažljiv

voznja – vožnja

h + č, ć > š

orahčić – oraščić

trbuhčić – trbuščić

drhćem – dršćem

n + b, p > m

činbenik – čimbenik

stanben – stamben

obranbeni – obrambeni

Ne provodi se u: kad su lj ili nj nastali glasovnom promjenom ( snijeg – snježan, slijep – sljepoća), ako su na početku drugog dijela složenice (razljutiti, raznjihati, izljubiti) ili u složenicama poput jedanput, stranputica kada je n na kraju prvog dijela složenice.

STAPANJE SUGLASNIKA

Kad se nađu dva ista stapaju se u jedan (bezzvučan – bezvučan)

To se često događa zbog neke glasovne promjene:

pet + deset – peddeset

bez + žični – bežžični

iz + sipati – issipati

Ne provodi se u: u superlativima pridjeva na j (najjači, najjadniji) i u složenicama (naddržavni, izvannastavni, dvadesettrećina)

ISPADANJE SUGLASNIKA

Do glasovne promjene dolazi radi lakšeg izgovora.

d i t ispred c i č

sudac – sudca – suca

otac – otca – oca

svetac – svetca – sveca

d i t u skupovima st,št,zd,žd ispred suglasnika osim r i v:

koristna – korisna

kazalištni – kazališni

obrastla – obrasla

godištnji – godišnji

nuždna – nužna

Ne provodi se u: rječima stranog porijekla (protestni, azbestni), a može biti i da imaju dva oblika – zadatci, dodatci

s u sufiksu ski kad se nađe iza č i ć

ribičski – ribički

Gospićski – gospićki



GRAFEMI - temeljna slova, izvedena slova, dvoslovi, troslov

jedan fonem – više grafema

više fonema – jedan grafem

PRAVOPIS – ortografija, propisuje pravila o pisanju grafema, riječi i skupova riječi.

PRAVOGOVOR – ortoepija, propisuje pravila o izgovoru riječi.

GRAFEMSKI SUSTAV – sustav pisanih znakova za foneme.

FONEMSKI SUSTAV – se ne podudara s grafemskim. jedan fonem je najčešće jedan grafem, ali može biti i 2 i više.

POVIJEST JEZIKA

Tri hrvatska pisma: latinica, glagoljica i zapadna ćirilica (bosančica)

DJELA:

LATINICA

Red i zakon sestara dominikanki

Šibenska molitva

GLAGOLJICA

Bašćanska ploča

Vinodolski zakonik

Misal po zakonu rimskoga dvora

BOSANČICA

Poljički statut

ETIMOLOŠKI PRAVOPIS – traži da riječ pišemo tako da se vidi njezin nastanak (preddvorje)

FONOLOŠKI PRAVOPIS – da svako slovo u riječi odgovara glasu koji izgovaramo. (predvorje)

NAŠ – fonološko-etimološki.

IJE JE I E PRAVILA:

PRVO PRAVILO – ije se ispred naglašenog sloga pretvara u je

DRUGO PRAVILO – izvedena imenica/pridjev iz glagola gubi ije u je

POSEBNO PRAVILO – SUG + r + ije > je/e

IJE U JE:

* u dugoj množini imenica koje dobivaju slog više (cvjetovi, snjegovi svjetovi)
* u genitivu množine imenica ženskog roda s nepostojanim a (popijevka, pripovijetka – pripovjedaka
* imenice ženskog roda na -ota, -oća, -ina (grehota, sljepoća, bijel – bjelina)
* imenice srednjeg roda koje u GDLI dobivaju slog više (dijete – djeteta)
* zbirne imenice na –ad (zvijer - zvjerad, ždrijebe – ždrjebad/ždrebad)
* u deminutivima na -ić, -čić, -ica, -čica (mijeh – mješić, korijen – korjenčić, zvijezda – zvjezdica, cijev – cjevčica)
* glagolske imenice nastale od svršenih glagola (navijestiti – navještenje, prosvijetliti – prosvjetljenje, izliječiti – izlječenje)
* augmentativi (svijet – svjetina)
* u prvom dijelu složenice (zvijer – zvjerokradica, cijev – cjevovod)
* u komparativu (bljeđi, ljepši, bjedniji)
* u opisnim pridjevima na -ast, -kast, -cat, -it (cjevast, bjelkast, cjelcat, rječit)
* pridjevi na –ovit (pjeskovit, brjegovit/bregovit)
* složeni pridjevi (cjelovečernji, bjelokosni)



IJE OSTAJE IJE:

* ponekad u dugoj množini (lijekovi, tijekovi)
* kratka množina (snijezi, korijeni)
* zbirne imenice na –je (cvijeće, liješće)
* u deminutivima na -ce, -ak, -ka (odijelce, ždrijelce, korijenak, cijevka)
* glagolske imenice nastale od nesvršenih glagola (svijetljenje, cijepljenje, dijeljenje)
* u posvojnim pridjevima na -ov, -ev, -in (pijetlov, slijepčev, zvijezdin) (OSIM KOD brjestov, drjenov, ljeskov)




IJE I JE U GLAGOLIMA:

IJE>JE – kad od svršenog s ijetvorimo nesvršeni sa -ivati, -avati

dodijeliti – dodjeljivati

ocijeniti – ocjenjivati

razmijeniti – razmjenjivati

riješiti – rješavati

primijeniti – primjenjivati

JE>IJE – isto u promjeni vida kad svršeni glagol ima u sebi je

dospjeti – dospijevati

podsjeći – podsijecati

sagorjeti – sagorijevati

razumjeti – razumijevati

ALI kada ima u osnovi MJERA MJESTO SJESTI onda ostaje je

zamjeriti se – zamjerati se

premjestiti – premještati

nasjesti – nasjedati

JOŠ:

leći – lijeganje, lijegati

zreti – sazrijevati

umjeti – umijem

razumjeti – razumijem

-htjeti - -htijem

-spjeti - -spijem

smjeti – smijem

NAGLASAK je isticanje sloga visinom i jačinom glasa.

NAGLASNE/PROZODIJSKE JEDINICE:

* JAČINA (intenzitet) – naglašeno ili nenaglašeno
* TRAJANJE (kvantiteta) – dug ili kratak
* INTONACIJA (kretanje tona) – silazna ili uzlazna



PROZODIJA – znanstvena disciplina unutar fonologije koja se bavi proučavanjem prozodijskih jedinica (visine, trajanja, intonacije).

Dugi naglasci se često ostvaruju ispred suglasniče skupine.

Kratki naglasci se često ostvaruju ispred samoglasničke skupine.

NAGLASNA ILI IZGOVORNA CJELINA – čine ju naglašena riječ i više ili jedna nenaglašena riječ koja se ispred ili iza nje uz nju veže u izgovoru.

ČETIRI PRAVILA:

1. Jednosložne riječi moraju imati silazne naglaske.
2. Trosložne ili višesložne riječi na srednjem slogu mogu imati samo uzlazne naglaske.
3. Dvosložne ili višesložne riječi na početnom slogu mogu imati sve naglaske.
4. Na zadnjem slogu u hrvatskim standardnim riječima ne može stajati nikakav naglasak.



Kratko silazni: (nebo, kist, procjena)

Kratko uzlazni: (magla, sarma, kabanica, pozornica)

Dugo silazni: ) (sunce, šunka, mir, pamćenje, cijeli)

Dugo uzlazni: / (duga, tuga, rezervirati)

NENAGLAŠENA DUŽINA nalazi se iza naglašenog sloga (veže se uz naglasak ispred sebe). Može se nalaziti u osnovnom obliku neke riječi, na tvorbenom sufiksu ili na nastavku. Označuje se crtom iznad samoglasnika na kojem se nalazi.

GDJE SE JAVLJA:

* padeži:
o Genitiv jednine ženskog roda (tame, vode)
o Instrumental jednine ženskog roda (tamom, vodom)
o Genitiv množine svih rodova (tama, voda, polja, novaca)
* Određeni oblici pridjeva (bijeli, bijeloga, bijelome)
* Prezent (gledam, gledaš, gleda)
* GPS (čitajući, pišući, videći)
* GPP (pročitavši, napisavši, nacrtavši)



RAZLIKOVNA ULOGA – imaju ju i naglasak i nenaglašena dužina (unuka – unuka)

RIJEČI dijelimo na:

* TONIČKE ILI NAGLAŠENE RIJEČI, NAGLASNICE
* ATONIČKE ILI NENAGLAŠENE RIJEČI, NENAGLASNICE (KLITIKE: ENKLITIKE I PROKLITITE)



Proklitike (prislonjenice, prednaglasnice) – nenaglašene riječi koje stoje ispred naglašene.

Vrste proklitika:

prijedložne:

* svi jednosložni prijedlozi (od, do, u, za, sa)
* neki dvosložni prijedlozi (među, mimo, nada, poda, pokraj, preko, prema, oko)
* trosložni prijedlozi složeni sa iz- (ispod, iznad, između, izvan)

veznici - (a, i, ni, da, kad(!))

negacija - ne

Prelazak naglaska na proklitiku:

* nenaglašene pred uzlaznim naglaskom (u vodi, na jeziku, o trubi)
* naglašene pred silaznim naglaskom (u grad, po vodu, ne znam)
o kratkouzlazni (ne znam)
o kratkosilazni (u grad, po vodu)



Enklitike (naslonjenice, zanaglasnice) – nenaglašene riječi koje stoje iza naglašene

Vrste enklitika:

glagolske

* nenaglašeni oblici prezenta pomoćnog glagola biti (sam, si, je, smo, ste, su)
* nenaglašeni oblici aorista pomoćnog glagola biti (bih, bi, bi, bismo, biste, bi)
* nenaglašeni oblici prezenta pomoćnog glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo,ćete, će)

zamjeničke

* nenaglašeni oblici osobnih zamjenica u genitivu (me, te, ga, je, nas, vas, ih)
* nenaglašeni oblici osobnih zamjenica u dativu (mi, ti, mu, joj, nam, vam, im)
* nenaglašeni oblici osobnih zamjenica u akuzativu (me, te, ga (nj), je (ju), nas, vas, ih)
* nenaglašeni oblici povratne zamjenice (si, se)

čestica (riječca) li

Redoslijed enklitika:

1. prvo glagolska, pa zamjenička (osim trećeg lica – je – poželio mu je)
2. prvo zamjenička u dativu, zatim ostale zamjeničke (ako mu je pokloniš)
3. prvo li, glag., zamj (D), zamj (G/A), (Kako li će mu se, Smatraš li da će mu ih) (opet je ide na kraj – zar joj ih je poklonio)



NASTAJANJE SLOVA Č:

* prema osnovnom k ili c
* imenički sufiksi -ač, -ača, -jača, -ičar, -čić, -čica, -čina, -če, -ečak, -ičak, -ič, -čaga, -ičina, -ična
* pridjevski sufiks -ačak, -ičan, -ički, -ačan, -ački, -čiv, -ičast

NASTAJANJE SLOVA Ć:

* prema osnovnom t ili đ
* imenički sufiksi -ić, -oća, -ać, -dać, -bać, -aća
* pridjevski sufiksi -aći, -eći

NASTAJANJE SLOVA DŽ:

* prema osnovnom č
* budžet, džem, džepar, džez, patlidžan, džungla, narudžba, svjedodžba, predodžba, jednadžba, šeširdžija, buregdžija, buregdžinica, ćevabdžinica, džamija, džemper, džep, džeparac, džokej, džudo, džuboks, menadžer, kandža, fildžan, hodža, pidžama, srdžba,

NASTAJANJE SLOVA Đ:

* prema osnovnom d
* đavao, đon, đurđica, suđe, evanđelje, leđa, mlađi, grožđe, prilagođavati, uvrijeđen, đak, đački, đurđevački, međa, đubre, đipati, đerdan, punđa, rđa, mađioničar, čađa,



2. TEORIJA KNJIŽEVNOSTI


Umjetnost – subjektivnost, individualnost, osobnost, senzibilnost, slikovitost, ritmičnost

Znanost – istražuje, dokazuje, zaključuje


Teorija književnosti – bavi se pojmovima, terminima, stilistikom i metrikom, raznim knjiž.podjelama na rodove i vrste

Povijest književnosti – prati kronološki razvoj književnosti kroz vrijeme, bavi se periodizacijom

Književna kritika – dio znanosti o književnosti koji se bavi analizom i tumačenjem književnih dijela i utvrđivanjem njihovih umjetničkih vrijednosti.

Periodizacija – smještanje knjiž. Djela u odr. Razdoblje, epohu ili period (vremenske i stilske odrednice)

Podjela: pisana i usmena, na standardnom jeziku i dijalektalna, rodovi i vrste, poezija i proza

Autori: talent, mašta, senzibilnost, ali je usmeni neobrazovan i anoniman;

Prvobitna umjetnost – sinkretska, nema pisane riječi, estetski i utilitarni (svakodn. Potreba i pomoć) karakter

Usmena književnost : usmena predaja, narodna književnost, anoniman i neobrazovan autor, dio svakodnevice, sinkretska

Pisana književnost: kontinuitet pisane riječi, poznat i obrazovan autor

Rodovi: Epika, Drama, Lirika i Diskurzivni rod (putopisi, kritike, članici, eseji)

KNJIŽEVNI ROD je skupina književno-umjetničkih tekstova sličnih po načinu pisanja


2.1. LIRIKA

Melika – starogrčko lirsko pjesništvo pjevano uz glazbu (grč. Melos –pjesma) iz koje se razvila lirika

Lirika – obilježja:

* može biti u stihu ili pjesma u prozi.
* izražavanje osjećaja, mišljenja, stava,
* kratkost, sažetost, jezgrovitost, konciznost,
* subjektivnost, sugestivnost, slikovitost;



Sinestezija – stilsko izražajno sredstvo u kojem su objedinjeni različiti doživljaji i efekti

TEMATSKA PODJELA –

* intimno-refleksivna (Cesarić – Pjesma mrtvog pjesnika)
* domoljubna (SSK – Moj Dom)
* pejzažna (Cesarić – Voćka Poslije Kiše)
* ljubavna (Pupačić – Zaljubljen u ljubav)
* socijalna (Cesarić – Vagonaši)
* duhovno-religiozna (Šop – Isus čita novine)



Sonet – lirska pjesma koja se sastoji od prvo dva katrena, pa dvije tercine, a ima obgrljenu rimu abba cdc; klasičlni (petrartkistički) ili elizabetanski (šekspirovski)

Kompozicija – način na koji su manji dijelovi teksta sastavljeni u cjelinu (strofična ili stihovna)

KITICE:

* distih/dvostih,
* tercina/tercet,
* katren/kvartina,
* peterostih,
* sestina,
* septima,
* oktina



Stih i strofa – misaona, ritmička i semantička (smislena) cjelina

Ritam – govorna kategorija ostvarena sveukupnošću različitih jezičnih elemenata (izbor i poredak riječi, stilska sredstva, izmjena nagl. i nenagl. slogova i riječi

Heksametar – vrsta stiha koja se sastoji od šest stopa ili mjera

Daktilski heksametar – vrsta stiha kokja se sastoji od 6 stopa – 5 daktila i troheja

Stopa ili mjera – mala ritmička cjelina sastavljena od slogova

Versifikacija – znanost o stihu, grčki i latinski imaju kvantitativnu (dugi i kratki slogovi) a mi silabičku (nagl. i nenagl. slogovi) versifikaciju

STOPE:

Daktil – stopa koja se sastoji od jednog dugog i dva kratka sloga

Trohej – stopa koja se sastoji od jednog dugog i jednog kratkog sloga (njime završava D.H.)

Spondej – stopa koja se sastoji od dva duga sloga

Jamb – stopa koja se sastoji od jednog kratkog i jednog dugog sloga

TEMA – interesno područje pisca

MOTIV – najmanja tematska jedinica (figurativni i apstraktni)

POENTA – mjesto u knjiž. djelu gdje se najviše naglašava osnovna ideja

PJESMA U PROZI – kraći prozni tekst koje ima sve osobine lirskog izraza, a izražava subjektivne osjećaje, stavove i mišljenja

STILSKA-IZRAŽAJNA SREDSTVA:

Figure – figure dikcije (glasovne/zvučne), riječi (tropi), konstrukcije, misli

STIL – izbor iz jezika, donosi različitost, može biti umjetnički (jedn,suh, kićen, bujan) i neumjetnički (admin, znan, kolokv, public)

FIGURE DIKCIJE – zasnivaju se na učinku određenih glasova i zvukova u govoru

* asonanca – ponavljanje istih samoglasnika u stihu
* aliteracija – ponavljanje istih suglasnika u stihu
* onomatopeja – oponašanje zvukova iz prirode
* anafora – ponavljanje riječi na početku stiha
* epifora – ponavljanje riječi na kraju stiha
* simploka – ujedinjenje anafore i epifore
* anadiploza – riječ s kraja stiha se ponavlja na početku slijedećeg



FIGURE RIJEČI – tropi, zasniva se na promjeni osn znač riječi

* metafora – skraćena poredba, preneseno značenje
* metonimija – podvrsta metafore, jednom riječju zamjenjuje se veća cjelina (hrabar čovjek – sila)
* personifikacija – davanje ljudskih osobina svemu što nije čovjek
* sinegdoha – pars pro toto – dio se uzima za cjelinu („čovjek“ je uništio prirodu)
* eufemizam – ublažavanje nekog pojma (pijan – veseo)
* epitet – ukrasni pridjev
* alegorija – cijelo djelo u prenesenom značenju
* simbol - riječ koja se doživljava u prenes.znač., opći i individualni



FIGURE MISLI - za razliku od figura riječi, figure koje se odnose na širi smisao

* poredba – usporedba na temelju sličnosti
* antiteza – usporedba na temelju suprotnosti
* hiperbola - preuveličavanje
* litota - umanjivanje
* gradacija – postupno stupnjevanje
* ironija – govoriš jedno, misliš drugo
* oksimoron - suprotni pojmovi (glasna tišina)
* paradoks - nevjerojatni, ali mogući parovi riječi (Znam da ništa ne znam.)



FIGURE KONSTRUKCIJE

* inverzija – redoslijed riječi obrnut od gramatičkog
* retoričko pitanje – pitanje na koje se ne očekuje odgovor
* asindeton – nizanje riječi bez njihova gram povezivanja
* polisindeton - nepotrebno nizanje veznika



TRADICIONALNI LIRSKI OBLICI:

Tradicionalni lirski oblici – oblici koji se od davnina nisu previše mijenjali tematikom, osj. stavom i oblikom:

HIMNA I ODA:

* svečane, posvećene nečemu što čovjek jako poštuje
* Grčka – Pindar i Alkej
* Rim – Horacije
* himna: Antun Mihanović – Horvatska domovina
* oda: Petar Preradović – Rodu o jeziku

DITIRAMB:

* autor naglašeno iznosi oduševljenje i radost
* slave se životne radosti onom koji je uzdignut do zanosa
* nastala u Grčkoj u čast boga Dioniza
* Vladimir Nazor – Cvrčak

ELEGIJA:

* tužno raspoloženje, bol, žalost za nedostižnim
* Ovidije – Ex Ponto
* prvotno su to u Rimu bile ljubavne pjesme
* elegijski distih – 1 heksametar, 1 pentametar
* Franjo Ciraki – Florentinske Elegije

EPITAF:

* umjetnički oblikovan natpis na nadgrobnom spomeniku
* lapidarnost – izražavanje bitnoga
* MOTO – natpis na početku književnog djela – navješćuje dalji smisao teksta
* Mak Dizdar – Zapis o zemlji

EPIGRAM:

* kratki lirski tekst u stihu
* stav, mišljenje, osjećaj
* kritički odnos autora
* Rim – Marcijal – Krivi izbor
* Grčka – Simonid

IDILA


2.2. LIRSKO-EPSKE VRSTE

LIRSKO-EPSKE VRSTE

* BALADA – nastala u 14/15. stoljeću u Škotskoj, pjeva o nesrećama i stradanjima polaganim rimom, uobičajen kraj je tragična smrt junaka
* ROMANCA – nastala u 14/15. stoljeću u Španjolskoj, ljubavna tematika, živo opisuje neki događaj ubrzanim ritmom, osjećaj vedrine
* POEMA – ima i dramske elemente, epski se događaj prikazuje izrazito pjesničkim postupkom

EPSKI ELEMENTI:

* prošlo vrijeme, epska scena, radnja, likovi, dijalog i monolog

LIRSKI ELEMENTI:

* osjećaji, ritam, sugestivnost, stilska sredstva, epiteti



OBILJEŽJA EPSKE POEZIJE:

* stalni epiteti
* antiteza (poredba koja se temelji na opreci ili suprotnosti)
o SLAVENSKA ANTITEZA – sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora na to pitanje
* fromulaičan način izražavanja – cjeline i formule koje se ponavljaju u istom ili sličnom obliku, uvijek su ritmički i funkcionalno iste, najavljuju i zaključuju
* deseterac – epski deseterac je stih koji ima cezuru (stanku) nakon četvrtog sloga, zove se i nesimetrični




2.2. EPIKA

Karakteristike: opširnost, fabula, likovi, pokušaj objektivnosti,

Tehnike pisanja: dijalog, monolog, naracija i deskripcija

SREDSTVA RETARDACIJE:

* digresije – manja odstupanja od glavne fabule, duži opisi nekog predmeta, osobe ili događaja
* epizode – veća odstupanja od fabule koja ne utječu bitno na tijek fabule i imaju svoje samostalno značenje
* retrospekcija (reminiscencija) – vraćanje u prošlost
* opisi
* dijalog i monolog
* ponavljanja (formule, stalni epiteti, ponavljanje čitavih strofa ili dijelova)



U STIHU:

- lirsko epska pjesma

- epska pjesma – opisuje povijesne događaje, slavi junake, većinom iz naroda, crno bijela tehnika karakterizacije, veća od lirske pjesme, ima fabulu, jedan događaj, malo likova, ima jasnu poruku

- ep i epopeja:

EP – duži oblik epske poezije

EPOPEJA – vrsta povijesno junačkog epa koji obuhvaća sve aspekte života jednog naroda u određenom povijesnom trenutku

TEMATSKA PODJELA EPOVA:

* povijesno junački
* filozofski
* religiozni
* ljubavni
* idilični
* pustolovno-avanturistički



ZAJEDNIČKE OSOBINE EPOVA:

* opširnost
* razvijena fabula
* sredstva retardacije
* puno likova i opisa



U PROZI:

* JEDNOSTAVNI OBLICI
o mit
o legenda
o bajka
o basna
o zagonetka
o vic
* SLOŽENIJI OBLICI
o kratka priča
o novela
o pripovijetka
o roman



JEDNOSTAVNI OBLICI:

* prvotno nastali iz usmene književnosti
* situacije iz svakodnevnog života



MIT – jednostavan oblik koji objašnjava nastanak svijeta ili bilo što što nisu znali objasniti racionalno

LEGENDA – priča iz naroda, pučko vjerovanje, mitski, fantastični i zbiljski događaji

BAJKA – čudesan svijet, terapeutski učinak, sretan završetak, borba dobra i zla, tipiziran početak, ponavljanje istih motiva, brojevi (3,7,9,12), krnji perfekt

BASNA – kroz likove životinja (personifikacija) prikazuju ljudske karaktere, prenosi poruku i ima poučan karakter

ZAGONETKA, VIC, TRAČ, REBUS, ANEGDOTA itd…

SLOŽENI OBLICI:

NOVELA:

* kraće prozno djelo
* javlja se u 14. stoljeću u predrenesansi , začetnik je Giovanni Boccacio (Dekameron)
* kratkoća
* samo jedan zaplet
* cjelovitost obrade teme (ističe odnose i psihološku analizu)
* 1 ili 2 glavna lika
* na kraju obrat i poenta (naglo isticanje nečeg što je važno)



ROMAN:

* podjela prema tematici: društveni, psihološki, porodični, povijesni, pustolovni, ljubavni i kriminalistički
* opširan i opsežan
* fabula s digresijama i epizodama



KLASIČAN/TRADICIONALAN ROMAN:

* opsežna vrsta
* opširan i opsežan
* razvijena fabula s epizodama i digresijama
* mnoštvo likova
* naracija, deskripcija, dijalog, monolog
* kompozicija

Fabula:

* SIŽE – uzročno-posljedični niz događaja koje nam daje pripovjedač
* Fabula može izostati, siže ne može
* 3 načina razvitka fabule:
o Prstenasti
o Stepenasti
o Paralelni

Motiv:

* 2 tipa motiva – STATIČKI (vezani uz opise, izostavni)
* pokušaj objektivnog prikaza

Tehnike pisanja:

o Naracija
o Deskripcija
o Dijalog i monolog




MODERAN ROMAN:

* početak in medias res – bez uvoda
* fabula u svijesti lika
* kratko vremensko razdoblje
* važan lik a ne događaj



PROZA U TRAPERICAMA

* proza u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač (glavni lik) koji u prvom licu izgrađuje svoj stil na temelju govornog jezika gradske mladeži i osporavanja tradicionalne strukture
* Zvonimir Majdak – Kužiš, stari moj



ROMAN TOKA SVIJESTI:

* utvrdila Viginia Woolf (Gospođa Dalloway) u 30.godinama 20.stoljeća
* upadamo u radnju bez ikakve najave
* nizovi asocijacija, digresija
* Miroslav Krleža – Povratak Filipa Latinovicza



2.4. DRAMA

* Dvojaki karakter:
o Književni tekst
o Scenska izvedba (vizualan i auditivan doživljaj)
* osnovno sredstvo izražavanja je dijalog
* adaptacija – prilagodba teksta za izvođenje na pozornici



STRUKTURA TEKSTA:

* dijalog
* didaskalije (čitatelju, režiji, scenografu, koreografu, u zagradama ili u kurzivu)
* popis likova (osnovne karakteristike) – afiš (l'affiche)



STRUKTURA DJELA:

* uvod ili ekspozicija
* zaplet
* vrhunac ili kulminacija
* obrat ili peripetije
* rasplet



TRAGEDIJA

NASTANAK TRAGEDIJE:

* procvat u V. stoljeću prije Krista
* nastala iz obreda posvećenih bogu Dionizu tako da se korifej izdvojio iz kora i počeo govoriti samostalne stihove i razgovarati s korom
* utemeljitelj je Tespis
* ESHIL uvodi deuteragonista
* SOFOKLO uvodi tritagonista
* Naziv potječe od rjieči tragos (jarac) i ode (pjesma) jer su u najstarije vrijeme koreuti bili zagrnuti jarećom kožom



Struktura grčke tragedije:

* PROLOG – uvodni dio prije ulaska kora
* PAROD – pristupna pjesma kora pri ulasku u orhestru
* EPIZODIJ – glumčev pristup koru – sve što glumac govori između dvije korske pjesme
* STAZIM – stajaća pjesma kora kojom se jedan epizodij dijeli na dva dijela
* EKSOD - izlazak – glumci i kor napuštaju orhestru
*

Glumci

Glavni glumac – protagonist

Drugi glumac – deuteragonist

Treći glumac – tritagonist

Kor

Članovi su koreuti

Vođa je korifej

Dijelovi korske pjesme:

strofa – okret pri plesanju

antistrofa – protuokret u plesanju



TRAGIČNI JUNAK – lik koji slijedi svoj cilj do kraja, čak i autodestruktivno, moralni je pobjednik, nosi

TRAGIČKU KRIVNJU - za nekoga kriv, za nekoga ne, nesvjesno (Edip) ili svjesno (Antigona))

TRAGIČKI ZAVRŠETAK – konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva vlastiti život

KATARZA – duhovno pročišćenje koje gledatelji osjete nakon tragičnog kraja (samilost, suosjećanje)

KOMEDIJA

* sretan kraj
* sceni prilagođeno oblikovanje svih nijansi smiješnoga
* tematska i jezična bliskost svakodnevici kulture u kojoj nastaje
* likovi prikazani iz smiješne i vesele perspektive



SMIJEŠNO:

* SATIRA – jako kritiziranje, ismijavanje
* HUMOR – smiješno bez stava autora
* GROTESKA – smiješno na granici s izobličenošću



PODVRSTE KOMEDIJE:

* komedija karaktera – ismijavanje karaktera
* komedija intrige – nerazumijevanje među likovima
* komedija situacije – neobične situacije u koje likovi upadaju
* komedija konverzacije – duhoviti razgovori



DRAMA U UŽEM SMISLU

* DRAMATIČNOST – kvaliteta nekih tekstova, književni izraz određenih životnih situacija u kojima se naglašeno pojavljuje sukob mišljenja izazivajući napetost
* sve je bazirano na sukobu htijenja/mišljenja
* intimni, etički i moralni motivi
* izbor tema – iz života

2.5. DISKURZIVNI ROD

* osobine: umjetničko-znanstveni elementi (subjektivno objektivni)
* KNJIŽEVNO ZNANSTVENE VRSTE:
o ESEJ – utemeljitelj Michel de Montaigne u 16. st. – renesansa
+ poznat i u antici
+ neograničen odabir tema
+ na kraju ne dolazi do konačne spoznaje nego se ostavlja mogućnost za daljnju raspravu
o RASPRAVA – većeg obujma od eseja
+ najčešće znanstvena vrsta no može imati i umjetničku obradu
o ČLANAK/OSVRT, BIOGRAFIJA, PUTOPIS – može i na trivijalan i na umjetnički način
* PUBLICISTIKA:
o REPORTAŽA – izvješće o nekom događaju, doživljaju ili pojavi, umjetnički i neumjetnički, reporter izlaže vlastite stavove, koristi se iskustvom…
o FELJTON/PODLISTAK – kraći tekst u novinama u kojem se analizira, ili se izlažu stavovi o umjetnosti, filozofiji i sl tako da zanima širu publiku
o POLEMIKA – način razrade književnih, životnih i znanstvenih problema, na živ i uvjerljiv način se sukobljavaju različita mišljenja




3. POVIJEST KNJIŽEVNOSTI
1. STARE ISTOČNE CIVILIZACIJE (4.tisućljeće pr. Kr. – 8.st.pr.Kr.)
2. ANTIKA (8.st.pr.Kr – 5.st.)
3. SREDNJI VIJEK (5.-15.st.)
4. PREDRENESANSA (14.st.)
5. RENESANSA (15/16/17. st.)
6. BAROK (1. polovica 17.st.)
7. KLASICIZAM (2. polovica 17.st.)
8. PROSVJETITELJSTVO (18.st.)
9. ROMANTIZAM (kraj 18. i 1. polovica 19.st.)
10. REALIZAM (2. polovica 19.st.)
11. MODERNA KNJIŽEVNOST (20.st.)



* POVIJEST KNJIŽEVNOSTI – znanost koja se bavi proučavanjem književnih djela u njihovom vremenu nastanka i povijesnom kontinuitetu
* Područja:
o Svjetska književnost
o Europska književnost
o Nacionalna (hr) književnost



3.1. TEMELJNA CIVILIZACIJSKA DJELA

* POČECI PISMENOSTI:
o Bliski istok (mezopotamske i egipatske kulture) i Sredozemni bazen (kret-mik. kultura, etrušćanska)
o Prvi poznati autori – Hafiz, Ehnaton, Šakuntala



KINESKA KNJIŽEVNOST

* Ši King (1300.-500.g.pr.Kr.) – autor Kung Ce - zbornik kineske poezije
* Li Tai Pe (701.-762.g.) – lirske pjesme, najpoznatiji japanski pjesnik



JAPANSKA KNJIŽEVNOST

* knjiga Manjošu – „Knjiga od 10000 listova“ (autor Jakonoži) (8.st.)
* Macuo Bašo (17.st.) – uveo haiku – lirska forma od 17 slogova (5,7,5)



ARAPSKA KNJIŽEVNOST

* 1001 noć – 300 bajki, anegdota, šaljivih pripovijesti
* Najstariji djelovi potječu iz Indije
* Komplicirana i složena struktura
* Glavni likovi Šeherezada i kralj Šahrijar
* Najpoznatije pripovijesti – Aladin i Sinbad moreplovac
* KUR'AN
o Sveta knjiga islama
o 114 sura (poglavlja)
o =“što je za čitanje“
o moralna, pravne i religiozne poruke
o ritmička proza, bujan i metaforički stil, nesustavan način izražavanja



PERZIJSKA KNJIŽEVNOST

* Hafiz (Šamus ad-din Muhamed – 14.st.)
* Lirski pjesnik, pisao gazele – lirska pjesma od 3-13 dvostiha s istom rimom provedenom u originalu kroz sve parne stihove
* „Divan“ – 500 gazela



INDIJSKA KNJIŽEVNOST

* veda – najvažniji sveti tekstovi religije hinduizma, prenosile se usmenom predajom
* postoje 4 vrste veda:
o Rgveda
o Samaveda
o Jadžurveda
o Atharvaveda
* kasnije dodane i Brahmane i Upanišad
* 2 važna epa za Hinduse:
* Ramayana - Ramin udes
* Mahabharata
o Autor slijepi Vjasa
o Najopsežnije djelo u svjetskoj književnosti (pjesma o kralju Nali i Bhagavadgita)
o Tema: Ratovi između Pandava i Kaurava
* Pančatantra – indijska zbirka pripovjedaka
* Kalidasa – Šakuntala – u dijalogu



3.1.1. STAROEGIPATSKA I BABILONSKO-ASIRSKA KNJIŽEVNOST

EGIPATSKA KNJIŽEVNOST

* Ptahotep (3.tis.pr.Kr.) – Pouke Mudrosti – filozofičnost, didaktičnost, AFORIZMI – mudra izreka nastala na temelju iskustva
* Ehnaton (14. st.pr.Kr.) – Himna Atonu bogu-Suncu – faraon
* Pjesme s rijeke – staroegipatski zbornik ljubavnih pjesama



BABILONSKO-ASIRSKA KNJIŽEVNOST

* Ep o Gilgamešu – napisan 1700., pronađeno 650.g.pr.Kr. u biblioteci Asurbanipala
o PRVI DIO - prijateljstvo kralja Gilgameša s Enkiduom, snagatorom (1.-7. ploča)
o DRUGI DIO – nakon Enkiduove smrti, Gilgamešova žalost, strah od smrti, pokušaj da stekne besmrtnost



3.1.2. HEBREJSKA KNJIŽEVNOST (BIBLIJA)

* Äx ˛w˛»ąż˝ ŕÄp ˛w˛»ą± „knjižice“
* BIBLIJA – zbornik svetih knjiga Judaizma i Kršćanstva
* „Sveto pismo Starog i Novog zavjeta“
* Povijesni dokument, religijski zakon, književni tekst
* Septuaginta – grčki prijevod Starog zavjeta iz 4.st.pr.Kr.
* Vulgata – latinski prijevod Svetog Jerolima iz 4.st.



STARI ZAVJET

* 13.-1. st.pr.Kr.
* 400.-100.g.pr.Kr. sakupili židovski svećenici
* 46 knjiga
* povijesne (Petoknjižje), mudrosne (Pjesma nad pjesmama, psalmi) i proročke (Jeremija) knjige
* Većina napisana na hebrejskom, manji dio na aramejskom, jako malo (najmlađe) na grčkom

PETOKNJIŽJE:

* pripisuju se Mojsiju

1. Knjiga Postanka

1. Židovske predaje o stvaranju svijeta do općeg potopa, pitanja o čovjekovoj sudbini, odnosu s Bogom i sl.
2. Povijesna tematika, život židov od Abrahama do povratka u Egipat
2. Knjiga Izlaska (Eksod, posvećena Mojsiju)
1. Govori o Mojsijevom životu i bijegu iz Egipta
2. Sklapanje sinajskog saveza i prikaz svih propisa i vjerskih obreda
3. Levitski Zakonik
4. Knjiga Brojeva
5. Ponovljeni Zakoni



„Pjesma nad pjesmama“

o metafora, lirski dijalog, erotika, POEMA (dramsko: dijalog, lirsko: epiteti, osjećaji)
o pripisuje se kralju Salomonu
o najljepše djelo poezije o ljubavi starog Istoka
o 5 dijelova – Prvi susret, uzajamna ljubav raste, zaručnicu dovode zaručniku, zaručničina ljubav na kušnji, pristalost i radost zaručnice
o prolog (čežnja za zaručnikom) i epilog (pobjeda i trajnost ljubavi)



„Judita“ – spjev, priča o Juditi iz Betolije koja spava s vojskovođom Holofernom, pa ga ubija da spasi narod

NOVI ZAVJET

* 1. st.
* 27 knjiga
* Većina napisana na grčkom
* Kompozicija:
o evanđelja
+ Matej, Marko, Luka i Ivan – prva tri „sinoptička ev.“ jer se poklapaju
+ Matejevo na aramejskom, ostali na grčkom
+ povijesne knjige
o djela apostolska
o poslanice apostola Petra i Pavla
o katoličke poslanice – Jakovljeva, Petrova, Ivanova, Judina
o otkrivenje Ivanovo (Apokalipsa)
+ prikazuje nestanak starog i nepravednog svijeta i rađanje novog i pravednog, dolazak novog otkupitelja koji nosi spas
+ motivi: 4 jahača apokalipse, 7 trublji
+ brojevi/simboli: 3,4,6,7
+ napisao Ivan, završio ga na otoku gdje mu je Bog i arhanđeo Gabrijel slao vizije



PSALMI – pjesme za pjevanje uz glazbenu pratnju

* biblijska knjiga psalama sadrži 150 pjesama raznih karaktera:
o hvalospjevi
o tužbalice
o zahvalnice
o pokorničke pjesme
o liturgijske pjesme
o hodočasničke pjesme
o poučne pjesme
o proročke pjesme
* predaja ih pripisuje kralju Davidu




* TALMUD
o Zbornik svetih spisa i zakona židovskog naroda
o dvije redakcije
+ 4. stoljeće, palestinska, opsežnija
+ 5. stoljeće, babilonska, ima značenje kanona
o očuvan jedan rukopis iz 1343. godine



3.2. ANTÍKA

3.2.1. GRČKA KNJIŽEVNOST

* veliko značenje – epika, lirika, drama, tragedija, komedija nastali u Grčkoj
* 8.st.pr.Kr – 1.st.pr.Kr.




1. ARHAJSKO RAZDOBLJE (750.-450.)

* većinom usmena književnost

* glavno: ep i lirske vrste, mitovi
* lirika: elegija, jamb, melika (ima glazbenu pratnju lire, lirika u užem smislu) – 6.stoljeće
* HOMER: Ilijada i Odiseja



2. KLASIČNO RAZDOBLJE (450. – 323.)

* procvat Atenske demokracije i smrt Aleksandra V.

* dramske vrste nadjačavaju ep
* u drami se dotiču ključna pitanja čovjekova postojanja
* Tragedija:Eshil, Sofoklo, Euripid
* Komedija: Aristofan, Menandar
* Povjesničari – Herodot, Tukidid
* Govornici – Demosten
* Filozofi: Platon, Aristotel



3. HELENISTIČKO RAZDOBLJE (323. – 30.)

* od smrti Aleksandra do propasti Egipta

* mjesto epa zauzima manji epilij
* pojavljuju se pastirske pjesme (pastorale)
* najpopularniji oblik epigram (Marcijal)



4. CARSKO (RIMSKO) RAZDOBLJE (30. – 6.st.)

* jedina novost – roman (najpoznatiji romanopisac Longo)

* basne (Ezop)



DJELA:

* ALKEJ – Lađi:
o Glavni predstavnik monodijske melike (solo pjevanje uz pratnju lire)
o Lirska domoljubna pjesma
o Lađa = država pred raspadom
o Slobodan stih, anafora, inverzija
o alkejska strofa – 2 jedanaesterca, deveterac, pa deseterac
* PINDAR – Pjesnik o ratu:
o Najveći predstavnik grčke i korske lirike
* SAPFA – Ljubavna strast:
o safička strofa – 3 jedanaesterca i 1 peterac
* ANAKREONT – Pijuckajmo zajedno:
o anakreontska poezija – (epikurejska, prema Epikuru) – slavi životne radosti i vino



HOMER:

* Ilijada– ne ću posebno obrađivat, treba pročitat, važni pojmovi: ep, epika, invokacija, in medias res, sredstva retardacije, motiv – srdžba, odnos bogovi-ljudi, daktilski heksametar, 10.godina Trojanskog rata, 24 pjevanja, ratnički ep, tj. epopeja



PRVO PJEVANJE (I.)

* Razorivši jedan grad u borbi protiv trojanskih saveznika Ahil je u ropstvo poveo i kćerku Apolonova svećenika Hrisa. Ona je pripala kralju Agamemnonu. Njezin otac donio je otkupninu ne bi li mu Agamemnon vratio kćer. Nakon pogrdnog odbijanja svećenik Hriso zamoli njegovog zaštitnika boga Apolona da kazni Ahejce. Apolon usliša Hrisovu molitvu i pošalje svoje nevidljive strijele. Tko god bi bio pogođen umro bi od kuge. Devet dana padale su strijele po Ahejcima. Zbog tog napada boga Apolona sazvana je Narodna skupština na kojoj Agamemnon sazna uzrok Apolonove ljutnje, te u zamjenu za svećenikovu kćer on traži Ahilovu robinju Briseidu, što je razljutilo Ahila koji više ne želi pomagati ahejskoj vojsci. Nakon što mu je oduzeta Briseida Ahil tužno zaziva majku Tetidu i moli je za pomoć. Kako bi mu pomogla, Tetida odlazi na Olimp i žali se Zeusu zbog svog sina Ahila. Zeus odluči kazniti Ahejce neuspjehom u njihovom boju protiv Trojanaca, no na tu Zeusovu odluku božica Hera, Zeusova žena strašno se pobuni jer ona ljubi Ahejce a mrzi Trojance, ali Zeus ne odustaje od svoje odluke



ŠESTO PJEVANJE (VI.)

* Ahejci jačaju i pobjeđuju Trojance koji su stjerani sve do zidina Troje. Hektor kaže majci Hekabi neka ona i druge žene idu u hram boginje Atene uz prinos potrebnih žrtava i neka je mole za pomoć, da ih obrani od Ahejaca, a posebno od junaka Diomeda i strašnog Ahileja. Stoga su one krenule. Na bojišnici, iz dviju vojska izlaze junaci, grčki Diomed i trojanski Glauk. Žele se boriti jedan protiv drugog ali se prepoznaju kao unuci dvojice junaka, pobratima. Stoga odustaju od borbe i prijateljski se razilaze. Hektor odlazi kod svoje žene Andromahe i oprašta se s njom prije nego otiđe u boj. Hektor i njegov brat Paris odlaze u boj



ŠESNAESTO PJEVANJE (XVI.)

* Nakon što su izgubili sve junake Ahejci su se našli u veoma teškoj situaciji i bili su pred porazom, te Patroklo moli Ahileja da mu pomogne ili da ga pusti da vojska predvođena njim napadne Trojance. Ahilej ga pusti i da mu svoje oružje pridruživši mu Mirmidonce, no preporuči mu da se odmah vrati čim otjera Trojance od lađa zato da se ne bi bogovi naljutili. Vidjevši Patrokla u Ahilejevom oružju s Mirmidoncima Trojanci su pobježali misleći da je to Ahilej. Patroklo je junački s vojskom udario na Trojance te ubije vojvodu Sarpendona, te pokuša osvojiti i Troju. Došavši pred zidine grada pokušao je popeti se na gradske zidine i tri puta ga Apolon odgurne. Četvrti puta Apolon ga oštro upozori te se Patroklo povuče od straha prema Apolonovom gnjevu. Apolon nagovori Hektora da krene u napad. U borbi između Patrokla i Hektora Apolon udari Patrokla u leđa te ga onesvijesti. Patrokla je prvi ranio Euforo kopljem u leđa. Patroklo teško ranjen jedva se dovuče do svoje čete, te pade na pod i Hektor ga ubije.



OSAMNAESTO PJEVANJE (XVIII.)

* Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i tuguje za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne ide u boj bez oružja jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje. Hefest pristaje i počne kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vijećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani



DVADESETČETVRTO PJEVANJE (XXIV.)

* Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači



* Odiseja - vrsta – avanturistički ep/epopeja, daktilski heksametar, 24 pjevanja, prvih 12 Odisejev povratak kući, drugih 12 osveta proscima i združivanje s Penelopom, nakon Trojanskog rata, mirno doba



PRVO PJEVANJE (I.)

* počinje zazivom muze odnosno invokacijom
* bogovi vijećaju i slože se da bi se Odisej trebao vratiti kući u rodnu Itaku
* nakon toga Atena otiđe do Itake prerušena u Mentora kralja Tafskog i kaže Telemahu,Odisejevu sinu, da zaprijeti proscima koji troše njegovu imovinu i onda neka se zaputi u Pil k Nestoru i u Spartu k Menelaju pitati za oca
* navečer se prosci raziđu, a Telemah također ode na spavanje



DEVETNAESTO PJEVANJE (XIX.)

* Odisej je ostao u dvorani da čeka Penelopu. Penelopa siđe iz svoje sobe i sjedne na stolicu kraj ognjišta. Došle su i sluškinje da raspreme stolove i pobrinule su se da ponovo bude svjetla i topline. Sluškinja Melanta stane po drugi put grditi Odiseja. Ona ga stade tjerati iz dvora. Na to Odisej odgovori “Kako bi ti bilo kad bi i tebe bogovi kaznili? ” Kad je Penelopa čula razgovor izgrdi sluškinju i stadoše razgovarati o svome mužu kojeg čeka već mnoštvo godina ( nije znala da taj muž kojeg tako dugo čeka stoji ispred nje ). Odisej joj počne opisivati nestvarne događaje kao ugošćivanje na otoku Kreti. Opisao je vrlo detaljno njegovu odjeću. Penelopa je samo plakala. Penelopa tako ugosti svog prijašnjeg muža ne znajući zapravo da je to on. Ona mu ponudi i pranje nogu ali on prista samo pod uvjetom da to bude jedna starija sluškinja. Pri pranju nogu stara dadilja prepozna Odiseja po ožiljku iznad desnog koljena. Vepar je zadro zubom u meso Odiseju već u mladim danima. Odisej je zamolio dadilju de ne oda njegovu pravu ličnost jer bi moglo doći do ozbiljnih problema. Starica uzme novu vodu i ne proizusti ni jednu riječ. Nakon toga Odisej ponovo započne pričati s Penelopom koja mu govori o jednom snu u kojem vidi skori dolazak muža. Kraljica na kraju razgovora zaželi strancu laku noć i ode u svoje odaje.



DVADESETPRVO PJEVANJE (XXI.)

* Penelopa uze lijepi mjedeni ključ s bjelokosnom drškom i ode uz pratnju sluga po Odisejev luk i tobolac ( spremište za strijele ). Penelopa izjavljuje da će oženiti samo onoga koji će uspjeti nategnuti Odisejev luk i čija će strijela proći kroz svih dvanaest sjekira. Junački prosci stadoše gledati luk sa zaprepaštenjem. Antinoj predlaže redoslijed kojim će prosci pokušati nategnuti luk i čija će strijela proći svih dvanaest sjekira. Odisej priznaje smo govedaru i svinjaru svoju pravu ličnost kako bi od njih dobio pomoć da pokuša i on to učiniti. Niti jedan prosac nije uspio izvršiti zadani zadatak. Odisej moli jedan pokušaj ali mu se svi protive. Na kraju Odisej svojom lukavošću i pomoću svoga sina Telemaha uspijeva dobiti jedan pokušaj. Niti jedan junački prosioc ne vjeruje u njegovu snagu i uspješnost. Odisej bez ikakve veće muke nategne luk uz veliko očaranje prosilaca postavi strijelu i razapne ju kroz svih dvanaest sjekira. Odisej namigne sinu da dođe do oca s oružjem kako ga ne bi nitko mogao napasti. Odisej tako započinje večeru.



TRAGEDIJA:

* Najveći tragičari: Eshil, Sofoklo, Euripid



ESHIL:

* uvodi drugog glumca
* smanjuje ulogu kora
* pojačao značenje dijaloga
* jednostavna radnja, dosta statična
* svečan i ozbiljan stil sa puno metafora, duboko žaljenje nad sudbinom junaka
* idealizirani likovi

OKOVANI PROMETEJ

* jedini sačuvani dio trilogije o Prometeju
* obrađuje mit o titanu koji je pomogao Zeusu u borbi protiv starog poretka, ali mu se usprotivio kad je shvatio da se Zeus pretvara u tiranina
* radnja se odvija među bogovima (čak su i zbor Okeanide, kćeri boga Okeana)
* zbog toga ima prenaglašeno uzvišen stil
* osnovni sukob: tiranija vs. pravda, nasilje vs. ljubav
* nema prave radnje jer je glavni lik okovan za stijenu
* Prometej samo iznosi svoje misli i priča s likovima
* najdirljiviji lik je Ija, koju je obljubio Zeus,a ljubomorna Hera ju je pretvorila u kravu koju proganjaju obadi
* na kraju Prometej umire ali moralno pobjeđuje je ipak ostao nepokolebljiv u svojim stajalištima



SOFOKLO:

* uvodi trećeg glumca
* pojačava dramsku radnju
* smanjuje ulogu kora
* povećava broj koreuta na 15
* piše prve sadržajno nepovezane (anorganske) trilogije
* junaci nisu više pod upravom bogova, nego donose vlastite odluke
* harmonična kompozicija, jasni karakteri, visoki etički principi, duboka humanost

KRALJ EDIP

* najpoznatija i najslavnija grčka tragedija
* obrađuje mit o tebanskom kralju Edipu kojem su bogovi predodredili sudbinu još prije rođenja
* zadire u jedno od osnovnih pitanja čovječanstva – pitanje „pravednog grješnika“
* veličina Edipa leži u tome što i kad sazna za grozotu koju je napravio, ima toliko moralne snage da i dalje traga za istinom bez obzira na posljedice
* kad na koncu saznaje da je ipak kriv, sam sebi nametne kaznu
* bježeći pred proročanstvom (ubiti oca, ženiti mamu), odlazi iz Korinta u Tebu, gdje uništava Sfingu i za nagradu dobiva Tebu i Jokastu (mamu) za ženu
* traga za ubojicom Laja, Jokastina muža, svoga oca i shvaća da je Laj ubijen na mjestu gdje je on ubio jednog starca
* shvaća da mu je Laj otac a Jokasta majka, kažnjava se i iskopa si oči
* ANTIGONA
* Edipovi sinovi Eteoklo i Polinik su se pobili oko vlasti. Eteoklo je dobio pošten pokop, a Polinika nisu smatrali junakom te ga nisu ni pokopali
* Edipove kćeri Antigona i Izmena su ogorčene, a molbe su im odbijene i Antigona odluči nešto poduzeti, Izmenu je strah zakona,
* Antigona dostojno pokapa brata, a Kreont (Edipov brat, otac Hemona, Antigonina zaručnika) sazna što je ona napravila i naredi joj kaznu
* Antigonu živu zakopaju u grobnicu te ona umire, nakon čega se i Hemon ubija, nakon čega se i njegova majka Euridika također ubija
* Kreont ostaje sam i shvaća da je on svemu kriv i da je on postupio drugačije i da nije odbio Antigonine molbe, svi bi bili živi.
*

3.2.2. RIMSKA KNJIŽEVNOST

* leži na grčkim uzorima i nadmeće se s njima
* ne stvaraju nove književne vrste
* nova vrsta je jedino satira
* sebe su vidjeli kao nastavljače i usavršavatelje
* promijenili ljubavnu elegiju, satirički epigram, pjesničke i prozne poslanice
* periodizacija:

1. ARHAJSKO RAZDOBLJE (240.-80.pr.Kr.)

* značajan prijenos grčkih komičkih predložaka na rimsku pozornicu
* Plaut i Terencije

2. ZLATNI VIJEK (80.pr.Kr.-14.posl.Kr.)

o epovi – Lukrecije, Ovidije, Vergilije
o elegija i epigram – Katul
o ljubavna lirika – Propercije, Ovidije, Tibul
o povjesničari – Cezar, Salustije, Tit Livije
o središnja osoba - Ciceron

3. SREBRNI VIJEK (14.-117.)

o omeđuje vladavine careva Tiberija i Trajana
o satira – Juvenal
o roman – Petronije
o basna – Fedro
o epigram – Marcijal
o povijest – Tacit
o filozofski eseji i tragedija - Seneka

4. RAZDOBLJE KASNOG CARSTVA (117.-476.)

o sukob poganstva i kršćanstva
o rimska baština živi i izvan antike



PLAUT:

o najveći rimski komediograf
o 21 komedija
o Menaechmi, Hvalisavi vojnik, Škrtac(Aulularija)
o obrađuje scene iz porodičnog, svakodnevnog života
o rijetke aluzije na suvremene rimske prilike
o u finu grčku komediju unosi grubu komiku, lakrdiju, ples, glazbu
o rob igra presudnu ulogu
o živi dijalozi, sočan narodni govor, jasco ocrtani karakteri – obilježja Plautovih komedija

ŠKRTAC

o komedija karaktera, ali i nesporazuma
o drugi naziv Aulularija
o Euklion = Skup
o Megador = Zlatikum
o Likonid = Kamilo

KATUL:

o najveći rimski lirski pjesnik
o pripadnik novih pjesnika tj. neoterika
o ugledava se na aleksandrijsku poeziju
o obrađuje mitološke priče
o duboko iskrene kratke lirske pjesme
o teme: prijateljstvo, gozbe, pijanke, poliička izrugivanja, ljubav prema pokvarenoj Klodiji
o „Jadni Katule“

VERGILIJE:

o najveći pjesnik Augustovog doba
o djela: Bukolike/Ekloge (pastirske pjesme), Georgike (didaktički spjev o ratarstvu) i Eneida

ENEIDA

o Timeo Danaos et dona ferentes. Bojim se Danajaca i kad darove nose. (Laokont, Eneida)
o Fama volat. Glasina Leti
o junački ep u 12 knjiga
o pisan u heksametru
o prvi rimski nacionalni ep
o obrađuje mit o trojanskom junaku Eneji koji bježi iz Trojanskog rata i osniva rimsku državu
o prema predaji, Eneja je bio praotac kraljevskog roda Julijevaca
o prvih šest pjevanja je slično Odiseji - prikazuje lutanja Eneje do Italije
o drugih šest pjevanja je slično Ilijadi – prikazuje ratove na italskoj obali
o drugi homerski motivi (izrada štita, silazak u podzemlje, prepričavanje propasti Troja)
o novi dodatak – lik Didone, nema ga kod Homera
o sukob Eneja – Didona ŕ slušanje Bogova – slušanje sebe samog
o DRUGO PJEVANJE
o ČETVRTO PJEVANJE



HORACIJE:

o rimski pjesnik
o djela: Epodi/Jambi, Satire, Pjesme (Ode), Pjesme stoljetnice, 2 knjige Poslanica, najznačajnija Poslanica Pizonima (Ars Poetica)
o trijezan pogled na život, umjereni užici
o obogaćuje izraz rimske lirike
o Ab ovo, In medias res, Carpe diem, Aurea mediocritas (Horacijeve izreke)

LIDIJI

o piše o bivšoj curi
o lirski dijalog
o prve 2 kitice prošlost, druge 2 sadašnjost, zadnje 2 budućnost

POSLANICE PIZONIMA

o zadnja u nizu od 23 epistule
o nazvana „PJESNIČKO UMIJEĆE“ (ARS POETICA)
o niz savjeta o pjesništvu, piše o pravilima kompozicije itd.

OVIDIJE:

o najplodniji rimski pjesnik
o glavna tema ljubav i legende
o djela: Ljubavne pjesme, parodično-didaktički ep Ljubavno umijeće, zbirka pisama junakinja Heroide, 15 knjiga Metamorfoza
o Nomina sunt odiosa. (Heroide, Ovidije)

METAMORFOZE (PIRAM I TIZBA)

o oko 250 mitoloških priča koje sve završavaju nekom preobrazbom
o Piram i Tizba su zaljubljeni par koji preskaču obiteljske prepreke da budu zajedno
o dogovore se da će se naći pod jednim drvom, a Tizba kada dođe spazi lavicu i pobjegne, ostavljajući veo za sobom
o Piram dođe, vidi lavicu i veo i misli da je Tizba mrtva pa se ubije mačem
o Tizba se vrati i nađe ga mrtvog, pa ubije sebe, zadnja želja joj je bila da zajedno počivaju, što su i dobili
o iako su umrli, svojom ljubavlju su pobijedili smrt

MARCIJAL:

o najveći pjesnik epigrama
o napisao tisuće i tisuće epigrama, sačuvano 1500
o duhovit, oštar, ironičan, ima poentu
o “Siromašni Pjesnik“, „Epigrami“

11.03.2007. u 21:53 • 0 KomentaraPrint#

Glagol

Glagol je vrsta riječi kojom se označava radnja, stanje ili zbivanje. Glagoli su riječi koje kazuju radnju (čitati, kopati, pjevati), stanje (osijediti, pocrvenjeti, venuti) i (z)bivanje (naoblačiti se, sijevati, grmjeti)
Primjeri:
Ja radim, plivam, čitam, pišem - radnja
Kiša pada. Država napreduje. - stanje
Koncert se održava večeras. - zbivanje
U hrvatskom jeziku
Glagoli se u hrvatskom mijenjaju po vremenima, licima i načinima, a kao i u drugim slavenskim jezicima razlikuje se svršeni i nesvršeni vid (sjesti – sjediti), što neslavenima otežava učenje hrvatskog. Postoje i pomoćni glagoli (nepravilni glagoli), pomoću kojih se tvore složena glagolska vremena: to su glagoli biti i htjeti.
• glagolske gramatičke kategorije:

• lice
• broj
• način
• vid
• stanje
• povratnost
• prijelaznost
• vrijeme
...........................
• rekcija
• valentnost
• rod



Lice
• sprezanje (konjugacija)-3 lica jednine i 3 lica množine

Broj
• jednina / množina
• dvojina (Dva muškarca su gledala…)
• dvije žene su gledale
• pet žena je gledalo
• žene su gledale
• dva muškarca gledaju
• pet muškaraca gleda
• muškarci gledaju
• dvojina:
• uz brojeve dva, tri, četiri i složene s njima stoji dvojinski oblik (glagolski pridjev radni: za muški rod sa završetkom na –a, za ostale rodove jednak množini; prezent: treće lice množine)
Dva muškarca su gledala. Dva djeteta su gledala. Dvije žene su gledale.
Dva muškarca gledaju. Dva djeteta gledaju. Dvije žene gledaju.
• uz ostale brojeve: neobilježeni oblik glagola (u prezentu treće lice jednine, u perfektu oblik kao za srednji rod jednine)
Šest muškaraca je gledalo. Šestero djece je gledalo. Šest žena je gledalo.
Šest muškarca gleda. Šestoro djece gleda. Šest žena gleda.
• uz množinu: množinski oblici
Muškarci su gledali. Djeca su gledala. Žene su gledale.
Muškarci gledaju. Djeca gledaju. Žene gledaju.


Način
• indikativ – neobilježen način
• imperativ – zapovjedni način: reci, uzmi, daj, stani
• kondicional
• prvi (sadašnji): željela bih, rekao bih
• drugi (prošli): bila bih željela, bio bih rekao
• optativ – jednak glagolskom pridjevu radnom: Živjeli!


Vid
• nesvršeni glagoli – prava sadašnjost – mogu se koristiti u jednostavnoj prezentskoj rečenici
Marko gleda film.
• - svršeni glagoli – svršena sadašnjost - mogu se koristiti u jednostavnoj prezentskoj rečenici
Marko pogleda film. - ali: Kad Marko pogleda film, javit će ti se.
• perfektivizacija – iz nesvršenog nastaje svršeni glagol
čitati ŕ pročitati
• imperfektivizacija – iz svršenog nastaje nesvršeni glagol
učitati ŕ učitavati
• dvovidni: mogu biti i svršeni i nesvršeni (vidjeti, večerati, čuti, telefonirati…)
Martin je vidio Mariju.
ali i: Kad Martin vidi Mariju, javit će ti se.

Stanje
• odnos između subjekta rečenice i glagolske radnje
• dva oblika:
• glagolski pridjev trpni + pomoćni oblik glagola biti ili bivati
• se + prilagodba glagola
• razlika: pravi prezent samo drugi način
• prvi način
• susjed je orao njivu
• njiva je orana od susjeda
• njiva se orala
• majka previja dijete
• dijete je previjano od majke
• dijete se previja
• Marko čita knjigu
• Knjiga je čitana od Marka
• knjiga se čita
• ` obezličenje: knjigu se čita

• rijetka uporaba: češća sa svršenim glagolima u pridjevskom značenju dovršenosti
• se: redovito u prezentskim oblicima


Prijelaznost
• prijelazni glagoli: glagoli koji imaju objekt
• u užem smislu: prijelazni glagoli (ili pravi prijelazni) su oni koji imaju objekt u akuzativu (izravni objekt) naspram onih čiji je objekt u nekom drugom padežu (neizravni objekt)
Sjećaš se Tanje?
Poklonila sam majci knjigu.
Napio se vode.
Valencija (valentnost)
• glagoli otvaraju mjesto drugim riječima u rečenici
• njihova valencija označava koja sve otvaraju (riječima u određenim padežima)
na primjer: Dati + knjigu (A) + majci (D)
Pisati + zadaću (A) + olovkom (I)

Povratnost
• pravi: se se može zamijeniti svojim dužim oblikom sebe ili nekom drugom imenskom riječi u akuzativu
češljam sebe / tebe / Marinu
• nepravi: smijem se, rugam se, probijam se


Vrijeme
• prošlost: aorist (svršeni i rijeđe nesvršeni – pročitah i čitah), imperfekt (samo nesvršeni), perfekt
• sadašnjost: prezent
• budućnost: futur I. i II.

Rod
• imaju ga glagolski pridjevi:
• glagolski pridjev radni: volio, voljela, voljelo
• glagolski pridjev trpni: voljen, voljena, voljeno


Glagoli po trajanju radnje]
(glagolski vid)
• Nesvršeni glagoli (trajna radnja) - pisati, pjevati, raditi
• Svršeni glagoli (trenutna radnja) - viknuti, udariti, skočiti
• Učestali glagoli (radnja se vrši puno puta često) - preskakati, udariti, zatvarati

Glagoli po predmetu radnje]
• Prelazni glagoli (imaju objekat) - čitam knjigu, grizem jabuku
• Neprelazni (ne mogu imati objekat) - cvijeće cvjeta, on se diže, ja sjedim
• Povratni (imaju povratnu zamjenicu se) - ja se umivam, trava se zeleni

Jednostavni i složeni glagolski oblici]
Jednostavni glagoli se sastoje od jedne riječi (naprimjer učim, učiti, reče, pisati), dok se složeni sastoje od dvije (dva glagola) ili više riječi (učili su, nećemo ostati).

Glagolska vremena
sadašnjost
• prezent
prošlost
• pluskvamperfekt
• aorist
• perfekt
• imperfekt
budućnost
• futur prvi
• futur drugi (egzaktni)

Glagolski načini [uredi]
• imperativ
• kondicional sadašnji (prvi)
• kondicional prošli (drugi)
Oblici glagola [uredi]
Svaki glagol ima više oblika.
Jedni su različiti oblici koji se koriste samostalno i sami imaju službu glagola:
• prezent - u jednini i množini, po licima
• aorist - u jednini i množini, po licima
• imperfekt - u jednini i množini, po licima
Od glagola se izvode i pridjevi i prilozi:
• Glagolski pridjev radni
• Glagolski pridjev trpni
• Glagolski prilog sadašnji
• Glagolski prilog prošli
Posebno stoji infinitiv.

Svi oblici glagola se u standardnom hrvatskom jeziku tvore dodavanjem nastavaka na jednu od dvije osnove:
• prezenske osnove (od nje se tvore: prezent, glagolski prilog sadašnji)
• infinitivne osnove (od nje: infinitiv, glagolski pridjev radni, aorist, imperfekt)
Po načinu tvorbe, glagole dijelimo na pravilne i nepravilne.

Pravilni glagoli
Za pravilne glagole postoji nekoliko vrsta nastavaka. Npr. učiti u prezentu ima nastavke -im, iš (uč-im, uč-iš...), dok glagol spavati nastavke -am, -aš (spav-am, spav-aš...). Isto tako, postoje i različiti nastavci za infinitiv i glagolski pridjev radni.
Glagoli se dijele u vrste i razrede po tome koje nastavke koriste.
Postoje sljedeće vrste prezentskih nastavaka:
• s -e- (per-em, per-eš,..., per-u)
• s -a- (kuh-am, kuh-aš,..., kuh-aju)
• s -i- (misl-im, misl-iš..., misl-e)
• s -ne- (dig-nem, dig-neš..., dig-nu)
• s -ije- (sm-ijem, sm-iješ..., sm-iju)
• s -uje- (kup-ujem, kup-uješ, kup-uju)
Često se u literaturi navode nastavci na -ne-, -uje- i -e- zajedno.
Postoje sljedeće vrste nastavaka za infinitiv i glagolski pridjev radni:
• bez umetka (-0-) (pra-ti, pra-o, pra-la...; tres-ti, tres-ao, tres-la...)
• s umetnutim -a- (kuh-a-ti, kuh-a-o, kuh-a-la...)
• s umetnutim -i- (misl-i-ti, misl-i-o, misl-i-la...)
• s umetnutim -nu- (dig-nu-ti, dig-nu-o, dig-nu-la...)
• s umetnutim -je- (sm-je-ti, sm-i-o, sm-je-la...)
• s umetnutim -ova-, -eva-, -iva- (kup-ova-ti, kup-ova-o, kup-ova-la...)
Postoji paralelizam između jednih i drugih nastavaka, međutim mnogi glagoli pripadaju u miješane razrede, npr. pis-ati ima prezent piš-em. Sljedeća tablica sumira različite mogućnosti uz tradicionalne oznake vrsta (rimskim brojevima) i razreda (arapskim brojevima uz broj vrste):









infinitivni
nastavci prezentski nastavci
-e- -ne- -a- -i- -ije- -uje-
-0- pi-ti, pij-em
I.1-I.7, V.3 sres-ti, sret-nem
I.1 (izuzetak)
-nu- dig-nu-ti, dig-nem
II
-a- pis-a-ti, piš-em
V.2 pit-a-ti, pit-am
V.1 drž-ati, drž-im
III.2
-i- misl-i-ti, misl-im
IV
-je- žel-jeti, žel-im
III.2 um-je-ti, um-ijem
I.7
-ova-, -iva-,
-eva- kup-ova-ti, kup-ujem
VI
U skupini s infinitivom bez proširenja postoje mnoge osobitosti, koje ovise o obliku prezentske osnove, iz koje se izvodi infinitivna:
• osnove na suglasnik (ču-ti, čuj-em) su najpravilnije (razred I.7)
• osnove na -s su pravilne (tres-ti, tres-ao, tres-la) (razred I.2)
• kod osnove na -t ili -d dolazi do glasovnih promjena (plet-ti > ples-ti, ple-o, ple-la) (razred I.1)
• osnove na -b kojima se umeće s ispred -ti (greps-ti, greb-ao, greb-la) (razred I.3)
• osnove koje u prezentu imaju č, ž, š koji su nastali palatalizacijom k, g, h (pek-em > pečem; pek-ti > peći, pek-ao, pek-la) (razred I.4)
• osnove na suglasnik + m ili n, gdje m ili n prelazi u e (otm-ti > ote-ti, ote-o, ote-la) (razred I.5)
• osnove oblika suglasnik + er, el, ov i sl. gdje dolazi do premetanja (per-ti > pra-ti, pra-o, pra-la) (razred V.3, zbog -a- prije -ti- u infinitivu)

Nepravilni glagoli
Određeni glagoli nemaju promjenu po gornjim pravilima, a često nemaju ni sve oblike. To su biti i htjeti, za koje vidi pomoćne glagole, kao i sljedeći glagoli i njihove izvedenice:
• ići, prezent idem, ideš..., glag. pridjev radni išao, išla
• spati, prezent spim, spiš, glag. pridjev radni spio, spila
Prezent
Prezent (lat. praesens = sadašnji) naziv je za sadašnje vrijeme u jezicima. Neki jezici imaju jedan oblik prezenta, a neki više njih.
U hrvatskom jeziku [uredi]
Prezent ili sadašnje vrijeme u standardnom hrvatskom jeziku tvori se od glagolske osnove i nastavaka -em, -jem, -am i -im (to je tradicionalna podjela nastavaka).
lice i broj -em -jem -am -im
1. jd. pišem ratujem pjevam radim
2. jd. pišeš ratuješ pjevaš radiš
3. jd. piše ratuje pjeva radi
1. mn. pišemo ratujemo pjevamo radimo
2. mn. pišete ratujete pjevate radite
3. mn. pišu ratuju pjevaju rade

U prezentu se provodi palatalizacija kad se suglasnici k, g, h nađu pred nastavkom -em:
• tečem - teku, možeš - mogu, strižem - strigu, pečem - peku

U glagolima s nastavkom -jem provodi se jotacija:
• skakati - skačem, glodati - glođem, rezati - režem

Prezent pomoćnih glagola [uredi]
Prezent pomoćnih glagola biti i htjeti:


glagol biti jednina množina
naglašeni prezent 1. jesam
2. jesi
3. jest 1. jesmo
2. jeste
3. jesu
nenaglašeni prezent 1. sam
2. si3. je 1. smo
2. ste3. su
dvovidni prezent 1. budem
2. budeš
3. bude 1. budemo
2. budete
3. budu

glagol htjeti jednina množina
naglašeni prezent 1. hoću
2. hoćeš
3. hoće 1. hoćemo
2. hoćete
3. hoće
nenaglašeni prezent 1. ću
2. ćeš3. će 1. ćemo
2. ćete3. ću
zanijekani prezent 1. neću
2. nećeš
3. neće 1. nećemo
2. nećete
3. neće

Perfekt







Perfekt (lat. perfectus = svršen) prošlo je glagolsko vrijeme koje postoji u mnogim jezicima (npr. hrvatski, starogrčki i latinski). Perfekt ili prošlo vrijeme glagola u hrvatskom jeziku tvori se od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.

Perfekt pomoćnih glagola
Perfekt pomoćnih glagola biti i htjeti:

lice jednina množina
1. bio/bila sam bili/bile smo
2. bio/bila si bili/bile ste
3. bio/bila/bilo je bili/bile/bila su
lice jednina množina
1. htio/htjela sam htjeli/htjele smo
2. htio/htjela si htjeli/htjele ste
3. htio/htjela/htjelo je htjeli/htjele/htjela su


Oblici po rodovima
Zbog slaganja imenice s glagolskim pridjevom, postoje različiti oblici za različite rodove subjekta.
To je ilustrirano sljedećom tablicom. U prvom je retku svakog polja tablice oblik za muški rod, u drugom za ženski, a u trećem za srednji (samo u 3. licu); u množini se koriste oblici prema pravilima za upotrebu pridjeva:
lice jednina množina
1. ja sam radio
ja sam radila mi smo radili
2. ti si radio
ti si radila vi ste radili
3. on je radio
ona je radila
ono je radilo oni su radili
Ovi se gramatički oblici mijenjaju kao ja sam visok (muški rod), ja sam visoka (ženski), itd.

Uporaba
Perfekt se tvori od svršenih i nesvršenih glagola te danas najčešće zamjenjuje aorist i imperfekt, ali i pluskvamperfekt.
• U trećem se licu jednine obično izostavlja enklitika je:
Ona se je odlučila na to.
On se je uspio podići na noge.
Aorist
Aorist (grč. ±żÁąĂÄżÂ, aoristos = neodređen, neograničen) prošlo je glagolsko vrijeme koje postoji u nekim jezicima (npr. hrvatski, bugarski, lužičkosrpski, starogrčki).
U hrvatskom jeziku
Aorist ili prošlo svršeno vrijeme glagola u standardnom hrvatskom jeziku tvori se od svršenih glagola, uglavnom od infinitivne osnove i nastavaka:
• -h, , , -smo, -ste, -še
• -oh, -e, -e, -osmo, -oste, -oše

Aorist pomoćnih glagola
Aorist pomoćnih glagola biti i htjeti:
lice jednina množina
1. bih bismo
2. bi biste
3. bi bi/biše
lice jednina množina
1. htjedoh htjedosmo
2. htjede htjedoste
3. htjede htjedoše


Oblici s nastavcima -h
Nastavak -h imaju glagoli kojima infinitivna osnova završava na samoglasnik.

Primjer za glagol učiniti:
lice jednina množina
1. učinih učinismo
2. učini učiniste
3. učini učiniše

U 2. i 3. licu jednine provodi se palatalizacija ako osnova završava na k, g, h:
• rekoh - reče, ispekoh - ispeče, stigoh - stiže

Oblici s nastavcima -oh
Nastavak -oh imaju glagoli kojima osnova završava na suglasnik.

Primjer za glagol reći:
lice jednina množina
1. rekoh rekosmo
2. reče rekoste
3. reče rekoše

Uporaba u standardnom jeziku]
• Aorist je prošlo svršeno vrijeme i kao takvo može se tvoriti samo od svršenih glagola. Treba se koristiti za izražavanje radnje koja se svršila u prošlosti, naročito netom svršene radnje:
Upravo pročitah vrlo smiješan novinski članak.
• Sličnost tvorbenih nastavaka i neshvaćanje uloge glagolskog vida nerijetko dovodi do nepravilne uporabe aorista umjesto imperfekta:
U mladosti oni čitaše mnoge stripove.
U ovom primjeru radnja nije svršena, već traje neko vrijeme u prošlosti (dio subjektove mladosti ili cijelu mladost), stoga treba koristiti imperfekt. No, umjesto imperfektnog nastavka neispravno je korišten aoristni nastavak -še.

• Aorist se zbog svoga arhaična prizvuka sve rjeđe rabi u svakodnevnom govoru i zamjenjuje ga perfekt:
Upravo sam pročitao vrlo smiješan novinski članak.

• Zanimljiva je suvremena pojava sve češća uporaba aorista u SMS-porukama, jer je kraći glagolski oblik od perfekta (vidi: vanjske poveznice)

• U hrvatskom standardnom jeziku aorist glagola biti služi za tvorbu kondicionala. U narječjima hrvatskog narodnog jezika za tvorbu kondicionala ne služi aorist nego konjunktiv od glagola biti (vidi: hrvatski konjunktiv, aorist i kondicional).

Imperfekt








Imperfekt (lat. imperfectus = nesvršen) prošlo je nesvršeno vrijeme glagola u hrvatskom jeziku tvori se od nesvršenih glagola, od infinitivne ili prezentske osnove i nastavaka:
• -ah, -aše, -aše, -asmo, -aste, -ahu
• -jah, -jaše, -jaše, -jasmo, -jaste, -jahu
• -ijah, -ijaše, -ijaše, -ijasmo, -ijaste, -ijahu
Glasovne promjene u imperfektu
Kod nekih se glagola provodi sibilarizacija:
• peći - pecijah, strići - strizijah, teći - tecijah

Kod onih glagola kojima osnova završava na suglasnik i imperfekt tvore nastavkom -jah, provodi se jotacija:
• nositi - nošah, vidjeti - viđah, dolaziti - dolažah, trubiti - trubljah

Imperfekt pomoćnih glagola]

Imperfekt pomoćnih glagola biti i htjeti:

lice jednina množina
1. bijah bijasmo
2. bijaše bijaste
3. bijaše bijahu
lice jednina množina
1. bjeh bjesmo
2. bješe bjeste
3. bješe bjehu

lice jednina množina
1. htijah htijasmo
2. htijaše htijaste
3. htijaše htijahu
lice jednina množina
1. hoćah hoćasmo
2. hoćaše hoćaste
3. hoćaše hoćahu


Primjeri glagola u imperfektu]

Nastavci -ah, -jah i -ijah:

lice jednina množina
1. pisah pisasmo
2. pisaše pisaste
3. pisaše pisahu
lice jednina množina
1. čujah čujsmo
2. čujaše čujaste
3. čujaše čujahu
lice jednina množina
1. pecijah pecijasmo
2. pecijaše pecijaste
3. pecijaše pecijahu

Uporaba]
• Imperfekt je prošlo nesvršeno vrijeme i kao takvo može se tvoriti samo od nesvršenih glagola. Treba se koristiti u izražavanju radnje koja je trajala neko vrijeme u prošlosti:
Orwell priopćavaše o španjolskom građanskom ratu iz prve ruke.

• U svakodnevnom govoru čest je nedostatak razumijevanja razlika imperfekta i aorista, poglavito zbog vrlo sličnih tvorbenih nastavaka:
Mi prestasmo sudjelovati u nastavi. (aorist)
Mi prestajasmo sudjelovati u nastavi. (imperfekt)
U prvom je primjeru izražena radnja koja je svršila u određenom trenutku u prošlosti, te koristimo svršen glagol i aorist (prestasmo); suprotno tomu, drugi primjer opisuje radnju koja se dulje odvijala određeno vrijeme u prošlosti (prestajasmo)

• Imperfekt u svakodnevnom govoru posjeduje arhaičan prizvuk te ga se skoro bez iznimke zamjenjuje perfektom:
Orwell je priopćavao o španjolskom građanskom ratu iz prve ruke.

Pluskvamperfekt
Pluskvamperfekt (lat. plus quam perfectum = više nego perfekt) ili pretprošlo vrijeme (također prošlo prošlo vrijeme) glagola u hrvatskom jeziku tvori se od glagolskog pridjeva radnog (GPR) kojemu prethodi perfekt ili imperfekt pomoćnog glagola biti. Tvori se od svršenih, a rjeđe od nesvršenih glagola.



Glagol
Perfekt + GPR
Imperfekt + GPR

biti 1. ja sam bio/bila bio/bila
2. ti si bio/bila bio/bila
3. on/ona/ono je bio/bila/bilo bio/bila/bilo
1. mi smo bili/bile bili/bile
2. vi ste bili/bile bili/bile
3. oni/one/ona su bili/bile/bila bili/bile/bila 1. ja bijah bio/bila
2. ti bijaše bio/bila
3. on/ona/ono bijaše bio/bila/bilo
1. mi bijasmo bili/bile
2. vi bijaste bili/bile
3. oni/one/ona bijahu bili/bile/bila
htjeti 1. ja sam bio htio
2. ti si bio htio
3. on je bio htio
1. mi smo bili htjeli
2. vi ste bili htjeli
3. oni su bili htjeli 1. ja bijah htio
2. ti bijaše htio
3. on bijaše htio
1. mi bijasmo htjeli
2. vi bijaste htjeli
3. oni bijahu htjeli
učiti 1. ja sam bio učio
2. ti si bio učio
3. on je bio učio
1. mi smo bili učili
2. vi ste bili učili
3. oni su bili učili 1. ja bijah učio
2. ti bijaše učio
3. on bijaše učio
1. mi bijasmo učili
2. vi bijaste učili
3. oni bijahu učili

Uporaba]

• Pluskvamperfekt se treba koristiti za opisivanje radnje koja se dogodila prije neke druge prošle radnje:
Kad su Franci naselili Galiju, Rimljani već bijahu pokorili Gale.
U ovom je primjeru franačko naseljavanje Galije prošla radnja, izražena perfektom (su naselili); galsko se podlijeganje rimskoj vlasti dogodilo prije dolaska Franaka, stoga koristimo pluskvamperfekt (bijahu pokorili ili bili su pokorili).

• Sukladno sličnim pojavama u drugim jezicima, pluskvamperfekt se sve češće nepravilno zamjenjuje perfektom u svakodnevnom govoru:
Kad su Franci naselili Galiju, Rimljani su već pokorili Gale.
Futur prvi
Futur prvi (lat. futurus = budući), također futur I. ili buduće vrijeme glagola u hrvatskom jeziku tvori se od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva.

Primjeri futura]

Futur prvi glagola raditi:
lice jednina množina
1. ja ću raditi mi ćemo raditi
2. ti ćeš raditi vi ćete raditi
3. on će raditi oni će raditi

Specifična futuru prvom jest morfološka promjena koja nastaje u inverziji pomoćnog glagola i infinitiva pa glagoli čiji infinitiv završava s -ti gube dio infinitivnog nastavka:
lice jednina množina
1. radit ću radit ćemo
2. radit ćeš radit ćete
3. radit će radit će

Iako se zadržava u pisanju, krnji se infinitvni nastavak -t ne izgovara. Glagoli čiji infinitivi završavaju na -ći ne prolaze kroz istu promjenu:
lice jednina množina
1. peći ću peći ćemo
2. peći ćeš peći ćete
3. peći će peći će
Futur prvi se koristi za radnju koja će se dogoditi ili nastaviti događati kasnije u odnosu na trenutak u kojem se izražavamo.
Tvori / stvara se od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola “htjeti” (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) i infinitiva.
Pravila:
1. Glagoli koji završavaju na -ći u oblicima budućeg vremena ostaju neokrnjeni: Ti ćeš doći. Doći ćeš.
2. Glagoli koji završavaju na -ti u oblicima budućeg vremena ostaju neokrnjeni ako je pomoćni glagol ispred infinitiva: Ona će plivati. Mi ćemo pjevati.
3. Ako je pomoćni glagol iza infinitiva, umjesto -ti piše se –t: Plivat će. Plivat ćemo.
4. Glagoli koji završavaju na –ti mogu tvoriti futur ako im se uzme infinitivna osnova i doda nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola “htjeti”. U tom slučaju se pišu sastavljeno: plivaću, pjevaćemo, pričaćeš.
Stoga, pravilno je: će biti, bit će i biće.

Futur prvi pomoćnih glagola]

Futur prvi pomoćnih glagola biti i htjeti:

glagol biti glagol htjeti
Futur prvi 1. ja ću biti
2. ti ćeš biti
3. on/ona/ono će biti
1. mi ćemo biti
2. vi ćete biti
3. oni/one/ona će biti 1. ja ću htjeti
2. ti ćeš htjeti
3. on/ona/ono će htjeti
1. mi ćemo htjetii
2. vi ćete htjeti
3. oni/one/ona će htjeti
Futur prvi - inverzija 1. bit ću
2. bit ćeš
3. bit će
1. bit ćemo
2. bit ćete
3. bit će 1. htjet ću
2. htjet ćeš
3. htjet će
1. htjet ćemo
2. htjet ćete
3. htjet će

Uporaba

• Futur prvi koristi se za radnju koja će se dogoditi ili nastaviti događati kasnije u odnosu na trenutak u kojem se izražavamo:
Posljedice uragana Katrina osjećat će se godinama.
U ovom primjeru nije nužno jasno je li se uragan već dogodio u trenutku kad govorimo o njegovim posljedicama, tj. osjećaju li se već posljedice uragana. To je ujedno i nevažno za uporabu futura prvog: posljedice će se osjećati u budućnosti u odnosu na trenutak kad je predviđanje u posljedicama iskazano te je stoga pravilno koristiti futur prvi.

• Česta je pojava zamjene futura prvog prezentom nesvršenog vida:
Stižem prvim vlakom. umjesto Stići ću prvim vlakom.


Futur drugi
Futur drugi (egzaktni) ili predbuduće vrijeme glagola u hrvatskom jeziku tvori se od svršenog prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.

Futur egzaktni pomoćnih glagola
lice jednina množina
1. ja budem bio mi budemo bili
2. ti budeš bio vi budete bili
3. on bude bio oni budu bili
lice jednina množina
1. ja budem htio mi budemo htjeli
2. ti budeš htio vi budete htjeli
3. on bude htio oni budu htjeli


Uporaba
• Futur drugi koristi se u izražavanju radnje koja će se dogoditi u budućnosti prije neke druge buduće radnje*. Futur drugi stoga se isključivo rabi u složenim rečenicama, u oblikovanju zavisne rečenice gdje je glavna rečenica u futuru prvom:
Ne budemo li se spremili na vrijeme, vlak će nam pobjeći.

• Česta je zamjena futura drugog prezentom:
Ne spremimo li se na vrijeme, vlak će nam pobjeći.

________________________________________
* Iznimka ovom pravilu jest uporaba futura drugog u kajkavskom narječju, gdje je futur drugi jedini budući oblik i koristi se za radnje koje bi se izricale futurom prvim u književnom govoru.
Imperativ
Imperativ (lat. impero = zapovjediti) zapovjedni je način glagola u hrvatskom jeziku. Imperativ je krnji glagolski oblik; ne postoji imperativ prvog lica jednine.

U prvom licu množine, kao i u drugom licu jednine i množine, imperativ se tvori se od prezentske osnove i nastavaka. Nastavci su trojaki, ovisno o prirodi prezentske osnove:
• , -mo, -te (kod glagola na kraju čije prezentske osnove stoji suglasnik j)
• -i, -imo, -ite (kod glagola na kraju čije prezentske osnove stoji suglasnik, osim j)
• -j, -jmo, -jte (kod glagola na kraju čije prezentske osnove stoji samoglasnik)
U trećem se licu koristi pomoćna čestica neka koju slijedi prezent glagola u odgovarajućem broju.

Imperativi različitih nastavaka]
]
lice jednina množina
1. - mi carujmo!
2. ti caruj! vi carujte!
3. on neka caruje! oni neka caruju
Prezentska osnova glagola "carevati" jest caruj-.

-i]
lice jednina množina
1. - mi sijecimo!
2. ti sijeci! vi sijecite!
3. on neka siječe! oni neka sijeku
Prezentska osnova glagola "sijeći" jest sijek-, iz koga sibilarizacijom dolazi sijec-, a palatalizacijom siječ-.

-j]
lice jednina množina
1. - mi plivajmo!
2. ti plivaj! vi plivajte!
3. on neka pliva! oni neka plivaju
Prezentska osnova glagola "plivati" jest pliva-.

Uporaba]

• Ovisno o okolnostima u kojima je rečenica u imperativu izrečena, ta se rečenica može smatrati zapovijedi, zamolbom ili zahtjevom. Budući da imperativ najčesće predstavlja izravnu zapovijed, gotovo se isključivo izriče uskličnom rečenicom:
Prestani pričati!

• Osim za zapovijedi, imperativ se rabi u naputcima - receptima, algoritmima i sličnim opisima u kojima radnje zahtijevaju točan slijed:
Razbijte tucet jaja. Potom dodajte šećer i miješajte po potrebi.

Kondicional sadašnji
Kondicional sadašnji (također kondicional I.) jedan je od dva pogodbena načina glagola u hrvatskom jeziku. Tvori se od nenaglašenog aorista pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.

Kondicional prvi pomoćnih glagola]
lice jednina množina
1. ja bih bio/bila mi bismo bili/bile
2. ti bi bio/bila vi biste bili/bile
3. on/ona/ono bi bio/bila/bilo oni/one/ona bi bili/bile/bila
lice jednina množina
1. ja bih htio/htjela mi bismo htjeli/htjele
2. ti bi htio/htjela vi biste htjeli/htjele
3. on/ona/ono bi htio/htjela/htjelo oni/one/ona bi htjeli

Uporaba

• Kondicional sadašnji rabi se u izricanju radnje čije je ispunjenje nesigurno ili nemoguće zbog posljedica neke druge radnje. Stoga je skoro neizbježna uporaba kondicionala u složenim pogodbenim rečenicama:
Popio bih kavu s tobom da nisam u velikoj žurbi.
Kad bi mi ponudili povišicu, možda bih i nastavio raditi.

• Pogodbene rečenice mogu se koristiti iz uljudnosti, kao zamjena jednostavnom upitu - stoga povezujemo kondicional s izrazitom uljudnosti:
Priupitao bih vas nešto ako mi dozvolite. umjesto Mogu li vas nešto priupitati?

• Napomena: kondicional se tvori s aoristom glagola biti isključivo u standardnom (književnom) hrvatskom jeziku, dok u nestandardnom jeziku (u narječjima prirodnog hrvatskog jezika) za tvorbu kondicionala služi konjunktiv, a ne aorist (vidi prilog: Hrvatski konjunktiv, aorist i kondicional)

• Nepravilno je za kondicional koristiti isti oblik aorista glagola biti u svim oblicima (ja bi, ti bi, on bi, mi bi, vi bi, oni bi), to je odlika razgovornog stila i nije u skladu sa standardnim jezikom. Pravilno je isključivo: ja bih, ti bi, on bi, mi bismo, vi biste, oni bi.

Kondicional prošli
Kondicional prošli (također kondicional II.) jedan je od dva pogodbena načina glagola u hrvatskom jeziku. Tvori se od kondicionala sadašnjeg pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.

lice jednina množina
1. ja bih bio pjevao mi bismo bili pjevali
2. ti bi bio pjevao vi biste bili pjevali
3. on bi bio pjevao oni bi bili pjevali

Uporaba

• Kondicional prošli rabi se u izricanju prošle radnje čije je ispunjenje bilo nemoguće zbog posljedica neke druge prošle radnje. Kondicional prošli, baš kao kondicional sadašnji, nalazi uporabu u složenim pogodbenim rečenicama:
Ja bih se bio potukao s njim da kavana već nije bila puna redarstvenika.

• Kondicional prošli u svakodnevnom se govoru najćešće neispravno zamjenjuje kondicionalom sadašnjim. Za razliku od kondicionala sadašnjeg, koji izriče mogućnost izvršenja radnje s gledišta sadašnjosti, tj. neposredne budućnosti, kondicional prošli može se koristiti isključivo za objašnjenje mogućnosti izvršenja radnje u prošlosti. Preciznije, kondicional sadašnji izražava kakve će posljedice u budućnosti imati poduzimanje neke radnje u sadašnjosti; nasuprot tomu, kondicional prošli kazuje kako bi prošlost bila drukčija da se neka radnja poduzela u prošlosti. U zavisnim surečenicama složenih pogodbenih rečenica kondicional prošli prate svršena prošla vremena (perfekt, aorist ili pluskvamperfekt), a kondicional sadašnji prezent (ili kondicional sadašnji):

Sigurno bi bili pobijedili, samo da su mogli igrati pametnije.
(Nisu pobijedili, izgubili su; kondicional II. + perfekt)
Sigurno bi pobijedili, samo da mogu igrati pametnije.
(Ishod se ne zna, još mogu pobijediti; kondicional I. + prezent)
Sigurno bi pobijedili, samo kad bi mogli igrati pametnije.
(kondicional I. + kondicional I.)


Glagolski pridjev radni
Glagolski pridjev radni (aktivni) jednostavan je glagolski oblik.
Tvori se od infinitivne osnove svršenih i nesvršenih glagola i nastavaka -o ili -ao, -la, lo u jednini te -li, -le, -la u množini. Nastavak -ao za muški rod jednine dolazi ako infinitivna osnova završava zatvornikom (suglasnikom).
Glagolski pridjev radni služi za tvorbu perfekta, pluskvamperfekta, futura drugog te kondicionala prvog i kondicionala drugog.
Glagolski pridjev radni može se ponašati i kao pravi pridjev te onda dobiva i njegov način sklonidbe. Primjerice:
• Grm se rascvao. Rascvali je cvijet mirisao. (GPR, pridjev)

Primjeri glagolskog pridjeva radnog
GPR glagola pomoćnih glagola biti, htjeti i glagola nositi:
• biti - bio, bila, bilo, bili, bile, bila
• htjeti - htio, htjela, htjelo, htjeli, htjele, htjela
• nositi - nosio, nosila, nosilo, nosili, nosile, nosila

Brojni glagoli ne tvore GPR po ovim pravilima jer su u povijesti doživjeli brojne morfonološke promjene.
• bosti - bo, bola, bolo...
• cvasti - cvao, cvala, cvalo...
• pasti - pao, pala, palo...
• presti - preo, prela, prelo
• rasti - rastao, rasla, raslo...

Glagoli koji s osnovnim završetkom je u muškom rodu jednine zamjenjuju je s alomorfom i:
• smjeti - smio, smjela, smjelo...
• šutjeti - šutio, šutjela, šutio...
• vidjeti - vidio, vidjela, vidjelo...
• voljeti - volio, voljela, voljelo...
• živjeti - živio, živjela, živjelo...

Glagolski pridjev trpni]
Glagolski pridjevi trpni (pasivni) jednostavan je glagolski oblik.
Tvori se najčešće od infinitivne osnove svršenih i nesvršenih prijelaznih glagola i nastavaka:
-n, -na, -no, -ni, -ne, -na
-en, -ena, -eno, -eni, -ene, -ena
-jen, -jena, -jeno, -jeni, -jene, -jena
-t, -ta, -to, -ti, -te, -ta

Glagolski pridjev trpni služi za tvorbu pasiva i pridjeva.
Trpni pridjevi rabe se i kao pravi pridjevi te se sklanjaju po pridjevnoj sklonidbi:
• Donio je mljevene orahe.

Primjeri glagolskog pridjeva trpnog

Kod nekih se glagolskih pridjeva trpnih provodi jotacija:
• baciti - bac + jen - bačen
• gaziti - gaz + jen - gažen
• nositi - nos + jen - nošen
• platiti - plat + jen - plaćen
• vidjeti - vid + jen - viđen

Treba paziti:
• donijeti - donesen donešen
• izgristi - izgrizen izgrižen
To isto vrijedi za izvedenice od osnovnih glagola (nagristi, zagristi, prenijeti, podnijeti, pridonijeti...)

Glagoli poput krstiti, koristiti, pustiti imaju trpni pridjev na -šten:
• kršten, korišten, pušten

Nastavak -t ima većina glagola s infinitivnom osnovom ma -u, -r, -e ispred kojeg nema i, -i te na vokale koji nisu sufiksi:
• nasuti - nasut, skinuti - skinut, donijeti - donijet, piti - pit
Prednost uvijek imaju oblici s nastavkom -n ili -en, dakle - donesen i pijen, a ne donijet i pit.
Glagolski prilog sadašnji


Glagolski prilog sadašnji ili particip prezenta tvori se samo od nesvršenih glagola te se u 3. licu množine dodaje nastavak -ći:
pjevati - pjevajući
skakati - skačući
gledati - gledajući
zvati - zovući
smijati se - smijući se
lijevati - lijevajući


Glagolski prilozi sadašnji pomoćnih glagola:
biti - budući
htjeti - hoteći, htijući


Glagolski prilog prošli


Glagolski prilog prošli ili particip perfekta tvori se od svršenih glagola, infinitivnoj se osnovi doda nastavak -vši(ako završava na zatvornik) ili -avši:
baciti - bacivši (bacati - bacavši - nesvršen glagol)
napisati - napisavši (pisati - pisavši - nesvršen glagol)
pobjeći - pobjegavši (bježati - bježavši - nesvršen glagol)
uzeti - uzevši (uzimati - uzimavši - nesvršen glagol)


Glagolski prilozi prošli pomoćnih glagola:
biti - bivši
htjeti - hotjevši, htjevši
Pomoćni glagoli
Pomoćni glagoli - u hrvatskom jeziku postoje dva glagola pomoću kojih se tvore složeni glagolski oblici. To su glagoli biti i htjeti, a zovemo ih pomoćnim glagolima. Glagoli imaju infinitivnu osnovu:
hodati = hoda-ti,
učiti = uči-ti,
doći = do-ći,
moći = mo-ći…
- Glagoli biti i htjeti su nepravilni glagoli. Nisu nepravilni po infinitivnoj osnovi, već nemaju sve oblike i pravila promjene kao što to imaju pravilni glagoli.

Biti]
Glagol biti ima tri oblika sadašnjeg vremena: naglašeni nesvršeni, nenaglašeni nesvršeni i svršeni (dvovidni) oblik.

LICE naglašeni nesvršeni biti nenaglašeni nesvršeni biti svršeni prezent biti
ja jesam sam budem
ti jesi si budeš
on, ona, ono jest je bude
mi jesmo smo budemo
vi jeste ste budete
oni/one/ona jesu su budu

Htjeti
Glagol htjeti ima tri oblika sadašnjeg vremena: naglašeni i nenaglašeni nesvršeni oblik te svršeni oblik.

LICE naglašeni nesvršeni htjeti nenaglašeni nesvršeni htjeti svršeni prezent htjeti
ja hoću ću htjednem
ti hoćeš ćeš htjedneš
on, ona, ono hoće će htjedne
mi hoćemo ćemo htjednemo
vi hoćete ćete htjednete
oni, one, ona hoće će htjednu

Oblici glagola biti [

Vrijeme/lice ja ti on/ona/ono mi vi oni/one/ona
Pluskvamperfekt
bijah bio/bila

bio sam bio/bila bijaše bio/bila

bio/bila si bio/bila bijaše bio/bila/bilo

bio/bila/bilo je bio/bila/bilo bijasmo bili/bile

bili/bile smo bili/bile bijaste bili/bile

bili/bile ste bili/bile bijahu bili/bile

bili/bile su bili/bile
Aorist
bih
bih bi
bi bi
bi bismo
bismo biste
biste biše
bi
Perfekt
bio/bila sam
jesam bio/bila bio/bila si
jesi bio/bila bio/bila/bilo je
jest bio/bila/bilo bili/bile smo
jesmo bili/bile bili/bile ste
jeste bili/bile bili/bile/bila su
jesu bili/bile/bila
Imperfekt
bijah
bjeh bijaše
bješe bijaše
bješe bijasmo
bjesmo bijaste
bjeste bijahu
bjehu
Prezent
jesam
sam jesi
si jest
je jesmo
smo jeste
ste jesu
su
Futur prvi
bit ću
ću biti
hoću biti bit ćeš
ćeš biti
hoćeš biti bit će
će biti
hoće biti bit ćemo
ćemo biti
hoćemo biti bit ćete
ćete biti
hoćete biti bit će
će biti
hoće biti
Futur drugi
budem bio/bila budeš bio/bila bude bio/bila/bilo budemo bili/bile budete bili/bile budu bili/bile/bila
Kondicional prvi
bio/bila bih
bih bio/bila bio/bila bi
bi bio/bila bio/bila/bilo bi
bi bio/bila/bilo bili/bile bismo
bismo bili/bile bili/bile biste
biste bili/bile bili/bile/bila bi
bi bili/bile/bila
Kondicional drugi
bio bih bio/bila bio/bila bi bio/bila bio/bila/bilo bi bio/bila/bilo bili/bile bismo bili/bile bili/bile biste bili/bile bili/bile/bila bi bili/bile/bila
Imperativ
- budi neka bude * budimo budite neka budu *
Glagolski prilog sadašnji
za sve: budući
Glagolski prilog prošli
za sve: bivši

Oblici pomoćnog glagola htjeti

Vrijeme/lice ja ti on/ona/ono mi vi oni/one/ona
Pluskvamperfekt
bijah htio/htjela

bio sam htio/htjela bijaše htio/htjela

bio/bila si htio/htjela bijaše htio/htjela/htjelo

bio/bila/bilo je htio/htjela/htjelo bijasmo htjeli/htjele

bili/bile smo htjeli/htjele bijaste htjeli/htjele

bili/bile ste htjeli/htjele bijahu htjeli/htjele/htjela

bili/bile su htjeli/htjele/htjela
Aorist
htjedoh
htjeh htjede
htje htjede
htje htjedosmo
htjesmo htjedoste
htjeste htjedoše
htješe
Perfekt
htio/htjela sam
jesam htio/htjela htio/htjela si
jesi htio/htjela htio/htjela/htjelo je
jest htio/htjela/htjelo htjeli/htjele smo
jesmo htjeli/htjele htjeli/htjele ste
jeste htjeli/htjele htjeli/htjele/htjela su
jesu htjeli/htjele/htjela
Imperfekt
hotijah
hoćah hotjaše
hoćaše hotijaše
hoćaše hotijasmo
hoćasmo hotijaste
hoćaste hotijahu
hoćahu
Prezent
hoću
ću hoćeš
češ hoće
će hoćemo
ćemo hoćete
ćete hoće
će
Futur prvi
htjet ću
ću htjeti
hoću htjeti htjet ćeš
ćeš htjeti
hoćeš htjeti htjet će
će htjeti
hoće htjeti htjet ćemo
ćemo htjeti
hoćemo htjeti htjet ćete
ćete htjeti
hoćete htjeti htjet će
će htjeti
hoće htjeti
Futur drugi
budem htio/htjela budeš htio/htjela bude htio/htjela/htjelo budemo htjeli/htjele budete htjeli/htjele budu htjeli/htjele/htjela
Kondicional prvi
htio/htjela bih
bih htio/htjela htio/htjela bi
bi htio/htjela htio/htjela/htjelo bi
bi htio/htjela/htjelo htjeli/htjele bismo
bismo htjeli/htjele htjeli/htjele biste
biste htjeli/htjele htjeli/htjele/htjela bi
bi htjeli/htjele/htjela
Kondicional drugi
bio bih htio/htjela bio/bila bi htio/htjela bio/bila/bilo bi htio/htjela/htjelo bili/bile bismo htjeli/htjele bili/bile biste htjeli/htjele bili/bile/bila bi htjeli/htjele/htjela
Glagolski prilog sadašnji
za sve: htijući
hoteći
Glagolski prilog prošli
za sve: hotjevši
htjevši


11.03.2007. u 21:45 • 4 KomentaraPrint#

SAM IVAN GUNDULIĆ

ZIVOTOPIS

Hrvatski pjesnik Ivan Gundulic rodio se 8. sijecnja 1589. godine u Dubrovniku, u plemickoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulica i majke Dzive Gradic. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dzivu (dubrovacki oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Ne zna se koji su razlozi naveli Dzivova oca da se odrekne brige o svojemu prvencu; mozemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi buduceg pjesnika. Tihe i mirne cudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o buducnosti svoga grada - republike, ne odvise sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odlican poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, prozivio je Dzivo Gundulic svoj kratki zivotni vijek u rodnome gradu, u kojemu se skolovao i gdje je obnasao - kao plemic - redom sve duznosti sto su ih po obicaju Dubrovacke Republike obnasali svi sinovi njegova staleza. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, clan Malog vijeca. Suvremenici su mu nadjenuli i nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove politicke lukavosti i vjestine ili zbog njegove vrlo istancane i profinjene dusevnosti - tesko je reci. Godine 1628. pjesnik se ozenio Nikom Siska Sorkocevica, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kceri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Sisko, bavio se pjesnistvom, a najmladi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o krscanstvu u turskoj drzavi. Obje Gunduliceve kceri, Dziva i Mada, otisle su u samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao sto je cesto bivalo s kcerima dubrovackih plemica. Ivan Gundulic je umro mlad, ne napunivsi ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralackoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan je u franjevackoj crkvi u Dubrovniku.

KNJIZEVNO RAZDOBLJE
U doba Gunduliceve mladosti, krajem 16. i pocetkom 17. stoljeca, knjizevni je zivot u Dubrovniku, slobodnoj i ekonomski vrlo razvijenoj drzavi, bio neobicno ziv i dinamican. Vise od jednog stoljeca njegovala se u tom gradu-drzavi lijepa knjizevnost, nasljedujuci knjizevne oblike i vrste te stilske poticaje iz susjedne Italije, vodece zemlje u kulturi i knjizevnosti tadasnje Europe.
U Gundulicevoj je mladosti dubrovacka poezija vec bila sposobna izraziti sve one sadrzaje koji su se oblikovali u lijepoj knjizevnosti diljem Europe, a u duhu suvremenih, renesansnih knjizevnih stremljenja. Oslobodena vecim dijelom izvanknjizevnih, religiozno-didaktickih namjena, hrvatska je knjizevnost u Dubrovniku tijekom 16. stoljeca ostvarivala one ciljeve koji su i u cijeloj tadasnjoj Europi bili legitimni ciljevi lijepe knjizevnosti: one estetske.
Pjesnistvo, pa ni lirika, u doba baroka ne iskazuje osjecaje svojega tvorca, nego pokazuje njegovu obrazovanost, njegovo umijece stvaranja koje se ocituje u znanju, sposobnosti da svoju erudiciju iskaze na sto neobicniji nacin, ne oponasajuci prirodu i iskustveni svijet, nego stvarajuci nove svjetove, svjetove stvorene slobodnim uzletima maste u one predjele duha u kojima vladaju zakoni artificijelnog, imaginativnog, iskustvu nepoznatog i dalekog. Takve su norme i zakoni stvaralastva obiljezili novu epohu u knjizevnosti i kulturi - doba baroka. Barok nije unio neke nove teme u podrucje knjizevnosti, on njeguje tradicionalne teme i stare sadrzaje, mahom preuzete iz renesanse, ali ih obraduje na nov nacin. To novo iskazuje se u prvom redu kao izrazito lijep, biran, izuzetno rafiniran stil, koji je najbolji pokazatelj kultiviranosti i obrazovanosti pjesnika. Imajuci takve ciljeve pred sobom, pjesnik je pokazivao ne samo svoje umijece i obrazovanje nego i svoj talent: pjesnistvo je baroka igralacko, ludicko u najvecoj mogucoj mjeri, pokazujuci jasno da se knjizevnost krajem 16. i pocetkom 17. stoljeca oslobodila zahtjeva za oponasanjem realno postojecega, empirijskog svijeta i da je dopustila svojim tvorcima - na razini stila - uzlet u slobodne predjele maste, igre i slobode.
Takva poeticka nacela stvaranja vrlo brzo dopiru i do obala Dubrovacke Republike i postaju pokretackom snagom knjizevnog stvaralastva u maloj drzavi-republici.

KNJIZEVNI RADOVI
Ivan Gundulic zapoceo svoj knjizevni rad mladenackim radovima vec u drugom desetljecu 17. stoljeca. Tada je prevodio i preradivao talijanske mitoloske drame i skladao ljubavnu liriku. Danas su nam poznati samo prepjevi triju pjesama maniristickog pjesnika G. Pretija. U Dubrovniku su se tada, i to s velicijem slavama, kako je sam Gundulic rekao, prikazivala njegova slozenja, uglavno prijevodi poznatih talijanskih djela: Galateja, Dijana, Armida, Posvetiliste ljuveno, Proserpina ugrabljena, Cerera, Kleopatra, Arijadna i Koraljka od Sira. Sacuvane su samo cetiri: Arijadna (1633), izvodena i objavljena za Gunduliceva zivota, te Proserpina ugrabljena, Dijana i Armida. Sve su one melodrame, obraduju mitolosku tematiku cija je radnja popracena plesom i glazbom, a sam kor ima u djelu vrlo vaznu ulogu. U Rimu su 1621. godine tiskane Pjesni pokorne kralja Davida (Prepjev sedam psalama: br. 6, 31, 37, 50, 101, 129, 142). U predgovoru koji datira 10. lipnja 1620. godine, u posveti dubrovackom vlastelinu Maru Mara Bunica, Gundulic svoj dotadasnji mladenacki rad opisuje kao porod od tmine. Istodobno navjesta kako ce uskoro prevesti Tassov Oslobodeni Jeruzalem, sto nikada nije ucinio, ali se Tassova prisutnost osjetila u njegovu nadolazecem porodu od svjetlosti. Osam mjeseci kasnije, 1622. godine, u Mlecima je tiskana religiozna poema Suze sina razmetnoga, 1628. prikazana je Dubravka, a najslozenije djelo, ep Osman, pisan izmedu 1637. i 1638. godine, stigao je pred svoje citatelje nedovrsen.

11.03.2007. u 18:11 • 1 KomentaraPrint#

SUZE SINA RAZMETNOGA



Suze sina razmetnoga (1622) zapocinju pjesnikovim uvodnim sestinama:

Grozno suzim gork plac sada,
gorko placem grozne suze,
ke razmetni sin njekada
kajan z grijeha lijevat uze:
jeda i moje grijehe oplacu
suze u suzah, plac u placu.

Suze su podijeljene u tri placa: sagresenje, spoznanje i skrusenje. Placevi, a mozemo reci i pojedina pjevanja, nejednake su duljine. Svako pjevanje nosi moto na latinskome, i to iz Novog zavjeta, Evandelja po Luki, prvog odlomka treceg dijela poglavlja iz parabole o izgubljenom sinu, cime se odmah otkriva tema Gunduliceve religiozne poeme. Spomenuto mjesto iz Novog zavjeta, koje cemo i citirati isticuci dijelove sto su u Suzama izdvojeni kao moto, moze se procitati i kao sazetak religiozne poeme u cjelini:

13 Poslije nekoliko dana mladi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeci zivot razvratno. 14 Kad potrosi sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji, te se poce oskudijevati. 15 Tada ode u sajam nekom covjeku u onoj zemlji, a taj ga posla na polje da cuva svinje. 16 Uzalud je ceznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna sto su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. 17 Tada dode k sebi i rece: 'Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi.' 18 Ustat cu, poci cu svom ocu pa cu mu reci: 'Oce, sagrijesih Bogu i tebi. 19 Nisam vise dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od tvojih najamnika.' 20 Dize se i krene svom ocu. Dok je jos bio daleko, opazi ga njegov otac, i sazali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga. 21 A sin mu rece: 'Oce, sagrijesih Bogu i tebi. Nisam vise dostojan da se zovem tvojim sinom...!'

11.03.2007. u 18:10 • 1 KomentaraPrint#

PJESNI POKORNE KRALJA DAVIDA

PJESNI POKORNE KRALJA DAVIDA

Za razliku od dramskih slozenja sa svjetovnim sadrzajima, koje je sam Gundulic nazvao porodom od tmine, prvo svoje objavljeno djelo naziva pisac porodom od svjetlosti: to su Pjesni pokorne kralja Davida (RIM, 1621) u kojima prepjevava sedam pokajnickih psalama Davidovih, koji su cesto prevodeni u hrvatskoj knjizevnosti, a osobito obljubljeni u doba baroka jer se njihovim pokajnickim tonom lijepo mogla izraziti sedamnaestostoljetna religioznost, misticna, ekstaticna i uzvisena. Ekstaticnu intonaciju i zanosni ton biblijskoga kralja Davida iz psalama 129. De profundis clamavi ad te, Domine prenosi Gundulic vjerno u hrvatski jezik:

Iz dubina srca moga
vapih, visnji Boze, k tebi;
visnji Boze, vapaj s nebi
ti uslisi sluge Tvoga.

Neka usi svete tvoje
priklonjene budu cuti
z groznijem placom glas ganuti
od molitve smerne moje.

Pjesan sesta, 1-8

Zajedno s Pjesnima pokornim kralja Davida objavljena je i pjesma Od velicanstva Bozjijeh, originalno Gundulicevo djelo u kojem opjevava velicinu bozanskog bica.


11.03.2007. u 18:08 • 0 KomentaraPrint#

PITANJA ZA RAD U SKUPINI-DUBRAVKA

1. OPIŠI IDILIČNU ATMOSFERU UVODNOG DIJELA
2. ODREDI ULOGU SKUPA
3. KAKO GUNDULIĆ DOŽIVLJAVA SLOBODU?
4. ODREDI DUBRAVKU KAO KNJIŽEVNU VRSTU I OBRAZLOŽI SVOJA ODREĐENJA
5. PROTUMAČI ALEGORIČNOST DUBRAVKE
6. INTERPRETIRAJ LIK RIBARA I LJUBDRAGA
7. PROŠIRI ANALIZU SVIH LIKOVA
8. ODREDI TEMELJNE IDEJE DUBRAVKE
9. PROTUMAČI ZAVRŠNE PRIZORE DJELA
10. KAKO SE U DJELU OSTVARUJE DUH KATOLIČKE OBNOVE
11. TKO SUDJELUJE U SLAVLJENJU SLOBODE
12. KAKO TREBA ČUVATI SLOBODU
13. KAKVO JE GUNDULIĆEVO STAJALIŠTE O BUDUĆNOSTI DUBROVNIKA
14. GUNDULIĆEVA DUBRAVKA JE HIMNA DUBROVAČKOJ SLOBODI. OBRAZLOŽI.
15. ŠTO SIMBOLIZIRAJU MILJENKO I DUBRAVKA? OBRAZLOŽI
16. ŠTO SIMBOLIZIRA GRDAN? OBRAZLOŽI
17. ODREDI I OBJASNI VRIJEME I MJESTO RADNJE
18. ŠTO ISKAZUJE RIBAR-ODNOS DUBROVNIKA I DALMACIJE
19. KOJI SE KNJIŽEVNI RODOVI ISPREPLIĆU U DJELU
20. UKRATKO PREPRIČAJ FABULU
21. KAKO BI OBJASNIO PRVI ČIN
22. KAKO BI OBJASNI DRUGI ČIN
23. KAKO BI OBJASNIO TREĆI ČIN
24. NACRTAJ KOMPOZICIJU DJELA
25. NACRTAJ GROZD-DUBRAVKA
26. NACRTAJ GROZD-LIKOVI U DUBRAVKI
27. NACRTAJ GROZD-IVAN GUNDULIĆ-DUBRAVKA

11.03.2007. u 18:06 • 0 KomentaraPrint#

-Suze sina razmetnoga-



UKRATKO

Sin traži od svog oca da mu da novaca i da mu dopusti otići u svijet. Dobrodušni otac daje sinu novaca i dopuštenje za odlazak u svijet. Sin odlazi te nalazi stan u gradu. Tamo počinje živjeti i razvratno trošiti novac. Nakon nekog vremena sinu počinju ponestajati novci. On počinje uviđati svoju grešku te počinje tugovati za ocem i rodnim mu krajem. Nakon što je razmišljao o pojedinostima i okolnostima svoga sagrješenja i spoznaja o grijehu, nezahvalni sin zna da će milost i oprost postići jedino pokorom i dobrim djelima. Međutim, najprije treba učiniti presudni korak: treba se obratiti i zatražiti milost. Nakon takva razmišljanja sin se vraća ocu i moli ga za oprost. Otac shvaća grijehe
sina te mu daje oprost i nadu u popravak tj. nadu u oproštenje grijeha.

11.03.2007. u 18:03 • 0 KomentaraPrint#

Sadržaj DUBRAVKE


I čin
Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav će biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje će se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem će biti sretan zapjeva:
"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."
Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravci i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga okružuje. Uto dolazi Ljubomir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka neće udati za njega, no Ljubomir ga tješi i uvjeruje kako je on jedan od najljepših pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:
"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."
Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravci, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore sljedeći stihovi:
"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."
Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji natječu s njima.Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu vili na jezeru i da će se tako privući.Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljudbrag govori kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku.
Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča samu sebe.

II čin
Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini slobode već da svatko radi što hoće (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana Dubravka, a ona mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori kako je imanje vukovo a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije njemu naći očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.

III čin
Tu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se.
Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora poći za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen. Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”
Redovnik traži od boga da usliši prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.

Karakterizacija likova:
Miljenko
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan, a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom
Dubravka
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku
Grdan
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koje prevarom žele doći na vlast
Starac ribar
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu koju naziva ”gnijezdo slatkim slobode primile”.

Divjak i Gorštak
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh
Ljubdrag
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno.

11.03.2007. u 18:02 • 6 KomentaraPrint#

Ivan Gundulić-DUBRAVKA


DUBRAVKA
Bilješka o piscu:
Ivan Gundulić (1589-1638) bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlasteoskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svom gradu, i to upravo kad su i u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, borbeni nosioci ideja i katoličke obnove. Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodrtamskih književnih ostvarenja, uzrelijim godinam priklonio se "ozbiljnijim" temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije su tri glavna Gundulićeva pjesnička djela: Dubravka(1628), Suze sina razmetnoga (1621) i Osman(1621-1638). Ta djela su u svojim vrstama (pastirska drama, refleksivna poema, ep) vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti a istovremeno su na razini suvremenih dostignuća u književnosti evropskog baroka.


Podatke pronašla u :Ivan Gundulić "Djela" (str.209)


Biješka o djelu:
U Dubravci je Gundulić, krenuvši putem domaće pastirske tradicije dao najljepši primjer rodoljubne alegorije u hrvatskioj renesansnoj književnosti. U skladu za zahtjevima i poetikom pastirske igre, a i u skladu s vlastitim sklonostima, Gundulić je nedostatke psihološke uvijetovanosti u obradi likova i dramske pokrenutosti u radnji nadoknadio pjesničkim nadahnućem u prikazu ugođđaja. To se u prvom redu odnosi na sugestivno intonirani doživljaj prirode i uvjerljivo individualiziranu pjesnikovu sreću što živi u slobodi.
Podatke pronašla u : I. Gundulić "Djela" (str. 209)

Stihovi u kojima se očituje pjesnikova ljubav prema domovini:

"O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
I u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kome blazi vjetri prše." (str.14)





Djelo je posebno jer na početku radnja drame počima predzor himnom danici zvijezdi, a završava himnom slobodi.


"Objavi, Danice, jasni zrak objavi;
čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
pršat su počeli po listju zelenu
zovući dan bijeli i zoru rumenu.
-------------------------------------------------" (str.9)


"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kome sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti !" (str.66)



Dubravka - alegorija
Mjesto radnje, Dubrava prema povijesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njom se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simboizira obogaćeni sloj dubrovačkih građđna koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama.
(Dunja Fališevac , Ivan Gundulić , predgovor u knjizi Suze sina razmetnoga - Dubravka, Zagreb, 1993.)







Likovi u djelu:
Radimo
Skup pastira
Ribar
Miljenko
Ljubimir
Dubravka
Skup vila
Divjak satir
Gorštak satir
Zagorko
Ljubdrag
Jeljenjka satirica
Brštanko
Tratorko
Vuk satir
Pelinka
Stojana
Pastjerići mali, uvse pet
Glasnik
Skup satira
Redovnik







Uovom djelu većina motiva proizlazi iz čežnje za slobodom i Gundulićeve sve metafore su usporedba s slobodom i mirom. Većina baroknih pjesnika koristi se neobičnim metaforama kao npr.Giambattista Marino kače za sunce "krvnik što sjekirom svojih zraka sječe vrat sjenama") kod Gundulića nema takvih metafora.

Posebne Gundulićeve metafore:
"---------------------------------
Ali još, jaoh, I u svrsi
nemilosna mom životu
od kamena kažeš prsi,
kriješ rajsku tvu lipotu!" (str. 15)

"Slavicu u gori,
I ti otvori
žuber medeni
lijepe zeleni,
u glasu najviši
s nami bigliši,
hvaleći slave
zore gizdave." (str. 18)
"Olijepa o draga, o slatka, slobodo,
dar u kome sva blaga višnji nam Bog je do,
-----------------------------------------------------------------
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj lijepoti." str. 62)



Općenito o baroku:


Barok je stil u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu,
glazbi i književnosti. Kao stilsko razdoblje trajao je od kraja 16. do sredine 18. st. Izrazito je suprostavljen renesansi .Ponajprije se javio u Španjolskoj, kao pjesnički smjer kulteranizam. Stilsko mu je obilježje :krasnoriječivost, patetičnost, neusklđđenost sadržaja i izrata. Stil je u baroku figuralan, a najčešće su figure metafora, poredba, antiteza itd.

11.03.2007. u 18:01 • 2 KomentaraPrint#

Dubravka

IVAN GUNDULIĆ





1. TEZA
BILJEŠKA O PISCU:
GUNDULIC, Ivan (Dzivo), (Dubrovnik,8.1.1589.-8.12.1638.). Skolovao se u Dubrovniku, gdje je imao dva vrsna ucenika: Kamila Camilli i Petra Palikucu. Gundulic je u toku svoga zivota po obicaju vrsio razlicite drzavne sluzbe. Stihove je poceo pisati u ranoj mladosti. Odgojen u katolickom protureformacijskom duhu pocetka XVII. st., ovaj nas veliki barokni pjesnik smatra te svoje mladenacke stihove " porodom od tmine ", tako da se od mnostva stihova i deset drama sacuvala samo Arijadna, Prozerpina ugrabljena te pjesma Ljubovnik sramezljiv i udlomak Dijane i Armide. Ta djela pisane su glatkim stihovima. Medutim, to je samo priprema za kasnije glavna djela: Suze sina razmetnoga (Venecija, 1622.), Dubravka(1628.) i Osman.
Suze sina razmetnoga je lirsko-refleksivni ep u tri " placa " (sagresenje, spoznanje, skrusenje).
Dubravka je napisana 1627., a prikazana godinu kasnije. To je pastirska igra u tri cina, svojom rodoljubnom i moralistickom tendencijom izlazi iz tradicionalnog okvira zabavne pastorale.
Gundulic se bavio mislju da prevede Tassov ep Oslobodeni Jeruzalem, ali su ga turski poraz 1621. kod Hocima u Poljskoj, pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana potakli da napise novo, izvorno djelo Osman.
Po svom stvaralačkom zamahu kao i po bogatstvu i bljestavosti izraza Gundulic je nas najveci pjesnik XVII. st.


2. TEZA

MJESTO RADNJE:
Radnja se odvija u Dobrovniku.

3. TEZA

VRIJEME RADNJE:
Radnja se odvija 1628. godine na dan sv.
Vlaha.

4. TEZA

SADRŽAJ:
Svake godine, u okolici Dubrovnika, na dan sv. Vlaha slavi se praznik, koji je vezan uz neke narodne tradicije. Tog se dana plese, svira i vlada opce veselje.
Na dan sv. Vlaha vrsi se i vjeridba izmedu najljepseg pastira i pastirice. Ove godine taj par su predstavljali Miljenko i Dubravka. Medutim ruzni i bogat Grdan potplacuje ljude te oni njemu daju Dubravku. Ali kad se u crkvi vrsio obred, cijela crkva se potresla, a na vratima je stajao Miljenko.
To je svecenik shvatio kao opomenu od boga, te on uz odobravanje naroda vjenca Miljenka i Dubravku.






5. TEZA

IDEJA:
Ovim dijelom pisac podrzava narod koji svim srcem zeli sacuvati svoju tako dragu i voljenu slobodu i kritizira bogato gradanstvo (Grdan) koji bi u teznji za bogatstvom sve prodao, pa cak i slobodu.

6. TEZA

ANALIZA DIJELA
Kod Gunduliceve Dubravke najbolje se ocituje snaga refleksije, razmisljanja, koja u svakom slucaju dovodi i do odredene tendencije, unaprijed vec smisljene, tendencije kao smisljene poruke svom vremenu i svojim suvremenicima.
Dubravka (1628.) je dijelo koje vec na prvi pogled ima vrlo mnogo dodirnih tocaka s vec tradicionalnom, veselom pastirskom igrom. U tom dijelu Gundulic stvara fabulu u kojoj se u sredistu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi. Smjestajuci dogadaj u Dubravu, pjesnik uvodi u nju vec standardna pastoralna lica, pastire i pastirice, te mitoloske likove satira, ali i likove koji prikazuju neke realne osobine tog vremena: izbjeglog ribara iz Dalmacije i iskvarenog predstavnika dubrovackog gradanskog drustva-Grdana.
Ta pastirska drama ima sve elemente alegorijsko-pastirske igre sa sretnim zavrsetkom. Gundulic citavu radnju osniva na starom dubrovackom obicaju, da se na dan sv. Vlaha, zastitnika Dubrovnika, vjencaju najljepsi momak i djevojka (Dubravka i Miljenko). No Grdan, bogat ali pokvaren gradanin, zeli tu svadbu sprijeciti i sam se ozeniti Dubravkom. U tim njegovim nastojanjima " sprijecava " ga bog, koji na samom vjencanju cini cuda u svom hramu i Miljenko i Dubravka se nadu u zagrljaju te se sretno vjencaju.
Medutim Dubravka ima mnogo dublje znacenje od obicne vesele igre s pjevanjem. Alegorijski shvaceno Dubravka je simbol aristokratske dubrovacke slobode, a Grdan, predstavnik bogatog dubrovackog gradanstva koji u teznji za ugodnim zivotom i bogatstvom prijeti slomom toj slobodi. Dakle Dubravka je u stvari analiza tadasnjeg stanja u dubrovackom drustvu.

7. TEZA

HIMNA DUBROVAČKOJ SLOBODI:
O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
Dare, u kom sva blaga visnji nam Bog je do,
Uzroce istim od nase sve slave,
Uresu jedini od ove Dubrave,
Sva srebra, sva zlata, svi ljudski zivoti
Ne mogu bit plata tvoj cistoj ljepoti!

11.03.2007. u 18:00 • 0 KomentaraPrint#

IVAN GUNDULIĆ-DUBRAVKA




1. Bilješka o piscu

Ivan (Dživo) Gundulić, rođen je u Dubrovniku 1589., u staroj i uglednoj plemićkoj obitelji. U krugu porodice, u kojoj je uvijek bilo učenih ljudi i visokih dostojanstvenika Republike, Gundulić je već u ranoj mladosti mogao upoznati svijetle i tamne strane državice koja je slobodu između moćnih susjeda morala uvijek skupo plaćati. Školovao se u dubrovačkoj humanističkoj školi, gdje su mu učitelji bili Toskanac Camilo Camilli, poznavatelj Tassove epopeje, i učeni Petar Palikuća. Obavljao je više državnih dužnosti: bio je dva puta knez u Konavlima, sudac, senator i član Malog vijeća. Nije postao knez Dubrovačke republike, jer je umro godinu prije, nego što je formalno to mogao postati (bilo je nužno imati 50 godina). Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
Gundulić je svoju književnu djelatnost započeo s ljubavnom lirikom, ali je istodobno prerađivao talijanske mitološke drame. Ljubavne su mu pjesme izgubljene, a od deset drama sačuvale su se četiri i to ne u potpunosti: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. U to se doba sve više, talijanska pastoralna drama, okrećeglazbi, tako da u tekstu ne treba tražiti neke dublje životne probleme. Za doživljaj više se ne mjeri samo tekst, već i glazba, balet i raskošna inscenacija.
Kasnije, nakon te prve mladenačke faze, Gundulić je preveo sedam psalama i tiskao ih u Rimu 1621. pod naslovom Pjesni pokorne kralja Davida. Tu je prepjevao sedam pokorničkih psalma kralja Davida.
Godinu dana kasnije objavljuje u Veneciji religioznu poemu Suze sina razmetnoga, u kojoj je na književnoumjetnički način progovorio o problemu ljudskog grijeha i Božjeg opraštanja. Iako je građa uzeta iz jedne parabole u Svetom pismu, iz religiozne priče o izgubljenom sinu, po obliku, izrazu i pouci sadrži Gundulićev samostalan barokni izričaj. U Gundulićevoj poemi sadržana je poruka Dubrovačkoj mladosti, da tko troši i baca osobna i porodična dobra, oslabljuje Republiku, a time ugrožava i slobodu.
Zatim dolazi Dubravka, pastirska igra prikazana prvi put 1628
u Dubrovniku.
Na pisanje Gundulićeva najznaćajnijeg djela Osman, potakli su značajni povijesni događaji - turski poraz kod Hoćima u Poljskoj 1621., pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana.






2. Bilješka o djelu

Dubravka je pastirska igra prikazana po prvi put u Dubrovniku 1628.g. U njoj Gundulić veliča slobodu, dobra i mir u Dubrovniku kao upozorenje onima koji bi željeli mjenjati vlast.
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeve drame ima alegorijsko značenje. Mjesto radnje Dubrava označava sam grad Dubrovnik, Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol dubrovačkog plemstva, a Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama.
Gundulić je smjestio događaje u pradavna vremena i tako ih distancirao od svagdašnjice. Sva je lica smjestio u divnu šumsku idilu, svježoj prirodi. Sve je vedrom, svečanom raspoloženju i puno svijetlih boja kao simbol čistoče i ljubavi.
Starac Ljubdrag, kao živa savjest Dubrave, kori, prijeti, savjetuje. On je nosilac Gundulićevih filozofija, pogleda na državu društvo i slobodu. Jer državi i slobodi ne prijete samo neprijatelji iz vana nego i njezini građani ako ne poštuju zakone Republike. On je protivnik tzv. nesličnih ženidba, i zato slijedi ono što je u njegovom gradu bio zakon: da pripadnici plemićke klase ne mogu sklapati brakove s pripadnicima pučana.






















3. Sadržaj

Pastir Radmio poziva jutarnju zvijezdu Danicu da što prije svane dan. Naime svake se godine na taj dan proslavlja sloboda i po pradavnom običaju najljepša se vila za najljepšeg pastira udaje.
Zatim se pastiru pridružuje ribar sa primorja koje je pod vlasti mlečana. Ne može se prestati diviti njihovoj slobodi i uspoređivati Dubravu sa njegovim krajem:
" Toliko je vladanja silno u nas, da se ti,
žena, djeca, imanje ne možeš tvoji rijeti.
U mjesti je ovemu slobode čestit dar:
svak sebi i svemu svomu je gospodar.
Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čast;
duša i čast ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom. " (59 str.)
Stari Divjak, oženjen za Jeljenku, želi da njega izaberu i da dobi Dubravku. On je mislio na vjenčanje otići kaosvirač, no tu mu namjeru kvari Gorštak koji se želi na zabavi dobro najesti. Oni odluče da tko bolje odsvira, taj će otići na zabavu. Pobjeđuje Gorštak, ali Divjak odlučuje ipak otići na zabavu preodjeven u vilu.
Želeći spriječiti Divjaka, Jeljenka odlučuje otići na zabavu preodjevena u pastira.
Javlja se u djelu i mladi Zagorko koji želi nači sebi vilu, dok se njegova majka Stonja ne slaže s njim.
Kad se pojavio Divjak na zabavi obučen u vilu, prepoznaju ga pastiri i počinju se zabavljati na njegov račun. Iz te situacije Divjaka spašava Jeljenka. Kad je on obećao da više neće juriti za vilama, Jeljenka skida pastirsku odječu i oni se pomiruju.
Svi su mislili da će sudci za najljepšu djevojku odabrati Dubravku, a za najljepšeg pastira Miljenka, jer su oni od djetinsta obećani. Miljenko nije želio poslušati Pelinku i Dubravku zadiviti darom:
" MILJENKO
Opak je način svim koji me učiš ti;
ne daj bog s darovima k Dubravci hoditi;
scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,
ja neću mudros tvu poslušat u tomu.
K srcima časnimi nije trijebi s darom it,
ako uvik prid njimi omraze neć dobit. " (84 srt.)
No desilo se do tada nešto neviđeno, sudci su odabrali za pastira bogatog ali ružnog Grdana.





" MILJENKO SAM
Najljepša se vila daje
najgrđemu u prilici!
Ke ufanje veće ostaje
nami, o verni ljubavnici?
Ljubav, vjera, služba, lipost
i običaji i zakoni, -
sve bi zaman: jaču kripost
grda u zlatu neman doni. " (96 str.)
No u taj čas se umješao Bog Lero:
" Bog razvedri Lero sliku
i, da vidi mladi i stari,
nje lijepu ljubavniku
u obraz jedan zrak udari.
Svak to uze za zlamenje
da vlas višnja to učini,
da Miljenko sadružen je
lijepoj Dubravci a ne ini.
Tim vaskolik puk se uzbuni
i zavapi u sve glase
da se volja božja ispuni,
dočim lijepu lijepa da se.
Iz ruka se tako ote
Grdanovjeh lijepa vila
i da komu cić lipote
nje pristoji ljepos mila. " (101 str.)
Tad nastaje pravo veselje i započinje se sa slavljem. Sve se završilo sretno. Gorštak se najeo, Divjak i Jeljenka su zajedno i Miljenko i Dubravka sretni slave:
" MILJENKO
Evo uza me moga dobra,
evo uza me moga blaga,
evo lijepa, evo draga
ku moj život služit obra!
DUBRAVKA
O prislatko, o jedino
drago ufanje, željno meni!
o uresu moj ljuveni,
noći moje sunce istino! " (104 str.)







4. Lica

DUBRAVKA - najljepša među vilama, simbol dubrovačke slobode i vlasti:
" Po zakonu dat se imaše
lijepa Dubravka i gizdava
sred Dubrave komu naše
u ljepoti je prava slava. " (94 str.)
MILJENKO - najljepši među pastirima, simbol dubrovačkog plemstva:
" Miljenko je imo mili
steć Dubravku cić lipote;
nu se ukloni zakon sili:
grd ju pastir zlatom ote. " (94 str.)
GRDAN - ružan i stari, ali bogat pastir
LJUBDRAG - star i mudar čovjek, kroz čija usta progovara Gundulić sa svojim mislima i svojom filozofijom
DIVJAK - stari satir koji je želio Dubravku, oženjen sa Jeljenkom
JELJENKA - Divjakova žena, sve je pokušavala kako bi vratila sebi muža




5. Zaključak

Dubravka je najljepši primjer rodoljubne alegorije, osjeća se osjećaj prirode i pjesnikovu sreću što živi u slobodi. To je zapravo punim značenjem himna slobodi, jer Gundulić veliča slobodu Dubrovnika kao najveće dobro:
" O ljepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti. " (105 str.)


11.03.2007. u 17:59 • 0 KomentaraPrint#

O djelu DUBRAVKA



Dubravka je pastirska igra, zapravo melodrama , jer su uvedeni glazbeni elementi.Sastoji se od tri čina.Djelo je hvalospjev dubrovačkoj slobodi i oštra kritika dubrovačkog građanstva.Radnja je prilično jednostavna:
Na dan nezavisnosti izaberu se naljepši pastir i najljepša pastirica , te se oni međusobno ožene.Ove godine je izabrana Dubravka , koja se trebala udati za Miljenka (plemstvo) ali ružni i bogati Grđan je odlučio , da će imati Dubravku , te je odlučio potplatiti suce , što oštro kritizira Gundulić:

“Razlog,pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čas;
duša i čas ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom.”

Djelo završava s deux ex machina.Bog Ler dolazi na zemlju i sređuje situaciju.



Dubrovnik u Gundulićevo doba


17 st. Dubrovnik slabi , zbog gubitka monopola nad trgovinom između Istoka i Zapada, jer se javljaju se novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Mlečani …koji sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene. Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara , a zbog čestih ratova sa Turcima opasnom je postala i trgovina kopnom. Svjetski se trgovački putovi pomiču sa Sredozemlja na Atlanski ocean, javljaju se nove pomorske sile. Građanstvo , relativno mladi sloj društva, koje nije imalo nikakvih ograničenja , te se bavilo trgovinom, manufakturom i drugim unosnim poslovima , sve se je više bogatilo i težilo prema vlasti.Kako su u Dubrovniku vladali plemići , građanstvo je težilo da postane plemstvo i da ima udjela u vlasti.Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisu mogle udavati za građane , ma koliko da je iznosilo njihovo bogastvo.Protiv građanstva , koje je svojim novcem kupovalo plemičke titule , oštro je istupio Gunduliuć blateći ih i iznoseći svoja mišljenja u Dubravci i Osmanu.
Metafore

U duhu baroka djelo obiluje kićenim metaforama kao što je ova:

“Livade su uzeli odjeću zelenu,
da obuku dan bijeli i zoru rumenu.”

Ovom metaforom Gundulić opisuje svitanje novoga dana.Ali pomoću drugih metafora Gundulić opisuje stanje stvari:

“Primorja naša sva u ništa sila zbi”

te:

“Po njih svijeh srdita zvijer trči i rži,
i grabi i hita i u noktijeh sve drži”

tim dvjema metaforama , Gundulić govori o našem okupiranom i porobljenom primorju i Mlečanima , koji kao zvijer samo hrle, pljačkaju i osvajaju.Kao što znamo , oni su jedan od uzroka opadanja dubrovačke moći.



Dubrovnik

Kao što znamo , ovo djelo je alegorija na stanje u Dubrovniku , ali i hvalospjev Dubrovniku i njegovoj slobodi:

“ O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
i u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kom blazi vjetri prše.”

Osim toga Gundulić govori o nepriličnom odnosu između plemkinje i građana:
“Ni muž i žena ugađa, kad su oba
razlika plemena, imanja i doba”



Zaključak

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti!”


11.03.2007. u 17:57 • 0 KomentaraPrint#

Ivan Gundulić:DUBRAVKA







Izdavačko poduzeće “Mladost”, Zagreb, 1972. godine


1 TEZA : BILJEŠKA O PISCU

Ivan Gundulić, rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada).
Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “ozrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela:
Dubravka (1628) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621) - refleksivna poema, te Osman (1621 - 1638) - ep.
Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.













Podatke našao : U knjizi “Djela”, Ivana Gundulića, izdavačko poduzeće “Mladost”, Zagreb, 1972. godine.

2 TEZA : KRATAK SADRŽAJ DRAME



Radnje ovog djela događa se u Dubravi na dan svetog Vlaha 4. veljače. Na taj dan se slavi sloboda jednim pradavnim običajem kojim se najljepša pastirica - Dubravka uda za najljepšeg pastira - Miljenko.
Sve bi bilo dobro kad se u dramu nebi umješali suci, koji su dodjelili Dubravku jednom ružnom Starcu. Taj starac je bio jako bogat pa je potkupio sudce.
Na sreču tada se u dramu upleo i bog Lero koji je Dubravku vratio Miljenku.



3. TEZA : SLOBODA I PIŠĆEVO RODOLJUBLJE


Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,...). Gundulić kroz lik ribara pokušava otpjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:


“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti !”


U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote. Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materjalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.









4. TEZA : ANALIZA DJELA



Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, on suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:

Dalmacija i primorjeDubrovnikneslobodaslobodanemirmirsiromaštvobogatstvozvjerslavujpohlepačastlicemjerjepoštenjenepravdapravda

“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razina:

1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.

2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjenjiva s ničim. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuču građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.

3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog



5. TEZA : MOJE MIŠLJENJE O DJELU


Mislim da je Ivan Gundulić ovim djelom želio potvrditi slobodu Dubrovnika. On u njemu slavi tu slobodu. Djelo mi se jako sviđalo jer je Gundulić s zadovoljstvom slavio tu slobodu, bez da je ono postalo dosadno za čitanje, jer je on tu temu prikrio parabolom tj. poredbom događaja ali drugim likovima.

11.03.2007. u 17:56 • 5 KomentaraPrint#

DUBRAVKA-BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA




ČINJENJE PRVO
SKAZANJE PRVO
• Radmio- Zaziv zvijezdi Danici
• Skup ponavlja zaziv
• Radmio najavljuje dan koji dolazi-u Dubravi se sastaju vile i pastiri, da vjenčaju dvoje najljepših
• Skup ponavlja ljepotu prirode i zaziv Danici
• Radmio priča o pastirima koji cvijetom uređuju stada, a pastirice vijencem uređuju kosu, seljak volovima ralo kiti, a plesovi staju i pjesme pjevaju, igre igraju, u radosti i ljubavi
• Skup treći put spominje Danicu, treći put se ponavlja stih «dan bijeli i zoru rumenu»
• Radmio prepričava Dubravkinu ljepotu, i žudnju za njom svih pastira i Miljenka koji je voli, treba ih sjedini na dan kada se slavi sloboda. On to želi i tome se veseli!
• Skup moli Danicu da to objavi
• Radmio poziva sve da se tu pred večer okupe, da se proslavi svetkovina

SKAZANJE DRUGO
• Ribar pozdravlja pastira, koji uživa u miru, i govori mu o nesreći koja ga je potjerala iz njegova doma
• Radmio mu kaže da ne cvili nad nesrećama kad se svi vesele. «Općena sloboda, vrh svega najdraža, koju nam bog poda naš pokoj umnaža…»te ga upita što ga je poslalo u Dubravu
• Ribar uspoređuje Dubravu i Primorje koje :»Primorja naša sva u ništa sila zbi:…»te govori o problemima tamo
• Radmio mu želi dobrodošlicu u grad slobodan gdje su svi gosti primljeni-slave slobodu i očekuju najljepšeg pastira i pastiricu, te mu želi veselje i dobru zabavu
• Ribar osjeća i pruža prijateljstvo i govori :»O Dubravo ,slavna svima
U uresu slobodnomu,
Lijepa ti si mojijem očima,
Draga ti si srcu momu.»

SKAZANJE TREĆE
• Miljenko priča o zori koja rudi, o strahu koji postoji-«Zora je ,svaniva, ali jaoh, s istoči meni dan ne sniva iz drazijeh još oči.»Dan ne sviće, zbog njezine silne ljepote.

SKAZANJE ČETVRTO
• Ljubmir pita Miljenka zašto je žalostan
• Miljenko odgovara da je tužan jer voli gospođu koja za njega ne mari, a on za njom žudi
• Ljubmir mu govori da je ludost umirati zbog toga-«SAMI SMO UZROK MI SVEGA ZLA NAŠEGA»jer njegova ljubav prema Dubravki pastirici treba biti njegova sreća jer su obadvoje lijepi i srca će im ljubav združiti
• Miljenko opisuje njenu ljepotu, želi otići s Ljubmirom ali nju još jednom vidjeti
• Ljubmir ga zove sa sobom, i govori mu da strah ostavi košutama spremajući se za pir, jer ljubav i sreća smione pomaže!
• Miljenka strah drži samo u ljubavi, jedino njezino sunce može maknuti tamu
• Ljubmir mu govori da sunce dolazi gdje dan izlazi
• Miljenko je u očekivanju ljubavi….

11.03.2007. u 17:54 • 1 KomentaraPrint#

Ivan Gundulić“Dubravka”




Bilješka o piscu

Rođen je u Dubrovniku u plemićkoj obitelji. U rodnom gradu se školovao i poslije obavljao više državnih dužnosti. Odgojen je u duhu katoličke obnove, te je u tom smislu živio i pisao u svojim djelima. Umro je u 49 godini života. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku. Ivan Gundulić, rodio se 1589. godine, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada).
Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “ozrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela:
Dubravka (1628) - pastirska drama,
Suze sina razmetnoga (1621) - refleksivna poema,
te Osman (1621 - 1638) - ep.
Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književno je stvaranje započeo u mladosti, pišući ljubavne pjesme i prerađujući talijanske mitološke drame. Sačuvano ih je četiri.: Arijadna, Prozepina ugrabljena, Dijana, Armida.

O djelu DUBRAVKA
VRIJEME RADNJE:
Radnja se odvija 1628. godine na dan sv. Vlaha.
MJESTO RADNJE:
Radnja se odvija u Dubrovniku.

Dubravka je pastirska igra, zapravo melodrama, jer su uvedeni glazbeni elementi. Sastoji se od tri čina. Djelo je hvalospjev dubrovačkoj slobodi i oštra kritika dubrovačkog građanstva. Radnja je prilično jednostavna:
Na dan nezavisnosti izaberu se najljepši pastir i najljepša pastirica, te se oni međusobno ožene. Ove godine je izabrana Dubravka, koja se trebala udati za Miljenka (plemstvo) ali ružni i bogati Grdan je odlučio da će imati Dubravku te je odlučio potplatiti suce, što oštro kritizira Gundulić:

“Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čas;
duša i čas ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom.”

Djelo završava tako da Bog Lero dolazi na zemlju i sređuje situaciju.

Radnja ovog djela događa se u Dubravi na dan svetog Vlaha 4. veljače. Na taj dan se slavi sloboda jednim pradavnim običajem kojim se najljepša pastirica - Dubravka uda za najljepšeg pastira - Miljenka.
Sve bi bilo dobro kad se u dramu ne bi umiješali suci, koji su dodijelili Dubravku jednom ružnom Starcu. Taj starac je bio jako bogat pa je potkupio sudce.
Na sreću tada se u dramu upleo i bog Lero koji je Dubravku vratio Miljenku.

Dubravka je pastirska igra prikazana po prvi put u Dubrovniku 1628.g.U njoj Gundulić veliča slobodu, dobra i mir u Dubrovniku kao upozorenje onima koji bi željeli mijenjati vlast.
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeve drame ima alegorijsko značenje. Mjesto radnje Dubrava označava sam grad Dubrovnik, Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol dubrovačkog plemstva, a Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama.
Gundulić je smjestio događaje u pradavna vremena i tako ih distancirao od svagdašnjice. Sva je lica smjestio u divnu šumsku idilu, svježu prirodu. Sve je u vedrom, svečanom raspoloženju i puno svijetlih boja kao simbol čistoće i ljubavi.
Starac Ljubdrag, kao živa savjest Dubrave, kori, prijeti, savjetuje. On je nosilac Gundulićevih filozofija, pogleda na državu društvo i slobodu. Jer državi i slobodi ne prijete samo neprijatelji iz vana nego i njezini građani ako ne poštuju zakone Republike. On je protivnik tzv. nesličnih ženidba, i zato slijedi ono što je u njegovom gradu bio zakon: da pripadnici plemićke klase ne mogu sklapati brakove s pripadnicima pučana.
Ovim dijelom pisac podržava narod koji svim srcem želi sačuvati svoju tako dragu i voljenu slobodu i kritizira bogato građanstvo (Grdan) koji bi u težnji za bogatstvom sve prodao, pa čak i slobodu.
17 st. Dubrovnik slabi, zbog gubitka monopola nad trgovinom između Istoka i Zapada, jer se javljaju se novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Mlečani …koji sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene. Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara, a zbog čestih ratova sa Turcima opasnom je postala i trgovina kopnom. Svjetski se trgovački putovi pomiču sa Sredozemlja na Atlantski ocean, javljaju se nove pomorske sile. Građanstvo, relativno mladi sloj društva, koje nije imalo nikakvih ograničenja, te se bavilo trgovinom, manufakturom i drugim unosnim poslovima, sve se je više bogatilo i težilo prema vlasti. Kako su u Dubrovniku vladali plemići, građanstvo je težilo da postane plemstvo i da ima udjela u vlasti. Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisu mogle udavati za građane, ma koliko da je iznosilo njihovo bogatstvo. Protiv građanstva, koje je svojim novcem kupovalo plemićke titule, oštro je istupio Gundulić blateći ih i iznoseći svoja mišljenja u Dubravki i Osmanu.
Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,). Gundulić kroz lik ribara pokušava opjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:


“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti !”


U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote. Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materijalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.

U duhu baroka djelo obiluje kićenim metaforama kao što je ova:

“Livade su uzeli odjeću zelenu,
da obuku dan bijeli i zoru rumenu.”

Ovom metaforom Gundulić opisuje svitanje novoga dana. Ali pomoću drugih metafora Gundulić opisuje stanje stvari:

“Primorja naša sva u ništa sila zbi”

te:

“Po njih svijeh srdita zvijer trči i rži,
i grabi i hita i u noktijeh sve drži”

tim dvjema metaforama, Gundulić govori o našem okupiranom i porobljenom primorju i Mlečanima, koji kao zvijer samo hrle, pljačkaju i osvajaju. Kao što znamo, oni su jedan od uzroka opadanja dubrovačke moći.

Ovo djelo je alegorija na stanje u Dubrovniku , ali i hvalospjev Dubrovniku i njegovoj slobodi:

“ O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
i u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kom blazi vjetri prše.”

Osim toga Gundulić govori o nepriličnom odnosu između plemkinje i građana:

“Ni muž i žena ugađa, kad su oba
razlika plemena, imanja i doba”

Gundulić je smjestio događaje u pradavna vremena i tako ih distancirao od svagdašnjice. Sva je lica smjestio u divnu šumsku idilu, svježoj prirodi. Sve je vedrom, svečanom raspoloženju i puno svijetlih boja kao simbol čistoće i ljubavi
Miljenko je simbol dubrovačkog plemstva, a Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. Starac Ljubdrag, kao živa savjest Dubrave, kori, prijeti, savjetuje. On je nosilac Gundulićevih filozofija, pogleda na državu društvo i slobodu. Jer državi i slobodi ne prijete samo neprijatelji iz vana nego i njezini građani ako ne poštuju zakone Republike. On je protivnik tzv. nesličnih ženidba, i zato slijedi ono što je u njegovom gradu bio zakon: pripadnici plemićke klase ne mogu sklapati brakove s pripadnicima pučana.

Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravki Ribar, osim što iskazuje slobodu, on suprotstavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem.



“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razina:

1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.

2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuću građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.

3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novo

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti!”

Pastir Radmio poziva jutarnju zvijezdu Danicu da što prije svane dan. Naime svake se godine na taj dan proslavlja sloboda i po pradavnom običaju najljepša se vila za najljepšeg pastira udaje.
Zatim se pastiru pridružuje Ribar sa primorja koje je pod vlasti Mlečana. Ne može se prestati diviti njihovoj slobodi i uspoređivati Dubravu sa njegovim krajem:
" Toliko je vladanja silno u nas, da se ti,
žena, djeca, imanje ne možeš tvoji rijeti.
U mjesti je ovemu slobode čestit dar:
svak sebi i svemu svomu je gospodar.
Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čast;
duša i čast ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom. " (59 str.)
Stari Divjak, oženjen za Jeljenku, želi da njega izaberu i da dobije Dubravku. On je mislio na vjenčanje otići kao svirač, no tu mu namjeru kvari Gorštak koji se želi na zabavi dobro najesti. Oni odluče da tko bolje odsvira, taj će otići na zabavu. Pobjeđuje Gorštak, ali Divjak odlučuje ipak otići na zabavu preodjeven u vilu.
Želeći spriječiti Divjaka, Jeljenka odlučuje otići na zabavu preodjevena u pastira.
Javlja se u djelu i mladi Zagorko koji želi naći sebi vilu, dok se njegova majka Stonja ne slaže s njim.
Kad se pojavio Divjak na zabavi obučen u vilu, prepoznaju ga pastiri i počinju se zabavljati na njegov račun. Iz te situacije Divjaka spašava Jeljenka. Kad je on obećao da više neće juriti za vilama, Jeljenka skida pastirsku odjeću i oni se pomire.
Svi su mislili da će sudci za najljepšu djevojku odabrati Dubravku, a za najljepšeg pastira Miljenka, jer su oni od djetinjstva obećani. Miljenko nije želio poslušati Pelinku i Dubravku zadiviti darom:
" MILJENKO
Opak je način svim koji me učiš ti;
ne daj bog s darovima k Dubravci hoditi;
scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,
ja neću mudros tvu poslušat u tomu.
K srcima časnimi nije trijebi s darom it,
ako uvik prid njimi omraze neć dobit. " (84 srt.)
No desilo se do tada nešto neviđeno, sudci su odabrali za pastira bogatog ali ružnog Grdana.
" MILJENKO SAM
Najljepša se vila daje
najgrđemu u prilici!
Ke ufanje veće ostaje
nami, o verni ljubavnici?
Ljubav, vjera, služba, lipost
i običaji i zakoni, -
sve bi zaman: jaču kripost
grda u zlatu neman doni. " (96 str.)

No u taj čas se umiješao Bog Lero:

" Bog razvedri Lero sliku
i, da vidi mladi i stari,
nje lijepu ljubavniku
u obraz jedan zrak udari.
Svak to uze za zlamenje
da vlas višnja to učini,
da Miljenko sadružen je
lijepoj Dubravci a ne ini.
Tim vaskolik puk se uzbuni
i zavapi u sve glase
da se volja božja ispuni,
dočim lijepu lijepa da se.
Iz ruka se tako ote
Grdanovjeh lijepa vila
i da komu cić lipote
nje pristoji ljepos mila. " (101 str.)
Tad nastaje pravo veselje i započinje se sa slavljem. Sve se završilo sretno. Gorštak se najeo, Divjak i Jeljenka su zajedno i Miljenko i Dubravka sretni slave:
" MILJENKO
Evo uza me moga dobra,
evo uza me moga blaga,
evo lijepa, evo draga
ku moj život služit obra!
DUBRAVKA
O prislatko, o jedino
drago ufanje, željno meni!
o uresu moj ljuveni,
Miljenko
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan, a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom- najljepši među pastirima, simbol dubrovačkog plemstva:
" Miljenko je imo mili
steć Dubravku cić lipote;
nu se ukloni zakon sili:
grd ju pastir zlatom ote. "
Dubravka
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku- najljepša među vilama, simbol dubrovačke slobode i vlasti:
" Po zakonu dat se imaše
lijepa Dubravka i gizdava
sred Dubrave komu naše
u ljepoti je prava slava. " (94 str.)
Grdan
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koje prevarom žele doći na vlast
Starac ribar
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu koju naziva ”gnijezdo slatkim slobode primile”.
Divjak i Gorštak
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh. Divjak je stari satir koji je želio Dubravku, oženjen je Jeljenkom.
Ljubdrag
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno. star i mudar čovjek, kroz čija usta progovara Gundulić sa svojim mislima i svojom filozofijom
Jeljenka Divjakova žena, sve je pokušavala kako bi vratila sebi muža


Dubravka je najljepši primjer rodoljubne alegorije, osjeća se osjećaj prirode i pjesnikovu sreću što živi u slobodi. To je zapravo punim značenjem himna slobodi, jer Gundulić veliča slobodu Dubrovnika kao najveće dobro:
" O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti. "

Mjesto radnje, Dubrava prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njom se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama.

SADRŽAJ:
I čin
Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav će biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje će se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem će biti sretan zapjeva:

"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."

Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravki i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga okružuje. U to dolazi Ljubmir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka neće udati za njega, no Ljubmir ga tješi i uvjerava kako je on jedan od najljepših pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:
"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."
Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravki, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore sljedeći stihovi:
"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."
Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji natječu s njima. Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu vili na jezeru i da će se tako privući. Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljubdrag govori kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku.
Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča samu sebe.

II čin
Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini slobode već da svatko radi što hoće (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana Dubravka, a ona mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. Tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori kako je imanje vukovo a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije njemu naći očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.

III čin
Tu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se.
Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora poći za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen. Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”
Redovnik traži od boga da usliša prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MILJENKO
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan, a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravki približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom
DUBRAVKA
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku
GRDAN
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koje prevarom žele doći na vlast
STARAC RIBAR
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu koju naziva ”gnijezdo slatkim slobode primile”.

DIVJAK I GORŠTAK
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh
LJUBDRAG
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno.
Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, on suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:

Dalmacija i primorje Dubrovnik
nesloboda sloboda
nemir mir
siromaštvo bogatstvo
zvjer slavuj
pohlepa čast
licemjerje poštenje
nepravda pravda






VRSTA: Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada Gundulićeva Dubravka, koja se - kako nam kažu arhivski podatci - prikazivala u Dubrovniku 1628 godine, pa možemo pretpostaviti da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17 stoljeća.

FABULA: Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje je po svojim obilježjima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje sudci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u Dubravki počinje kada u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprječava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.

ALEGORIJSKO ZNAČENJE: Mitološko - pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ima alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku zamisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika,, ili pak neke komične u smiješne fabule što imaju moralno - etičku funkciju u djelu.

LIKOVI: U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalmacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubdrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradinost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i mnogi prizori sa satirima i satiricama - Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom - koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocjeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.

STIH I KOMPOZICIJA: Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šesteračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16 st. Ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta mletačko - starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.

SOCIJALNI PROBLEMI U TADAŠNJEM DUBROVNIKU, FUNKCIJA DJELA; KARAKTERIZACIJA: Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom u Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mogu ženiti samo među sobom. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu Božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno - etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno Božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene u koje je odjekivalo zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundulić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko značenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u priprostu pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr - Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi - gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po Platonovim vizijama i idejama - vladaju istina, ljepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se osniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju "ljubići". No postupkom alegorizacije mitološko - pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i svojevrsna utopija - djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država u kojoj vladaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko znanje.
Strukturu Dubravke obilježava ispreplitanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja - kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta - ona kad se Lero pobuni protiv Grdana - uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula - mitska priča iz zlatnog vremena - epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim dijelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim dijelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:

Objavi, Danice, jasni zrak objavi,
Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
Pršat su počeli po listju zelenu
Zovući dan bijeli i zoru rumenu.
O zvijezdo, najdraži od neba uresu,
Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
Žuđena Danice, objavi se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Sve te oči gledaju i srca tva hlipe
Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

Isto tako u Dubravki se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, ali mnogo je prizora, osobito onih s satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:



Tko je taj ko sad rijet neće
Cjeć uresa draga i mila
Da ja satir nijesam veće
Neg najljpša do svijeh vila.

Dubje se ovo, ptice i zvjeri
Mom ljepotom snebdivaju,
I gorani i pastijeri
I slijede me i gledaju.

Od kladijeh bistrijeh predam
Cić naprava ke me rese,
Da, ako se gdi ogledam
Ma slika me ne zanese.

Pristavio sam tuđe kose
I opeo u cklo prame
I obuko ruho na me
Ko najljepše vile nose.
Put snježana neka je meni,
Vas se izmazah klakom bijelim,
A da se obraz moj rumeni,
Namazah se murvam zrelim.

Za ucrljenit usne moje
Kriješam sam ih oblijepio,
I haljinom svijetlom što je
Kože u meni sve sam skrio.

Samo branduse i prhala
Niz čelo injem vilam vise,
A uz glavu s čela ozdala
Roščići se moji vise.

Nu pod kose ako mnozi
Lasno roge skriti umiju,
Zašto i ovi moji rozi
Kosami se ne pokriju?

Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i sublimnih, antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravki: pastirima i pastiricama suprotstavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprotstavljena ružnoći, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije. Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena dosljedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno - političkog i moralno - etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sukob s realnošću seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka kao književno djelo i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravki počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.







11.03.2007. u 17:51 • 2 KomentaraPrint#

OSMAN


Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer umro je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Dopjevatelji su, upotpunjavajući ep, zaokruživali pojedina fabularne linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.

Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.

Ista govorna perspektiva poslije prelazi u razmišljanje o ljudskoj prolaznost. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod Hoćima te smrt Osmanova.

U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima.
U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstiti prijestolje i o sklapanju mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave.
Ali-pašinu putovanju u poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom.
U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu.
U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevićaVladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećaje da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada.
Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik.
U sljedećem pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana.
Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novoustoličenog sultana, njegova strica Mustafe.
Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smrću.

Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda.
Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena zbivanjima u Poljskoj i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.

Osman je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:

U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.

Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.
(II, 81-88)

Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:

Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.

Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini. (XX, 49-56)

Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i kao "sivi soko od sjevera" prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:
…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više. (IV, 61-64)

U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.

Stihovi epa večinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:

Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;

ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.

Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. . Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:

O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi. (VII, 113-116)

Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju , Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.

Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode čitača na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.


11.03.2007. u 17:49 • 1 KomentaraPrint#

IVAN GUNDULIĆ- OSMAN


(DŽIVO)
- piše po uzoru na Torquatta Tassa, pripada dubrovačkom baroknom krugu
- rođen je 1589. u Dubrovniku, a umro 1638.
- predstavnik je plemstva, školovao se kod Isusovaca (Camilo Camili mu je bio učitelj)
- započeo je pisanjem ljubavne poezije koju je kasnije spalio
- Djela: mitološke drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida
religiozna poema: Suze sina razmetnoga
prepjev sedam psalama: Pjesni pokorni kralja Davida
pastorala: Dubravka
ep: Osman- Gundulićevo životno djelo


Dubravka
- to je alegorijska pastorala – melodrama u 3 čina, započinje invokacijom
- mjesto radnje: Dubrovnik (Dubrava), događa se u idealnoj utopijskoj zemlji u kojoj žive pastiri i pastirice. Radnja se odvija na dan Sv. Vlaha
- tema: hvalospjev dubrovačkoj slobodi
- likovi: Dubravka- je najljepša pastirica. Od malih nogu voli Miljenka i obećana mu je. U djelu je simbol vlasti i slobode. Ona je idealizirani lik-vila. U djelu nema glavnu ulogu, ali se sva radnja okreće oko nje.
Miljenko- je najljepši među pastirima i simbol je dubrovačkog plemstva. On je hrabar i pravedan, bori se za ljubav svoje voljene i plače radi nje. Čim je saznao da je njezina ruka dana Grdnu poželio se osvetiti. Osjećao se jadnim, potištenim, mislio je da je zlo pobijedilo, ali nije bilo tako, na kraju je ipak dobio svoju Dubravku.
Grdan- ružan i star, ali veoma bogat. Ne zaslužuje Dubravku, željan je vlasti, voli zapovijedati, zao je. Podmitio je suce samo da bi se domogao lijepe Dubravke, pohlepan je. U djelu ima ulogu intriganta ili spletkara koji isprepliće radnju i čini je zanimljivijom.
- Dubravka je prvi put prikazana u Dubrovniku 1628. i ima alegorijsko značenje. Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol plemstva, a Grdan simbolizira obogaćen sloj dubrovačkih građana. Starac Ljubdrag je nosilac Gundulićeve filozofije, pogleda na državu i društvo.

Osman
ep u 20 pjevanja
tu Gundulić prikazuje bitku kod Hoćima i Osmanovu pogiblju, te konačnu propast turske moći
nedostaje XIV. I XV. pjevanje, samo Ivan Mažuranić uspio je nadopuniti XIV. i XV. pjevanje
- inspiracija: poraz Turaka 1621. kod Hoćima od strane poljskog kraljevića Vladislava, simbolično predstavlja pobjedu cijele kršćanske zajednice
TEMA: rat protiv Turaka
borba između dobra i zla ( kršćanstva i islama)
barokni elementi vjerska tematika, prolaznosti, kontrasti: nebo zemlja život – smrt ljubav mržnja, sloboda ropstvo
petrarkistički elementi : opisuje ljepotu žene
mnoštvo epiteta, metafora
abab -ukrštena rima, stihovi osmerci ( 4 stiha, 4 osmerca)
miješanje štokavskog i čakavskog narječja 17. st
ponavljanje, pesimizam
povijesni i kršćanski moralistički ep
lik Osmana predstavlja čovjeka koji je uzvišen nad drugim ljudima, pokušavao se izjednačiti sa Bogom
- Olimp – velike se stvari gube jer nema nikoga da o njima piše
- želja roditelja i djevojaka za slobodom
- prva dva pjevanja imaju filozofski karakter
- Lucifer: kralj pakla
- po Gundulićevoj ideji takav čovjek mora stradati
- Osman je prikazan kao pojedinac (težnjama, svojim shvaćanjem, moralan, unutrašnjem borbama)
- pjesnička kvaliteta, bogati i čist jezik
- Judita = uzoran renesansni ep , Osman - uzoran barokni ep
- U svoje doba Osman nije tiskan, ali ipak je to djelo bio najčitaniji tekst starog Dubrovnika
- ukrasni epiteti
- antiteze: Osman – Vladislav, Krunoslava – Sokolica
- razlike sadašnjost – prošlost, život – smrt
LIKOVI:
Ali-paša nije povijesna ličnost, Gundulić u Osmanu detaljno opisuje njegov put preko prošlogodišnjeg bojišta (za sklapanje mira) taj mir je u stvarnosti sklopljen nakon Osmanove smrti
Kazlar aga - nadstojnik za sultanova harema, on u epu putuje na Balkan da traži ljepotice za sultanov harem, on u epu provodi otmicu Sunčanice i susreće jednom Sokolicu
Sokolica - romantična bojnica, zaljubljena je u Osmana, začarala je čak Vladislava svojom ljepotom, kupanje njenih bojnica je značajan prizor u Osmanu
Krunoslava - zaručnica Krevskog; poziva na dvoboj Osmana kad je ču1a da je zatočio njezinog zaručnika
Sunčanica - treće važno žensko lice, kćer Ljubdraga, uzima je Kaziar-aga za Osmanov harem ona je samo još jedna hrvatska robinja
Vladislav - poljski kraljević, u starosti nije uopće sudjelovao u bitci kad bi joj podigao moral nakon bitke, nema neku važniju ulogu u Osmanu, znameniti prizor kad zatiče Sokolicu na kupanju
Korevski - zarobljenik, uspio je pobjeći uz pomoć svoje supruge i nekog Grka
***OSMAN***
-ep u 20 pjevanja - 14. i 15. pjevanje nedostaju - nadopunjuje ih Pjerko Sorkočević, a kasnije
bolju nadopunu piše Ivan Mažuranić;
-ep je inspiriran bitkom kod Hoćima, borbom između Osmana II.-Turske i Vladislava - Poljske
==> Turska je doživjela teži poraz;
-postoje 2 teorije zašto 14. i 15. pjevanje ne postoje :
1.da je Gundulić napisao 2 epa koja je kasnije htio spojiti (Osmanijada i Vladislavijada)
2.politički razlozi neizdavanja djela kojega se središnji dio poslije izgubio;
-kompozicija je utemeljena na 2 fabule :
1. povijesni događaji vezani uz bitku i posljedice bitke
2. idilično - viteški događaji koji su plod piščeve mašte;

-u 'Osmanu' je pojam slobode puno širi nego u 'Dubravci' = u 'Dubravci' on slavi slobodu Dubrovnika, a u 'Osmanu' on slavi pobjedu kršćanstva nad Islamom;
-djelo je pisano četverostihom, osmerac - utjecaj narodne poezije
-jezik - miješanje štokavskog i čakavskog govora
Gundulić u Osmanu govori o stvarnim događajima koji su se zbivali u ono vrijeme ali malo ih izmjenjuje. Djelo počinje pisati oslanjajuči se na vijesti koje stižu iz Hoćima 1621, poraz Turaka pred Poljskom vojskom. U Osmanu osim što se govori o bitci kod Hoćima i o Osmanovom ubojstvu govori se i o konačnoj propasti turske vojske. Osman je ep u 20 pjevanja, pisan je u osmercu a rima je ABAB. U Osmanu ima i lirskih osobina kojima je Gundulić pružio širok spektar suvremenih povjesnih zbivanja i odnosa. Nedostaju dva pjevanja XIV. i XV. koje su mnogi pjesnici pokušali nadopjevati, ali je to uspjelo samo pjesniku Ivanu Mažuraniću (1844.).

I. pjevanje

Ep započinje pripovjedačevom refleksijom o ljudskoj oholosti koja uvijek mora biti kažnjena, čime se odmah u početku deklarira kao djelo utemeljeno na krščanskom svjetonazoru, kršćanskim moralno - etičkim načelima. Nakon zazivanja Muza da mu pomognu u opjevanju smrti mladog sultana Osmana, pripovjedač predstavlja dva glavna epska lika: poljskog kraljevića Vladislava, pobjednika nad Osmanom, čiju slavu pjesnik želi pronijeti po cijelom svijetu, a zatim mladog sultana Osmana koji mora biti kažnjen zbog prevelike oholosti. Odmah zatim pripovjedač prelazi na pripovjedanje epske radnje, i to «in medias res»: opisuje se car Osman u trenutku kad - nezadovoljan i zdvojan zbog poraza s Poljacima kod Hoćima - saziva svoje savjetnike da se s njima savjetuje o budućnosti carstva. Jedna od glavnih tema epa - ona u sukobu Poljaka i Turaka kod Hoćima - smještena je, dakle, u epsku prošlost. Sa savjetnicima - Dilaverom, hadžom i Kazlar-agom - Osman dogovara što da se poduzme u teškoj situaciji u kojoj se zateklo carstvo. Tako prvo pjevanje sadrži ne samo jezgru prošle nego i nagovješta o budućoj epskoj radnji. Sve to pokazuje da Osman nije komponiran linearno: pričanje će se u epu vraćati u prošlost isto toliko koliko će se kretati u budućnost.

II. pjevanje

Započinje razmišljanjem o mladosti koja često postupa nerazborito, čemu je primjer mladi Osman. Pripovjedač opisuje mladog sultana u svečanoj odori, a zatim se nastavlja pripovjedanje o sultanovu savjetovanju s najvišim savjetnicima carstva. Svaki od savjetnika daje prijedloge kako da se riješi krizna situacija u državi i kako da ojača carstvo.


Pod vodstvom Osmana, 1621. godine bila je poražena turska vojska u bici kod Hoćima. Za tu je pobjedu bio zaslužan kraljević Vladislav. Nakon tog poraza Osman je pobjegao natrag na Istok, da bi prikupio snažnu vojsku da ponovo osvoji Zapad.
Kada se vrato kući, dogovara se sa savjetnicima o potrebi nasljednika (o ženidbi) te sklopi mir sa Poljskom u svrhu skupljanja nove vojske. Na pregovore je u Poljsku poslao Ali-pašu. Kazlar-aga je dobio zadatak da ide tražiti Osmanu žene, te je tako otišao u Smederevo i oteo lijepu Sunčanicu ocu.
Sokolica je bila turska junakinja koja je obečala da se više neće boriti protiv krščana te se vratila u Carigrad kod Osmana, jer je bila jako zaljubljena u njega i tako spriječila brak Osman s Sunčanicom.
Na kraju je u Carigradu izbila pobuna, koju su vješti iskoristili za svrgavanje Osmana i ponovnog dolaska na vlast sultana Mustafe. Osman je na kraju bio zadavljen.

ANALIZA DJELA

Osman je barokni ep u dvadeset pjevanja od kojih su četrnaesto i petnaesto pjevanje izgubljeno. U devetnaestome je stoljeću Ivan Mažuranić vrlo dobro nadomjestio ova dva pjevanja, tako da je danas ono cijelo. Mažuranić je odlično nadopunio Gundulićevo dijelo zbog njegovog dobrog poznavanja Gundulićeva načina pisanja. Gotovo je nemoguće prepoznati da su dijelo pisali dva autora. Osman je ponegdje lirski oblikovan osjećajima likova, ali ipak najveću težnju daje na epski stil.
Pri nastanku ovog djela, Gundulić je zapravo htio prevesti Tassov “Oslobođeni Jeruzalem”, ali je potaknut stvarnim događajima, povjesnio temom - bitkom kod Hoćina 1621. godine. Napisao je povjesni ep, ali je ostupao od povjesne teme uvodeći i druge likove koji ne pripadaju tom događaju.
Sljedećim stihovima Gundulić prikazuje ljudsku oholost, i promjenjivost sreće. S napomenom da što se više uzdižemo da ćemo i dublje pasti.

“. . .
Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholosti ?
Sve što više stereš krila,
sve češ paka niže pasti .
. . .”

Gundulićev način izražavanja je aforističan i za sva vremena istinit jer piše paralelama. Pisan je u osmercu, stih rimovan parnom rimom - abab rimom. Djelo je pisano Dubrovačkom štokavštinom s nekim elementima čakavštine; pretežno prevladava ijekavica, ali ipak ima i malo ikavice.
Po uzoru na Tassa, Gundulić je u djelo ubacio i romantično - viteške epizode. Otmica Sunčanice pisana je lirskim i emotivnim tonovima - ljubav oca prema kćerki i bol za njenim gubitkom.

IDEJA DJELA
U djelu se ističu ideje o relativnosti i prolaznosti života. On je napisan u kontrastima (ljepo - ružno, Evropa - Turci, Kršćanstvo - Islam, dobro - zlo).

STRAH ZA DUBROVNIK

U djelu “Osman”, Ivan Gundulić prikazuje opasnost za svoj Dubrovnik od Tuaraka i Mlečana, a to možemo vidjeti kroz suprotnosti između kršćana i islama. Pošto je otkrićem Amerike konkurencija za prevlast nad morskom trgovinom u mediteranskom moru veća Gundulić strahuje za Dubrovnik zbog konkurencije Venecije u tom pogledu.

ZAKLJUČAK
Gundulić u svom djelu vješto isprepleče formu i sadržaj, bira izraze koji mi ponekad nisu bili i najrazumljiviji. Teme njegovih djela su stvarne, životne, a inspiriran je izrazom narodne poezije.

Kada je 1621 g. u Dubrovnik stigla vijest o bitci kod Hoćima, gdje je turska vojska bila poražena od strane poljske vojske, Gundulić prestaje s prijevodom Tassovog Oslobođenog Jeruzalema i počinje pisati svoj ep Osman.Uzrok poraza turske vojske bio je pobuna janjičara.1622 g. janjičari su ubili Osmana u Carigradu. Djelo koje se sastoji od 20 pjevanja, opisuje ne samo te događaje, već najavljuje propast turskog carstva.
Pod utjecajem protureformacije(Tridenski koncil 1545-1563) Gundulić u djelu prikazuje sukob Istoka i Zapada tj. Zla i Dobra:

“s istoka mu do zapada
sunce upisa zlatnim zracim
ime kojim slava vlada.”

Da bi prikazao još bolje dekadenciju turskog carstva Osmana prikazuje kao hrabrog i časnog vladara: “Osman car čestiti” kojega ubija vlastita vojska:

“Nu sve rane srca moga
i muke su i žalosti
s neposluha viteškoga
i s vojničke nevjernosti.”
DUBROVNIK U GUNDULIĆEVO DOBA
17 st. Dubrovnik slabi zbog gubitka monopola nad trgovinom između Istoka i Zapada, javljaju se novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Armeni … Mlečani sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene. Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara, a i kopnom trgovati, zbog čestih ratova s Turcima. Svjetski se trgovački putovi pomiču sa Sredozemlja na Atlanski ocean i javljaju se nove pomorske sile. Građanstvo, relativni mlad sloj društva, koje nije imalo nikakvih ograničenja, bavilo se trgovinom, manufakturom i drugim unosnim poslovima, te se je sve više bogatilo i težilo prema vlasti.Kako su u Dubrovniku vladali plemići, građanstvo je težilo da postane plemstvo i da ima udjela u vlasti.Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisu mogle udavati za građane, ma koliko da je iznosilo njihovo bogastvo.Protiv građanstva koje je svojim novcem kupovalo plemičke titule oštro je istupio Gunduliuć blateći ih i iznoseći svoja mišljenja u Dubravci i Osmanu.


I. PJEVANJE

Prvo pjevanje koje je pisano u duhu protureformacije i baroka obiluje obiljem metafora. U njemu Gundulić opisuje prolaznost svega upotrebljavajući simbol kola:

“Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko je gori, eto je doli,
a tko doli, gori ustaje.”

Motiv prolaznosti karakterističan je za sve barokne stvaraoce.Svjesni te prolaznosti barokni ljudi shvaćaju da trebaju uživati u životu, ali tu se javlja problem grijeha- time ljudi postaju podvojeni, rastrgnuti između dva dijela svoje osobnosti što često dovodi do šizofreničnosti, kao što je slučaj bio s Tassom.
U ovom pjevanju Gundulić nam u grubim crtama opisuje radnju svog djela:

“narecite sad i meni
kao istočnome caru mladu
smrt vitezi nesmiljeni
daše u svom Carigradu.”

To se odnosi na Osmana kojega su Janjičari ubili u Carigradu.Pad Osmana nam najavljuje, još na početku pjevanja zamršenom metaforom:

“a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari”

tj. u vrhove najviših stabala najprije udara grom.Tim Gundulić aludira na Osmana, koji se nalazi na vrhuncu moći, a kojega će udariti grom (janjičari).
Dalje u pjevanju Gundulić nam govori kako turska sila slabi, hvaleći nekadašnje turske vojnike:

“Lasno dobit krunu od scita
bi s vitezim tač hrabrenim.”

te koreći kasnije turske vojnike : “ljudska obličja, ženske ćudi!”.

II. PJEVANJE


“ O mladosti tašta i plaha
koja srneš s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora”


Mladi i nerazboriti Osman srlja u opasnosti ne razmišljajući, što je svojstveno mladosti.On ima volju ali je kratkog vida:

“u sve volje samoj sili
ka nadlek ne podlega”

te on poziva svoje savjetnike da ga savjetuju, što mu je najbolje napraviti.Oni ga obavještavaju o uroti koju kuje žena njegova strica, da ga svrgne s prijestolja i na njegovo mjesto postavi njezina sina.Savjetuju ga da ih se riješi po kratkome postupku.Savjetnici mu govore da si nađe ženu plemenita podrijetla i da ostavi potomka koji će ga nasljediti na prijestolju.Rekli su mu da si ne uzme ženu neplemenita roda, da ne bi oslabio dinastiju.Tu progovara Gundulić sa svojim konzervativnim, plemićkim shvaćanjima svijeta.
ZAKLJUČAK
Djelo spada među najveća dostignuća hrvatskog baroka.Ono
što izdiže Gundulića iznad suvremenika je iskonska,živahna i narodu bliska struja ,koja u njegovom Osmanu izbija na površinu,udaljujući ga od talijanskog sečentizma i daje mu vlastiti hrvatski pečat , jer Osman nije nikakva romantička,fantastična literarna figura,već je živ, psihološki sa puno realizma izgrađen lik.


11.03.2007. u 17:47 • 1 KomentaraPrint#

subota, 10.03.2007.

EDGAR ALLAN POE: CRNI MAČAK



1. BILJEŠKA O PISCU

Rodio se 1809. Američki pripovjedač i lirik. Rado je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boježljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici. Poeove priče nastale su pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme, te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvijema knjigama: "Groteskne pripovjesti i arabeske" (1840.) i "Pripovijesti" (1845). Kao pjesnik bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije pjesme su mu "Gavran" i "Annabel Lee".

2. TEMA

Postajući sve više rob alkohola, junak ove pripovijesti propada i fizički i psihički. U stanjima pijanstva on zlostavlja i svoju ženu i svog mezimca, crnog mačka, kojeg jednog dana, razdražen grizodušjem hladnokrvno i okrutno objesi.

Od tada se njegove nevolje gomilaju. Izgorjela mu je kuća, a uza sve to, jos ga plaši prisutnost nekog jednookog crnog mačka, posve sličnoga njegovom ljubimcu koji ga neprestano prati kao živa uspomena na počinjeno zlodjelo.

3. MJESTO I VRIJEME RADNJE

Negdje u Americi, 19. st.

4. KRATKI SADRŽAJ

Djelo počinje kPoeovim opisom života svog junaka koji
voli životinje .On se rano oženio i imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina, dok nije počeo piti. U to vrijeme sve je životinje, osim Plutona, mučio. No, jedne večeri se vratio pijan kući i, nesvjestan samog sebe, mačku iskopao oko . Zbog toga je bio doista potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrt na granu od stabla .Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i kada je drugi dan došao vidjeti zgarište, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, pa je naš glavni junak pomislio da je to kazna za njegovo zlodjelo. Nakon tog događaja sve je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije ugledao na vrhu jedne bačve crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti , njegova je žena bila jako zadovoljna . Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo ovaj je imao bijelu mrlju na prsima. Neko vrijema se slagao s novim mačkom, ali odjednom mu se taj mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik stvari koju nije mogao podnijeti, oblik vješala. Puno puta mu se mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario, sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku .U tom trenutku je uhvatio sjekiru i htio ubiti mačka, ali je došla njegova žena i htjela ga je zaustaviti pa joj je sjekiru zabio u glavu. Tražio je mjesto gdje će sakriti leš, dolazile su mu mnoge ideje na pamet izabrao je zid u podrum, nadajući se da nitko neće primijetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio leš svoje žene. Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti i bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla i kad su pregledali podrum. On je u želji da dokaže kako nije kriv pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci razbili, našli leš su njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.

5. LIKOVI

Glavni lik

Popustljive, čovječne čudi i nježna srca. Voli životinje:

“Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavom najraznolikijih mezimca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.”


Pokvario se zbog neumjernosti u piću, čijim bi posljedicama nastradale životinje i žena.
Izravno govori o svojim osjećajima i stanjima duše, iako ponekad izgledaju pregrubi:

“Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemiravao.”



Pluton

Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga:

"Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.”



Novi mačak

Potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju na prsima. Kasnije je primijetio da je, i ovaj mačak poput Plutona, lišen jednog oka, a ona je mrlja dobila svoj oblik:

“ Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom - i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti - bila je to sad, kažem, slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEŠALA! - oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina - oruđa samrtne muke i smrti!”



6. ZAKLJUČAK

Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. To mu je vrlo dobro uspijevalo jer je znao upotrijebiti gotičku struju, kojom se služio, i raspolagati maštom, koje mu nije nedostajalo. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne pušta čitatelja ni da dođe do daha, a već se pojavljuju novi zapleti i stravični prizori:

“Natjeran tim mješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.”


Gotičkom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih čitatelja, ali i zato što je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao crpio je iz duše.

"Ako se mnoga moja djela i temelje na dojmu strave , tvrdim da ta strava ne potječe iz Njemačke, nego iz duše - da sam tu stravu crpio iz njezinih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda “

10.03.2007. u 19:51 • 1 KomentaraPrint#

edgar alan poe

Edgar Allan Poe:

Crni mačak
Ponešto o piscu:
Edgar Allan Poe je rođen 1809. godine u Bostonu. Pohađao je Universiy of Virginia i West Point, ali ih nije dovršio. Zbog svojih Ubojica u Rue Morgue, smatra se ocem moderne detektivske priče. Njegova druga velika djela su: Zvona, Annabel Lee, Arhur Gordon Pym, Priče, groteske i arabeske, te Gavran i druge pjesme. Poe je umro 1849. godine od posljedica alkoholizma.
Ukratko o likovima…ili možda o liku…koji nije imenovan.
On je čovjek pomajo nestalne psihe, vjerojatno utjecaj alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv. Ne mogu reći da ga krivim, niti da ga opravdavam.
Kratak sadržaj:
Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kući, mazio… Kasnije se oženio sličnom takvom osobom. Držali su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Čovjek dovodi kući crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Policajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.
Mjesto radnje:Radnja se odvija negdje u Americi.
Vrijeme radnje: Radnja se odvija u 19. stoljeću.
*******************************************
Edgar Allan Poe
Crni mačak




Ponešto o piscu:
Edgar Allan Poe je rođen 1809. godine u Bostonu. Posvajaju ga g. i gosp. Allan iz Richmonda. Pohađao je Universiy of Virginia, i, West Point, ali ih nije dovršio. Nakon što je između 1827. i 1831. godine objavio tri sveska pjesama, Poe se bavio kritikom, uredništvom, i pisanjem kratkih priča za magazine. Jedna od njih je bila i Maska crvene smrti. Zbog svojih Ubojica u Rue Morgue, smatra se ocem modernog detektivske priče. Njegova druga velika djela su: Zvona, Annabel Lee, Arhur Gordon Pim, Priče groteske i arabeske, te Gavran i druge pjesme.
Poe je bio inteligentan i duhovit kritičar,

Ukratko o likovima…
ili možda o liku…
koji nije imenovan.
On je čovjek pomajo nestalne psihe, vjerojatno utjecaj alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv. On se malo po malo utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvaćanju i razmišljanju. Ne mogu reći da ga krivim, niti da ga opravdavam.
Kratak sadržaj:
Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kući, mazio…
Kasnije se oženio sličnim takvom osobom. Držli su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Čovjek se jedne noći vrati pijan i iskopa mačku oko. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Te noći bukne mu vatra u kući i jedva se sa ženom spasi, a na zidu iznad njegovog kreveta,m na zgarištu pojavi se slika velikog mačka. Presele se u trušnu staru zgradu, radi besparice, a, čovjek dovodi kući crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Poolicajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.

Mjesto radnje:
Radnja se odvija negdje u Americi.

Vrijeme radnje: Radnja se odvija u 19. stoljeću.
*************************************************
Poeova djela

Poe je napisao oko sedamdesetak priča, koje djeli na arabeske i groteske (William Wilson, Crni mačak, Pad kuće Usher, U škripcu…), kriminalistička djela Umorstvo u Rue Morgue i Zagonetni slučaj Marie Roget; pjesme ( Gavran, Annabel Lee, Za Annie, Heleni, Eldorado, San u snu…), koje se nalaze u zbirkama Tamerlan i Pjesme, te eseje Filozofija kompozicije i Pjesničko načelo.
U prvoj zbirci pjesama Tamerlan (1827.) uglavnom posvećuje izgubljenim ljubavima. 1831. objavljuje još jednu zbirku pjesama nazvanu Pjesme, a prvu nagradu dobiva od jednog časopisa za priču Rukopis pronađen u boci.
U Williamu Wilsonu progovara o temi dvojništva (podvojenoj ličnosti), koju kasnije preuzimaju neki veliki svjetski pisci kao Stevenson i Dostojevski.
Poe je bio obdaren natprosječnom sposobnošću analize i logičnog zaključivanja. Tom je sposobnošću utemeljio kriminalistički žanr. U Umorstvu u Rue Margue opisuje kako dvojica prijatelja u Parizu, Dupin i Legrand, rješavaju dva zamršena kriminalna slučaja služeći se proučavanjem pojedinosti sa mjesta zločina ili čitajući novine. Na temelju tih podataka, metodom dedukcije, dolaze do zaključka koji ih dovodi na trag zločincima. Duplin je postao uzor mnogim kasnijim piscima krimića kao na primjer Conanu Doyleu u stvaranju lika Sherloka Holmesa.
Ipak je Poe najsnažniji efekt postizao pišući o smrti i zločincima. U Crnom mačku, na primjer, opisuje ljudsku sklonost bezrazložnom nanošenju zla, a u Ligeji govori o temi života poslije života.
No uz svu tu mračnu stranu Poe piše i djela puna ironije i humora, kao što je fantazmagorična priča U škripcu.
U svom eseju Filozofija kompozicije analizira kako je nastala pjesma Gavran. To se suprostavlja romantičkoj pretpostavci da pisac stvara pjesmu na temelju nadahnuća. Umjesto toga, Poe govori o odabiru motiva i dugotrajnom stvaranju pjesme.
Poe se koristi stilom, kojeg je sam nazvao barokan, što znači kao prvo kićen i pretrpan ukrasima, neobičnim riječima i izričajima.
U Poeovim pjesmama, kao i pričama, prevladavaju motivi straha i užasa, napuštenosti i osamljenosti, izgubljene ljubavi i propalih iluzija.










3. Romantizam

Potječe od francuske rječi romantisme. Europski književni umjetnički pokret, i stilska epoha, koja se javlja krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Tada nastaje roman, pripovijedno djelo u kojem se događa nešto nestvarno ili su krajolici opisani melankoničnim tonom.
Javlja se u vrijeme Francuske revolucije (1789.), koje potvrđuje nezadovoljstvo prosvjetiteljstvom i otpor prema racionalizmu.
Naglašava se osjećajnost i doživljaji čovjekova unutarnjeg svijeta, individualizam te poistovijećivanje pisca i glavnog junaka u djelu. Romantičari se vračaju prirodi i zanimaju za egzotične zemlje. Prepuštaju se mašti koja ih dovodi do tajanstvenih i natprirodnih pojava. Tada se posebno cijeni bajka, a njen je najistaknuti pisac Hans Christian Andersen (Bajke isprčane djeci, Nove bajke i priče, Slikovnice bez slika.).
Stvara se romantični pesimizam, poznat pod nazivom “svjetska bol”. Mladići vrše samoubojstva zbog ljubavi; izražavaju potrebu za pronalaska samog sebe, bez čega je život besmislen.
Javlja se zanimanje za povijest, narodne jezike i za narodno stvaralaštvo.
Romantizam se najprije javlja u Njemačkoj od kud se širi po ostalim Europskim zemljama. Glavni su predstavnici u njemačkoj književnosti: Novalis, Johan Wolfgang Goethe i Fridrich Schiler; u engleskoj književnosti: William Wordsworth, S. T. Coleridge, George Gordon Byron, Walter Scott i John Keats; u francuskoj književnosti: Alphonse de Lamartine, Victor Hugo i FranÇois-René de Chateaubriand; u ruskoj književnosti: Aleksandar Sergejevič Puškin i Mihail Jurjevič Ljermontov; u hrvatskoj: Stanko Vraz, Petar Preradović i Ivan Mažuranić; i američki predstavnik Edgar Allan Poe.



4. Sadržaj

UVOD - PLUTON

U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi neće povjerovati, jer mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila. Već samim uvodom on uspjeva pobuditi u čitača znatiželju koja neće prestati ni u jednom trenutku djela.
Pišući u prvom licu, Poe ističe junakovu ljubav prema životinjama, koje su mu davale ljubav i vjernost koje su mu nedostajale od čovjeka. Žena mu je pribavljala najzanimljivije vrste životinja. U svojoj su kući držali ptice, zlatne ribice, psa, kuniće, majmuna i mačka Plutona, kojeg je najviše volio.
Samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.

ZAPLET - VJEŠANJE MAČKA

Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mjenjao na loše. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu, spriječavalo mu je da ga zlostavlja.
No kad se jedne noći vratio sasvim pijan kući pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko.
Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak voli.
Te ga je noći iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjeći, ali je kuća sasvim izgorila.
Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava naći povezanost između zadnjeg događaja i vješanja mačke, no u tome ga spriječava racionalno shvačanje događaja. No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom sačuvanom zidu kuće.
Zakljućuje da je neko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.

VRHUNAC - UBOJSTVO ŽENE

Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima.
No umjesto da mu bude drago on je osjećao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju.
Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bjs na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skoćivši i zamalo ga oborivši. Podigo je sjekiru i bez razmišljanja usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvavši u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.



RASPLET - SKRIVANJE UMORSTVA

Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom.

KRAJ - POLICIJSKO PRETRAŽIVANJE

Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjećati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao.
Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao nešto izjaviti i sam se otkriti:
“…Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.” (str. 64)
Policajci su srušili zid, iz kojeg je izvirio ženin leš i mačak na njegovoj glavi.
5. Lica

Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama:

GLAVNI LIK

Prepričava što mu se desilo u prvom licu.
Popustljive, čovječne čudi i nježna srca. Voli životinje: “ Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavom najraznolikijih mezimca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.” (str. 52)
Pokvario se zbog neumjernosti u piću, čijim bi posljedicama nastradale životinje i žena.
Izravno govori o svojim osjećajima i stanjima duše, iako ponekad izgledaju pregrubi: “ Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemiravao.” (str. 63)

PLUTON

Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga: “ Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.” (str. 53)

NOVI MAČAK

Potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju na prsima. Kasnije je primjetio da je, i ovaj mačak poput Plutona, lišen jednog oka, a ona je mrlja dobila svoj oblik: “ Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom - i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti - bila je to sad, kažem, slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEŠALA! - oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina - oruđa samrtne muke i smrti!” (str. 60)


8. Zaključak

Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. A to mu je vrlo dobro uspjevalo, jer je znao upotrijebiti gotičku struju, kojom se služio, i raspolagati maštom, koja mu nije nedostajala. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne pušta čitatelja, ni da dođe do daha, a već se pojavljuju novi zapleti i stravični prizori:
“Natjeran tim mješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.” (str. 61)
Gotičkom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih čitatelja, ali i zato što je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao, crpio je iz duše.

*******************************************************
FABULA:

Postajuci sve vise rob alkohola, junak ove pripovjesti propada i fizicki i psihicki. U stanjima pijanstva, on zlostavlja i svoju zenu i svog mezimca, crnog macka, kojeg jednog dana, razdrazen grizodusjem hladnokrvno i okrutno objesi.

Od tada se njegove nevolje gomilaju. Izgorila mu je kuca, a uza sve to jos ga podjaruje prisutnost nekoga jednookog crnog macka posve slicnoga njegovom ljubimcu koji ga neprestano prati kao ziva uspomena na pocinjeno zlodjelo.

Djelo Crni macak sastavljeno je od niza kratkih prica za koje je sam Poe rekao da njegove price prikazuju “ smjesno dovedeno do grotesnog, stravu natopljenu u uzas; duhovitost pretjeranu do burleske i posebnost preobrazenu neobicnost i mistiku ”.


3. TEZA

STIL PISCA:

Mnoge teme i gotovo sav dekor Poeovih prica proizlaze iz konvencija koje su postajale u romanticnoj knjizevnosti njegova vremena, narocito u njenoj “ gotickoj “ struji. Goticka se knjizevnost koristila interesom romanticara za srednji vijek, folklorom i egzotickim ugodajima: otuda motivi rusevina, starih kula i dvoraca, podzemnih hodnika i tamnica, kostura, sablasti i grobova, demona i vampira. Strah i jeza, uzas i smrt i ludilo prevladavaju u svim kratkim pricama.

Poeve su teme uglavnom potekle iz njegova osobna iskustva, iz njegovog nebicno nesretnog zivota i njegove bolecive prirode. Zato je Poe jednom prilikom rekao: “ Ako se moja djela i temelje na strave, tvrdim da strava potjece iz moje duse, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda “.


*******************************************************

Crni mačak je meni nešto novo , to je po meni jedno jako vrijedno djelo . Poe u tom djelu prikazuje ubojicu kao vrlo mirnog čovjeka koji nakon ubojstva ostaje jako miran i zadovoljan samim sobom što je tako dobro sakrio leš svoje žene, on mirno spava i uživa što se napokon riješio mrske životinje. Isto tako prikazuje ubojicu kao osbu koja raspoznaje dobro od zla, čak govori o grižnji savjesti . U ovom djelu tema nije pitanje morala niti problem zločina niti pitanje luđaka , tu je nešto sasvim novo tu je pitanje čovjekovih nagon iako čovjek raspoznaje dobro od zla on ipak radi stvari koje su zabranjene. Na kraju djela ipak ubojicu stiže kazna. Tu se vidi da Poe nije bio lud kao što su neki tvrdili . Ako ipak razmotrim djelo vidimo da Poeov ubojica nema slobode, tj. on je bespomoćna žrtva svojih mana . On kao da nema snage da voli i on mora ubiti svoje bližnje jer ga previše vole , kao da se boji kad mu se netko približi i kad ga netko toliko zavoli da ga ne pušta namiru .
Kako Poe prikazuje svog ubojicu kao osobu mirne savijesti :
“Nije se pojavila tjekom noći – i tako sam barem jednu noć , od njena uvođenja u kuću , čvrsto i mirno spavao ;da , spavao, čak i s teretom umorstva na duši.” (srt. 23.)

“---------------------------- ; ali bijaše to u najboljem slučaju tek slabašno i neodređeno čuvstvo , i duša mi pri tom nije bila ganuta . Ponovno se odah neumjerenosti , te ubrzo utopih u vinu svekoliko sjećanje na taj čin.” (str. 19)




Poe prikazuje ubojicu kao zadovoljnu osobu koja je dobro sakrila svoje zlodjelo :
“Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan .
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Uvijerio sam se da na tom mjstu mogu lako razmaknuti cigle , umetnuti leš, i sve ponovno zazidati kao ranije , tako da ni jedno oko ne bi moglo otkriti ništa sumljivo.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Kad sam završio, uvjerio sam se da je sve kako valja .Na zidu se ni po čemu nije moglo primjetiti da ga je netko dirao . Smeće je sa poda bilo uklinjeno s najtemeljitijom pažnjom . Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi :”Dakle , ovdje u najmanju ruku , mo trud nje bio uzaludan.” (str. 23)

Poe prikazuje svog ubojicu kao osobu koja raspoznaje dobr od zla, koji je svijestan onoga što radi :
“Demonsko bjesnilo obuze me istog časa . Više sam sebe nisam poznavao .
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini samo radi zla sama – koji me tjeraše da nastavim svoje ponašanje i da napoon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.” (str. 19)


Kako čovjekov nagon djeluje na naše odluke i na nas same:
“A ipak kao što sam siguran da moja duša živi, tako vjerujem da je nastranost jedan od najiskonskijih poriva ljudskog srca- jedan od onih nedjeljivih poriva činilaca, ili čuvstva , koji usmjeruju značaj čovjeka . Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto , ni iz kojeg drugog razloga nego zato što znada ne bi smio ?Ne osjećamo li trajnu sklonost , usprkos razlozima zdravog razuma , da kršimo ono što je zakon , naprosto zato što poimamo da on to jest?”(str. 19)

Poe prikazuje svog ubojicu kao osobu koja ubija jer ga netko previše voli :
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju ,i s najgorčim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi ,i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh , koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći –ako je to uopćemoguće – van dosega beskrajnog milosrđa Najmilosnijeg i Najstrašnijeg Boga.” (str. 19)

Sadržaj :
Djelo počinj kako Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje .On se rano oženio imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti kad je počeo mjenjati raspoloženje . U to vrijeme sve je životinj mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad sevratio pijan kući i kad je ne prepoznavajući samog sede mačku iskopao oko . Zbog toga je bio dosta potresen ali nije stao dok jednog jutra kad je vrlo hladno mačku stavio omču oko vrata i zavjesio ga u vrt na granu od stabla .Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i kada je drugi dan došao da vidi kuću na zidu od njegove sobe, koji je jedini ostao bio je otisnut veliki crni mačak, on je mislio da je to kazna za svoje zlodjelo .Nakon tog događaja sve je više vremena provodio u krčmama sve dok jedne večeri nije ugledao na vrhu jedne bačve crnog mačka . Odmah je odlučio da će ga uzeti , njegova je žena bila jako zadovoljna . Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo ovaj je imao bjelih dlaka na prsima . Neko vrijema se je slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se taj mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti a ona bijela fleka na prsima počela je dobivati oblik jedne stvati koje on nije mogao podnijeti ,bio je to oblik viješala . Puno puta mu se mačak zaplitao između nogu ali ga nikad nije udario , sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku .Utom trenutku je uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htijela ga je zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu.Sad je ostalo samo jedno pitanje kamo sakriti leš , doazile su mu mnoge ideje na pamet .U jednom trenutku njemu je palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrum i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene . Kad je došla policija on je bio miran jer je znao da ga neće moći otkriti i bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došala i kad su pregledali podrum on je u želj da dokaže kako on nije kriv pokucao bambusovim štapom baš po mijestu gdije je bio leš njegove žene i iz zida se javi neka vika,nekakvi glasovi . Kad su policajci bacili zid dole u zidu su našli leš njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.
Moje mišljenje o djelu :
Meni se ovo djelo jako sviđa kao i njegove pjesme Annabel Lee, Gavran . Poe piše djela kako i živi .Usvakom njegovom djelu ima događaja iz njegova života, stvari koje su mu se događale to se vidi i u njegovim pjesmama . Tako u Annabel Lee on pjeva o mladoj djevojci koja je prerano umrijela i u nojioj se vidi njegova patnja za njom to je pjesma zapravo o njegovoj maldoj supruzi samo je pod drugim nazivom . Mene je djelo “Crni mačak “navelo na razmišljanj i to dio gdje govori kako nas zanimaju stvari koje su zabranjene, i kako mi činimo stvari koje nas bole iz glupih razloga kao npr. svađamo se s osobama koje su nam drage iako nas to boli . Isto tako ako nam nije nešto u redu prvi će nastradati oni koji su nam blizu, a kasnije će nam biti žao . Iz ovog djela izdvojila sam nekoliko misli i odgovora koje je Poe odgovorio na neka pitanja:
“Sam je Poe rekao da njegove priče prikazuju smiješno dovedeno do grotesknog ; stravu pretopljenu u užas ;duhovitost prertjeranu do burleske i posebnost preobraženu u neobičnost i mistiku .” (str. 8)
“Opravdavajući germansku stravu svojih priča ,Poe je rekao :Ako se mnoga moja djela i temelje na dojmu strave , tvrdim da ta strava ne potječe iz Njemačke ,nego iz duše – da sam tu stravu crpio iz njezinih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakoita ishoda “ (str. 9)
Analizirajući pokvarenost ljudske prirode, Poe je naglasio da je svijest o tome da je neki postupak nevaljao pogrešan često ona nepobijediva, ona jedina snaga koja nas tjera da ga provedemo . To nesavladivo nagnuće da činimo zlo zbog zla samoga ne možemo proniknuti niti rasčlaniti na prvobitne uzroke, jer je to radikalan , primitivan i elementaran nagon .” (str. 10)
Po meni Poe upotrbljava temu smrti jer smatra da jedino poslije smrti čovjek se oslobodi svih patnji koj se dešavaju rjekom života , čovijek se bori cijeli život a nakon smrti dolazi smirenje. Ja mislim da je kod Poea važnost smrti jako velika jer je on izgubio tri voljene žene , majku, maćehu i mladu ženu Virginiju. Zato je kod njega u većini pjesama glavna smrt žene kao u : Gavran, Anabel Lee, Smrt majke i u Crnom mačku
Romantizam:
Romantizam se javlja krajem 18. i početkom 19. st. Naziv je načinjen prema riječi roman kojom su imenovana pripovijedana djela, u kojim se događa nešto nestvarno ili su krajolici opisani mladenačkim tonom. Glavna su obilježja odbacivnje racionalizma tj. shvaćanja da je razum glavno sredstvo spoznaje života i svijeta, ističu se osjećaj koji su prije bili zabranjivani , naročito se poštuje priroda, stvaranje romantičkog pesimisimizma pod nazivom “svjetska bol” u to je vrijeme bilo u “modi “ ubiti se zbog ljubavi. Romantičari su u sve svoje vrste unosili osjejećajost i doživljaje čovjekova unutarnjeg svijeta. Liričnost se se ostvaruje istovjećivanjem pisca i glavnog junaka ,tako ako poznajemo biografiju pisca lako ćemo uočiti da sadržaj negovih djela , dogodovštine njegovih junaka svjedoče o životu pisca.


****************************************************
EDGAR ALAN POE (1809. - 1849.)

Američki pripovjedač i lirik, rođen u Bostonu, rano je ostao bez roditelja, odrastao u kući bogata trgovca, školuje se u Engleskoj. 20 godina radi kao kritičar, urednik, novinar. Bio je sklon neurednom životu, boležljiv. Oženio se trinaestogodišnjom sestričnom Virginiom, nakon njezine smrti i on umire, gotovo na ulici. Opsjednut problemom smrti (Gavran). Prethodnik je larpurlartizma (umjetnost radi umjetnosti) i simbolizma (slikovitost, dočaravanje raspoloženja, osjećaji). Njegove priče nastale su pod utjecajem engleskog „romana jeze“, redovito opisuju mistične teme, te jezovita djela i zločine. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. 1840 objavljuje zbirku novela „Groteskne priče i arabeske“. 1845 – zbirka pripovijesti. Njegovu vrijednost prvi je otkrio Charles Baudleaire

Gavran
- antologijska pjesma, njegovo najvrjednije djelo, mistično okultna-poema
- kompozicija: 18 sekstina
- E. A. Poe mnogo truda ulaže u formu i stih svoji pjesničkih radova
- pjesma govori o smrti
- „Nikad više“ – riječi koje ptica govori pjesniku (refren, zov, ritam, budućnost)
- na svako pitanje odgovara tim riječima
- pjesma započinje opisom mistične atmosfere i mističnog prostora
- opis noći, svog raspoloženja, na granici je sna i jave, sam je, noć je i pada kiša, netko dolazi, strah ga je, čežnja za Leonorom koja je mrtva
- osjećaj straha je sve veći, na vratima nema nikoga
- to bi mogao biti Leonorin duh, tješi se da je slučajan prolaznik, dolazi gavran i slijeće na kip Palade (božica mudrosti) i zauzima gospodarski stav
- pjesnika je strah, obraća se gavranu, ispituje ga zašto je došao, da li će sresti Leonoru, da li će je sresti u Edenu (zemaljski raj) da li je on vrag ili ptica
- odgovor je konstantan – „nikad više“, Lenora mu se ne će vratiti
- gavran mu je uništio svaku nadu da će je ponovno vidjeti
TEMA – dolazak ptice u piščevu sobu, smrt pisca, smrt voljene žene
- gavran je simbol smrti, zle kobi, mistike, straha, tame i dolazi iz podzemnog carstva smrti
- tehnika šoka
- smrt – duša iz sjene koja „ustati neće nikad više“
- ugođaj je mističan i tužan
- motivi: noć, samoća, strah, duhovi, sjene
- lirski elementi: dominacija osjećaja
- epski elementi: dugi tekst, epska opširnost, izvjesna radnja
- dramski elementi: dijaloška forma
- sklonost prema bizarnom
- poanta na kraju
- središnja uloga „dojma“, svjestan izbor jedne osjećajne atmosfere koja je važnija nego događaji, likovi i verifikacije
- jedno od najznačajnijih djela američke književnosti, bavi se njegovom najdražom temom, smrću lijepe žene

***********************************************
Pisac započinj pričom o svom životu. Jedina ljubav koju je gajio bila je prema svojoj ženi i životinjama. Pošto je volio životinje imao ih je punu kuću, a posebno od svih voli je crnog mačka po imenu Pluton. Kako je bio sklon raznim porocima, a osobito piću počeo je svoje neslaganje sa svijetom prenositi na životinje kažnjavajući ih. U početku je mačka ostavljao na miru, no nakon jedne od mnogobrojnih orgija iskopao mu je oko. Sljedeće jutro mu je bilo žao, no u jednu ruku bio je sretan jer je napravio nešto što je zabranjeno. Vrijeme je prolazilo, a mačak je svojim jednim okom pekao njegovu dušu te je zbog toga odlučio objesiti jadnog mačka za drvo. Nekoliko sati poslije zapalila mu se kuća, a na zidu izgorene kuće ukazala mu se prikaza crnog mačka. S vremenom je odlučio naći novu mačku. Pijući piće u nekoj gostioni ugledao je crno klupko na bačvi ruma koje ga je pratilo sve do kući. Kasnije je požalio svoju odluku jer je upravo taj mačak bio bez jednog oka i bijela crta na njegovom vratu bila je slika i prilika omče vješala. Ujedno je bio ogavno umiljat. Žarko se želio riješiti i ovog mačka pa tako jednog dana u podrumu kad zbog njega još malo nije pao uzeo je sjekiru i zamahnuo prema mačku. No u tom trenutku na putu se našla njegova žena koja je završila upravo onako kako je trebao završiti mačak, ubijena je. Pošto nije mogao leš iznijeti na ulicu i lako ga se riješiti, zakopao ga je u šuplji zid. Nakon nekoliko dana navratila je policija koja je pretražila cijelu kuću i nije našla baš ništa.

*************************************************
http://hr.wikipedia.org/wiki/Edgar_Allan_Poe
http://www.ezgeta.com/pjesnici.html
http://www.znanje.org/lektire/i22/08/02iv0823/edgar_alan_po.htm
http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/01sijecanj/0119%20Poe.html
http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=363&tekst_rb=15
http://selio.bloger.hr/post/edgar-allan-poe/151627.aspx
http://www.poezijaonline.com/poezija.asp?slovo=P&pisac=216
http://www.znanje.org/lektire/i22/08/02iv0823/new_page_1.htm
http://reanimacija.com/gavran?PHPSESSID=3f2e3a0d861b0cb632fc8d3e6324f07c
http://forum.bihnet.ba/showthread.php?t=19106
http://www.geocities.com/vjeran_st1/poe/poe.htm
http://vijesti.hrt.hr/ShowArticles.aspx?ArticleId=20753
http://sh.wikipedia.org/wiki/Gavran_(poema)
http://www.klik.hr/naslovnica/hotcool/200301200002005.html



10.03.2007. u 19:36 • 0 KomentaraPrint#

Hrvatski jezik



Izvor: Wikipedija

Hrvatski jezik
Države
govorenja: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, Austrija
Regije
govorenja: Europa
Broj govornika: oko 7 milijuna
Rang:
Razredba: indoeuropski

slavenski

južnoslavenski

hrvatski

Službeni status
Služben u: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Vojvodina (Srbija), Gradišće (Austrija)
Regulatori: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Jezični kôd
ISO 639-1: hr
ISO 639-2: hrv
SIL hrv

O jeziku



O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l' smo gradili mi njega,
Il' on je nama svoju dušu dao. -
A sada, nov kad mulj i suša prijeti

U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.

Vladimir Nazor (1942)

Hrvatski jezik skupni je termin za standardni jezik Hrvata, i za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori oko 7 milijuna ljudi, poglavito Hrvata.

Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine, kao i jedan od sedam službenih jezika AP Vojvodina (Srbija). Osim toga, hrvatski jezik priznat je kao službeni jezik u pojedinim općinama u Austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland), međutim, tu je riječ o posebnom jeziku iseljenih Hrvata.

Govorni jezik čini sustav od tri narječja:

* štokavskoga
* kajkavskoga
* čakavskoga

Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskome narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja, prvenstveno u leksiku.

Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.




Sadržaj


* 1 Podrijetlo hrvatskoga jezika
o 1.1 Genetska pripadnost hrvatskoga jezika
o 1.2 Južnoslavenski jezici
* 2 Povijesni pregled hrvatskoga jezika
o 2.1 10. - 12. stoljeće
o 2.2 13. i 14. stoljeće
o 2.3 15. - 18. stoljeće
o 2.4 19. stoljeće i kasnije
* 3 Povijesni pregled standardizacije hrvatskoga jezika
o 3.1 Početak
o 3.2 Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost
o 3.3 Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija
o 3.4 Ilirski pokret i filološke škole
+ 3.4.1 Zagrebačka jezikoslovna škola
+ 3.4.2 Riječka jezikoslovna škola
+ 3.4.3 Zadarska jezikoslovna škola
+ 3.4.4 Hrvatski "vukovci"
+ 3.4.5 Ishod
o 3.5 Jugoslavensko razdoblje
o 3.6 Novosadski dogovor
o 3.7 Deklaracija o hrvatskom jeziku i suvremeni standardni jezik
* 4 Osobine
* 5 Zanimljivosti
* 6 Vidi također
* 7 Vanjske poveznice
o 7.1 Povijesni prikaz
o 7.2 Suvremeni hrvatski jezik i opće poveznice

Podrijetlo hrvatskoga jezika

Genetska pripadnost hrvatskoga jezika

Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike. S njima pripada široj zajednici slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu.

Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice - u razdoblju oko 2000. godine p.n.e. - stvara se - prema većini znanstvenika - baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.

Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500-1300. godine p.n.e. Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica. Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni. U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih narječja: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske. Iz tih narječja razvili su se današnji slavenski jezici: zapadnoslavenski (poljski, kašupski, dolnolužički, gornjolužički, češki, slovački), istočnoslavenski (ruski, bjeloruski, ukrajinski, rusinski) i južnoslavenski (slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, makedonski i bugarski).


Južnoslavenski jezici

Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika - zapadnoga i istočnoga. Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik.

Istočnoslavenski je danas mrtav jezik starocrkvenoslavenski (ili staroslavenski). To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti. Utemeljen je na Istočno-južnoslavenskom narječju iz okolice Soluna što su ga sveta braća Ćiril i Metod u drugoj polovici 9. stoljeća uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i starocrkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika. On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji. Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao. U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska. Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja (14. - 16. stoljeće).

Povijesni pregled hrvatskoga jezika

Razvoj hrvatskog jezika se uglavnom rekonstruira na temelju starih natpisa, tekstova i imena. Rekonstrukcija počinje od zajedničkog praslavenskog jezika. U odnosu na druge slavenske jezike, južni slavenski jezici pokazuju neke zajedničke osobine, a detaljnija povijest ne može se točnije odrediti. Povijest hrvatskog možemo pratiti od 9. stoljeća.


10. - 12. stoljeće

Odjeljivanjem od ostalih slavenskih jezika, hrvatski počinje sa samostalnim razvojem. U odnosu na praslavensko stanje, dolazi do sljedećih promjena:

* gubljenje razlike između dva poluglasa
* nekadašnje y prelazi u i
* glasovi ę i ë (tj. nazalni e i o) prestaju biti nazalni, a promjena ovisi o narječju


13. i 14. stoljeće [uredi]

U ovom razdoblju dolazi do različitog razvoja narječja, pa i do velikih razlika unutar samih narječja. Glavni uzrok je nestanak glasa ě (jat) koji je prešao u a, e, i, je ili ije, pri čemu ponegdje odlučuju kompleksna pravila.

Također, nestaje poluglas, i prelazi u a ili e, a iznimno u o.

Slogotvorno l prelazi u u, o ili glas između.

Oko 1400. godine završno -l prelazi u o ili a u većini govora štokavskog narječja.

Svim ovim promjenama se štokavsko narječje odjeljuje od ostala dva narječja.


15. - 18. stoljeće

U ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih seoba stanovništva, izazvanih turskim osvajanjima i ratovima koji su trajali stotinama godina. U mnoge štokavske govore ulazi vrlo velik broj turskih riječi (čarapa, top, boja, šećer, budala, jastuk, bunar...) U kajkavsko narječje ulaze mnoge njemačke riječi, a u primorske govore mletačke. Takve razlike u rječniku postoje i danas.

U mnogim govorima nestaje razlika između č i ć.


19. stoljeće i kasnije

U najnovijem dobu dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica, gdje se nerjetko posuđuju riječi iz bližih slavenskih jezika (naročito češkog: časopis, naslov, prednost, smjer, učinak, uloga, ured, zbirka..., kao i ruskog: činovnik, iskren, odličan, opasan, poslovica, razočarati, strog, točka...) Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz engleskog (vikend, klub, tenk, boks...).

Krajem 20. stoljeća dolazi do razvoja masovnih medija i velikog utjecaja standardnog jezika novina, radija i televizije na jezik. Najprije kroz šaljive podlistke, komedije i sl., a kasnije demokratizacijom društvenih odnosa i šire, ipak u medije ograničeno prodire i govorni jezik. Kao mješavina stvara se supstandardni idiom koji vrši velik utjecaj na standardni jezik i u praksi ga često zamjenjuje.

Hrvatski jezik (uglavnom standardni) uvijek je bio predmet žestokih rasprava, koje često uključuju i politiku.


Povijesni pregled standardizacije hrvatskoga jezika [uredi]

Početak

Pod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, glagoljicu. Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja. Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika: narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka 14. stoljeća i za pravne).

Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:

* starinom predloška
* podrijetlom predloška
* užom namjenom teksta
* književnom kulturom pisca
* karakterom sredine u kojoj je i za koju je nastajao

Slika:Vinodol.jpg
Vinodolski zakonik, 1288

Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:

* crkvenoslavenski hrvatske redakcije u liturgijskim spisima
* hibridni crkvenoslavenski-čakavski
* crkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima.

Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja "Istarski razvod" iz 1275, te Vinodolski zakonik, 1288.

Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju "Misal kneza Novaka" iz Like, 1368, te "Hrvojev misal", 1404. Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga, dobro prikazani na vanjskoj poveznici o hrvatskoglagoljskim biserima, 20 bisera hrvatske glagoljice.
Slika:Novak.jpg
Misal kneza Novaka, 1368

Od početka 14. stoljeća (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz 1309. godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka. Narodni čakavsko narječje od samoga početka (“Red i zakon” zadarskih dominikanki iz 1345. godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničnu književnost.

Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je Bašćanska ploča, napisana oko 1100. godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna.

Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i hrvatska ćirilica, znana i kao "arvacko pismo", arvatica, poljičica, bosančica (Bosna i Hercegovina, srednja i južna Dalmacija, Humačka ploča,“Povaljska listina” iz 1184./1250.) i latinica (Dalmacija, Istra, spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom).

Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće Vatikanski hrvatski molitvenik, nastao u Dubrovniku prije 1400.

U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od 11. stoljeća do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.

Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost [uredi]

U razdoblju europskoga preporoda (renesansa) u gradskim središtima, poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Hvara, književni radovi stvaraju se na mjesnim narječjima. Od XIV. stoljeća hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj: hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje: rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan.

Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” (Venecija, 1501.), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, Marka Marulića - kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački. Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.

Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća u djelima Šiška Menčetića (1457.—1527.), Džore Držića (1461.—1501.) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik. Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:


'Ti ćeš, biti uzrok moje smrti'

Ako li i dođe prijeka smrt na mene
ti s’ uzrok, gospođe, život moj da vene.

16. je stoljeće značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dominko Zlatarić) sa središtima u Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku.

U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom međunarječju (protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin).

Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom našega današnjega književnoga jezika.


Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija [uredi]

17. stoljeće i prva polovina 18. stoljeća znače novo razdoblje u razvoju hrvatske književnosti i njezina jezika.

To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod Turcima, doba protureformacije i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad medu pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik. Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.

To je i doba nastanka naših prvih gramatika i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika. Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i narječja o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja. Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.

Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina Bartola Kašića, objavljena u Rimu godine 1604. To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti. Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata. Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i da bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.

Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda “Svetoga pisma” i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev je prijevod Biblije prvotiskan 2000. godine). Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu 1640. godine, koji je svojom svakodnevnom uporabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.
Slika:Biblija-kasic.jpg
Stranica iz Kašićeva rukopisnoga prijevoda "Biblije"

U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom Matijom Divkovićem. On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica. Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red. Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je pridonijelo uklanjanju narječnih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od Slavonije do mora. U tom jeziku, uz narječne osobine pojedinih pisaca, prevladava novoštokavska ikavica.

U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj. Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti. Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestižni književni jezik i na južnočakavskom području. Jedan od odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca Jakova Mikalje "Blago jezika slovinskoga" iz 1649-1651. Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da bi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji.

Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Junija Palmotića - svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine. Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem u XVII. stoljeću oblikovan razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.
Slika:Gundulic.jpg
Ivan Gundulić:Suze sina razmetnoga, 1622

U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama racionalizma, u svim se hrvatskim krajevima javljaju prosvjetiteljski pisci. Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela namjenjuju uglavnom neukom puku. Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka. U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda. U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva. Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana. Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića iz Makarskoga primorja (1756; prošireno izdanje 1759) i “Satir iliti divji čovik” Slavonca Matije Antuna Relkovića (1762; drugo, prošireno izdanje 1779).

Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj narječnoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika). U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama. Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.


Ilirski pokret i filološke škole
Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek Ljudevit Gaj (1809.—1872.). On 1830. izdaje u Budimu knjižicu "Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov". U njoj po češkom uzoru predlaže č, ž, š, ľ, ň, ď, ˇg to jest, za svaki glas poseban znak. Prihvaćeno je č, ž, š, a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi lj, nj, dj ili gj, dž, iz poljskoga je preuzeto ć, a kasnije je Daničić predložio đ. Gaj 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi. U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, Danica ilirska i uvodi novi slovopis i štokavski hrvatski književni jezik. Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je postupao vrlo taktično, a s druge strane jer je i prije njega na kajkavskom području bilo shvaćanja da treba uzeti štokavski književni jezik i pokušaja da se tako piše (Draškovićeva Disertacija), kajkavci su smatrali da preuzimaju svoje, a ne nešto tuđe. Zato Gaj zapravo i nije prekinuo jezičnu tradiciju, nego je nastavlja, u prvom redu dubrovačku i slavonsku. On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje. Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.

Gaj i ilirci težili su i više od toga. Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju. Tako su na mjestu nekadašnjega jata pisali ě težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce. Samoglasno r pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu -h (ženah). Pravopis je morfonološki (korijenski, sladka, žalostno). Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio prst, žena, slatka, žalosno, jedino se ě čitao različito. I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit dativ, lokativ i instrumental množine (dativ ženam, lokativ ženah, mjestih, instrumental ženami, narodi). Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putima.

Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem dostignuću. Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija Ivan Mažuranić i Petar Preradović.


Zagrebačka jezikoslovna škola

Lingvističko oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini 19. stoljeća u znaku je takozvane zagrebačke jezikoslovne škole. Začetnici su joj Gaj i gramatičari Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825.—1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.—1895.). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -h u genitivu množine, predlažući da se takav oblik i govori. Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani ahavcima. U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskoga jezika svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi. Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu. Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje.


Riječka jezikoslovna škola

Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine te starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik. Ta je škola imala najkraće djelovanje i najmanje odjeka. Na čelu je Fran Kurelac koji se zalaže za arhaičan i u velikoj mjeri artificijelan jezik, zasnovan na mješavini hrvatskih narječja u kojoj će prevagu imati najstarije, čakavsko najrečje, koje on smatra jezgrom hrvatskoga jezika. Smatrali su da osnovicu standardnog jezika trebaju činiti oni elementi koji su zajednički većini slavenskih jezika. Zalažu se za G mn. na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), 1. l. pz. na –u (ja ispletu), za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta), za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, za futur sa svršenim prezetnom glagola biti (budu govorit), za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola, za posve arhaične konstrukcije kao što su poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe), dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim) te za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile posve zastarjele, kojima je on sam mijenjao dotadašnja značenja ili koje je posuđivao iz drugih slavenskih jezika (čest - sreća, dugotrp - strpljiv, lotrija - besposlica, nauzprek - protivan, saharana - spasenje, udilje - odmah, zaobstun - uzalud itd.), kao i za arhaične oblici: čto, vsaki. Što se tiče pravopisa zalagao se za dosljedan morfološko-tvorbeni pravopis.

Zadarska jezikoslovna škola [

Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje ikavštine kao književnog hrvatskog jezika.

Djelovali su kroz časopis „Zora dalmatinska“, čiji je urednik bio Ante Kuzmanić.

Zalagali su se za dalmatinsku novoštokavsku ikavicu, a u prvo vrijeme i za dalmatinsku grafiju.


Hrvatski "vukovci"

Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik. Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića pobijedila u Srbiji i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj. Tada hrvatski lingvisti, nazvani hrvatski vukovci, nastoje da književni jezik oblikuju prema Karadžićevu uzoru.

Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.). Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim hrvatskim pravopisom) i kako su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za NDH fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.

Na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela Tomislav Maretić (1854.—1938.) izradio je svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931, 1963.). Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža. No, to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije. No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.

U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:

* novoštokavski idiom kao jezgra hrvatskoga standardnoga jezika, no otvorenoga za utjecaje ostalih hrvatskih narječja (čakavskoga i kajkavskoga), što se očitovalo u uvažavanju tronarječne dimenzije hrvatskoga

* jezični purizam koji se iskazivao u novotvorbi hrvatskih riječi mjesto internacionalizama ili tuđica

* svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga

Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio Tomislav Maretić, a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima Vuka Karadžića i Đure Daničića, imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:

* izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela Vuka Karadžića

* štokavski purizam, tj. odbijanje čakavskih i kajkavskih riječi i oblika u hrvatskom književnom jeziku, što je dovodilo i do grotesknih pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima (Dionice i Spljet umjesto Delnice i Split)

* potiskivanje tvorbenosti hrvatskoga jezika, ili ustrajanje u pokušajima afirmacije međunarodnica (historija, muzika) na račun hrvatskih tvorenica (povijest, glazba)


Ishod

Iako su "vukovci" naizgled izvojevali pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili "hrvatskih vukovaca". Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti 20. stoljeća (Tin Ujević, Miroslav Krleža), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i "službeno" prevladalo koncem SFRJ. Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.) također na Karadžićevoj i Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.

Tim su se zahvatima razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile - privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.


Jugoslavensko razdoblje

Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti.

Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina. U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, ali je tada hrvatski jezik doživio drugo rashrvaćivanje.


Novosadski dogovor

Komunistička partija Jugoslavije u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive. Tada je na primjer stranka preokrenuta u partija, tajnik i ministar u sekretar, glavni tajnik u generalni sekretar, glavni ili središnji odbor u centralni komitet, vojska u armija, redarstvo i oružništvo u milicija, gospodin u drug, glazba u muzika, povijest u historija, skup, zbor u miting, škola u centar i druge.

Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima. No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut. S tom je namjerom uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika. Poslije završene ankete održan je sastanak na kojem je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis. Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika.


Deklaracija o hrvatskom jeziku i suvremeni standardni jezik [
WikIzvor ima izvorni tekst na temu:
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Dok je zajednički pravopis primijen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva Pravopisa, izlazak Rječnika Matice hrvatske - Matice srpske (prozvanoga 'Adok') izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva. Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci Rječnika, od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika. Posljedica tog nezadovoljstva jest "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" iz 1967, koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu. Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa. 1971. izlazi Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu, te se otada popularno naziva 'Londonac'. Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika, dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika 1973. povučeno iz uporabe.

Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani, po kojima je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi “hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski”. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom “Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika”, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i - uz brojne službene i političke otpore-afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se “Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika”, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik i izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga standardnoga jezika, koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala, označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika. Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” Radoslava Katičića. Krajem 1988. godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je spomenuti ustavni amandman o jeziku iz 1974. neustavnim jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj. Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornog ustavnog članka o jeziku. Tome se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.

U novim političkim okolnostima, koje su nastupile 1990. godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. 1990. izlazi drugo izdanje Priručne gramatike pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.


Stvaranjem slobodne Hrvatske, hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.

Osobine

U hrvatskom jeziku postoje ove vrste riječi: imenice, glagoli, zamjenice, pridjevi, prijedlozi, prilozi, veznici, brojevi te riječi koje svrstavamo kao čestice.
Promjenljive vrste riječi su imenice, glagoli, pridjevi i brojevi.
U hrvatskom jeziku postoji sedam padeža: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ i instrumental. Svojstvuje ih promjena nastavka u riječi, uz izuzetak lokativa, koji je istovjetan dativu, ali zahtijeva prijedlog uz sebe (iako je nekada mogao stajati samostalno
Od brojeva, u hrvatskom postoje jednina, dvojina i množina.
Množina u hrvatskom može biti kraća i dulja, s time da se prednost daje kraćoj množini. Postoji i oblik za brojivu i nebrojivu množinu, kao i oblik "zbirne množine" (stručni naziv je "zbirna imenica"), koji označava "veću gomilu, veću količinu" nečega.

Rod imenica u hrvatskom jeziku može biti muški, ženski i srednji.

Glagolska stanja u hrvatskom su radno i trpno (aktiv i pasiv).

Vremena u hrvatskom jeziku su:
Prošla: perfekt, aorist, imperfekt, pluskvamperfekt
Sadašnje: prezent
Buduća: futur, futur egzaktni (ili futur II), a u gramatikama prije Maretićeve je bio zabilježen i futur III

Participa u hrvatskom jeziku imamo pet; nazivamo ih glagolskim prilozima i glagolskim pridjevima. Glagolski prilozi su sadašnji i prošli (particip prezenta i preterita aktiva I), a glagolski pridjevi su radni i trpni (particip preterita aktiva II i particip preterita pasiva). Particip prezenta aktiva se u književnom jeziku sačuvao u nekoliko riječi.

Pomoćni glagoli u hrvatskom jeziku su biti i htjeti.

Glagoli po vidu mogu biti svršeni te učestali i trajni (potonje dvoje nazivamo nesvršenima).


Hrvatski je jezik sa purističkom tradicijom, odnosno jezik koji je težio naći prijevod tuđice, tako da i sam korijen, sama srž prevedenice bude hrvatska. Od tuđica koje postoje u hrvatskom jeziku, značajne su riječi iz latinskog, njemačkog, talijanskog, ruskog, mađarskog, turskog (perzijskog i arapskog preko njega), češkog, francuskog, a u novije vrijeme veliki je udar na hrvatski jezik od strane engleskog jezika.

Zanimljivosti
* Najkraće hrvatske riječi tvore se od jednog slova: a, u, i, o, k, s
* Najduža riječ hrvatskog književnog jezika (ako se zanemare dugački brojevi, koji se mogu pisati kao jedna riječ)je: prijestolonasljednikovica, odnosno, izvodeći ga u umanjenicu:

prijestolonasljednikovičica
te u posvojni pridjevski oblik za ženski rod
prijestolonasljednikovičičina
odnosno u padežu u množini:
prijestolonasljednikovičičinima - 31 znak.








Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik"

10.03.2007. u 00:27 • 0 KomentaraPrint#

Hrvatski jezik i južnoslavenski jezici

HRVATSKI JEZIK


Hrvatski jezik pripada skupini južnoslavenskih jezika. Hrvatskim se jezikom služe Hrvati u svojim zajednicama. Na prostoru između Soče i Jadranskoga mora na zapadu te Crnoga mora na istoku nastalo je nekoliko dobro definiranih područja (area) kulturne, političke, gospodarske itd. konvergencije oko pojedinih centripetalnih središta (Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Beograd, Podgorica, Skopje, Sofija), koja odgovaraju teritorijima različitih južnoslavenskih naroda i jezika (slovenskoga, hrvatskoga, bošnjačkoga, srpskoga, crnogorskoga, makedonskoga, bugarskoga), a njihova je homogenost također, među ostalim, poduprta kolektivnom sviješću zajednica o kojima je ovdje riječ. Dok su granice među srodnim skupinama mjesnih govora obično blage i ne uvijek izrazite, prostori standardnih jezika u načelu se, osim kada je riječ o jezicima nacionalnih manjina, jasno ocrtavaju. Slovenski, makedonski i bugarski standardni jezik izgrađeni su svaki na svojoj vlastitoj dijalekatnoj osnovici, a hrvatski, bošnjački i srpski standardni jezik, zapravo i crnogorski, imaju iz raznih razloga, odabranu prema posebnim vlastitim različitim razlozima i u razna doba, novoštokavsku dijalekatnu osnovicu s određenim povijesno-dijalektološkim razlikama kojih su govornici uglavnom svjesni. Razlika u civilizacijskoj nadgradnji standarda među njima je često veća nego među standardnim jezicima sa samo srodnim dijalekatnim osnovicama.
Granica između hrvatskoga i slovenskoga nastala je duž jedne od najstarijih i najpostojanijih etničkih i političkih granica u Europi. Granica između hrvatskoga i madžarskoga duž rijeka Mure i Drave također je stara i u jezičnom pogledu vrlo jasna, bez obzira na to što stanovnika madžarskoga jezika i danas ima i na teritoriju Hrvatske i što brojna hrvatska jezična manjina živi na području Madžarske. Naprotiv, granica između hrvatskoga i srpskoga – koja se nerijetko dovodi u pitanje – nastala je uzduž crte koja je od god. 395. dijelila Zapadno Rimsko Carstvo od Istočnoga Rimskoga Carstva (crta Beograd - Kotor, koja ide približno usporedno s tokom rijeke Drine) te, od srednjega vijeka dijeli različite hrvatske i bosanske formacije na jednoj strani od crnogorskih i srpskih na drugoj. Zbog niza masovnih premještanja stanovništva prema sjeverozapadu, kao posljedice osmanlijskih nadiranja, ta je granica tijekom vremena postala prilično neodređena.

Hrvatska narječja

Hrvatski jezik poznaje tri skupine dijalekata ili tri narječja koja se označuju prema obliku upitne zamjenice koja znači lat. quid, franc. quoi, njem. was. Čakavsko narječje (upitna zamjenica ča) zahvaća krajnji zapad i sjeverozapad hrvatskoga jezičnog prostora: Istru, dio Hrvatskoga primorja, Like i Pokupja, jadranske otoke od Visa, Lastova i Korčule prema sjeverozapadu te zapadni dio poluotoka Pelješca, jadransku obalu od okolice Zadra danas do okolice Splita, a u prošlosti i južnije. Čakavski predstavlja periferan i arhaičan jezični tip, a na tom se narječju najranije razvila pismenost i književnost na hrvatskom jeziku. Kajkavsko narječje (upitna zamjenica kaj) na sjeverozapadu hrvatskoga nacionalnog prostora, uglavnom u zagrebačkoj regiji, pokazuje neke sličnosti sa slovenskim. Štokavsko narječje (upitna zamjenica što) u Slavoniji, u južnoj Dalmaciji te u zaleđu središnje i sjeverne Dalmacije, u Lici, na Kordunu i Banovini te u Bosni i Hercegovini, poznaje tri osnovna varijeteta koja se nazivaju prema odgovarajućim realizacijama samoglasnika jat (ě) iz praslavenskoga: jekavski (pisano svijet, riječ, mjesto, vjera), ikavski (svit, rič, misto, vira) i ekavski (svet, reč, mesto, vera). Treba istaknuti da, tradicionalno, čakavskim i kajkavskim govore isključivo Hrvati, da ikavskim štokavskim govore samo Hrvati i dio muslimana (danas Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini (uz sasvim neznatan broj sekundarno ikavskih Srba), a da ijekavski štokavski govori dio Hrvata osobito na jugu hrvatskoga jezičnog prostora i u sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni te sporadično na ostalim dijelovima štokavskoga prostora, zatim dio Bošnjaka, Crnogorci te Srbi uglavnom izvan teritorija Republike Srbije, dok ekavski štokavski, uz iznimku priličnoga broja Hrvata štokavaca na sjevernoj i istočnoj periferiji, govore gotovo isključivo Srbi. Valja istaknuti da izvorno Hrvati ne govore torlačkim narječjem, koje je tipično jugoistočno srpsko, a neke brojčano slabe hrvatske katoličke jezične enklave u Rumunjskoj te u nekoliko sela na Kosovu (danas u znatnu postotku u Hrvatskoj, donekle i u Bugarskoj) očito su naknadno prihvatile torlački govorni tip od okolnoga srpskog stanovništva jugozapadne Rumunjske odnosno Kosova.
Čak i onda kada su stilizirani na bliskim novoštokavskim osnovama, standardni jezici pojedinih južnoslavenskih naroda oblikovali su se u različitom i kulturnom, i književnom, i jezičnom (dijalekatnom) okružju.

Povijest hrvatskoga književnog jezika
Početci i kontekst

Nakon evangelizacije (koja je bila dovršena više ili manje u VIII. i IX. stoljeću) Hrvati su prihvatili latinski kao pisani jezik i jezik institucija. Malo po malo latinski će, kao i drugdje u katoličkoj Europi, postati i jedan od književnih jezika Hrvata na kojem će oni, od srednjega vijeka do XIX. st., proizvesti znatan broj književnih i znanstvenih djela. Hrvati će biti posljednji europski narod koji će napustiti uporabu latinskoga kao službenog jezika države (1847.). Međutim, oni se u srednjem vijeku služe još jednim književnim jezikom, starocrkvenoslavenskim. Najstariji su sačuvani tekstovi na tom jeziku iz XI. stoljeća, ali povijesna vrela svjedoče da su se Hrvati njime služili u X., a vjerojatno i u IX. stoljeću. Na tom su jeziku ostvarivani tekstovi različite namjene, najčešće liturgijski.
Crkvenoslavenski se na hrvatskom tlu bilježio glagoljicom i upravo na hrvatskim tekstovima XI. i XII. stoljeća možemo pratiti prijelaz tzv. oble u tzv. uglatu glagoljicu na kojoj će se potom razviti bogata i funkcionalno raznolika hrvatska glagoljična tradicija. Prijelaznim tipom glagoljice i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom ostvarena je i Bašćanska ploča, kameni spomenik napisan oko godine 1100. Taj tekst, koji se sačuvao u Jurandvoru na otoku Krku, tradicionalno se drži početkom hrvatske pismenosti iako od njega ima starijih glagoljičnih epigrafa (Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis) koji su, međutim, tekstovno primjetno siromašniji. Hrvati su bili jedini katolički narod u Europi koji je, od papa, izrijekom ili prešutno, dobio pravo u bogoslužju upotrebljavati svoj jezik i svoje vlastito pismo.
U tekstove pisane crkvenoslavenskim jezikom počele su ulaziti značajke hrvatskih idioma, uglavnom na glasovnoj razini, pa se razvila hrvatska redakcija toga jezika, kojom su pisani, najčešće, liturgijski tekstovi. S druge strane, u beletrističkim je tekstovima došlo do znatnijega ulaska prvo čakavskih pa kajkavskih značajki na svim jezičnim razinama i njihova miješanja sa crkvenoslavenskima: bio je to pokušaj oblikovanja šire prihvatljivoga književnojezičnoga idioma koji se u XV. stoljeću počeo širiti funkcionalno i teritorijalno, ali su već u XVI. stoljeću prevladale drukčije koncepcije oblikovanja hrvatskoga književnoga jezika. Pravni glagoljični tekstovi pisani su pretežito hrvatskim jezikom s više ili manje crkvenoslavenskih značajki. U tekstovima koji nisu imali izrazito bogoslužni karakter, u XIV. i XV. stoljeću počeo se razvijati pisani (književni) oblik čakavskoga.
U Dalmaciji i Dubrovniku, te u Bosni i Slavoniji (od XII. stoljeća) tekstovi na pučkom jeziku bilježili su se s pomoću posebnoga oblika ćirilice koja se nazivala bosančica, a u spomenicima i arvacko pismo i slično. Već od XIV. stoljeća počinju se za bilježenje hrvatskih tekstova upotrebljavati i latinska slova, a njihova će uporaba s vremenom prevladati nad drugim tipovima pisama. Hrvati su, dakle, upotrebljavali tri jezika (latinski, crkvenoslavenski hrvatske redakcije i hrvatski) i tri pisma (glagoljicu, ćirilicu i latinicu). Prvi tekstovi ostvareni hrvatskim jezikom i latiničkim pismom potječu iz XIV. stoljeća, a u XV. i pogotovu u XVI. stoljeću na njemu će se razviti respektabilna književnost. Po tropismenosti i trojezičnosti svoje pisane i književne tradicije Hrvati se razlikuju od svih drugih ne samo južnoslavenskih nego i europskih naroda.

Novi vijek

U XV. i XVI. stoljeću razvija se također i književni oblik štokavskoga (već od kraja XV. stoljeća u Dubrovniku, u XVII. stoljeću u Bosni i u Slavoniji), a potkraj XVI. i početkom XVII. stoljeća nastao je također i književni jezik s kajkavskom osnovicom. U hrvatskim krajevima pod mletačkom vladavinom mnogi Hrvati, uz hrvatski i latinski, služili su se i talijanskim kao poslovnim (tehničkim) pa i književnim jezikom. Pokušaji stvaranja jedinstvenoga pisanog (književnog) jezika za sve Hrvate, bilo odabirom štokavskoga narječja (kao npr. kod čakavca Bartola Kašića) bilo, rjeđe, miješanjem triju narječja (unutar Ozaljskoga kruga), u Hrvatskoj su bili izrazito na djelu već od XVII. stoljeća. No valja naglasiti da je vrlo rano između književnih jezika na različitim dijalekatnim osnovicama postojala redovita i snažna protočnost pa se može govoriti o književnom jeziku stiliziranome prema različitim dijalektnim modelima. Osim u sjeverozapadnom dijelu civilne Hrvatske gdje je opstao književni jezik na kajkavskoj osnovici, u štokavskim i čakavskim krajevima već u XVIII. stoljeću prevladala je uporaba pisanoga jezika stiliziranoga na novoštokavskoj osnovici. Istom 1830-ih godina ilirski pokret, ili hrvatski narodni preporod, uspjet će proširiti, za Hrvate na ukupnosti nacionalnoga prostora, jedan i manje ili više jedinstven (unificiran; književni) jezik, prilagođen jekavskoj štokavskoj osnovici. Grafijska djelatnost Ljudevita Gaja položila je osnove za jedinstveni hrvatski slovopis. Krug oko Gaja počeo je i na kajkavskom području uvoditi u uporabu književni i pisani jezik koji je već bio stiliziran na arhaičnoj novoštokavštini (Disertacija Janka Draškovića iz 1832.), a Danica već od 1836. prelazi na takav jezik. Dne 2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u Hrvatskome saboru prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni („diplomatički“) jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora u Saboru 23. listopada 1847., u kojem je ponovio isti zahtjev, Hrvatski je sabor uveo hrvatski jezik kao „diplomatički i službovni“, i tako je Hrvatska bila posljednja zemlja u Europi koja je napustila latinski kao službeni jezik i jezik državne uprave. Iako su ilirci poznavali Karadžićev projekt srpskoga jezika na novoštokavskoj osnovici, pa ga i cijenili, uvođenje jedinstvenoga književnog jezika za sve Hrvate stiliziranog na novoštokavskoj osnovici rezultat je dugotrajnih nastojanja u različitim hrvatskim zemljama u nekoliko prethodnih stoljeća i u prvim desetljećima XIX. stoljeća, a ne rezultat preuzimanja Karadžićeva modela.

Sredina i druga polovica XIX. stoljeća

Zbog razloga političkoga reda (prijetnje germanizacije i madžarizacije, a u to doba i talijanizacije), nekoliko hrvatskih intelektualaca, kao privatnih osoba, koji su se u Beču našli posve drugim poslom (izradba službenoga upravnog nazivlja za Hrvatsku te za Vojvodinu), sastalo se u Beču (1850.) ne bi li razvidjelo mogućnost stvaranja zajedničkoga jezika za sve južne Slavene (točnije: ponajprije Hrvate i Srbe). Kao predstavnik vojvođanskih Srba u Beču je mogao biti Đuro Daničić, ali Vuk S. Karadžić posve sigurno nije bio službeni predstavnik ni Srbije ni Vojvodine (prije predstavnik kakve kancelarije bečkoga dvora), kao što uostalom Slovenac Franjo Miklošič nije bio predstavnik ni Srba ni Hrvata. Iako se nerijetko krivo navodi drugačije, sastanku nije nazočio Ljudevit Gaj. Nekoliko hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i ljudi od pera, radi zajedničke jezične politike na ukupnom prostoru Hrvata i Srba, potpisalo je „pismo namjere“ kaneći uzeti za osnovicu zajedničkoga književnog jezika ijekavski štokavski. Kako za takav dogovor nije bilo službenih osnova, on među ostalim ni u Hrvatskoj ni u Srbiji (pa tako ni u Vojvodini) nije zbog toga mogao biti primijenjen, pa su se hrvatski i srpski standardni jezik i dalje razvijali usporedno. Srbi su tijekom prethodnih pet ili šest desetljeća već bili uglavnom prihvatili ekavski oblik novoštokavskoga (dakle protivno „pismu namjere“ u Beču), oni su inzistirali na folklornim, pučkim uzorima književnoga jezika. Za razliku od njih, Hrvati su pri procesu standardizacije već znatno prije bili definitivno prihvatili jekavski oblik štokavskoga, a jezične su obrasce i leksičku građu obilno crpli iz svoje višestoljetne trodijalektne i većim dijelom urbane pisane tradicije. No „dogovor“ je savršeno odgovarao onodobnim austro-njemačkim, a ubrzo i austro-madžarskim aspiracijama za prodor prema istoku (Drang nach Osten; N. B. ukupnu politiku Srbije sve do 1903. uglavnom je kontrolirala Austrija).
Iako je u nekoliko navrata već između 1810. i 1854. bilo više sličnih neuspjelih pojedinačnih pokušaja, godine 1866.–1867. pojavilo se hibridno ime toga hipotetičkoga jezika koji su tek nastojali izgraditi (tzv. lingua serbo-croata). Iako je Vatroslav Jagić u prvom broju Književnika 1864. objavio raspravu Naš pravopis, u kojoj je iznosio argumente za pojedine teze tzv. Književnoga dogovora, a tim je programatskim člankom utro put skorim edicijama JAZU, u Hrvatskoj će gotovo do kraja stoljeća „dogovor“ ne samo ostati mrtvo slovo na papiru (o njem su se osim Ljudevita Gaja kritički izjasnili mnogi hrvatski javni i kulturni djelatnici), nego ga se ni hrvatski potpisnici „pisma namjere“ nisu držali, ili su ga se odrekli. Taj će sporazum u Hrvatskoj nastojati nametnuti (kao i sastavljene nazive jezika: srpsko-hrvatski, srpskohrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski itd.) različiti madžarofilski ili austrofilski režimi. Potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća djelovanjem hrvatskih madžaronskih „vukovaca“ (jezikoslovci Tomo Maretić, Franjo Iveković i dr., donekle i pravopisci Ivan Broz i Dragutin Boranić i dr.) hrvatski je standardni jezik bio službeno normiran i dobio je u glavnim crtama onaj oblik kakav ima danas. Iako su ga oni znatno približili standardnomu srpskomu jeziku, posve samostalan njegov razvitak ranijih desetljeća i stoljeća omogućio mu je da, unatoč sustavnim nastojanjima da se podvede pod načela „Bečkoga dogovora“, ostane jasno prepoznatljiv kao poseban standardni jezik, ne samo s posebnim dobro razrađenim strukovnim nazivljem i civilizacijskim rječnikom nego i s nizom osobito statistički jasno izraženih gramatičkih osobitosti (uključujući i sintaktičke).

XX. stoljeće

U Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji (1918.–1941.) te u socijalističkoj Jugoslaviji (1945.–1990.) Hrvatima se nastojao nametnuti jezik lišen svake značajke koja bi mogla podsjećati na posebnu jezičnu tradiciju i posebne norme (još apsurdniji je bio karađorđevićevski srpsko-hrvatsko-slovenački jezični projekt, u kojem je od hrvatskih razlikovnih značajki ostajalo vrlo malo, od slovenskih pak baš ništa). Bez obzira na to što je ta unitaristička koncepcija jezika u karađorđevićevskoj Jugoslaviji bila nametana u školama i u državnoj upravi, u djelatnostima izvan tih okvira ustrajalo se na očuvanju hrvatske jezične posebnosti. Ipak je tijekom 20-ak godina unitarne države gotovo bilo izbrisano tradicionalno hrvatsko nazivlje, posebice upravno-pravno, vojno i političko. Kada je 1939. unutar Kraljevine Jugoslavije bila stvorena, kao autonomna politička jedinica, Banovina Hrvatska, jedna od prvih njezinih uredbi bila je ona o vraćanju u uporabu Boranićeva (Broz-Boranićeva) pravopisa koji će ostati u pretežnoj uporabi idućih dvadestak godina (prihvatio ga je ZAVNOH u Topuskom). No stabilizaciji jezičnoga stanja naravno da nije pridonijelo, pored ostalih nasilja, ni jezično nasilje u marionetskoj NDH. Mimo mjerodavnih institucija, štoviše i protiv volje prvih hrvatskih lingvista toga doba, državni je vrh donio, od sredine do kraja rata (1942., 1944.) odredbe o jeziku i pravopisu koje nisu imale izgleda na uspjeh (te se mjere, dakako, nisu provodile na oslobođenom teritoriju).
Zbog svega toga bile su razumne odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a u skladu s kojima se hrvatskomu jeziku (1943., 1944.) osigurao status službenoga jezika i jezika javne uporabe u Hrvatskoj (i to pod nazivom hrvatski jezik), bez obzira na to što se istodobno "zaboravilo" upozoriti da bi trebalo vratiti barem dio tradicionalnoga hrvatskoga strukovnog nazivlja koje je u prethodnom razdoblju bilo iz uporabe istjerano ili istisnuto. Iako je 1951. Dragutin Boranić objavio Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, do godine 1960. u službenoj je uporabi u Hrvatskoj ponovno uglavnom bio hrvatski jezik, pod svojim nacionalnim nazivom, bez obzira na to što jezik nije bio prva briga komunističkim vlastima.

No u nadmetanju za vlast, početkom 1950-ih na jugoslavenskoj su razini prevladale snage koje su ponovno u Hrvatskoj željele voditi jezičnu politiku kakva se vodila u predratnoj Jugoslaviji, ali ovaj put komunističkom frazeologijom. Unitarističkim političkim pritiskom nekolicina istaknutih hrvatskih jezikoslovaca bila je prisiljena, na sastanku srpskih i hrvatskih jezikoslovaca i književnika 1954., potpisati tzv. "Novosadski dogovor o jeziku" (zapravo diktat) kojim je za Srbe, Hrvate i Crnogorce (Bošnjaci tada još nisu bili priznati kao poseban narod) trebalo, od tada, voditi jedinstvenu jezičnu politiku, naziv jezika obvezatno je trebao na prostoru četiriju republika biti dvočlan, srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, trebalo je izraditi zajednički pravopis i ujednačiti strukovno nazivlje. Novi pravopis izišao je godine 1960. i time je ubrzo bila istisnuta hrvatska Broz-Boranićeva tradicija. Već tijekom 1950-ih časopis Krugovi pisao je protiv zabrane narodnih izraza siječanj, veljača itd. na radijskoj postaji Zagreb, a nakon 1960. bio je pojačan pritisak na škole, medije i državnu upravu te je došlo do zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značajki. Istodobno dok je u hrvatski, preko srpskoga nazivlja, prisilno bio unošen golem broj suvremenih rusizama, digla se hajka, primjerice, na stari hrvatski rusizam točka, koji je bio zamjenjivan ne samo kao pravopisni nazivak nego su, u ime "jezične čistoće" (zato što je riječ o rusizmu), iz uporabe bile istjerivane i sve njegove izvedenice u općem jeziku (točan, netočan, točnost,...) i zamjenjivane odgovarajućim srpskim likovima (tačan, netačan, tačnost,...).
Osobito nakon smjene dotadašnjega potpredsjednika države kao i ministra unutarnjih poslova 1966., s naznakama popuštanja političkih pritisaka, oslobodilo se u hrvatskoj javnosti veliko nezadovoljstvo takvim postupcima pa je 1967. bila objavljena Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika, a Matica hrvatska (kao supotpisnica tzv. "Novosadskoga dogovora") odrekla se 1971. Novosadskoga dogovora i jezičnih rješenja iz Novoga Sada, uključujući i Pravopis iz 1960. Iako je to dovelo do žestokoga progona pojedinaca i institucija, uključujući i uhićenja, od tada se pritisak na hrvatski jezik postupno smanjivao, a novosadski se pravopis u Hrvatskoj više nije provodio rigorozno (valja znati da je Deklaracija bila objavljena uz znanje i prešutno odobrenje nekih od najviših hrvatskih partijskih i državnih kadrova). Združenim djelovanjem velikoga broja kulturnih i javnih radnika, školskoga sustava i, posebice, glavnine ljudi iz medija, u uporabu je vrlo brzo bio vraćen znatan dio netom potisnutoga hrvatskoga jezičnog blaga. Zahvaljujući tomu, hrvatski je jezik očuvao vlastiti leksik u velikome broju područja (medicina i pravo, kemija i različite tehnike, biologija i pomorstvo, kuhinja i odijevanje itd.). Također je očuvao neke svoje sintaktičke značajke, drukčiju uporabnu frekvenciju pojedinih gramatičkih oblika nego neki drugi južnoslavenski idiomi, sklonost za kovanice umjesto posuđenica. Pri posuđivanju, hrvatski je standardizirani jezik već od XIX. stoljeća najradije preuzimao iz češkoga, a u razgovornome i regionalnom liku jezika uglavnom iz drugih jezika u doticaju. Istodobno, hrvatski standardni jezik pokazuje znatnu suzdržanost prema najvećemu broju turcizama te prema gotovo svim balkanskim sintaktičkim i frazeološkim značajkama. Nakon Deklaracije 1967. hrvatski je jezik ponovno počeo slijediti vlastiti smjer jezičnoga razvitka, a njegovi ga govornici od tada, gotovo isključivo, označuju nazivom hrvatski jezik, iako je ustavnim rješenjima iz 1970-ih (amandmani iz 1971. i Ustav iz 1974.) bio uveden kao službeni naziv »hrvatski književni jezik koji narod naziva hrvatski ili srpski jezik« (takvu je formulaciju bio potvrdio i Sabor SR Hrvatske u lipnju 1989.). Po Ustavu Republike Hrvatske od 22. XII. 1990., danas je službeni naziv jezika jedino hrvatski jezik.

Standardni jezik

Standardni (književni, opći) idiom hrvatskoga jezika zajednički je jezični izraz svih Hrvata. Kako standardni jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba imaju, uz manje razlike i otklone, uglavnom zajedničku novoštokavsku dijalekatnu osnovicu, a to znači glasovlje, gramatički sustav i osnovni rječnik, među govornicima tih standardnih jezika moguć je visok stupanj uglavnom kvalitetnog sporazumijevanja (osobito uz odgovarajuće pripreme i sustavno učenje), ali treba naglasiti da mnoge elemente jednoga standardnog jezika redovito nije moguće upotrebljavati u drugome; nijedan od aktivnih korisnika tih standardnih jezika nije, bez dugotrajnih i složenih prethodnih priprema, sposoban proizvoditi ni govorne, ni pisane posve prihvatljive tekstove na nekom od drugih novoštokavskih standardnih jezika koji bi bili autentični, odnosno takve tekstove koje bi prihvaćali izvorni njihovi korisnici. Osim toga hrvatski standardni jezik pokazuje znatne razlike prema bliskim standardnim jezicima u tzv. civilizacijsko-jezičnoj nadgradnji (tj. u strukovnom nazivlju, kulturološkom i civilizacijskom nazivlju, frazeologiji i višoj sintaksi, u intelektualnome rječniku, pojedinostima norme itd.).
Dok su jezici poput engleskoga, španjolskoga, portugalskoga, francuskoga i sl. širenjem jednoga osnovnoga jezičnoga tipa sa središnjega polazišnog prostora razvili posebne realizacijske oblike, osobito u doba kolonijalnoga širenja (pa je moguće govoriti o policentričnim standardnim jezicima i o varijantama standardnih jezika), potrebno je naglasiti da nikada nije postojala ni posve jedinstvena novoštokavska osnovica južnoslavenskih standardnih jezika ni početni zajednički standardni jezik na novoštokavskoj osnovi koji bi se zatim, na pojedinim područjima, samostalno nastavio razvijati. Zato se u slučaju nekih južnoslavenskih standardnih jezika (hrvatski, srpski itd.) ne može govoriti o policentičnom jeziku. Elementi jednoga od tih standardnih jezika redovito se ne mogu upotrebljavati u drugome, čak ni onda kada su razumljivi. Razmjerno visok stupanj međusobnoga razumijevanja među govornicima tih jezika može za sve njih biti samo prednost, ali svaki govornik hrvatskoga jezika nepogrješivo prepoznaje govori li ili ne govori njegov sugovornik hrvatskim jezikom.

Ustroj

Hrvatski standardni jezik danas se bilježi prilagođenim latiničnim sustavom slova (slova s dijakritičkim znakovima č, ć, đ, š, ž, dvoslovi s posebnom glasovnom vrijednosti lj, nj, dž). Kratki i odgovarajući dugi vokali (njih po pet) izgovaraju se s približno jednakim stupnjem otvorenosti, i pod naglaskom i u nenaglašenu položaju. Za hrvatski je karakteristično slogotvorno /r/, koje se kombinira s istim prozodijskim značajkama kao i vokali. Za realizaciju refleksa praslavenskoga dugoga jata karakterističan je, osim kadšto u stihovima, jednosložan (diftonški) izgovor [ie]. U konsonantizmu je karakteristična razlika između piskavih (c, s, z), šuštavih alveopalatalnih (č, dž, š, ž) i šuštavih mediopalatalnih (ć, đ). U zanaglasnim slogovima vokali mogu biti dugi ili kratki, iako postoji jaka tendencija da se u tom položaju, na velikom dijelu prostora, vokalna kvantiteta zbog slabe funkcionalne opterećenosti reducira. Pod naglaskom se kako kratki tako i dugi vokali mogu kombinirati ili sa silaznom ili s uzlaznom intonacijom riječi (četiri melodijska naglaska: kratki silazni i kratki uzlazni, dugi silazni i dugi uzlazni). Sva četiri naglaska mogu biti u opreci (opoziciji) samo na početnim slogovima; na jednosložnim riječima moguća je samo silazna intonacija riječi (dakle samo opreka između kratkih i dugih vokala), a u unutarnjim slogovima mogu dolaziti samo uzlazne intonacije riječi (ponovno, dakle, samo opreka između dugih i kratkih vokala); naglasci na posljednjim slogovima nisu karakteristični za standardni jezik iako su česti u razgovornome liku jezika.
U morfologiji je u nekim deklinacijskim tipovima tzv. dugih oblika pridjeva vidljiva težnja za očuvanjem tradicionalne hrvatske razlike između dativa i lokativa, kao i razlike između neodređenih (kratkih) i određenih (dugih) oblika pridjeva u odgovarajućim funkcijama, razlike između triju stupnjeva demonstrativnosti (ovaj ~ taj ~ onaj; ovdje ~ tu ~ ondje itd.); za priloge je važno razlikovanje mjesta (odvijanja), smjera i cilja (gdje ~ kuda ~ kamo; ovdje ~ ovuda ~ ovamo itd.). Glagoli dosljedno razlikuju vid (svršenost: svršeno ~ nesvršeno; gotovost: prezent ~ perfekt); stilski imperfekt i aorist. Glagolskim se oblicima izražava sadašnje, prošlo i buduće vrijeme; načini su indikativ, imperativ i kondicional. Za sintaksu je karakteristična tzv. srednjoeuropska uporaba infinitiva, dok zamjenjivanje infinitiva zavisnom rečenicom (tzv. konstrukcija da s prezentom) dolazi statistički znatno rjeđe, te uglavnom u stilskoj uporabi. Tradicionalno, hrvatski standardni jezik rijetko rabi pasiv.
Kako su se Hrvati razvijali pretežno u srednjoeuropskom i mediteranskom kulturnom krugu, svojstven im je specifičan civilizacijski i kulturni rječnik (vjerski život, svakodnevni život u kući i obitelji, odnosi u tradicionalnom društvu, kulinarstvo, obrti i zemljoradnja, posebice pomorstvo i ribarstvo itd., frazeologija). U skladu s pripadnošću srednjoeuropskomu civilizacijskom krugu hrvatski u bogaćenju vokabulara, osobito strukovnih naziva, radije se služi tvorbom s pomoću vlastitih tvorbenih sredstava (pa makar i prema stranim uzorima: kovanice) nego posuđivanjem. Kada je hrvatski standardni jezik posuđivao riječi, posuđivao je najčešće iz češkoga, a koliko je to bilo moguće, izbjegavao je, za razliku od većine hrvatskih pučkih govora, posuđivanje iz njemačkoga, talijanskoga, madžarskoga i turskoga, ili je odatle posuđivao samo iznimno.
Zbog svega toga u većine Hrvata postoji razvijena svijest da standardni jezik nije jednak svakodnevnomu govornomu i razgovornomu jeziku, da nije istovjetan ni s jednim narječjem ili govorom nekoga narječja, nego da je rezultat djelovanja mnogobrojnih jezičnih i kulturnopovijesnih silnica te dugotrajna razvoja na hrvatskome jezičnom prostoru. Odatle i svijest većine Hrvata da se standardni jezik treba sustavno učiti.

U Zagrebu, 15. siječnja 2007.

HRVATSKI JEZIK

Osnovna literatura:

o Auburger, L., Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Ulm/Donau, 1999.
o Babić, S., Hrvanja hrvatskoga: hrvatski u koštacu sa srpskim i u klinču s engleskim, Školska knjiga, Zagreb 2004.
o Banac, I., Main Trends in the Croat Language Question, Most/The Bridge, a Journal of Croatian Literature, Collection of Croatian Literature, vol. I, Zagreb, 1990, str. 6-96.
o Brozović, D., Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Uredili Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić, Zagreb, 1978, str. 9-83.
o Brozović, D., Standardni jezik, Zagreb, 1970.
o Damjanović. S., Tragom jezika hrvatskih glagoljaša. Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva 15, Zagreb, 1984.
o Franolić, B., La langue littéraire croate, Paris, 1972.
o Franolić, B., A Short History of Literary Croatian, 1980.
o Grčević, M., Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, Quellen und Beiträge zur kroatischen Kulturgeschichte 8, Köln-Weimar-Berlin, 1997, str. 63-112.
o Guberina, P. i Krstić, K., Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940.
o Katičić, R., Hrvatski jezični standard, Zagreb, 2004.
o Katičić, R., Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb, 1992.
o Lisac, J., Hrvatski dijalekti i jezična povijest, Zagreb, 1996.
o Moguš, M., Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Drugo prošireno izdanje, Zagreb, 1995.
o Samardžija, M., Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.
o Vince, Z., Putovima hrvatskoga književnog jezika, Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izbora. Drugo, dopunjeno izdanje, Zagreb, 1990.
o Vončina, J., Ozaljski jezično-književni krug, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, X/1968, str. 165-177.
o Vončina, J., Preporodni jezični temelji, Zagreb, 1993.

Tekst Hrvatski jezik prihvaćen je u Razredu za filološke znanosti 15. siječnja 2007. i dostavljen Predsjedništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koje ga je jednoglasno prihvatilo na sjednici od 24. siječnja 2007.

10.03.2007. u 00:25 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.03.2007.

šKRTAC zA kARTAŠE Bele-jer se smiju

Kartala sam večera Belu on-line, išlo mi je dosta dobro, a na kraju sam se iskreno nasmijala dvojici mladića, koji su igrali i pričali. Ovo je samo za njih! Pozdrav dečki, (i Dalju i Borovu)!

08.03.2007. u 02:30 • 4 KomentaraPrint#

MOLIERE: ŠKRTAC

MOLIERE
ŠKRTAC
Prvi čin
Starac Harpagon ima dvoje djece sina Cleante i kći Elisu. Članovi druge obitelji
su otac Anselme i djeca Mariane i Valere. Valere iskazuje ljubav Elise,
saznajemo da se oni međusobno ljube i potajno su zaručeni. Kriju neku tajnu.
Cleante otkriva sestri svoju ljubav prema Marijani, skromnoj i siromašnoj
djevojci. Želi joj kao dokaz svoje ljubavi pomoći, no ni on ni Elise nemaju
novaca. Razmišljaju što da naprave. Harpagona upoznajemo kroz prizor tjeranja La
Flechea iz kuće jer mu je sve sumnjivo. Sumnjičav je prema svima, pa i svojoj
djeci. Osuđuje sinovljevo ponašanje jer Cleante kocka i svu zaradu troši na
odijevanje. Cleante i Elise žele s njim razgovarati o ženidbi, no Harpagon ima
svoju viziju bolje budućnosti: objelodanjuje da se želi oženiti Marijanom, sinu
je namjenio udovicu, a kćeri Anselma. Elise se suprotstavlja ocu, no Harpagon
predlaže da pitaju Valerea. Valere se ne suprotstavlja Harpagonu jer želi
privući njegovu naklonost, ali neki spretan način treba pronaći da se spriječi
vjenčanje. Valere se prerušava u slugu i svo vrijeme služi Harpagonu ne bi li
stekao njegovu naklonost.
Drugi čin
Zamršena situacija stvorena je posuđivanjem novca za Cleanta, a u kojoj
sudjeluje sluga La Fleche i meštar Simeon - novac treba biti posuđen od
Harpagona, a Cleante to ne zna. Komični su uvjeti koje Harpagon postavlja i
prepoznajemo tipičan lik lihvara, bolesno škrtog čovjeka. No, Cleante ubrzo
otkriva da je posuđivač Harpagon. Prizor između La Flacha i Frozine
(spletkarice) najjasnije otkriva karakter Harpagona:"...nikad ne kaže: Želim vam
dobar dan, nego: Posuđujem vam dobar dan!"
Harpagon s Frozine dogovara posao: ona će mu predati Marijanu kao zakonitu
suprugu i posredovati kod njezine majke miraz, točnije svotu koju će godišnje
uštedjeti jer je Marijana skromna. Frozine mu laska vrlo domišljato, očekujući
protuuslugu, no Harpagon ju ni ne sluša.
Treći čin
Harpagon ugovara večeru sa svojom poslugom i ponovo na površinu isplivava
njegova škrtost. Desna ruka mu je pri tom Valere. Večera mora biti sita
krumpirom i kestenjem kako ne bi odveć pojeli, konji leže po podu jer nemaju
hrane, sluge moraju vješto skrivati mrlje i poderotine na odjelu i posluživati
piće samo ako gost izričito traži.
U posjet dolazi Mariane i Harpagon joj udvara, upoznaje ju s Elisom, dolazi i
Cleante. Da bi se osvetio ocu i time prouzročio komediju, Cleante daje Mariani
očev prsten s rubinom, otac poludi a Cleante to objašnjava njegovom silnom
odanošću Marijani, uz to je priredio u očevo ime i bogatu trpezu. Harpagon moli
Valerea da ih drži na oko i spasi nešto poslastica te ih vrati trgovcu.
Četvrti čin
Mariane, Cleante, Elisa i Frosine smišljaju način da odgode vjenčanje i da
Marianina majka dade blagoslov Cleanteu. Slijedi sukob oca i sina, potom
Jaquesova pomirdba koja na staklenim nogama izvrće odgovore: smiren razgovor oca
i sina i ponovo svađa oca i sina kad se otkrije nesporazum. "Proklinjem te!"
viče Harpagon sinu. Le Fleche otima Harpagonovu škrinjicu.
Peti čin
Povjerenik i pisar su pozvani da otkriju lopova. Jaques koji je kivan na Valerea
optužuje ga za krađu škrinjice. Komična situacija razvija se iz nesporazuma:
Valere priznaje krivicu misleći da je otkriveno njegovo pravo ime, a Harpagon ga
optužuje za škrinjicu. Svatko govori o svojoj ljubavi.
Svi su na sceni i klupko se odmata: Valere priznaje svoje porijeklo, Mariane
odmah otkriva da mu je sestra, Anselmo otkriva da im je otac, Cleante priznaje
ocu da ima škrinjicu - no za uzvrat želi Marianu. Anselmo prihvaća sve troškove
dvostrukog vjenčanja, a Harpagon ostaje neizlječiv škrtac: "A ja idem vidjeti
svoju dragu škrinjicu!"

Molierov odnos prema Bogu:
Ne dodiruje izravno pitanje religije. On prihvaća Boga čudotvorca koji svojim
neposrednim čudom uspjeva presjeći gordijski čvor. No, misao vodilja mu je:
pomogni si sam, pa će ti Bog pomoći. Npr. bez krađe škrinjice Cleante ne bi
mogao ucjeniti oca, za ljubav škrinjice Harpagon popušta ali se ne oslobađa svog
poroka.

08.03.2007. u 02:28 • 5 KomentaraPrint#

šKRTAC U KRATKO

Lica:

Harpagon - Cleanteov i Elersin otac

Ariselne - Volereov i Marianin otac

La Fleshe - Cleantova sluga


Mjesto radnje:
Pariz

Sadržaj:
Harpagon, škrti čovjek, kojemu je bilo samo do novca odluči se oženiti za Marianu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianu, ali stari škrtac neće popustiti. Tada Cleante uz pomoć svojega sluge La Fleche krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marijanu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianu.

08.03.2007. u 02:27 • 3 KomentaraPrint#

HARPAGON-GlAVNI LIK šKRTCA

Glavna osoba ove komedije , Harpagon , najuniverzalnijim Molierovim karakterima : ona je štoviše tišp škrca po sebi .Moliere je stvorio tip apsolutnog sebičnjaka , čija nastrana strast za zgratanjem novca podiže zid imeđu njega i drugih ljudi ( pa i njegovih najbližih )- zid grijeha imeđu Boga i čovijeka , kazali bi teolozi- tako da sva njegova bešćutnost , okrutnost , sumnjičavost , podlost i paranoična strepnja od krađe izviru iz toga temeljnog poroka , koji Harpagonovu škrtost izjednačuje i sa senilnim nagonom za samodržanjem.

Zbog svoje škrtosti on ne mari za nikoga nego samo za novcem , tako da on u jednom trenutku iskazuje svu svoju zlobu tj. On bi više volio da mu se kćer utopi nego da mu netko uzme njegovo zlato .


“-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Da , oče , upravo me on spasio od velikae opasnosti , kako vam je poznato , kad se umalo ne utopih , i upravo njemu dugujete život te iste kćeri ……………..

HARPAGON : Sve to nije važno i bilo bi kudikamo bolje za mene da te je pustio da se utopiš , nego da je počinio to što je počinio .”( str. 81.)






Moliere u djelu uspostavlja određenu dinamiku u trenutku kada dolazi do nesporazuma između Harpagona i Vlaera .Harpagon govori o ukradenoj škrinjici dok Valere govori s velikim zanosom o svojoj ljubavi Elise.

“-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------VALERE: Sva moja žudnja zadovoljila se užitkom da je gledam, i nikakva nepristojnost nije oskvrnuka žarku ljubav koju su mi udahnule njezine lijepe oči.
HARPAGON : Lijepe oči moje škrinjice ! Govori kao ljubavnik o ljubavnici .” (str. 80.)

Na kraju djela Harpagon popušta tj. Lubav mladih ipak pobijeđuje ali njegovoj škrtosti nikad kraja.
HARPAGON :Nemam novca koji bih dao djeci za vjenčanj .
ANSELME : Pa dobro , imam ja , neka vas to nimalo ne uznemiruje.
HARPAGON : Obavezuete se da ćete podmiriti sve troškove tih dviju svadbi?
ANSELME: Da, obećajem. Jeste li zadovoljni?
HARPAGON : Jesam, pod jednim uvijetom da mi za pir date sašiti novo odijelo:
(str. 85-86)








Harpagon je predstavljen i kao lik kojemu je sve moguće , kao veliki sebičnjak .U trenutku sukoba između Harpagona i Cleanta on njega tjera iz kuće i baca prokletstvo na njega zato jer Cleante kaže da se nikad neće odreći Mariane.

“-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
HARPAGON : Kako ? Pa ti si obećao da ćeš je se odreći.
CLEANTE: Ja? Da ću se nje odreći ?
HARPAGON: Da.
CLEANTE :Ni govora.
HARPAGON : Zar nisi odustao da je snubiš?
CLEANTE: Naprotiv , tome sam sklon više no ikad.
HARPAGON :Pokazat ću ti svoje , nitkove .
CLEANTE: Činite što god vam drago.
HARPAGON : Zabranjujem ti da me ikad više vidiš.
CLEANTE : U dobar čas.
HARPAGON : Napuštam te .
CLEANTE: Napustite me.
HARPAGON : Ne priznajem te za svog sina.
CLEANTE: Neka bude.
HARPAGON :Razbaštinit ću te.
CLEANTE_: Radite što god vas volja.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------( str.72.)



LIKOVI U DJELU:


HARPAGON ,otac Cleanteovi Elisin, a zaljubljen u Marianu
CLEANTE,sin Harpaganov, Marianin dragi
ELISE, kći Harpagonova, Valereova zaručnica
VALERE, sin Anselmov i Elisin zaručnik
MARIANE, Cleantova draga, koju ljubi Harpagon
ANSELME, otac Valereov i Marianin
FORSINE, spletkarica
MEŠTAR SIMON, meštar
JAQUES, Harpagonov kuhari kočijaš
LA FLECHE, Cleantenov sluga
GOSPA CLAUDE, Harpagonova sluškinja
BRINDAVONIE, Harpagonov lakaj
LEMERLUCHE, Harpagonov lakaj
POVJERENIK i njegov PISAR

08.03.2007. u 02:26 • 2 KomentaraPrint#

ŠKRTAC-SADRŽAJ I LIKOVI

Clčante, Harpagonov sin,zaljubljuje se u Marijanu.On priznaje svoju ljubav svojoj sestri.
Ona njemu takodjer govori o svojoj ljubavi,ali je njoj otac namijenijo starca po imenu Anselme.Harpagon se takodjer zaljubljuje u Marijanu,a ona se zaljubila u Clčantea.Harpagon se namjerava ozeniti za Marianu i to daje do znanja svojoj djeci.Clčante i njegova sestra Elise traze nacin da svatko dobije svoju voljenu osobu.
Harpagon priprema veliku veceru na koju poziva Marijanu i njezinu majku.Clčantov sluga La Flčche nalazi skrinjicu s novcem u vrtu gdje je bjese sakrio Harpagon.La Flčche donosi skrinjicu Clčantu i Clčante smislja
kako da nagovori oca da mu prepusti Marijanu.Harpagon otkriva da je netko uzeo skrinjicu te poziva pisara
i povjerenika da istraze slucaj.U medjuvremenu Clčante dolazi do Harpagona I govori mu misleci na Marijanu,dok Harpagon misli na skrinjicu.Na kraju razgovora Clčante lukavstvom zavarava oca I ovaj mu dodjeljuje Marijanu.Tako je doslo vrijeme vecere.Dosao je i Anselme za kojeg se ispostavilo da je Marijanin I Valčreov otac I doznaje se da su Valčre I Elise zaruceni pa Harpagon I Anselme moraju platiit dvostruki pir.
Harpagon nezadovoljan sto mora dati novac nagovara Anselmea da plati veci dio.

Likovi u drami:
Harpagon,otac Clčanteov i Elisin,a zaljubljen u Marianu
Cléante,sin Harpagonov,Marianin dragi
Elise,kci Harpagonova,Valčreova zarucnica
Valčre,sin Anselmov i Elisin zarucnik
Mariane,Clčanteova draga,koju ljubi Harpagon
Anselme,otac Valčreov i Marianin
Frosine,spletkarica
Mestar Simon,mestar
Jacques,Harpagonov kuhar i kocijas
La Flčche,Clčanteov sluga
Gospa Claude,Harpagonova sluskinja
Brindavoine,Harpagonov lakaj
La Merluche,Harpagonov lakaj
Povjerenik i njgov pisar

Radnja drame se odvija u Parizu.Drama ima pet cinova.Naslov originala je L’avare

08.03.2007. u 02:25 • 2 KomentaraPrint#

Francuska u XVII. stolijeću-Škrtac



Klasicizam u Francuskoj zapoćinje 1610. godine smrću Henrika IV., a završava 1715. smrću Luja XIV. U tom razdoblju Francuska dominira Europom jakošću svoje vanjske politike i snažnim utjecajem književnosti i umjetnosti.
U velikom broju razvijaju se u Francuskoj razne umjetničke grane, a kralj usredotočuje djelovanje gotovo svih književnika, glazbenika, slikara i graditelja oko svoje rezidencije u dvorcu Versailles kraj Pariza.
Od mnogih imena koja su pridonijela slavi Francuske književnosti i umjetnosti treba istaknuti kazališne pisce Corneillea i Racinea, basnopisca La Fontaine, kritičara i književnog teoretika Boileaua, povjesnika i kroničara Saint-Simona, književnice Gospođu de la Fayette i Gospođu de Sevigne, duhovitog autora Maksima La Rochefoucaulda, arhitekta Mansarta, projektanta znamenitoga versailleskog parka Le Notrea, slikara Poussina i skladatelja Couperina.







2. Bilješka o piscu

Jean-Baptiste Poqelin rođen je 1622, u Parizu, kao sin dvorskoga tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Vrlo kratko službuje kao odvjetnik, a 1643 osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu “Illustre Theatre” (“Čuveno kazalište”).
S Bejartovima nastupa u pokrajini i Parizu i 1644. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoća Moliere, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Slijedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Molierov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.
Nakon izvedbe Škole za žene i kralj se osobno zauzima za njega, dodijelivši mu kao prvom francuskom glumcu stalnu novčanu pomoć.
Umro je 1673. godine, od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom djelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere.
Prema zapisima suvremenika, Moliere je bio nizak i pomalo zdepast, okruglih nogu i jake glave usađene u ramena. Bio je otvoren i pošten, što mu je u svim krugovima stvorilo vrlo mnogo prijatelja i zaštitnika, pa čak i naklonost Luja XIV. Kao izvanredan glumac karakternoga tipa, interpretirao je gotovo sve svoje glavne junake.

3. Počeci kazališta

Početkom XVII. stoljeća Francuskom putuju mnoge putujuće družine, koje nastupaju po sajmovima i gostionicama na improviziranim pozornicama. Takva je bila i Molierova družina. Nakon što se vratila sa svojih putovanja po francuskoj pokrajini 1658. i pošto se predstavila kralju izvedbom jedne Corneilove tragedije, postiže čast da je kraljev brat uzima pod zaštitu , što je značilo da dobiva stalnu novčanu pripomoć, kao i pravo nastupa u javnim dvoranama.
Nakon Moliereove smrti 1673., njegova družina, koja je bila u neprestanim umjetničkim sukobima s onom iz Hotel de Bourgone, spaja se s trupom kazališta Marais, ali glumci ne dobivaju nikakve privilegije niti počasni naslov kraljevi glumci. 1680.g. kralj Luj XIV. spaja bivšu Moliereovu družinu, ujedinjenu s kazalištem Marais i glumce Hotel de Bourgogne, pomiruje ih i osniva Comedie-Francaise. Tako je nastalo prvo stalno državno kazalište u Europi, koje je imalo svoj status i bilo materijalno osigurano. Zadaća im je bila svakodnevno prikazivanje francuskih ponajboljih dramskih djela.
Udruženi u grupe glumci su razmjerno dobro prolazili, pogotovo oni koji bi došli pod zaštitom.


4. Molierova djela

Više od trideset Molierovih djela koliko su nam danas poznata možemo podijeliti u nekoliko stilskih skupina:
a) Farse. Temelje se na često drastičnim efektima, zamjenama osoba i grubljom komikom. Najpoznatije od njih su Šganarelle ili Umišljeni rogonja (1660) i Liječnik protiv volje (1666).
b) Komedie-baleti, operni libreti prigodnice za kraljevske svečanosti, komične pastorale i herojske komedije. Tu pripadaju komedije Građanin plemić (1670), Umišljeni bolesnik (1673), Ženidba na silu (1664), Gospodin de Porceaugnac (1669), zatim melodrama Dom Garcie od Navarre (1659), te niz baleta i prigodica.
c) Polemičke komedije. To su djela koje Moliere piše u vlastitu obranu. Tako, odbijajući lažne optužbe nakon Škole za žene, piše Kritiku škole za žene (1663), te Versaillesku improvizaciju - iste godine.
d) Komedije temeljene na zapletima. Po uzoru na improvizirane talijanske komedije, Moliere piše četiri takve scenske igre, od kojih su najpoznatije Ljubavni spor (1656) i Scapinove spletke (1671).
e) Komedije u kojima se kritički promatra društvo i pojedini izopačeni značajevi. Ove komedije ulaze u najviši domet Molierova književno-dramskog stvaralaštva. To su Kaćiperke (1659), Škola za muževe (1662), Škola za žene (1662), Don Juan ili Kameni gost (1665), Mizantrop (1666), George Dandin (1668), Tartuffe ili Varalica (1669), Škrtac (1668) te Učene žene (1672).


5. Bilješka o djelu

Moliere je smatrao neka dostignuća i ostvarenja literature općim i zajedničkim dobrom iz kojeg se mogu crpsti mnogi poticaji.
Najpoznatiji Moliereov uzor za Škrca je Plautova komedija Auluarija, iz koje je preuzeo niz situacija i scenskih odnosa, s jednom temeljitom razlikom. Plautov Euklion, kao i Držićev Skup, svoje je blago našao, a Moliereov Harpagon do svog bogatstva dolazi postepeno lihvom. U nizu je situacija prikazan onovremeni način stjecanja kapitala na račun zaduženih, i to nemilosrdnim kamatnjakom i svim mogučim novčarskim spletkama.
U Škrcu možemo naći tri temeljna motiva. Prvi je nastojanje sinovljevo da uz pomoć sluge pokrade oca, što je izazvalo mnoge polemike. Drugi je rivalitet oca i sina koji se bore za naklonost iste djevojke, dok bi u trećem planu bile ljubavi Valera i Elise, te Mariane i Cleanta.
Scenskim zbivanjima oko Harpagonove Škrtosti, koja se rješavaju tek na kraju, gledaoca drže u neprekidnoj napetosti. Hoće li Valere uspjeti u svojoj namjeri da dobije Elisinu ruku, kako će završiti spor između oca i sina oko Marianine naklonosti, te hoće li sin uspjeti oteti ocu škrinjicu s novcem?
Moliere je Škrcem opisao vrijeme u kojem je živio i kojeg je osjećao. I sam dužnik u mladosti, osjećao je pokvarenost okoliša koje nije moglo odoljeti zovu zlatnika ni po kojoj cjeni.

6. Lica
HARPAGON
Cleantov i Elisin otac, ima oko šezdeset godina:
HARPAGON : “I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i razdrljenim trbusima.” (str. 134.)
Zbog svoje pretjerane škrtosti tjera sve ukućane na oskudan život. Svojoj kćeri i sinu dopušta samo minimalno što im je potrebno za život, svoje konje ne hrani ako ne rade, a sluge izgledaju izgladnjelo. On je u stalnom strahu zbog skrivene škrinjice i sumnja na svakoga.
JACQUES : “...Jedan kaže da dajete tiskati posebne kalendare s udvostručenim kvatrima i produljenom korizmom da uštedite na postovima kojih se moraju držati svi vaši ukućani. Drugi priča da uvijek sa slugama izazovete neku svađu uoči darivanja o Novoj godini ili kad odlaze iz službe samo da nađete izgovor da im ništa ne biste morali dati. ...Ukratko, kad već hoćete da vam kažem, kamo se god čovjek okrene svuda vam se rugaju i smiju, a nigdje vas ne nazivaju drugačije nego škrtac, lakomac, lihvar i gulikoža.” (str. 140.)


CLEANTE
Harpagonov sin, voli Marianu. Poštovao je očevu moć da odlućuje nad njegovim željama, ali se zbog njegove škrtosti spremao da ga pokrade.
CLEANTE - “Da, volim. Ali prije nego ti kažem ostalo: znam da ovisim o svome ocu; da naziv sina traži od mene da se pokorim njegovoj volji, da se ne smijemo ni s kim vezati bez pristanka onih koji su nam dali život...” (str. 113.)
MARIANE - “Nisam. Ja ne znam tko je on, ali znam da je stvoren zato da bude voljen. Kad bih mogla slobodno birati, izabrala bih najradije njega, i on je upravo razlog što se tako strašno bojim muža koga hoće da mi dadu.”

ELISE - Harpagonova kći, voli Valera.

VALERE
Anselmov sin, voli Elisu. Uspio se ugađanjem zasvidjeti Harpagonu.
VALERE - “Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i duševne srodnosti da mu se svidim i kako se svaki dan pred njim pretvaram da steknem njegovu sklonost.” (str. 112.)

MARIANE - Anselmova kći, voli Cleanta. Njena majka želi da se uda za bogatog čovjeka kako bi se rješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je već u šezdesetoj.

ANSELME - Valerov i Marianin otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu.

FROSINE
Svodnica, uvijek uspjeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom.
FROSINE - “Ali ja sam umjetnik da muzem ljude: znam tajnu kako da ih smekšam, da im poškakljam srce i da im napipam mjesto gdje su osjetljivi.”

JACQUES - Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče.
JACQUES (sam) - “Neka vrag odnese iskrenost! Od nje nikakve koristi. Odsada je se odričem i neću više govoriti istinu. Još nekako dok me tuče moj gospodar, on bar ima neko pravo na to, ali tomu ću se gospodinu upravitelju osvetiti čim budem mogao.

7. Sadržaj

PRVI ČIN
Na samom početku upoznajemo se sa situacijom oko Valera i Elise. Elisa je zaljubljena u Valera, te želi pridobiti bratovo i očevo dopuštenje da se uda za njega. Valer se uspio ugađanjem uvući u Harpagonovu službu i pridobivati njegovo povjerenje.
Cleant otkriva Elisi da je on u sličnoj situaciji sa Marianom, te da želi pridobiti oca kako bi se njome oženio.
Na njihovu nesreću Harpagon ima druge planove. Kako bi dobio još novaca, želi Cleanta oženiti za bogatu udovicu, a Elisu dati Anselmu, koji ne traži miraz. A on je namjeravao uzesti za ženu Marianu, jer je čuo da je skromna i lijepa.

DRUGI ČIN
Cleant zadužuje La Flechea da mu pronađe zajmodavca koji bi mu dao zajam od petnaest tisuća franaka. La Fleche pronalazi zajmodavca preko posrednika Simona. Ne znajući da mu je to otac odlučuje pristati na sastanak i na velike kamatnjake. Na kraju se otkriva da je zajmoprimac Claude, te Harpagon odlazi razočaran na još jedan neuspjeli posao.
CLEANTE: “Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem škude na škudu i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprepredenije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?” (str. 129.)
Dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marianinu majku da pristaje dati svoju kćer Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Mariana voli stare muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te nebi trošila mnogo.
Harpagon poziva na večeru Marianu i Anselma.

TREĆI ČIN
Harpagon dodjeljuje poslove za pripremu večere slugama. Pri tom svakome napominje da štede što bolje umiju.
HARPAGON: “...Tvoja će, Brindavoine, i tvoja, La Merluche, dužnost biti da perete čaše i da točite piće, ali samo kad bude tko žedan, a ne, kako to imaju običaj neke neotesane sluge, koji izazivaju goste i nude ih da piju kad oni uopće na to i ne misle. Čekajte dok vas nekoliko puta zamole i nikad nemojte zaboraviti da donesete mnogo vode.” (str. 136.)
Mariane priznaje Frosini da joj je teško udati se za Harpagona, jer prepoznaje u njegova sina, Cleanta, svoju ljubav. Cleant skida prsten s očeve ruke i daruje ga Mariani.

ČETVRTI ČIN
Valere, Elise, Cleante i Mariane, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja.
Pretvarajući se da ne želi Marianu, Harpagon otkriva Cleantove osječaje prema njoj. Te se sav bjesan odriče sina i proklinje ga.
CLEANTE: “Dakle tako me hoćete izigrati, oče! Dobro, kad je stvar došla dotle, objavljujem vam da neću odustati od svoje ljubavi za Marianu i da ću upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem.” (str. 152.)
Dok se otac i sin svađaju, La Fleche pronalazi škrinjicu sa deset tisuća škuda, te je pokazuje Cleantu. Ubrzo Harpagon otkriva da nema svog blaga te počinje sumnjati u sve.

PETI ČIN
Dolazi sudski istraživatelj i provodi istragu o krađi. Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valera za krađu. Dok Valer govori o Elisi, Harpagon ga optužuje za škrinjicu.
HARPAGON: “Dobro, reci mi, nisi li je dirao?”
VALERE: “Ja da je dirnem? Ah, vrijeđate je jednako kao i mene. Izgaram za njom čistom i smjernom ljubavi.”
HARPAGON (tiho) : “Izgara za mojom škrinjicom?”
VALERE: ”Radije bih umro nego da joj pokažem i najmanju uvredljivu nakanu. Ona je za to odviše razumna i odviše poštena.”
HARPAGON (tiho) : “Moja škrinjica odviše poštena?” (str. 162.)
Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je Napuljski plemić, sin Don Thomasa d’Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d’Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa po tome Valere i Mariane njegova djeca.
Harpagon pristaje da prepusti Marianu, Cleantu u zamjenu za njegovu škrinjicu. Te dopušta da se vjenčaju, kao i Elisiu za Valera, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane.




8. Zaključak

Jean Baptiste Moliere je najveći francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je “promatrač i slikar ljudske naravi”. Nitko nije znao kao on voditi svoja lica kroz komediju, a izaći sa jasnom poukom.
On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povečao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Fleche, unio u komediju povečavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upućuje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na scenskim nastupima, dodjeljujući ga Harpagonu.
Njegovo je pravilo, u pisanju komedija, bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.



08.03.2007. u 02:23 • 4 KomentaraPrint#

Moliere-Škrtac








Bilješka o piscu


Molier, pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu, u imućnoj trgovačkoj obitelji. Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu, a pravo je studirao u Orleansu. U Pariz se vraća kada je već imao trideset šest godina. 1643.utemeljuje s obitelji Bejart “ Illustre Theatre “ (“ Čuveno kazalište “).To kazalište dijeluje u glavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu i Rouenu. Njegova kazališna družina 1658.ima deset članova i dolazi u Pariz. Pod zaštitom kraljevstve obitelji brzo je stjecala veliku slavu. U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Moliereove smrti. Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik. Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana da popišu njegovo bogatstvo. Nasljedio je od oca dobar dio toga bogatstva, ali je svojim radom uvećao bogatstvo.
U početku svog stvaralaštva pisao je farse. Prve su mu komedije u stihovima: Lakomislenik i Ljubavna srdžba. Ukupno je napisao trideset tri kazališna djela. Njegove komedije nasmijavale su i ismijavale, ali su izazivale i prusvjede. Nije se dao primiti i rijetko je činio ustupke. Gledateljstvo je štovao kao jednog suca. Zanimala ga je prirodnost, istinitost, psihološka raščlamba: slikao je “ ljudsku prirodu “. Ostvario je dramske sukobe s dobro razrađenom psihološkom motivacijom. Izvanredan je slikar karakteristika.














OSOBE






Harpagon, Cleantov i Elisin otac, zaljubljen u Marianu

Cleante, Harpagonov sin, voli Marianu

Elise, Harpagonova kći, voli Valera

Valere, Anselmov sin, voli Elisu

Mariane, voli Cleanta, u nju je zaljubljen Harpagon

Anselme, Valerov i Marianin otac

Frosine, svodnica

Simon, posrednik

Jacques, Harpagonov kuhar i kočijaš

La Fleche, Cleantov sluga

Claude, Harpagonova sobarica

Brindavoine

La Merluche


Sudski istrežitelj i njegov pisar


Molier i Klasicizam


Klasicizam je razdoblje od sredine 17 od pocetka 18 st. Glavna težnja čovjeka u tom razdoblju je uporaba razuma i zanemarenje osjećaja. Tadašnjim društvom vladala su mnoga pravila, koja uz razum nalazimo u Molierovom Škrtcu. Ta pravila su značila sve od odnosa u društvu do odnosa u obitelji. U to doba njegovala se tragedija kao uzvišena dramska forma, ali se Molier odabrao za komediju u kojoj dovodi svoje likove u smiješne situacije u kojima kritizira neke profesije, društvo i ljudske mane. U Molierovo doba glumci nisu bili poštovani ljudi sa crkvene strane jer su ( kako je tvrdila crkva ) kvarili mladež.



Molierovo književno pravilo


Suprostavljajući se svojim neprijateljima, Moliere je iznio razmišljenja o komediji u predgovorima “ Kaćiperki “, “ Tartuffa “ i još nekih djela. Iz tih polemičkih tekstova možemo izdvojiti jedno pravilo koje raznjašava Molijerovu umjetnost. “ Pravilo svih pravila “… Za njega, pravila nisu tajnoviti zakoni: to su jednostavna razmatranja zdravog razuma od kojih svatko može doći. Zapravo, “ pravilo svih pravila “ je svidjeti se. To je pravilo velikih pisaca klasicizma.


Komika



Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, bit u toj metodi je ta da se dva lika svađaju, ali svaki od njih misli da govori o njegovom problemu. Poznatija scena u kojoj se upotrebljava tehnika quiproquo, je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato. Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost. Harpagonovu škrtost je pokazato još nizom primjera kao npr. pregledava svakoga tko izlazi iz njegove kuće, govori djeci da se raskošno oblače, za hranu troši najmanje moguće tj. Žive sa minimalnim potrebama.







Zaključak


Molierov “ Škrtac “ nas upoznaje sa jednom opasnom ljudskom “ bolesti “ koja se zove škrtost. Ta škrtost koju Molijer opisuje u dijelu može čovjeka dovesti u propast. Čitajući Škrtca mi se upoznajemo sa stvarnošću te “ bolesti “ koja je takoreći katastrofalna i radi tog razloga mi ćemo se boriti protiv nje da nas ne dovede u propast.





08.03.2007. u 02:22 • 2 KomentaraPrint#

Klasicizam i Moliere




Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja.Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u Molierevu Škrtcu te su uz razum , jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašću”.
Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni će joj pronaći razlog i kazati vam zašto se oboljeli”).
Glumci su u Molierevo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa zbog toga se Moliere okomio u svoji djelima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež.
U svojim djelima Moliere poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje.Što susrećemo u Molierovim komedijama.






Moral ili razum?


Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko treba
novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac
a ne zna što da s njim započne?


Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svjetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svjet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka , budući da je upitanju njihov bolji život , dovest će do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.
Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokući smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.
Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum , su samo sredstva da se dokući smisao našeg života, njegova bit i esencija.





Komika



Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao.
Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primjera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori djecu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odjeću), Harpagonovo lihvarenje itd.






Harpagon ili ti škrtac


Gdje?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo , Harpagon je tu i kani ostati gdje je.Namjerava do kraja vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću.Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima koja dovode gledatelja do smjeha a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav?
Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više zaradio , za njega je način života a škrtost njegovo biće u cjelosti.
Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvjetu njegov je najslađi san.



Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje
čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najne-
darežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost
tako da razveže kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i
prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati.
Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova
ljubaznost.A riječ dati tako mu je mrska da nikad ne kaže:
Dajem vam ruku, nego:Posuđujem vam ruku.



08.03.2007. u 02:19 • 1 KomentaraPrint#

B.P. Moličre: 'Škrtac'

.




Komedija u pet činova


FABULA

U domu starog škrca Harpagona kao upravitelj imanja radi mladić Valere, koji je upravo i tražio to mjesto kako bi bio blizu Harpagonove kćeri Élise. Oni su se upoznali prilikom jedne nesreće na moru, kada je Valere spasio Elisi život i nakon toga se nepovratno u nju zaljubio.



Sada se žele vjenčati, što im baš i ne polazi za rukom jer je stari Harpagon kći odlučio udati za starog i bogatog susjeda zato što taj ne traži nikakva miraza. Istovremeno, Harpagon ima i sina Cléantea koji je zaljubljen u djevojku Marianu i tu svoju ljubav priznaje sestri koja ga razumije.

S ocem je, međutim, u sukobu jer je sam rasipnik, sklon trošenju na provode i skupa odijela, a otac s druge strane škrtac koji panično i ljubomorno čuva svoje blago od deset tisuća škuda u škrinjici zakopanoj u vrtu. Da bi stvar bila još gora, Harpagon se odlučio oženiti, i to upravo za Cléantovu ljubav Mariane, a Cléanta je odlučio oženiti za staru i bogatu udovicu. Znajući da izravnim sukobom i istinom kod Harpagona neće ništa postići, i Élise i Cléante ne odaju svoje prave namjere, već nastoje lukavstvom i zakulisnim igrama promijeniti stavove svog oca.

Kad je Cléante zapao u tolike dugove da više nije mogao plaćati svoje rasipničke izdatke, odlučio je podići zajam. Posrednik u tom poslu bio je njegov sluga La Fléche koji je za svog gospodara uspio pronaći jedino neki lihvarski kredit po veoma lošim uvjetima isplate i nevjerojatno visokim kamatama. Kada su se sastali s davateljem zajma, ispostavilo se da je taj lihvar upravo njegov otac Harpagon. Uslijedile su međusobne optužbe, jednog zbog sramotnog lihvarenja, a drugoga zbog nepromišljenog rasipništva.

Pojava Frosine, žene kojoj je posao posredništvo u sklapanju brakova, dodatno komplicira komediju. Ona mu, kako bi i sama izvukla korist od Harpagona, laže da Mariane obožava upravo takve starce kao što je on i da je ludo zaljubljena u njega. To joj, međutim, ništa ne pomaže, jer od Harpagona ne uspije izvući niti novčića.

Kako bi proglasio svoje zaruke s Marianom, Harpagon mora poštovati običaje i organizirati večeru. Pritom ipak strogo pazi da gošćenje u njegovoj kući ne bi bilo prerastrošno. Kuharu Jacquesu, koji je ujedno i kočijaš, naređuje da kuha samo 'zdravu' hranu, odnosno onu od koje će se gosti brzo zasititi. Frosine je na večeru dovela Marianu i tom prilikom Cléante unatoč očevom negodovanju izjavi javno svoju ljubav. Kako bi pritom još i više napakostio svom ocu, skine pred svima njegov dijamantni prsten i dâ ga Mariani govoreći kako Harpagon baš želi da ga ona uzme, što ovaj zbog javne sramote nije mogao poreći, iako bi se najradije 'živ pojeo' zbog njegovog gubitka.

Situacija postaje sve napetija što se više približava dan vjenčanja. Cléante, sada već u dogovoru s Frosine, smišlja način kako da oca odvrati od vjenčanja, ali bez uspjeha jer nije postigao ništa osim otvorene svađe s nepopustljivim ocem. Dok su se oni tako svađali, Cléantov sluga La Fléche je u vrtu iskopao škrinjicu s blagom i ponudio je svom gospodaru kao spas od svih nevolja.

Razjareni i izbezumljeni Harpagon je pozvao sudskog istražitelja tražeći od njega da uhiti i povješa sve stanovnike Pariza. Svi su mu bili krivi, i sluge i gosti, pa čak i vlastita djeca. Jacques je zbog ljubomorne osvete optužio Valérea da je ukrao škrinjicu, u što mu je Harpagon povjerovao i okomio se na Valéra.

Nakon kratkog nesporazuma Harpagon ipak shvati da Valére ne govori o blagu iz škrinjice, već o blagu koje za njega predstavlja Elise, budući da su se oni upravo zaručili. Tako je za Harpagona i vlastita kći postala izdajnik i lopov. U tom trenutku u kuću uđe Anselme, stari i bogati susjed, isti onaj za kojeg je Harpagon namjeravao udati kćer. Uvidjevši da bi mogao ostati bez zaručnice, Valére odluči otkriti svoj pravi identitet te se napokon otkrije da je on zapravo sin bogatog napuljskog plemića Don Thomasa d'Alburcyja i da je sa sedam godina bio jedva spašen iz brodoloma te da su ga usvojili drugi roditelji. Da slučaj bude veći, otkrije se da je i Mariane sudjelovala u istom brodolomu i da je ona njegova izgubljena sestra, a kao kruna svega javi se i Anselme i otkrije da je on baš onaj Thomas d'Alburcy iz Napulja koji je prije šesnaest godina izgubio u brodolomu svoje dvoje djece.

Uslijed sveopćeg veselja samo je Harpagon i dalje bio bijesan i zahtijevao, sada već i od Anselmea, da mu se vrati njegov novac. Konačno je morao pristati na ucjenu: ako odustane od vjenčanja s Mariane, Cléante mu je obećao vratiti novac, dok je, s druge strane, Anselmu bila važnija sreća njegovog sina Valéra te je i on odustao od vjenčanja s Élise.

Harpagon je konačno bio zadovoljan, ali je prije toga Anselme još morao pristati da će snositi troškove oba vjenčanja i još mu k tome kupiti novo odijelo te isplatiti sudskog istražitelja.

LIKOVI

Najvažnije osobine Moličreovih likova određene su mjestom i vremenom u kojem su živjeli, a to je bila Francuska u doba kralja Luja XIV, tj druga polovica 17. stoljeća. Luj XIV. je uveo pomalo neobične načine ponašanja. U skladu s tada novootkrivenim heliocentričnim sustavom sebe je proglasio Suncem oko kojeg se vrte svi planeti, tj. dvorjani po hijerarhiji, i što su bliže kralju, to je njihov status bio viši.

Tako je jedan od najvažnijih ljudi u državi bio kraljev Veliki meštar odijevanja, dok bi Vojvoda od Orléansa imao pravo samo dodati kralju košulju. S druge bi strane osobitu čast predstavljalo dodati kralju papuče. Dakako da je u cijelom tom razvrstavanju vladala nevjerojatna taština na najsmješnijim detaljima (recimo boja trakica na odjeći), ali isto tako i licemjerje, zavist, dvosmislen način govora, nadmudrivanje i brojne druge mane kojima se Moličre toliko izrugivao. U komunikaciji je vladao toliki formalizam prema kojem je činjenica da Harpagon sa svojom djecom razgovara na 'Vi' sasvim beznačajna sitnica.

Takva lažljiva prevrtljivost očituje se u ponašanju svih likova u komediji. Valére kaže: 'Ljude možemo najlakše pridobiti ako izigravamo sklonosti iste s njihovima, ako odobravamo njihova načela, kadimo njihovim manama i povlađujemo svemu što čine.'

Harpagon, kako bi uklonio sumnju da ima novaca, govori naglas upravo suprotno: 'Kad bih samo imao deset tisuća škuda! To bi bilo sjajno! Mogao bih ih dobro upotijebiti. Izvrsno bi mi došlo i ne bih se više tužio da su vremena teška.'

Svodilja Frosine laska Harpagonu: 'Vi ste čarobni, vi ste lijepi kao slika! Okrenite se malo, molim vas! ne može biti bolje. Da vidim kako hodate. Ovo ti je dobro razvijeno, slobodno i lagano tijelo, a kako se vidi, i zdravo. A kašalj nije ništa. Vaš vam kašalj dobro pristaje jer vi nekako ljupko kašljete.'

Najznakovitije je zacijelo nadmudrivanje Cleanta i Harpagona oko Mariane: najprije Harpagon, bez nekog razloga, pita sina što misli o Mariani, a ovaj slaže da prema njoj ništa ne osjeća. 'Šteta' kaže Harpagon, 'jer sam ti je baš htio prepustiti, ali ovako...' 'Ne, ne, oče, ja ću vama vrlo rado u tome ugoditi.' 'Ne, ja sam razumniji. Brak bez ljubavi ne može biti sretan.' 'Ali, molim vas! Učinit ću tu žrtvu vama za ljubav', itd.

MOLIEREOV UZOR

17. stoljeće se naziva dobom klasicizma što zapravo znači oponašanje grčkih i rimskih antičkih uzora. Tako je i Moličreu uzor za njegovog 'Škrca' bio rimski komediograf Plaut iz 3. stoljeća pr. Kr. i njegova komedija 'Aulularija', u prijevodu 'Ćup sa zlatom'. Osnovnu radnju je Moličre preradio i prilagodio francuskoj publici svoga vremena, ali su ipak neki ključni motivi ostali isti: namještanje brakova, sluge koji kradu blago, zabuna u jeziku između djevojke i blaga i dr. Razlika je ipak u većem broju likova, složenijoj radnji i izbačenim vulgarnostima iz govora i radnje.
BIOGRAFIJA


Moliere
Jean Baptiste Poquelin rođen je 1622. Otac mu je bio dvorski tapetar, što je za ono vrijeme bila vrlo unosna i značajna služba. Gimnaziju je polazio kod isusovaca u Parizu, a pravo je studirao u Orléansu. Kratko je radio kao odvjetnik, no ubrzo je s obitelji Béjart osnovao kazališnu družinu Znamenito kazalište. Godine 1644. Jean Baptiste uzima umjetničko ime Moličre i sve do 1658. godine družina putuje i nastupa po cijeloj Francuskoj, a Moliére glumi, režira i piše komedije.

Potom grupa nastavlja svoj rad u Parizu, gdje Moličreu raste slava do te mjere da je kralj dao družini status kraljeve družine, a Moličreu stalnu mjesečnu novčanu pomoć. To je vrijeme kada družina nastupa u Versaillesu, najraskošnijem dvorcu Luja XIV. Moličre je umro 17. veljače 1673. nakon što je odglumio glavnu ulogu u predstavi 'Umišljeni bolesnik'. Za vrijeme predstave je prokrvario iz pluća i ubrzo umro.

Crkvene vlasti nisu dopustile da kao glumac bude sahranjen na katoličkom groblju, već na onom dijelu gdje su nekršteni, ali je ipak na sprovodu bilo preko tisuću ljudi. Zahvaljujući njegovom radu i stečenim prihodima 1680. je osnovano prvo stalno (a ne putujuće) državno kazalište u Europi, Comédie Française, koje je i do danas ostalo jedno od najuglednijih svjetskih kazališta.

Napisao je više od trideset kazališnih djela od kojih su mu najpoznatije komedije 'Kaćiperke', 'Umišljeni bolesnik', 'Škola za žene', 'Škola za muževe', 'Tartuffe', 'Škrtac', 'Mizantrop', 'Građanin plemić', 'Don Juan', 'Umišljeni rogonja' i druge.


08.03.2007. u 02:17 • 0 KomentaraPrint#

Moliere: "Škrtac"




Bilješka o piscu


Molier, pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu, u imućnoj trgovačkoj obitelji. Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu, a pravo je studirao u Orleansu. U Pariz se vraća kada je već imao trideset šest godina. 1643.utemeljuje s obitelji Bejart “ Illustre Theatre “ (“ Čuveno kazalište “).To kazalište dijeluje u glavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu i Rouenu. Njegova kazališna družina 1658.ima deset članova i dolazi u Pariz. Pod zaštitom kraljevstve obitelji brzo je stjecala veliku slavu. U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Moliereove smrti. Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik. Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana da popišu njegovo bogatstvo. Nasljedio je od oca dobar dio toga bogatstva, ali je svojim radom uvećao bogatstvo.
U početku svog stvaralaštva pisao je farse. Prve su mu komedije u stihovima: Lakomislenik i Ljubavna srdžba. Ukupno je napisao trideset tri kazališna djela. Njegove komedije nasmijavale su i ismijavale, ali su izazivale i prusvjede. Nije se dao primiti i rijetko je činio ustupke. Gledateljstvo je štovao kao jednog suca. Zanimala ga je prirodnost, istinitost, psihološka raščlamba: slikao je “ ljudsku prirodu “. Ostvario je dramske sukobe s dobro razrađenom psihološkom motivacijom. Izvanredan je slikar karakteristika.



Molier i Klasicizam


Klasicizam je razdoblje od sredine 17 od pocetka 18 st. Glavna težnja čovjeka u tom razdoblju je uporaba razuma i zanemarenje osijećaja. Tadašnjim društvom vladala su mnoga pravila, koja uz razum nalazimo u Molierovom Škrtcu. Ta pravila su značila sve od odnosa u društvu do odnosa u obitelji. U to doba njegovala se tragedija kao uzvišena dramska forma, ali se Molier odabrao za komediju u kojoj dovodi svoje likove u smiješne situacije u kojima kritizira neke profesije, društvo i ljudske mane. U Molierovo doba glumci nisu bili poštovani ljudi sa crkvene strane jer su ( kako je tvrdila crkva ) kvarili mladež.



Molierovo književno pravilo


Suprostavljajući se svojim neprijateljima, Moliere je iznio razmišljenja o komediji u predgovorima “ Kaćiperki “, “ Tartuffa “ i još nekih djela. Iz tih polemičkih tekstova možemo izdvojiti jedno pravilo koje raznjašava Molijerovu umjetnost. “ Pravilo svih pravila “… Za njega, pravila nisu tajnoviti zakoni: to su jednostavna razmatranja zdravog razuma od kojih svatko može doći. Zapravo, “ pravilo svih pravila “ je svidjeti se. To je pravilo velikih pisaca klasicizma.


Komika


Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, bit u toj metodi je ta da se dva lika svađaju, ali svaki od njih misli da govori o njegovom problemu. Poznatija scena u kojoj se upotrebljava tehnika quiproquo, je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato. Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost. Harpagonovu škrtost je pokazato još nizom primjera kao npr. pregledava svakoga tko izlazi iz njegove kuće, govori djeci da se raskošno oblače, za hranu troši najmanje moguće tj. Žive sa minimalnim potrebama.




Zaključak


Molierov “ Škrtac “ nas upoznaje sa jednom opasnom ljudskom “ bolesti “ koja se zove škrtost. Ta škrtost koju molijer opisuje u dijelu može čovjeka dovesti u propast. Čitajući Škrtca mi se upoznajemo sa stvarnošći te “ bolesti “ koja je takoreći katastrofalna i radi tog razloga mi čemo se boriti protiv nje da nas ne dovede u propast.

08.03.2007. u 02:15 • 4 KomentaraPrint#

subota, 03.03.2007.

STENDHAL :CRVENO I CRNO


1783. - 1842.
Francuski književnik, pravim imenom Marie Henri Beyle, rođen 23. siječnja 1783. godine u Grenobleu. Potomak imućne buržoaske porodice. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira jakobince. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu. Godine 1799. Stendhal odlazi u Pariz s namjerom da studira na Politehničkoj školi, ali na nagovor rođaka zapošljava se u Ministarstvu rata (u intendanturi). Nakon dugogodišnjeg boravka u Italiji daje ostavku na službu, živi nesređeno, mijenja ljubavnice (glumicu Melany Guilbert slijedi u Marseille) i uzalud pokušava napraviti karijeru u trgovini. Godine 1806. reaktivira se i kao oficir Napoleonove armije kreće u Njemačku gdje izbliza prati Bonapartine uspjehe (bitka kod Jene, trijumfalni ulazak u Berlin). Tri godine kasnije (1809.) boravi u Austriji (Beč, Linz), a naredne 1810. imenovan je auditorom u Državnom vijeću. Dvije godine kasnije (1812.) polazi s Velikom Armadom u Rusiju. Poslije Napoleonova pada i povratka Burbona, svjestan da poniženje čeka svakog bonapartistu sklanja se (1814.) u Milano u svoju novu i pravu domovinu koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814. - 1821.) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s karbonarima te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije Srpanjske revolucije imenovan je konzulom u Trstu (1830.), a malo zatim konzulom u Civitavecchiji (1831. - 1841.).
Sputan uskoćom malog talijanskog grada spašava se čestim odlascima u Rim. Listajući stare talijanske kronike nalazi motive za niz svojih novela u kojima slika strasti srednjeg vijeka i neobuzdana ludovanja renesansne Italije. Godine 1838. objavljuje Mémories d'un touriste, a 1839. svoju drugi veliki roman La Chartreuse de Parma u kojemu se našlo mjesta za sve ono što je Stendhala najviše zanosilo: Napoleon, kult energije, ljubav, Italija, okus avanture. U tišini Civitavecchije koncipirao je mnoga djela koja zbog svoje nagle smrti nije uspio dovršiti. Za sobom je ostavio mnoštvo skica, dovršenih poglavlja i intimnih bilježaka koje su bile spremne za tisak ali su ipak ostale zaključane u ladici. Njegova posthumno objavljenja djela tvore pravu malu biblioteku: La Vie de Napoléon; Lucien Leuwen (Le Rouge et le Blanc); Laniel; Les Nouvelles inédites; La Vie de Henri Brulard; Les Souvenirs d'égotisme; La Journal; Correspondance; Letters a Pauline (pisma sestri); Le Journal d'Italie.
Stendhal je zastupao stajalište kako je lov za srećom osnovna značajka svih ljudskih stvorova. Smatrao je kako opisivati život znači ustvari upisivati sredstva koja ljudi izabiru da bi tu svoju sreću dosegli. Stendhalovi junaci redovito su odvažne i ambiciozne osobe koje na mlako životarenje gledaju s prezirom. Taj Stenhalov superiorni čovjek igra opasnu igru na sve ili ništa - ili će se probiti na do vrha ili će u toj borbi biti dotučen. Stendhalov filozofski stav prema životu (beylizam) nije ostao bez odjeka i utjecaja. Njegov superironi čovjek prethodi Nietzscheovu natčovjeku. Suvremenici ga nisu voljeli, a njegova tvrdnja da će biti shvaćen tek oko 1880. godine pokazala se točnom jer danas je življi nego prije 100 godina. Preminuo je u Parizu 23. ožujka 1842. godine, a prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: Arrigo Beyle milanese.
Stendhalova djela: La Rouge et le Noir (Crveno i crno); Vies de Haydn, de Mozart et de Métastase; L'Historie de la peinture en Italie; Rome, Naples, Florence; De l'Amur Racine et Shakespeare; La Vie de Rossini; Armance; Promenades dans Rome; L'Abbesse de Castro; Vittoria; Accoramboni; Les Cenci La Duchesse de Paliano; La Vie de Napoléon; Laniel; Les Nouvelles inédites; La Vie de Henri Brulard; Les Souvenirs d'égotisme; La Journal; Correspondance; Letters a Pauline; Le Journal d'Italie; Mémories d'un touriste; La Chartreuse de Parma.





Stendhal


Marie-Henri Beyle Stendhal
Marie-Henri Beyle Stendhal (Grenoble, 23. siječnja 1783. - Pariz, 23. ožujka 1842.), francuski romanopisac i pripovjedač, jedan od književnih velikana prve polovice 19. stoljeća.

Život
Marie Henri Beyle rodio se u Grenobleu kao potomak imućne buržoaske porodice. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira jakobince. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu.
Godine 1799. Stendhal odlazi u Pariz s namjerom da studira na Politehničkoj školi, ali na nagovor rođaka zapošljava se u Ministarstvu rata, u intendanturi (1800.). Nakon dugogodišnjeg boravka u Italiji daje ostavku na službu, živi nesređeno, mijenja ljubavnice (glumicu Melany Guilbert slijedi u Marseille) i uzalud pokušava napraviti karijeru u trgovini.
Godine 1806. reaktivira se i kao oficir Napoleonove armije kreće u Njemačku gdje izbliza prati Bonapartine uspjehe (bitka kod Jene, trijumfalni ulazak u Berlin). Tri godine kasnije (1809.) boravi u Austriji (Beč, Linz), a naredne 1810. imenovan je auditorom u Državnom vijeću. Dvije godine kasnije (1812.) polazi s Velikom Armijom u Rusiju. Poslije Napoleonova pada i povratka Burbona, svjestan da poniženje čeka svakog bonapartistu sklanja se (1814.) u Milano.
U Italiji je našao svoju novu i pravu domovinu, koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814. - 1821.) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s karbonarima te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije Srpanjske revolucije imenovan je konzulom u Trstu (1830.), a malo zatim konzulom u Civitavecchiji (1831. - 1841.). Prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: "Arrigo Beyle milanese".
Književni rad i životna filozofija
Listajući stare talijanske kronike Stendhal nalazi motive za niz svojih novela u kojima slika strasti srednjeg vijeka i neobuzdana ludovanja renesansne Italije. Godine 1838. objavljuje Mémoires d'un touriste, a 1839. svoju drugi veliki roman La Chartreuse de Parme (Parmski kartuzijanski samostan) u kojemu se našlo mjesta za sve ono što je Stendhala najviše zanosilo: Napoleona, kult energije, ljubav, Italiju, okus avanture.
U tišini Civitavecchije koncipirao je mnoga djela koja zbog svoje nagle smrti nije uspio dovršiti. Za sobom je ostavio mnoštvo skica, dovršenih poglavlja i intimnih bilježaka koje su bile spremne za tisak ali su ipak ostale zaključane u ladici. Njegova posthumno objavljenja djela tvore pravu malu biblioteku: La Vie de Napoléon (Napoleonov život); Lucien Leuwen; Le Rouge et le Noir (Crveno i crno, 1830.); Laniel; Les Nouvelles inédites (Neobjavljene pripovijetke); La Vie de Henri Brulard (Život Henrija Brularda); Les Souvenirs d'égotisme (Egoistične uspomene); dnevnik; pisma; Letters a Pauline (pisma sestri); Le Journal d'Italie (Talijanski dnevnik).
Fanatičan obožavalac energije i uspjeha pod svaku cijenu, što ga je i privuklo Napoleonu, Stendhal je pod utjecajem francuske materijalističke filozofije XVIII. stoljeća i svog životnog iskustva razvijao u svojim djelima teoriju da je sav ljudski život samo "lov za srećom", te nije važno hoće li čovjek tu sreću postići pridržavajući se moralnih ili etičkih normi ili ne, glavno je da je postigne (tzv. bejlizam). Smatrao je kako opisivati život znači zapravo upisivati sredstva koja ljudi izabiru da bi tu svoju sreću dosegli.
Takav stav zastupaju glavni junaci njegovih romana Julien Sorel i Fabrice del Dongo i glavni likovi iz Talijanskih kronika (Chroniques italiennes, 1855.), zbirke novela u kojoj je, na temelju starih spisa, oživio strasti srednjeg vijeka i renesanse. To su redovito odvažne i ambiciozne osobe koje na mlako životarenje gledaju s prezirom. Igraju opasnu igru na sve ili ništa - ili će se probiti na do vrha ili će u toj borbi biti dotučeni.
Umjetnička snaga Stendhalovih romana ne leži međutim u razvijanju njegove životne filozofije, koliko god ona bila interesantna, kao ni u zanimljivosti romantičarske fabule u koju pritom razvija, već u realističkim opisima sredine i produbljenoj psihološkoj analizi likova, kojom razotkriva i najskrivenije pobude ljudskih postupaka.
Izvanredan analitičar i majstor jednostavnog, sažetog izraza, Stendhal nije stekao slavu niti je bio pravilno shvaćen u doba romantizma, kojemu pripada samo vremenski, već, kako je i sam proricao, tek 50 godina kasnije. Njegov superiorni čovjek prethodi Nietzscheovu natčovjeku.
Stendhal je, što iz prkosa, što iz taštine, običavao govoriti kako piše tek za "malobrojne sretnike" (to the happy few) među svojim suvremenicima, ali poglavito za naraštaje koji će tek doći. Pri tom možda ni sam nije ni slutio koliko je bio dobar prorok. Njegovi romani Crveno i crno i Parmski kartuzijanski samostan ubrajaju se i danas među najčitanije francuske romane svih vremena.
Djela
"Crveno i crno" (1830.)
• "Parmski kartuzijanski samostan" (1839.)
• "Talijanska kronika" (1855.)
CRVENO I CRNO

Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijen Sorel, sin seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan, čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne porodice osjetio je svu težinu života seljaka I radnika. U porodici su ga često tukli I nisu ga baš voljeli. Usprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet I misli da će samo kao svećenik društveno napredovati. No župnik, koji mu bijaše sklon preporučuje ga načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvaća ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponižavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je također uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim zbog opasnosti da javnost I gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu , Žilijen napušta tu kuću I vraća se u sjemenište. No, kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvata poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini, Žilijen se dobro snalazi pa sve više privlači na sebe pažnju ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao I u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika I trpio u svojoj ulozi krivca I nepoželjne osobe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obaviještena o društvenim uspjesima I mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu , karijeristu. Tada markiz povlači privolu za taj brak, a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela I nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj I puca u nju. Hapse ga I on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna I da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu I biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.


Crveno i crno je roman o generaciji mladih darovitih i siromašnih ljudi koji stupaju na historijsku pozornicu u izmijenjenim društvenim okolnostima, željni da pronađu putove vlastite afirmacije u svijetu stabilnih osnova i razumne organizacije... Najzad, Stendalov roman je i izraz romantičarskih aspiracija čovjeka koji traga za nedosegnutim predmetom svojih želja. U tom smislu, kao obrazac tragičnog ishoda čovjekove težnje za posjedovanjem, Crveno i crno prethodi, kao uzor i obrazac, Floberovom romanu o Emi Bovari, a u nešto izrnijenjenoj misaonoj i tematskoj optici i Prustovom traganju u ponorima ´izgubljenog vremena´, pa čak i Kamijevom Strancu koji strada ne uspijevajući dokazati i potvrditi vlastitu istinu oslobođenu društvenih konvencija i sudskog pragmatizma.

03.03.2007. u 23:52 • 0 KomentaraPrint#

Realizam


Prema: Andrea Zlatar, Čit.3, Mostar,2001,str 100-102

Što je to realizam ?

Realizam je knjizevnopovijesno razdoblje koje se u europskim knjizevnostima začinje tridesetih godina i traje, kao razmjerno čvrsta stilska formacija, do osamdesetih i devedesetih godina devetnaestoga stoljeća. iako o realističkim usmjerenjima u književnosti možemo govoriti od najstarijih vremena do današnjih dana, sredina prošloga stoljeća, kad su se podudarila osviještena poetička htijenja s književnom proizvodnjom, smatra se vrhuncem realističke književnosti. Promatrajući literarni zemljovid Europe tadanjeg vremena, vidljivo je da u realizmu vodeću ulogu imaju francuska, ruska i engleska književnost, dok u ostalim slavenskim zemljama, te Italiji i Njemačkoj, realizam poprima zasebne oblike, vezane za specifične uvjete svake nacionalne književnosti.

Poetika realizma

Književnopovijesno razdoblje realizma u svojim poetičkim načelima odstupa od prethodnoga, romantičkoga razdoblja. Nastajanje realističke koncepcije književnosti istodobno je bitnim pomacima što se zbivaju u filozofiji i znanosti - pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističke filozofije svakako su odredili i književno poimanje realizma. Pojam realizma svoje je značenje dobio u teorijskim raspravama što su se u području slikarstva i književnosti tridesetih godina prošloga stoljeća vodile u Francuskoj. Prvim teoretičarom realizma možemo smatrati Champfleuryja ( Jules Husson Fleury nazvan Champfleury, Žil Šanfleri ), koji je svoje poimanje realizma iznio u nizu članaka tiskanih 1857. godine u zbirci Realizam. U njima Champfleury zacrtava poetiku realističkog romana i suvremenom piscu nudi model pisanja - istraživanje, ankete, fotografska i stenografska tehnika. Osnovno je obilježje realisticke poetike naglašavanje odnosa književnosti i zbilje. Od Aristotelova pojma mimezis u književnoj teoriji i filozofiji neprestano su se vodile rasprave o odnosu književnosti i zbilje, o mogućnosti da književnost, prikaže zbilju onakvu kakva ona jest. Teoretičari realizma zahtijevaju od pisaca da prikazuju stvarnost na vjerodostojan način, objektivno i bez osobne pristranosti. Vjera u napredak znanosti i mogućnosti znanstvene, objektivne spoznaje svijeta poduprla je i takva kretanja u području književnosti. Stoga i realistički pisac vjeruje da u književnosti postoje načini objektivnoga i istinitog prikazivanja stvarnosti. Unutar književnosti tu zadaću najprikladnije može ispuniti roman svojim metodama opisivanja i pripovijedanja. Realistički pripovjedač najčešće je, objektivan, iskazan glasom u trećem licu i nenazočan u radnji; fabula realističkog romana slijedi kronološki red zbivanja a dogadaje međusobno povezuje čvrstim uzročno-posljedičnim odnosima; motivacija likova proizlazi iz njihovih karaktera te sklopa socijalnih okolnosti u kojima djeluju - ta se motivacija stoga obično naziva socijalnopsihološkom.

Roman – zrcalo stvarnosti

U razdoblju realizma roman postaje glavnim književnim žanrom. Čitateljska publika, odgojena već u doba romantizma, proširuje se jer je mlada građanska klasa željna informacija o svijetu u kojemu živi. Roman, kao "zrcalo stvarnosti", pruža joj sliku o samoj sebi. Ideju knjževnosti kao "zrcala" najjasnije je izrekao jedan od predrealistickih pisaca, Stendhal (Stendal ili Standal pravim imenom Henri Beyle, 1783-1842), u svojem romanu Crveno i cmo (1830.).

Realistički roman u francuskoj književnosti

Za Stendhala roman je poput zrcala koje se nosi cestom - to zrcalo odražava i blato na putu i nebesko plavetnilo, dakle, ne samo ono lijepo već i ono ružno. Kako u književnom tekstu nije moguće odraziti cjelokupnu stvarnost sa svim njezinim pojedinostima, poetika realizma u svojoj razvijenoj fazi zagovara prikazivanje tipičnih ljudi u tipičnim okolnostima. Idealizirani junaci romantizma zamijenjeni su predstavnicima društvenih slojeva, a realistički prikazane ljudske osobine (kako vrline tako i mane) nadomjestile su romantičke ideale duha.

Vrhunac je takve književne koncepcije Honore de Balzacova (Onore d Balzak, 1799-1850) zamisao o pisanju Ljudske komedije, gdje pisac pokušava klasificirati neiscrpnu ljudsku stvarnost prema društvenim klasama i profesijama, a u predgovoru ističe želju da književnost preraste u društvenu nauku. Balzacova Ljudska komedija zamisljena je u 26 knjiga i više od stotinu naslova u kojima bi se miješali dokumentarni, romaneskni i teorijski dijelovi. Time što se isti likovi pojavljuju u nekoliko djela, Balzac pridonosi dojmu cjeline svoje zamisli, a likove prikazuje u različitim životnim fazama. Usprkos energiji njegovih junaka, valja naglasiti da je Ljudska komedija sazdana uglavnom od romana neuspjeha, u kojima ima više poraženih nego pobjednika.

U realizmu se romanopisci pretvaraju u istraživače i "povjesničare sadašnjosti", koji za teme svojih djela uzimaju istinite dogadaje. Stendhalov roman Crveno i crno temelji se na događaju zabilježenome u novinskoj kronici, dok je Gustave Flaubertova (Gistav Flober, 1821-1880) Gospoda Bovary (1857.) pisana s nakanom da bude dokumentom o životu u provinciji. Roman je izazvao mnoge rasprave, jer se u njemu nudi novi tip realizma: Flaubert je napisao kritičko djelo koje je pomutilo mir samozadovoljnoga građanskog društva. Zbog visokog stupnja estetiziranosti izraza, Flaubertova se proza često smatra prvim primjerom modernističkoga pisanja.

Realistični roman u engleskoj književnosti

U engleskoj je književnosti viktorijansko razdoblje blisko realističkoj poetici, a najvažniji predstavnici su romanopisci Charles Dickens (Čarlz Dikinz, 1812-1870), William Makepeace Thackeray (Viljem Mejkpis Takeri, 1811-1863) , sestre Charlotte, Emily Jane i Ane Bronte ( Šarlot /1816-1855/; Emili Džejn /1818-1848/ i En /1820-1849/ Bronti ) i (spisateljica) George Eliot (Džordž Eliot pravim imenom Mary Ann Evans, 1819-1880). Iako se ne deklariraju kao realisti, ti pisci u svojim djelima ne samo da opisuju i objašnjavaju englesku stvarnost već i prosvjeduju protiv nje, dajući kritički prikaz socijalnih nepravdi i bijede najnižih društvenih slojeva. Romani poput Dickensova Olivera Twista i Thackerayeva Sajma taštine ponajbolji su primjeri viktorijanske književnosti, koja kombinira društvenu satiru i moralistički pogled na svijet. Ti majstori pripovijedanja isticu se živim opisima karaktera i slikovitim, podrobnim prikazivanjem društvene stvarnosti.

Ruski realizam

Začetak ruskoga realizma u četrdesetim godinama devetnaestoga stoljeća vezan je za preokret koji se zbiva u cjelokupnoj ruskoj knjizevnosti - namjesto romantičarske poezije u središte književnoga zanimanja dolazi pripovjedna proza što svoju građu uzima iz svagdanje društvene zbilje. Razdoblje ruskoga realizma obično se dijeli u tri faze - rani, razvijeni i visoki realizam.

Prvu fazu ili rani realizam obilježava postupni razvoj pripovjednih oblika, a u temama pripovijesti i romana prepoznaju se ostaci romantizma. Nikolaj Vasiljevič Gogolj, 1809-1852. glavni je predstavnik ranoga ruskog realizma, a njegove novele Veceri na majuru kod Dikanjke imaju obilježja prijelaznog razdoblja između romantizma i realizma. Gogoljeva pripovijetka Kabanica, međutim, vazan je datum u povijesti ruskog realizma - u njoj pripovjedač pridaje veliku pozornost pojedinostima pri opisu glavnoga junaka i okoline u kojoj se on kreće.
Ivan Sergejevič Turgenjev, 1818-1883. najvažniji je predstavnik srednje ili razvijene faze ruskog realizma. Znamenit postaje po svojim novelama Lovčevi zapisi u kojima se realističko zanimanje pripovjedača u prikazivanju socijalnopsiholoških tipova miješa s poetiziranim opisima prirode i čovjeka.
Vrhunac ruskoga realizma svakako predstavljaju romanopisci Fjodor Mihajlovič Dostojevski, 1821-1881. i Lav Nikolajevič Tolstoj, 1828 -1910 U svojim je romanima (Bijedni judi, Zločin i kazna, Braća Karamazovi, Idiot, Bjesovi). Dostojevski prošao sve faze ruskoga realizma. Osnovna je tematska crta svih njegovih djela rastakanje ruskoga društva i obitelji, a njegovi likovi nisu tipizirani prosječni predstavnici društva već su to redovito buntovnici, nositelji radikalnih filozofskih ili religijskih uvjerenja. Dostojevski, također, i u načinu pripovijedanja odudara od klasičnoga realističkog modela te u prikazivanju svijesti svojih junaka uvodi tehniku unutrašnjeg monologa. Za Tolstojevo djelo najvazniji su romani Rat i mir i Ana Karenjina. Rat i mir, najveći Tolstojevljev roman, sintetičko je djelo u kojemu se prikazuje velik broj, likova te zbivanja u duljem vremenskom razdoblju. Iako se Tolstoj pojavljuje kao povjesničar što poznaje dokumentarnu građu o Napoleonovim ratovima, Rat i mir nije povijesni roman, već djelo u kojem su najbitniji društvena analiza sadašnjosti i psihologizacija glavnih karaktera. Ana Karenjina, s druge strane, roman je s izrazito suvremenom temom i mnogi tumači smatraju ga modernom romanesknom tragedijom. Fabula je zasnovana na problemu odnosa braka i ljubavi, a u njoj je Tolstoj, putem usporedne priče, ugradio i više tema iz šire društvene stvarnosti Rusije.

Naturalizam

Književnopovijesno razdoblje naturalizma možemo smatrati nastavkom i produžetkom realističkog doba. U razdoblju od 1880. do 1900. godine naturalizam je prisutan kao književni pokret u većini europskih zemalja. Duhovne zasade naturalizam pronalazi, jos dosljednije nego realizam, u pozitivistickom poimanju znanosti, a posebno mjesto u oblikovanju naturalističke poetike zauzima učenje Hippolytea Tainea. Taine, naime, smatra daje čovjek, kao biće koje se nalazi u svijetu osjetilnih pojava, proizvod triju skupina činitelja: naslijeđa (rase), sredine i povijesne situacije. Zadaća naturalističkog pisca, kako je određuje u svojemu djelu Eksperimentalni roman (1880.)

Najvažniji pisac naturalizma, Emile Zola (Emil Zola, 1840-1902), sastoji se u preuzimanju eksperimentalnih metoda iz prirodnih znanosti. Roman je za Zolu neposredno opažanje svega što postoji, dokument stvarnosti i prikaz ljudske svakodnevice: najbolje se to vidi u njegovim vlastitim djelima, romanima Germinal i Therese Raquin. I Zolin sljedbenik, Guy de Maupassant (Gi d Mopasan, 1850-1893), u svojim djelima (Medanske večeri ) i romanima prati naturalističku koncepciju, ali ističe kako književnost ne može prikazati "potpunu istinu", već svaki pisac radi poseban izbor građe i u djelu stvara vlastitu sliku o svijetu.

Značenje realizma i naturalizma u povijesti književnosti

Realizam i naturalizam najvažniji su književni smjerovi u devetnaestome stoljeću, što su uvelike utjecali na književnost do današnjih dana. Roman je postao vladajućom književnom vrstom, a književnost je dobila zadaću ne samo prikazivanja već i kritike stvarnosti - ta realistička namjera često će se u ovome stoljeću krivotvoriti u različitim oblicima tendenciozne socrealističke književnosti. Naposljetku, valja reći da umjetnička važnost Balzacovih i Flaubertovih romana, ili romana Dostojevskoga i Tolstoja, svojom vrijednošću nadilazi granice književne epohe u kojoj su nastali, a svojim neiscrpnim pripovjednim sadrzajima zaokupljuju pozornost suvremenog čitatelja

03.03.2007. u 23:38 • 1 KomentaraPrint#

VAN GUNDULIĆ- OSMAN-DUBRAVKA

. . I
(DŽIVO)
- piše po uzoru na Torquatta Tassa, pripada dubrovačkom baroknom krugu
- rođen je 1589. u Dubrovniku, a umro 1638.
- predstavnik je plemstva, školovao se kod Isusovaca (Camilo Camili mu je bio učitelj)
- započeo je pisanjem ljubavne poezije koju je kasnije spalio
- Djela: mitološke drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida
religiozna poema: Suze sina razmetnoga
prepjev sedam psalama: Pjesni pokorni kralja Davida
pastorala: Dubravka
ep: Osman- Gundulićevo životno djelo


Dubravka
- to je alegorijska pastorala – melodrama u 3 čina, započinje invokacijom
- mjesto radnje: Dubrovnik (Dubrava), događa se u idealnoj utopijskoj zemlji u kojoj žive pastiri i pastirice. Radnja se odvija na dan Sv. Vlaha
- tema: hvalospjev dubrovačkoj slobodi
- likovi: Dubravka- je najljepša pastirica. Od malih nogu voli Miljenka i obećana mu je. U djelu je simbol vlasti i slobode. Ona je idealizirani lik-vila. U djelu nema glavnu ulogu, ali se sva radnja okreće oko nje.
Miljenko- je najljepši među pastirima i simbol je dubrovačkog plemstva. On je hrabar i pravedan, bori se za ljubav svoje voljene i plače radi nje. Čim je saznao da je njezina ruka dana Grdnu poželio se osvetiti. Osjećao se jadnim, potištenim, mislio je da je zlo pobijedilo, ali nije bilo tako, na kraju je ipak dobio svoju Dubravku.
Grdan- ružan i star, ali veoma bogat. Ne zaslužuje Dubravku, željan je vlasti, voli zapovijedati, zao je. Podmitio je suce samo da bi se domogao lijepe Dubravke, pohlepan je. U djelu ima ulogu intriganta ili spletkara koji isprepliće radnju i čini je zanimljivijom.
- Dubravka je prvi put prikazana u Dubrovniku 1628. i ima alegorijsko značenje. Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol plemstva, a Grdan simbolizira obogaćen sloj dubrovačkih građana. Starac Ljubdrag je nosilac Gundulićeve filozofije, pogleda na državu i društvo.

Osman
ep u 20 pjevanja
tu Gundulić prikazuje bitku kod Hoćima i Osmanovu pogiblju, te konačnu propast turske moći
nedostaje XIV. I XV. pjevanje, samo Ivan Mažuranić uspio je nadopuniti XIV. i XV. pjevanje
- inspiracija: poraz Turaka 1621. kod Hoćima od strane poljskog kraljevića Vladislava, simbolično predstavlja pobjedu cijele kršćanske zajednice
TEMA: rat protiv Turaka
borba između dobra i zla ( kršćanstva i islama)
barokni elementi vjerska tematika, prolaznosti, kontrasti: nebo zemlja život – smrt ljubav mržnja, sloboda ropstvo
petrarkistički elementi : opisuje ljepotu žene
mnoštvo epiteta, metafora
abab -ukrštena rima, stihovi osmerci ( 4 stiha, 4 osmerca)
miješanje štokavskog i čakavskog narječja 17. st
ponavljanje, pesimizam
povijesni i kršćanski moralistički ep
lik Osmana predstavlja čovjeka koji je uzvišen nad drugim ljudima, pokušavao se izjednačiti sa Bogom
- Olimp – velike se stvari gube jer nema nikoga da o njima piše
- želja roditelja i djevojaka za slobodom
- prva dva pjevanja imaju filozofski karakter
- Lucifer: kralj pakla
- po Gundulićevoj ideji takav čovjek mora stradati
- Osman je prikazan kao pojedinac (težnjama, svojim shvaćanjem, moralan, unutrašnjem borbama)
- pjesnička kvaliteta, bogati i čist jezik
- Judita = uzoran renesansni ep , Osman - uzoran barokni ep
- U svoje doba Osman nije tiskan, ali ipak je to djelo bio najčitaniji tekst starog Dubrovnika
- ukrasni epiteti
- antiteze: Osman – Vladislav, Krunoslava – Sokolica
- razlike sadašnjost – prošlost, život – smrt
LIKOVI:
Ali-paša nije povijesna ličnost, Gundulić u Osmanu detaljno opisuje njegov put preko prošlogodišnjeg bojišta (za sklapanje mira) taj mir je u stvarnosti sklopljen nakon Osmanove smrti
Kazlar aga - nadstojnik za sultanova harema, on u epu putuje na Balkan da traži ljepotice za sultanov harem, on u epu provodi otmicu Sunčanice i susreće jednom Sokolicu
Sokolica - romantična bojnica, zaljubljena je u Osmana, začarala je čak Vladislava svojom ljepotom, kupanje njenih bojnica je značajan prizor u Osmanu
Krunoslava - zaručnica Krevskog; poziva na dvoboj Osmana kad je ču1a da je zatočio njezinog zaručnika
Sunčanica - treće važno žensko lice, kćer Ljubdraga, uzima je Kaziar-aga za Osmanov harem ona je samo još jedna hrvatska robinja
Vladislav - poljski kraljević, u starosti nije uopće sudjelovao u bitci kad bi joj podigao moral nakon bitke, nema neku važniju ulogu u Osmanu, znameniti prizor kad zatiče Sokolicu na kupanju
Korevski - zarobljenik, uspio je pobjeći uz pomoć svoje supruge i nekog Grka
***OSMAN***
-ep u 20 pjevanja - 14. i 15. pjevanje nedostaju - nadopunjuje ih Pjerko Sorkočević, a kasnije
bolju nadopunu piše Ivan Mažuranić;
-ep je inspiriran bitkom kod Hoćima, borbom između Osmana II.-Turske i Vladislava - Poljske
==> Turska je doživjela teži poraz;
-postoje 2 teorije zašto 14. i 15. pjevanje ne postoje :
1.da je Gundulić napisao 2 epa koja je kasnije htio spojiti (Osmanijada i Vladislavijada)
2.politički razlozi neizdavanja djela kojega se središnji dio poslije izgubio;
-kompozicija je utemeljena na 2 fabule :
1. povijesni događaji vezani uz bitku i posljedice bitke
2. idilično - viteški događaji koji su plod piščeve mašte;

-u 'Osmanu' je pojam slobode puno širi nego u 'Dubravci' = u 'Dubravci' on slavi slobodu Dubrovnika, a u 'Osmanu' on slavi pobjedu kršćanstva nad Islamom;
-djelo je pisano četverostihom, osmerac - utjecaj narodne poezije
-jezik - miješanje štokavskog i čakavskog govora


03.03.2007. u 23:34 • 0 KomentaraPrint#

Vesna Parun


(Zlarin, 10. travnja 1922.), hrvatska pjesnikinja

Život

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Bibliografija
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Poezija
• "Zore i vihori", 1947.,
• "Pjesme", 1948.,
• "Crna maslina", 1955.,
• "Vidrama vjerna", 1957.,
• "Ropstvo", 1957.,
• "Pusti da otpočinem", 1958.,
• "Ti i nikad", 1959.,
• "Koralj vraćen moru", 1959.,
• "Konjanik", 1961.,
• "Jao jutro", 1963.,
• "Bila sam dječak", 1963.,
• "Vjetar Trakije", 1964.,
• "Pjesme", 1964.,
• "Gong", 1966.,
• "Otvorena vrata", 1968.,
• "Ukleti dažd", 1969.,
• "Tragom Magde Isanos", 1971.,
• "Sto soneta", 1972.,
• "I prolazim životom", 1972.,
• "Stid me je umrijeti", 1974.,
• "Olovni golub", 1975.,
• "Apokaliptičke basne", 1976.,
• "Ljubav bijela kost", 1978.,
• "Čitač snova", 1978.,
• "Izabrane pjesme", 1979.,
• "Mapa Magdica", 1979.,
• "Šum krila, šum vode", 1981.,
• "Salto mortale", 1981.,
• "Izabrana djela", 1982.,
• "Grad na Durmitoru", 1988.,
• "Kasfalpirova zemlja", 1989.,
• "Indigo grad", 1990.,
• "Sonetni vijenci", 1991.,
• "Tronožac koji hoda", 1993.,
• "Začarana čarobnica", 1993.,
• "Izbor iz djela", 1995.,
• "Ptica vremena", 1996.,
• "Smijeh od smrti jači", 1997.,
• "Pelin basne", 1998.,
• "Spužvica i spužva", 1999.,
• "Političko Valentinovo", 2000.,
• "Grijeh smrti",2000..
Proza]
• "Pod muškim kišobranom", 1987.,
• "Krv svjedoka", 1988.,
• "Hrvatska kraljica", 1999.,
• "Noć za pakost - moj život u 40 vreća", 2001.
Dječja poezija
• "Patka Zlatka", 1957.,
• "Tuga i radost šume", 1958.,
• "Zec mudrijan", 1958.,
• "Kornjačin oklop", 1958.,
• "Mačak Džingiskan i Miki Trasi", 1968.,
• "Mačak na mjesecu", 1969.,
• "Miki Trasi i baka Pim Bako", 1968.,
• "Miki slavni kapetan", 1970.,
• "Karneval u Kukljici", 1974.,
• "Poznanstvo s danima malog Maksima", 1974.,
• "Igre pred oluju", 1979.,
• "Dvanaest slikovnica o psima", 1983.,
• "Hoću ljutić, neću mak", 1983.,
• "Roda u školi", 1988.,
• "Pokraj Kupe kad se vrapci skupe", 1989.,
• "Moj prijatelj šišmiš", 1990.,
• "Uspavanka za poljubac", 1995.,
• "Kroz prozorčić zime", 1995.,
• "Pčela, duga i mlin", 1997.,
• "Tri morske pustolovke", 2000.,
• "Morska kočijica", 2001.
Dramska djela (izvedena)
• "Marija i mornar",
• "Apsirt",
• "Magareći otok, oliti homo homini asinus",
• "Škola za skitnice".

VESNA PARUN
Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 1922. Gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu, a u Zagrebu je studirala romanistiku i filozofiju. Piše poeziju u kojoj je i poezija za djecu i satirična poezija, kao i prozu, drame, eseje i kritike. Prevoditeljica je sa slovenskog, bugarskog, francuskog i njemačkog jezika. Njezinih 11 pjesničkih zbirki prevedeno je na strane jezike. Napisala je i dvije prozne knjige, i 19 djela za djecu. Imala je nekoliko samostalnih izložbi slika. Vesna Parun je od 1947. godine slobodna književnica, dopisna je članica HAZU-a i dobitnica brojnih nagrada. Za autobiografsku prozu "Noć za pakost - moj život u četrdeset vreća" primila je u junu 2002. Nagradu grada Zagreba. Dobitnica je nagrade Društva hrvatskih književnika "Tin Ujević" za najbolju zbirku poezije za godinu 2003, "Suze putuju" (2002).

Objavljena poezija:

Zore i vihori (1947.); Pjesme (1948.); Crna maslina (1955.); Vidrama vjerna (1957.); Ropstvo (1957.); Jao jutro (1963.); Bila sam dječak (1963.); Vjetar Trakije (1964.); Pjesme (1964.); Gong (1966.); Otvorena vrata (1968.); Ukleti dažd (1969.); Sto soneta (1972.); I prolazim životom (1972.); Stid me je umrijeti (1974.); Olovni golub (1975.); Apokaliptične basne (1976.); Ljubav bijela kost (1978.); Čitač snova (1978.); Izabrane pjesme (1979.); Šum krila, šum vode (1981.); Salto mortale (1981.); Poezija (1988.); Kasfalpirova zemlja (1989.); Sonetni vijenci (1991.); Začarana čarobnica (1993.); Tronožac koji hoda (1993.); Izbor iz djela (1995.); Ptica vremena (1996.); Smijeh od smrti jači (1997.); Mozak u torbi (2001.); Suze putuju (2002), Bubnjevi umjesto srca (2004.).





Vjera u riječ


I kad je najlakše reći da je luda naša najveća pjesnikinja, u njezinoj ludosti puti su joj i dalje čisti, pogled jasan i misao prodorna

Vesna Parun, Noć za pakost, Matica hrvatska, 2001.


Iščitao sam knjigu Noć za pakost u nekih pet dana i svaki mi je dan bilo sve teže uzimati je u ruke i slušati što mi govori. Gotovo su olovne te stranice na kojima Vesna Parun piše o svom životu. Magičan je odabir riječi, na što je sve teže naići u stvarnošću i činjenicama opsjednutom svijetu, i čitava se priča doima kao nešto doživljeno u polusnu.

Možda je glupo i spominjati, ali rečenica gospođe Parun pjesnička je. Ovi autobiografski zapisi teku poput pjesme, svaka je riječ na svome mjestu, nema ni jednog zareza koji smeta, ni jednog slučajnog slova. Sjećanje i jest takvo, lelujavo i nejasno. Život se i ne može drukčije ispisati nego kao da je proživljen. Snaga koja izlazi iz njezinih rečenica očaravajuća je, a nježnost i ranjivost zavodne. Klupko u koje je zaplela svoju priču mijenja boje poput kameleona, čas je žuto i zeleno, proljetno, a čas dubinski plavo i sivo, izgubljeno. Na jednoj stranici sja jutarnje sunce, a na sljedećoj hara oluja na putu do Dubrave i Studentskoga grada.

Djetinjstvo u zlarinskom draču koje je opisala dozvavši ponovno neprospavane otočke noći te svjetovi Prvića, Šibenika i Splita do kojih je došla kasnije, postaju oživotvoreni mitovi u kojima se pojavljuju motivi kojima će njezine pjesme svakoga moći odvesti na šetnju po stazama što ih je s bratom, a kasnije i sama, ugazila. Kopajući tako po svojim sjećanjima, koristeći riječi svojih pjesama, prikazala je mnoge dane i noći u kojima se rodilo ponešto od onoga što svi o Vesni Parun znamo, ili mislimo da znamo. Neke od tih silnih priča, zapravo legendi, tek u ovoj knjizi dobivaju smisao i objašnjenje, dok će se neke tek izroditi. Ne treba u to sumnjati, jer zanimanje za život Vesne Parun veliko je kao i za njezine ispisane riječi, a upravo s obzirom na karakter njezina pisanja, riječ je zaista o jednoj te istoj zanimaciji. Iako u ovoj knjizi čitatelj mora barem malo osjetiti njezinu maniju proganjanja te stoga i konstantno bježanje pjesnikinje pred onime koji se predstavlja kao Nepoznat Netko (bio to san, fantom, Krleža ili demon, nije važno), jedna je stvar uvijek prisutna i u jednome je stalna, a to je, dakako, vjera u riječi. Od riječi – ne odustaje. Njezina satira posve sigurno predstavlja najbolje političke komentare u hrvatskoj književnosti. Dok se čak i Miljenko Jergović pomalo pretenciozno (u stvari potpuno pretenciozno) bavi komentarom suvremenoga hrvatskog života analizirajući izbore za miss i sportska natjecanja u svojoj kompromisima prepunoj novinarskoj formi, pjesnikinja Parun pravim riječima opisuje stvarnost u kojoj živimo.

Jedna od ispisanih epizoda, ona u kojoj glavnu riječ vodi banda sa «Zvenče»: Helada, Himena i gospođa majka uz čitav niz pomoćnika i pomagala, čini se predugom. Ali ne predugom u knjizi, već predugom u njezinu životu. Čitajući o njihovim zajedničkim nastupima u ITD-u, na Šibenskom festivalu, radu na osnivanju teatra Pimbako i sličnome, kao da se čita o nejakoj Vesni Parun koja ne zna što hoće te pušta drugima da je vode kao sljepicu. Zanimljivo je čitati o sumnjama i istinama koje su joj se tada prikazivale. Analitičnost i prikupljanje dokaza za jalovu optužbu daju osjećaj sigurnosti, a ne obratno, kako bi se možda moglo zaključiti. Trenutak odustajanja zapravo je trenutak bacanja spasonosnog koluta zdravom razumu.

No, ima u ovoj knjizi i mnogo veselijih razdoblja, a jedan od najljepših je Vesnino druženje s Adnanom, mladim Sirijcem, studentom medicine u Zagrebu. Njega je, kaže, našla na cesti i on je u njezinoj Badelovoj 15 (danas Ulici Vile Velebita) pronašao svoj dugogodišnji zagrebački kutak. Njihova je veza, a pametnije je reći povezanost, možda nešto za čim je ona svih tih godina išla, osjećajući da se negdje u daljini, negdje niz stazu ipak nalaze sve te školjke o kojima je u djetinjstvu od mora (brata) učila. Uloge koje su Adnan i Vesna igrali prikrivaju čitav spektar života, od trenutka kad je on njoj bio brat, a ona njemu majka do onoga kraja kad je ona njemu mahala na rastanku s prozora. Za učenje hrvatski Adnan nije mogao naći bolju učiteljicu, a kad Vesna opisuje njihove igre riječima u kojima se posve jasno pokazuje stupanj njihovog razumijevanja i intimnosti, mladi se student medicine pretvara u odjednom ispunjenu želju, u nekoga na koga svi čekamo.

Njihova povezanost krojila se u zajedničkim ispunjavanjima sportske prognoze, čitanju poezije i dugim ispitivanjima pred njegove ispite. Ono na što je nabasala u njemu, bio je svijet za koji je mislila da je izgubljen, bilo je takvo prijateljstvo da joj se sva pitanja koja o toj temi postavlja u ovoj knjizi čine suvišnima. Njemu se Vesna Parun uputila prije nekoliko mjeseci, kad je odlučila otići iz Zagreba u kojem su je svakojakim imenima zvali. Na svoju sramotu. Gubitak majke početak je jednog od najtužnijih i najranjivijih razdoblja njezina života, vrijeme u kojem je otvorena meta i kada se svom snagom moglo navaliti na njezino goloruko cvijeće. Izašla je i s time na kraj, nekako da bi je na kraju izdala njezina zvijezda – Štitnjača, kako je sama zove.

I kad je najlakše reći da je luda naša najveća pjesnikinja, u njezinoj ludosti puti su joj i dalje čisti, pogled jasan i misao prodorna. Unatoč ludosti ona govori još luđe, u zemlji u kojoj je najljepše šutjeti, unatoč ludosti ona govori glasnije, u zemlji u kojoj tišina više nije samo odobravanje, već i poticanje.
(Zvonimir Dobrović)

KNJIŽEVNOST Znamenita hrvatska pjesnikinja objavljuje i u 85. godini života
Vesna Parun napisala vlastitu parapovijest






Boraveći dulje u Zagorju, među kajkavcima, nehotice oplemenih svoju samouvjerenu štokavštinu. Makar u proznom tkanju. Lirika ko lirika, svoja je i kad je na izdisaju”, napisala je u jednom od svojih “kupčeka”, tj. prozno-lirskih zapisa Vesna Parun u najnovijoj knjizi “Topuzina”. Tu je knjigu pisala u bolničkim posteljama Topuskog i Stubičkih Toplica, a objavila u godini kada slavi 85. rođendan i 60 godina od objave prve zbirke “Zore i vihori”.

Vrhunska liričarka
I u “Topuzini” V. Parun je vrhunska liričarka koja neukrotivo progovara pjesmom u prozi, ali i angažiranim aforizmima. Iz zapisa kojima iskreno portretira nepokretnost i dopisuje autobiografiju moglo bi se pouzdanim uredničkim škarama izrezati i nekoliko lirskih zbirki.

Osamljenost
“Za kršćanstvo je presudno Trojstvo, za košarku trica, za Pitagorin poučak trokut. Samo na “trećem oku” nemam još mrenu” piše hrvatska pjesnikinja i trpko dodaje: “Pisanje ti zamjenjuje mnoga mala prijateljstva, ali ne može ona velika. Zato si sve osamljeniji. Osobito kad vrijeme za velika prijateljstva mine, a mala te se poput karikaturnih nadomjestaka nameću, ne videć koliko su izlišna.”

Priznaje Vesna i Zagrebu da nikada nije bio nekulturan, nego je samo katkad u njemu bilo premalo parkirališta za kulturu, te sugerira ministru Primorcu da u osnovnu školu uvede predmet: gimnastiku jezika.

Ima “Topuzina” i vedrijih tema. Tako Vesna piše: “Bili smo najprije u opancima. Zatim u Batinim gumenjacima. Potom u vojničkim čizmama. Narodu su stopala toliko učvrsla, da sad može hodati i bos.”

A u vlastitoj “parapovijesti” napisala je i ove rečenice: “Nikola Šop je najspiritualniji pjesnik hrvatski. Pitala sam se puna strahopoštovanja: kako li je stihu uzlijetati iz invalidskih kolica? Danas znam: bila su to ne kolica, već kola Velikog medvjeda. Mali je medvjed čekao, namijenjen za mene. Ovdje, iz Medvednice.”

Dosljedno za intelektualno i moralno poštenje
Vesna Parun svojim je javnim i književnim angažmanom mnogo učinila za stvaralačku slobodu, jer već godinama intenzivno polemizira kao izdvojeni pojedinac s najuglednijim političarima i kulturnim poslenicima u Hrvatskoj / Parunova smatra da je cijela jedna generacija između dva velika rata živjela i stvarala pošteno, beskompromisno i doslovce s glavom u torbi, za razliku od današnjih koji okreću lice od istine, te žive s mozgom u torbi / Književnost drugog tisućljeća suviše se oslanja na politiku i povijest kao na štake, te ne svjedoči o golim ljudskim sudbinama / Književnik ne smije i ne može biti informatički i ispolitizirani robot bez smisla i osjećajne svrhe
Vesna Parun nedvojbeno pripada književnoj generaciji koja se je oslanjala na europska iskustva pjesništva između dva svjetska rata. Stoga je ne jednom imala problema sa socrealističkom kritikom. Poslije knjige pjesama »Zore i vihori« iz 1947. godine njen, s jedne strane, lirizam »začarane čarobnice«, a s druge strane personalni naturalizam te želja da se živi bez tutorstva, u skladu s vlastitim osjećajima, dovodi ju u prisilnu izolaciju, jer je onodobna kritika proglašava nepodobnom, suviše artističnom i dekadentnom.
Činjenica jest da je Parunova svoje zaziranje od svih ideoloških projekcija zadržala do ovih naših dana, kada objavljuje svoju najnoviju knjigu satiričnih pjesama i basna s provokativnim naslovom »Mozak u torbi«. I ovaj put s njom nema »zezanja«. Ako joj slijedite korake, ona će poletjeti kao što je to najavila 1997. godine u knjizi »Smijeh jači od smrti«. Vesna Parun jednostavno ne želi šutjeti, želi govoriti, želi pisati, a to je po njenu mišljenju zadaća pisca koji se treba držati načela individualizma i potpune slobode stvaranja.
Danas je bjelodano da je Vesna Parun svojim javnim i književnim angažmanom mnogo učinila za stvaralačku slobodu, jer već godinama intenzivno polemizira kao izdvojeni pojedinac s najuglednijim političarima i kulturnim poslenicima u Hrvatskoj. Njen ljubavni hedonizam sa složenom metaforikom, prenapučenom sintaksom, odnosno ljubavnom raspjevanošću, povremeno je napuštala i poželjela satirički propjevati. Uvijek da bi ukazala ne neke anomalije u društvu i književnom »društvancu«.
Kao što je nekad bila protiv rata i tragičnog gubitka mladih života, danas je protiv hipokrizije, korupcije i vlastohlepstva. Posebno joj je draga književna vrsta basna kojom se vraća životu i prirodi i tu je posebno oštra. Posredovanjem te vrste ne će više sentimentalno i erotski apelirati, već će se zalagati za sve zanemarene ideje koje često nadilaze pučkovaroški karakter naše književne i političke scene.
Parunova u tom smislu smatra da je cijela jedna generacija između dva velika rata živjela i stvarala pošteno, beskompromisno i doslovce s glavom u torbi (pri tom misli na stilsko razdoblje moderne i »književnih mučenika« Josipa Kozarca, Janka Leskovara, A. G. Matoša, Vladimira Vidrića, Frana Galovića, Tina Ujevića i Janka Polića Kamova) za razliku od današnjih koji okreću lice od istine, te žive s mozgom u torbi.
Na njenu putu od ljubavne lirike i snažnih mediteranskih osjećaja do oštre satire pune ugriza i gorke duhovitosti sustizale su je i razne objede. Ali, kao što su se političari mijenjali, Parunova je ustrajno trajala ne zagubivši svoj ugled. Najnovija potvrda toga jest posjet izaslanika predsjednika Republike Mesića Zdravka Jelenovića, koji je Parunovu posjetio ovih dana u Klinici za traumatologiju, gdje se pjesnikinja oporavlja od operacije.
Naime, poetesa je prošli tjedan imala nezgodu. Pala je pred samo predstavljanje svoje najnovije knjige i slomila kuk. Priredbu je ipak izdržala do kraja trpeći bolove. Kao da je osjećala da mora biti dosljedna te na moguće nove objede »resko« odgovoriti, jer, po njenim riječima, lirika i satira dva su lica jedne stvarnosti. To je ujedno njena sudbina i sudbina manjeg broja intelektualaca u našemu društvu: biti dosljedan u borbi za intelektualno i moralno poštenje na ovim našim prostorima gdje je sudbinu ljudi krojila politika. Jedno je sigurno, Vesni Parun i ubuduće neće nedostati intrigantnih tema.
Ona će i nadalje uživati u simbiozi trageda i klauna. Bit će pjesnikinja koja je uvijek bila za tlo, ali ne i za krv, te će ismijavati šarm divljih zvijeri koje neprestance čine pobunu protiv razuma. Poznata je i Paruničino polemičko zalaganje, koje ohrabruje i druge, za poštenija i realnija autorska prava te za mogućnost da umjetnici žive isključivo od svoga rada.
Knjiga »Mozak u torbi«, koja je izišla u nakladi zagrebačkog Stajer-grafa, na naslovnici prikazuje pjesnikinju kako hrani patke u potoku Topličica u Stubičkim Toplicama, gdje je stambeno nezbrinuta Parunova živjela sve do nesretnog pada ovih dana. Pjesnikinja to komentira na sebi svojstven način: na ovitku je s patkama, a iz Zagreba ju hrane patkama.
Izgledno je da će i ubuduće umjetnici u nas češće i žešće posezati za satirom kao jedinim utočištem, i to zbog svojih nerješivih egzistencijalnih problema. Upravo kao što je to činila i čini Vesna Parun, koja je u tegobnim životnim dramama krojila »aršine« drugima, vrsno baratajući alegorijom i satirom. Bio je to uvijek odgovor »nedodirljivima«: gradu, obitelji, književnim suvremenicima, ideolozima i političarima, vlasti i njezinim slugama.
Najnovija knjiga zadržava satire i basne koje »šibaju« upravo te protagoniste u našim životima. Oni su u tim radovima zastrti životinjskim silhuetama, jer doista nose mozak u torbi, a pendrek u nogavici. Što još reći, treba se čuvati »pseće ljudskosti i ljudskih psina s lavežom«, kako je to na predstavljanju svoje knjige rekla autorica.
Da zaključimo, za Vesnu Parun književnost drugog tisućljeća suviše se oslanja na politiku i povijest kao na štake, te ne svjedoči o golim ljudskim sudbinama. Za nju, kao i za nas, književnik ne smije i ne može biti informatički i ispolitizirani robot bez smisla i osjećajne svrhe.

I
novom knjigom »Topu-
zina« Vesna Parun pod-
sjeća na sebe. Sebe je-
dinstvenu. »Što se mene ti-
če, blizu i daleko nemaju
jednako vrednovanje kao
prije. Daleko mi je sve što
ne mogu dodirnuti. Blizu
mi je ono što mogu čuti. –
Oči su ionako poluzatvore-
ne. Što je trebalo vidjeti,
vidio si.«
Vesna Parun stasala je
kao »začarana čarobnica«
i poetesa »bokorne meta-
fore«, ali se ubrzo prihvati-
la načela nekontroliranog
individualizma i potpune
slobode pisanja.
Suvremenost je ne zbu-
njuje, dapače, smatra da
informatički i ispolitizira-
no zatucani roboti, bez
smisla i osjećaja, nemaju
šanse. Iako, šansa se pruža
kao otvorena ruka. Ruka
koju iznovice pruža Vesna
Parun.
U naše doba više niko-
mu ne pada na pamet da je
prozovu artističnom i de-
kadentnom samo zato što
zazire od svih političkih
predilekcija. Čudovita Ves-
na Parun zagovarala je lju-
bavni hedonizam kada to
nikomu nije trebalo i već
je time utrla neke putove.
Uvijek protiv hipokrizi-
je, korupcije i vlastohlep-
stva, pa i kada je basnovi-
ta. Pa baš ovim augmenta-
tivom u naslovu »Topuzi-
na« Vesna želi pridonijeti
regeneraciji građanske po-
slušnosti. I ne samo to, nu-
di nam spektar sržne misli
o svijetu i njegovim boljka-
ma: »bolje da mali veli-
kom/ stane na žulj,/nego
da obojica/upadnu u mu-
lj«.
Vesna Parun nije uvijek
drzovita kontrašica, ona
će nas, vođena svojim unu-
tarnjim porivom, po viš-
njem pravilu, oplahnuti i
utješiti dubokom misaono-
šću. Riječ je o njenu boga-
tom životnom iskustvu i
našem poljuljanom mora-
lu. Stoga joj naša opscena
znatiželja nikada neće
zamjeriti.
Njene intelektualne pos-
lovice, njen rascvat misli
imaju svoju protežnost i
onda kada nam nedostaje
životnih participacija. Pa,
za Boga miloga, baš je sto-
ga volimo

Prije sedam desetljeća s "Pramaljećem" u "Anđelu čuvaru" odvažno si i nenadmašno počela broditi ovim jedinim i počesto neveselim svijetom i tkati začudnu, iznimno bistru i plodonosnu rijeku nezaboravnih stihova i antologijskih pjesama u jeziku hrvatskome, piše u rođendanskoj čestitki dopredsjednik DHK Anđelko Novaković. Naime, Vesna Parun pjesmu Pramaljeće objavila je u osnovnoj školi u listu "Anđeo čuvar" (1932.).
Prvu zbirku pjesama Zore i vihori objavila je 1947. Od tada je objavila na desetke knjiga pjesma. Prevodila je poeziju sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga jezika, ostvarivši vrhunske prijevode Goethea, Heinea i Rilkea. Za pjesnički rad dobila je brojne nagrade.

Ona je, naime, objavila sedamdeset knjiga; mnoge su prevedene na druge jezike, a i ona je prevodila strane pjesnike na hrvatski. Od prve zbirke Vesna Parun antologijska je pjesnikinja. Piše i danas. Nadmoćno, raskošno, skladno, beskompromisno, ali blisko i lirski neponovljivo toplo, istodobno. Naraštaji ljubitelja hrvatske književnosti, osobito pjesništva, znaju naizust njezine stihove. Bez obzira na njezin stalan otpor uniformiranju i svrstavanju, Vesna Parun, slažu se svi, vrijednošću svojega djela, nacionalno je blago.

Ipak, već dvije i pol godine velika je pjesnikinja vezana uz postelju, u tragičnom stanju, najprije u Stubičkim Toplicama, sada u staračkom domu na Krku. I dalje, unatoč svemu, stvara moćne, neponovljive stihove. No njezino je ljudsko i stvaralačko dostojanstvo ugroženo.

PJESME

Ne pitaj više


Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.


Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.


Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.


Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.


Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu

VESNA PARUN-TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE
U pjesmi pjesnikinja se obraća svojoj suparnici, ali ne s mržnjom i ljutnjom, nego puna razumijevanja s molbom da usreći voljenog muškarca kad ona to nije mogla. Riječ je dakle o pobjedi ljudskosti, topline i ljubavi nad vlastitom sebičnošću i povrijeđenom ponosu. A kad bi svaki pojedinac u sebi to postigao, svijet ne bi bio ružan i ne bi bilo gorko biti čovjekom. Zbog afirmiranja pozitivnih ljudskih vrijednosti, jednostavnog izraza i općeljudskih tema pjesme V . Parun bliske su mnogim čitateljima.


Dom na cesti

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.
Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

MANIFEST LJUBAVI
R. Raljinu

Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
Stare trublje proljeća, mlada zvona slobode
Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri
Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.

Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti!
Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini.
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.



NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničeg sjećati.
Samo ćemo živjeti.

ČOVJEK KOJEGA PROGONI VATRA

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

VESNA PARUN
KAD BUDEM DVONOŽAC
Kad budem opet hodala
na svoje dvije nožice,
bit će to najprije obala
potoka Topličice.
Kad divlje patke pozdravim
i za potomstvo ih upitam,
i još poneke obavim
sitnice, uz dnevni ritam,
na školski ću se popet krov
u Gornjoj ili u Donjoj Stubici.
Bi će to Džingiskanu mačku izazov.
Zatim na more krenut ću, k Ljubici
s kojom u školu hodih pučku.
Pa s dvije Lesi i Anđelkom - na vrh, na Učku!



GONG

Časovi mog života - zrnje brojanica
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni

Draguljari, možete li da napravite
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć

KAMENE USTAJ
Probudi se, kamene,
Nebesa pozlati!
Stari nam most
Iz pepela vrati.
Neretvo, rijeko zelenih očiju,
Široko rastvori ih, stani!
Taj srpanjski dan neka bude tvoj blagdan,
Na ranu melem zvjezdani.
Neretvo vodo, još od davnine
Daleko čulo se nije
Čovjek da ’zgine, kamen da uskrsne,
A srce u kamenu bije.
Zaplivaj, labude,
Cvijete dugovrati,
Val joj razigran
Do ušća isprati.
O, ustaj kamene,
Iz praha se vrati!
Dok padao si
Znali smo:
Iz mrtvih
Ti ćeš ustati!
Ide zima
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
šumu ima.
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
majku ima.
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
krzno ima.

Ovdje imamo primjer pjesme koja se upravo školski vidljivo bavi poetskom strukturom. Upotreba riječi izvađena je iz konteksta banalnog označavanja pojava iz okolice; zima više nije samo godišnje doba, već i gradivni materijal pjesme, cigla koja se u suodnosu sa ide zrcalno simetrično prebacuje u novi red (zima-ide : ide-zima), a zatim se sve zajedno simetrično translatira u novu kiticu, i tako do kraja pjesme. Mali zekan je središnje sidro koje dinamizira kompoziciju svake kitice: iznad njega su (uvijek) dva reda, a ispod jedan; on kao jedna velika boja (zelena, na našem primjeru) ravnotežno odgovara dvjema dvostruko manjim bojama (gore: plava+žuta, dolje: ljubičasta+crvena), dakle odnos težina je uvijek 2=1+1. Napokon, preostala riječ je ona živa tvar u pjesmi koja je slobodna i koja se mijenja (šumu, majku, krzno) koju smo označili jednom bojom (ljubičastom) ali kroz različite tonove. Ipak, i taj živi oblik nema autonomnu volju, već se pokorava metrici kompozicijske strukture cijele pjesme, odnosno dozvoljenom broju slogova: kada bi umjesto šumu pisalo šumicu (slog više), ta bi riječ bila strano tijelo koje ne poštuje zakone okolice u kojoj živi, i okolica bi ju odbacila.
Zbog svega toga, veoma je bitno da se pri analizi pjesme ne povedemo samo za značenjem riječi, i ne odvedemo razgovor k zečićima i njihovim repićima i mamama, jer tada ne prepoznajemo suštinsku razliku poezije i proze (a i proza nudi mnogo više materijala od doslovnog značenja pojedinih riječi). Još jednom: šumu je za pjesmu od fundamentalne različitosti od šumicu, i ako u interpretaciji obje riječi tretiramo kao jednako važne kroz pitanja: "Što sve ima mali zec (čak ne ni zekan)?", onda smo posve promašili smisao analize poezije, i vjerojatno čak i djeci zatvaramo za sva vremena mogućnost da ikada više u kasnijem životu upoznaju svu strukturalnu slojevitost umjetnosti i uživaju u njoj.

03.03.2007. u 23:31 • 1 KomentaraPrint#

Jure Kaštelan


Rođen: 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša
Preminuo: 24. veljače 1990. u Zagrebu

O Juri Kaštelanu:

18. prosinca 1919. godine rodio se u Zakučcu pokraj Omiša Jure Kaštelan. Rodio se u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj Kneževini, u vremenu kada su u književnosti, osobito u pjesništvu, vijali vjetrovi moderniteta. I upravo će te dvije odrednice - prostor i vrijeme, i sve ono što one sa sobom i u sebi nose - biti uzori, izvorišta i konstante Kaštelanove poezije. Radost i patnja stvaranja.
"More, rijeka Cetina i Mosor planina određuje geografsku strukturu Poljica. To je kraj iznimne prirodne ljepote i bogate prošlosti, drevna Poljička Republika - jedinstvena po svome unutarnjem demokratskom uređenju. (…) Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača. Legenda Mile Gojsalića i Titovih partizana. (…)
Stanovnici Poljica su Hrvati i svoj jezik oduvijek zovu: hrvatski. Staro pučko pismo je poljička bosančica, a glagoljicu gaje narodni popovi glagoljaši, koji stoljeća "glagoljaju hrvatsku misu". Priko, na ušću Cetine, sa starohrvatskom crkvom sv. Petra i glagoljaškim sjemeništem, ostalo je kroz stoljeća rasadište pismenosti i narodnoga duha (…)" (J. Kaštelan, Predgovor, Poljički zbornik, 1968.)

Tradicija "rasadišta pismenosti i narodnoga duha", autentičnost i spontanost narodne lirske pjesme i epski objektivizam npr. Kačićeve pučke pjesmarice naći će svoje mjesto u modernoj i suvremenoj poeziji 20. st. kojoj je Jure Kaštelan autentični predstavnik. Život i sva ona životnost, njezina složenost i jednostavnost što ih život sobom nosi i vezuje uz sebe, postaju trajni izazov pjesnika Kaštelana. Stvarnost koja postaje jezik, i jezik koji postaje stvarnost (činjenica i istina), očaravaju Kaštelana i on se upušta u pustolovinu pisanja stihova koja mu postaje nužnost, kao disanje i kucanje srca. Kaštelan, čovjek, pjesnik i znanstvenik, vjeruje u poeziju:

Poezija je zarazna. Ona je u službi života.
Poezija je u životu. Ona je ispred života.
Postoji razlog poezije: to je razlog dobra.
(P. Éluard)

Tako Kaštelanova poezija nosi korijene narodnoga iskustva, ona je odraz "ljudske situacije", krvavi krik svoga vremena, ali i samospoznaja čovjeka i pjesnika. Ta poezija je individualna i kolektivna i na najbolji mogući način pokazuje da poezija, i kada je najintimnija, nije privatna. Kaštelan će jednom reći: Morao bih govoriti o sebi. (Autokritika). I govorit će, a istovremeno će biti uronjen, svojim djelom i svojim životom, u "krvavu" društvenu zbilju i kataklizmu svoga i prošloga vremena, svoga naroda i svijeta, i ostati Tvrđava koja se ne predaje/ tvrđava s jedinom zastavom srca. Jure Kaštelan pisao je i drame, prevodio, pisao znanstvene monografije, eseje, studije i članke, s Bonaventurom Dudom uredio kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, ali je u svemu, i prije svega Pjesnik.

Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.), hrvatski pjesnik
Do 1980. godine voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme i lektor na Sorboni. U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim proširuje europskim vidicima (Lorca). Spoj moderniteta i narodne umjetnosti nalazimo u poemi "Tifusari". Jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pjesničkog izraza. Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je nazočna mitska koncepcija. Prevodio je s ruskog i talijanskog.
Zbirke]
• "Crveni konj",
• "Pijetao na krovu",
• "Biti ili ne",
• "Malo kamena i puno snova",
• "Divlje oko",
• "Čudo i smrt".

Gromada od pjesnika
U pjesmi ”Autokritika” Jure Kaštelan zapisao je samo jedan stih: ”Morao bih govoriti o sebi”, koji neodoljivo podsjeća na onu Sokratovu ”Spoznaj samog sebe”. Jure Kaštelan je cijelog života govorio o sebi kroz svoje stihove, a otkako ga više nema među živima o njemu govore samo njegove pjesme.

Jure Kaštelan
Evo, navršilo se četrnaest godina od smrti tog velikog hrvatskog pjesnika. Jure Kaštelan je umro 24. veljače 1990. godine, pred samu ”eksploziju dinamita”, tako da na sreću nije doživio ono najmračnije iz svoje poezije.
No, krenimo redom.
Jure Kaštelan rođen je 18. prosinca 1919. godine u Zakučcu, blizu Omiša, u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj kneževini. ”Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača, legendu Mile Gojsalića i Titovih partizana”, napisao je Kaštelan u predgovoru Poljičkog zbornika.
Jure je prvo od osmero preživjele djece svojih roditelja. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji. Osnovno školovanje započeo je u negdašnjem glagoljaškom sjemeništu na Priku, a završio u Gatima. Uz pomoć strica don Stipe Kaštelana, povjesničara i autora dramske trilogije o poljičkoj prošlosti, upisuje se 1930. godine u Dijecezensko sjemenište u Splitu. No, 1936. godine napušta sjemenište i upisuje sedmi razred Državne klasične gimnazije u Splitu, gdje završava osmi razred i polaže maturu 1938. godine. Za vrijeme gimnazijskog školovanja aktivni je član literarne grupe ”Natko Nodilo” i glavni urednik časopisa ”Sjeme”.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje tzv. šesnaestu grupu predmeta, koja je obuhvaćala historiju južnoslovenske književnosti, usporednu književnost s teorijom književnosti, hrvatski jezik sa staroslovenskim, narodnu historiju, francuski i ruski jezik.
Za vrijeme studija nekoliko puta je hapšen radi sudjelovanja u antirežimskim demonstracijama. Tih godina član je ”Svjetlosti”, opozicijskog studentskog društva. Od 1935. do 1940. godine objavljuje književne i kritičke radove u ”Jadranskoj vili”, ”Omladini”, ”Hrvatskoj smotri”, ”Jadranskom dnevniku”, ”Novom dobu”, ”Sjemenu”, ”Hrvatskoj reviji” i ”Jadranskoj straži”.
U vlastitoj nakladi, izdaje 1940. godine prvu zbirku pjesama ”Crveni konj”, s likovnim ilustracijama Ede Murtića. Tadašnja vlast plijeni i uništava čitavu nakladu. Ostaje svega nekoliko primjeraka. (Na primjerku Nacionalne i sveučilišne biblioteke otisnuto je velikim slovima: zabranjeno.)
Mladi Kaštelan počinje kao nadrealist. Pjesme u knjizi ”Crveni konj” nadahnute su, ponajviše, poezijom Oskara Daviča i Rade Drainca. ”Njegov lirski konj, taj crveni Pegaz, nije bio plah, nije strahovao pred himerama koje su neprestano izrastale iz mraka povijesti i sumraka građanske svijesti”, primjećuje Branimir Donat.
Već u prvoj zbirci pjesama služi se tzv. govorom kolektiva i poziva na otpor, revoluciju (”Hrvatsku bunu crveni san / okovati ne mogu.”) U pjesmama progovara Kaštelanov osebujni stil, s elementima slobodnog stiha, narodne osmeračke lirike, drevne leksike, brojalice i etimologicoma. Iz zbirke ”Crveni konj” valja posebno izdvojiti pjesme: ”Dinamit”, ”Crveni konj”, ”Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku”, ”Jablani”. Motivi su mahom uzeti iz rodnog kraja, a teme iz ratnog i socijalnog pejzaža.


Kaštelan je na nevjerojatan način predskazao strahote Drugog svjetskog rata. Evo nekih sugestivnih stihova: ”Pod ovom trulom kuglom gori eksplozija dinamita”, ”U sobi među lešinama padaju kiše”; ”Kolji me, gade, paraj. Zora će te oprati.”; ”Moja stara majko, majko moja stara, smrt me grize ovu jesen.”; ”Mrtvaci s nama govore po naborima zida” i dr.
Na studentskim izborima 1941. godine Kaštelan nosi listu naprednih studenata Filozofskog fakulteta. Neposredno nakon napada na Jugoslaviju prekida studij i odlazi u rodni Zakučac, a zatim u Split, gdje se uključuje u ilegalni rad.
Početkom listopada 1942. godine odlazi u partizane. U NOB-u radi kao omladinski rukovodilac. Član je Agitpropa KPH za Dalmaciju i član prvog uredništva ”Slobodne Dalmacije”.
Odmah nakon oslobođenja postaje urednik kulturne rubrike ”Vjesnika”, ali ubrzo prelazi u izdavačko poduzeće NOPOK, gdje ostaje sve do 1948. godine.
Nakon raskida sa Staljinom, Agitprop CK KPH uzima ga za kulturnog referenta. Kako je zbog rata morao prekinuti studij, diplomira 1949. godine, a 1950. godine postaje asistent na Filozofskom fakultetu. Te godine priređuje za tisak ”Rukovete”, prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića.
U izdanju izdavačke kuće ”Zora” a nakon pauze od deset godina, izlazi mu zbirka pjesama ”Pijetao na krovu”. U njoj pjeva o ratnim doživljajima, poslijeratnoj izgradnji i socijalizmu. Osjetan je utjecaj socrealizma, a i narodne epike Andrije Kačića Miošića, starca Milovana, kao na primjer, u pjesmi Nadničarska: ”Ako nećeš ja ću znati / vuka zvati da te ždere, da te dere, / zovi vuče, druge vuke, / ruke muke za hajduke”.
Kad već spominjemo Andriju Kačića Miošića, treba reći da je Jure Kaštelan najviše od njega preuzeo ideju o tzv. ključnim riječima ili duhovnom etimonu, pa tako često koristi ove riječi: kamen, janjad, vuk, rogač, kadulja, ružmarin, jablani ili Biokovo, Mosor, Bilaj…
U pjesmi ”Krvavija” koristi i dijaloške elemente i ”ključne riječi” i slike (”Ulice u poplavi, Crni drvoredi, Djeca. Vuci laju. Moždani na ruci. Drvoredi lete. Juriš. Kolji. Tuci”.).
Jure Kaštelan ispisao je niz predivnih stihova o slobodi, domovini, partiji i Titu. ”Ne traži, majko, groba moga… Slobodna zemlja živi je lik živoga sina tvoga” kaže u pjesmi ”Bezimeni”. ”Znam Dalmaciju i bijedu i kolibe / i šapat u mraku i val proboja / Znam čelik, tu mladost, ta krila / izrasla pod srcem Skoja.”, ovako završava memento ”Susreti” posvećen stradalim ratnim drugovima. Nad Kranjčevićevim stihovima 1948. godine, kako stoji u podnaslovu pjesme Barikada, ispisuje ovaj stih: ”Socijalizam – i san i java – koliko krvi i znoja. / O to se prvi put, prvi put smije domovina moja.” Pet pjesama pod nazivom ”Pjesme o mojoj zemlji” potvrđuju Kaštelanovu vjernost ideji socijalizma i jugoslavenskog zajedništva. ”Lijepa je ova zemlja. Meni je najdraža. U njoj smo, / daleki druže, i za te umirali. / Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu. / U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.” ili ”Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode / pod rukom Partije / i pod srcem Tita.”
Poznata je i ”Pjesma o Titu”, u kojoj je Tito personifikacija vrijednosti slobode i pravde. Za Kaštelana Tito je prvo čovjek a onda drug i vođa. Cijela pjesma diše jednostavnošću. ”U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa / Josip Broz Tito. / I svi koji vole slobodu - njega vole. / I svi koji se bore za pravdu – njegovo ime znaju.”
Naravno, središnje mjesto u zbirci zauzima čuvena poema ”Tifusari”, napisana u šest dijelova.
Pokušajmo je ukratko analizirati.
Za poemu ”Tifusari” karakteristična su dva toposa: rat i smrt. U njoj se osjeti nemali utjecaj Ivana Gorana Kovačića, koga je Jure Kaštelan iznimno volio.
Poema je pisana nejednakom metricom, negdje u slobodnom stihu, a negdje u rimi.
U prvom dijelu pjesnik poistovjećuje svoje stope sa smrću (”Smrt su stope moje”). Počinje od sebe (element individualnog).
U drugom dijelu, pjesnik se pita, hoće li njegovim stopama proći ”nebo široko, oko puno sreće” ili će njegove stope zamesti ”snjegovi u mrkoj tišini”.
U trećem dijelu uvodi elemente kolektivnog (”Rukom hvatam ledenu ruku. Idem nijem u koloni.”)
U četvrtom dijelu interpolira stih narodne pjesme iz svog kraja: ”Oj Cetino moje selo ravno, kud si ravno kad si vodoplavno.” Međutim, progovara, osim nostalgije za rodnim krajem, i ljubav prema majci: ”To majka ruke / nad mojim snom / nad svojim sinom / savija / i njena crna / crna / kosa / ko san / na mojem čelu / klija.”
U petom dijelu njegove stope znače slobodu. (”U svakoj stopi na svakom koraku, sloboda, sloboda / sloboda iz rane, iz krvi sloboda izrasta.”).
Najzad, u šestom dijelu, koji je i najpoznatiji, bujaju slike i metafore. Opet se spajaju individualno i kolektivno. Borba pobjeđuje smrt. (”Za me nema zore, / ali i u smrti mi smo partizani / i naši mrtvi još se jače bore.”).
Mada je pisao i ”angažiranu” poeziju, Jure Kaštelan nije robovao socrealizmu. Naprotiv, bio je otvoren i za druge umjetničke pravce. Tako, na primjer, 1951. godine radi na osnivanju likovne grupe EXAT, koja će zagovarati legitimni status moderne i apstraktne umjetnosti. Kaštelan piše 1953. godine i predgovor za prvu izložbu EXAT-a: ”Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema pravila.” Upravo to, da ”nema pravila” vrijedit će i za njegovu poeziju, koja s objavljivanjem zbirke ”Biti ili ne” (zbirku je likovno opremio Ivan Picelj, središnja ličnost EXAT-a), odlazi u vode modernizma. Iz te zbirke treba posebno izdvojiti pjesme: ”Tvrđava koja se ne predaje”, ”Salut et fraternite”, ”Konjic bez konjika”, ”Uspomeni Ivana Gorana Kovačića” i ”Jadikovka kamena”.
U prvi plan izbija jezično umijeće, koje treba demistificirati zbiljsko. Pjesma ”Salut et fraternite” primjer je Yeatsove definicije retorike. Kaštelan u toj pjesmi ide od imaginativnog k praktičnom od svjesnog k zbiljskom. U pjesmi ”Jadikovka kamena” ide pak od praktičnog k imaginativno od zbiljskog k svjesnom. Inače, ta je pjesma primjer Tateove ”romantičke ironije”. U njoj pjesnik bježi od okrutnog svijeta u neživu materiju. Kamen je alegorija čovjeka. ”Ne daj mi oči koje gledaju zločin”, kaže završni stih.
Jure Kaštelan će 1950. godine doktorirati na Filozofskom fakultetu na temu ”Lirika A.G. Matoša”. Godinu dana poslije objavljuje svoju četvrtu knjigu pjesama ”Malo kamena i puno snova”, koja je kvalitativno drugačija od prijašnjih. Zbirku otvara eksplikativnom pjesmom ”Najezda slika”: ”Ako zatvorim oči – / vidim smrt. / Ako rastvorim oči – / život me gleda. / Ja ću rastvoriti i zatvoriti / kao dan i noć / kao noć i dan / svoje oči.”
Pjesma ”Krv i bura” opominje ovdašnje narode, posebno njezina dva stiha: ”Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu i gavrani su siti mesa.” i ”Krv, krv, krv moja vrišti u ovoj zemlji Hrvata.”.
Pjesma ”Vražda” na neki način je programatska. Sve objektivno ”urliče”, odnosno svojim postojanjem daje umjetnosti ”oblik”. A ”oblik je sklad”! Pjesnik više ne pjeva, jer hoće pjevati, već pjeva ono što ga pjeva. (”Ja nisam plakao suze, / same su plakale.”).
S vremenom, Kaštelan sve više tone u mitsko. Distancira se od prostora i vremena. Nova pjesma ”Kradljivci” sada je al pari nekadašnjoj ”Jadikovki kamena”. Pjesnik je svjestan utjecaja prirode, vanjskog svijeta, na čovjeka pojedinca. Konstatira: ”Okralo me sunce / Okrala me zemlja”, pa postavlja pitanje: ”Što mi ostade / Da sam sunce / suncu otimam. / Da sam zemlju zemlji otimam”.
Od 1956. do 1958. godine, Kaštelan je rektor hrvatskog jezika na Sorboni. U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom će imati kćer Ladu. Na Filozofskom fakultetu promoviran je 1961. godine u docenta, a iste godine izabran je i za izvanrednog člana JAZU.
S Bonaventurom Dudom, glavni je urednik kapitalnog izdanja Biblije, prevedene na suvremeni hrvatski književni jezik. ”Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva… Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.”, napisao je u predgovoru.
U prosincu 1972. godine postaje izvanredni profesor, a 1976. godine dobiva status redovnog profesora. Te mu godine izlazi i zbirka pjesama ”Divlje oko”. Kao već zreli pjesnik, Kaštelan uvelike mijenja stil. Njegova poezija je otada simbolička i mitološka.
Njegove pjesme su više intelektualne i hermetičke. Sve veću pažnju poklanja jeziku. Pjesnik treba jezikom, naravno poetičkim, iskazati svaki kutak ljudske duše. Što pjesnik ide više u dubine, jezik mu postaje sve zagonetniji. Kaštelan je odlazio daleko u prošlost, kako bi pronašao istinu sadašnjosti. A istina je pjesnička istina samo ako je ”izvorna”. To će reći, istina ljudskog bivstvovanja nalazi se na početku, istina ima kontinuitet u vremenu. Dakle, istina je trajna, i zato pjesniku ”trajno” postaje bitnije od ”modernog”. No, postavlja se pitanje, je li ta istina, koja je trajna, pozitivna ili negativna. Za Kaštelana je negativna, i zato njegov početni optimizam ustupa mjesto pesimizmu. Njegov crveni konj preobrazio se u žrtvenog jarca. U tradiciji se prepoznaje kolektivno iskustvo, koje pojedinac nosi kao križ na svojim leđima. Kao da je Kaštelan prihvatio onu Marxovu: ”Mrtvi kao mora pritišću mozak živih.” Prošlost utječe na sadašnjost. Kolektivno određuje pojedinačno. ”Mrtvi žive u nama”, reći će u pjesmi ”Susreti”.
Kaštelan vjeruje u neki prapočetak, iskonsku vatru, i zato zaziva: ”O Slobodarke o Mironosne. / Evo prolazi između noževa stado bez pojilišta… Samo bljeskaju oštrice. Gdje ste?”
Međutim, pjesnikov san je na ”samom rubu”, ljudskom rodu treba novi početak. ”Neka me još jednom zapljusne pradavna voda / Još jednom neka imenodavac objavi svoj bjeličasti / znak iz nijeme jezgre mraka.”.
Kaštelan sve više gradi pjesme i na biblijskim motivima (zbirka ”Zavjet za Epetion”), na što je vjerojatno utjecao rad na Bibliji i povratak vlastitoj tradiciji (vrijeme studiranja na Dijecezenskom sjemeništu).
”Ako bismo ukratko htjeli reći smisao i značenje pjesničkog djela Jure Kaštelana, valjalo bi prvenstveno istaknuti kako je on umio u svome djelu spojiti običajno i moderno, mirnodopsko i ratno vrijeme, domaću sredinu i univerzalni osjećaj svijeta, male, neznatne stvari i velike misli o ljudskom putu, svijet sna i zbilje, ljubav i napast smrti, ladanjsku lagodu i trpnju, ono crno u ljudima svoga vremena, ali i ono svjetlosno nad tim crnim.”, reći će o Kaštelanovoj poeziji Šime Vučetić.
Jure Kaštelan je, pored pisanja poezije, pisao i drame i eseje. Najpoznatija njegova drama je ”Pijesak i pjena - Igre i dijalog s nepoznatim”. Od eseja valja izdvojiti: ”Goran i Dante”, ”Mozaik o Murtiću”, ”O Poljičkoj republici”, ”O narodnoj pjesmi, hajducima i ratnicima”.
Prevodio je s francuskog, makedonskog, španjolskog, grčkog, ruskog, češkog i talijanskog jezika. Tako je, između ostalog, preveo ”Makedonske narodne pjesme”, ”Muhe” (Jean Paul Sartre), ”Maskaradu” (Mihail Jurjević Ljermontov), ”Ciganjski romansijero” (Frederico Garcia Lorca).
Bio je nemalo talentiran i za crtanje.
Od 1979. godine redovni je član JAZU. Umirovljen je na mjestu šefa katedre za teoriju književnosti 1980. godine, a po njegovom izboru, naslijedio ga je dr. Ante Stamać.
Jure Kaštelan je skromno i samozatajno živio do smrti. Umro je u sedamdesetprvoj godini života.
Sahranjen je samo u prisustvu užeg kruga obitelji, jednostavno, pirandelovski. Obred pokopa obavio je prof. dr. Bonaventura Duda s još jednim svećenikom. Komemoracija koja je bila zakazana u Saboru Hrvatske nije održana, jer se navodno nije moglo naći govornika!
Kaštelan je mrtav, ali živi ”u srcu i u pjesmi”.

Crveni konjanik
Juri Kaštelanu
1.
Put je dug, dug, dug…
Vuku se koraci,
uz druga je drug.
Daleko je proljetni lug.
Pada gusti snijeg.
Na putu je šuma, planina, brijeg
Visoko je podignu stijeg.
Zavijaju vuci, vuci,
i vuci i jauci.
Ranjenik umire u muci.
Krvava je rana,
rana partizana.
I stopa je svaka
jedna ruka.
Teško je izaći iz mraka
u
novo
sutra.
– Jutra, jutra, jutra!
2.
Putuje kolona bogalja i tifusara
Netko preživi. Većina strada.
U vatri se novi svijet stvara.
Iz plamena izgara nada.
Teškim koracima putuje san,
Kroz noć hladnu i maglu bunila,
Putuje novi, svjetliji dan,
Kroz vrijeme ludila.
Putuju dani, sutrašnji dani
Smrt ostaje u noći.
Daleko su more i jablani.
Jutro će s osvitom doći.
3.
Vijavica vije, vije…
Zima brije, brije.
Smrt se u svima krije.
Na čelu kolone
Crveni konj,
U snijeg propada, glavom maše.
Na konju pjesnik jaše
i pjeva:
Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more,
Skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu.
Kosa njegova je barjak crveni.
Oči su mu pogled sneni.
Negdje prema Jugu stremi.
Na kraju pjesnik jaše.
Za njim ide kolona
partizana.
Vijori se griva
konja vrana
i pronosi pjesma
Jure Kaštelana.

Ponavljanje je osnovna pjesnička figura. Pjesma se gradi na
ponavljanjima. Neka od tih ponavljanja imaju i posebna imena, pa tako
govorimo o asonanci, aliteraciji, pjesničkim homofonima, rimi, zrcalnoj
strukturi, stopi, stihu, strofi, refrenu. Pod terminom ponavljanja ovdje
razumijemo ponavljanje riječi, sintagmi ili rečenica.
U Kaštelanovu se pjesništvu ponavljanja kreću od jednostavnih
dvočlanih ponavljanja riječi, preko ponavljanja većih cjelina, višestrukih
ponavljanja, do raznih tipova složenih ponavljanja, kao što su refreni ili
ispreplitanja. Ponavljanja su u Kaštelanovu pjesništvu uvijek složena, čak i ona
naizgled najjednostavnija, jer se u pravilu razne vrste ponavljanja isprepliću,
nadopunjavaju, poistovjećuju. Jedna je od zanimljivosti ponavljanja u
Kaštelanovu pjesništvu i ta da se glasovne veze obično šire i izvan ponavljanja;
tako ponavljanje svojim jasnim oblikom upućuje i na neke druge, diskretnije,
skrovitije veze. Ponavljanjem se gradi osnovna, vertikalna, dimenzija pjesničkog
znaka: ostvaruje se njegovo bogatstvo, njegova slojevitost, nelinearnost, a to
znači plošna / prostorna ustrojenost. Zato je razumljivo daje ponavljanje-ključna
pjesnička figura.

OBLJETNICE

OSTALA JE SVJETLOST JURE KA.TELANA
U povodu objavljivanja Sabranih djela Jure Ka.telana u nakladi zagrebačkoga Globusa / Urednik i priređivač prva tri izi.la sveska je prof. dr. Ante Stamać /
Ka.telanovoj se poeziji stalno kao hrvatski pleter isprepleću zavičajno i nadrealno / Njegova poetizirana proza drhti tajanstveno.ću i fantastično.ću / Vrijedni su
Ka.telanovi dramski ostvaraji, a literarna su kri.i.ta ista: ljubav, sloboda, smrt, rat, java i san
U Kliničkoj bolnici za plućne bolesti na
Jordanovcu u Zagrebu umro je 24.
veljače 1990. od posljedica karcinoma bronha
Jure Ka.telan. Tako su, naime, glasile
najkraće novinske vijest o smrti toga hrvatskog
pisca. Umro je u osvit stvaranja
hrvatske dr.ave, koju je .eljno očekivao,
pi.e Ante Stamać, urednik i priređivač
Ka.telanovih Sabranih djela, koja su izi.la
u tri sveska u nakladi Globusa u Zagrebu.
U sadr.aju su triju Globusovih knjiga:
pjesni.tvo, prozni i dramski uradci, studije
i ogledi. (Četvrta knjiga, koju će urediti, po
svemu sudeći, Tonko Maroević i Anđelko
Novaković, sadr.avat će Ka.telanove knji-
.evne i likovne kritike i eseje te bibliografiju.)
U doba 2. svjetskoga. rata sudjeluje na
antifa.ističkoj strani u borbi protiv prekomorskog
fa.izma. Njegovi tifusari su tragi
čni sanjari u dugoj povijesnoj hrvatskoj
koloni koji buncaju i sanjare o Hrvatskoj,
od Marulićeve Molitve suprotiva Turkom
do Goranovih stradalnika u Jami.
Nekada.nji glagolja.ki đak u Preku kraj
Omi.a i biskupijski splitski sjemeni.tarac
zaputio se nakon rata istim zemaljskim
putovima u Pariz, kojima su nekoć koračali
Antun Gustav Mato. i Augus(tin) Ujević,
a prije njih prvi hrvatski Pari.lija i starčevi
ćanac Eugen Kumičić. Bio je profesor teorije
knji.evnosti na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Ka.telan spada u one hrvatske
ljude, poput Ljudevita Jonkea, koji su kao
.ivi spomenici sa svojim znanjem i smireno
.ću po Fakultetu i uokrug .irili znanje i
ljudsku dobrotu. Pločica s njegovim imenom
i prezimenom jo. je dugo stajala na
vratima njegove sobe, koju danas ba.tini
njegov nasljednik na Katedri Ante Stamać.
Pisac ovog teksta sjeća se ispita iz teorije
knji.evnosti o Aristotelovoj definiciji tragedije,
Platonovu, Aristotelovu i Plotinovu
određenju mimezisa, grčkim fakinima
(metafero) i homerovskom i dolačkom (polji
čkom) vrelu.
U prvome svesku ni.u se zbirke pjesama
redom objavljivanja: Crveni konj (1940.), Pijetao
na krovu (1950.), Biti ili ne (1955.), Malo
kamena i puno snova (1957.), Otvorena
pjesma (1976.) i Divlje oko (1978.); zatim
zbirke iz pet suautorskih izdanja, u grafič-
kim (slikarskim) mapama hrvatskih slikara:
Skoplje u tvojim očima (1964.), Rbine
sna tlapi jave (1976.), Zavjet za Epetion
(1984.), Okrenut moru (1984.) i Sve plavo,
nebeski plavo (1989.).
U knji.evnosti se Ka.telan javio uoči
Drugoga svjetskog rata sa zbirkom pjesama
neobična naslova i boje Crveni konj s likovnim
ilustracijama Ede Murtića, koju su
starojugoslavenske vlasti zaplijenile i cijelu
nakladu, osim nekoliko primjeraka,
uni.tile.
U poraću je Ka.telan najutjecajniji prethodnik
»oju.enog« vala hrvatskog pjesni.-
tva i poticaja koji su dolazili iz zapadnoeuropskoga
knji.evnog kruga i vlastite nacionalne
tradicije. Zbirka pjesama Pijetao
na krovu, vi.eznačna i simbolična naslova,
najavila je novo svitanje i novi dan odnosno
nove zore i vihore (V. Parun). Naslovnu
stranicu i autoportretski crte. oblikovale
su ruke Ede Murtića.
Počesto su u Ka.telanovoj poeziji gavrani
(Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu/
i gavrani su siti mesa) bili budniji od pijetlova
»u ovoj zemlji Hrvata« (Krv i bura). Te
dvije prispodobne edgaralanovske ili svetobenediktinske
ptice, zacijelo, bile su novi
nagovje.taji i knji.evnopovijesne prekretnice
u odvajanju hrvatske knji.evnosti
od socijalrealističke dogme i utilitarnoga
realizma. I iz tih vrije.i i drugih izniknula
su dva nara.taja hrvatskih knji.evnika .
krugova.i i razlogovci, prema časopisima
Krugovi i Razlog.
Ka.telanove su se pjesme malo mijenjale
i .to se tiče pomodnih preoblika i .to se
tiče hrvatske poslijeratne polustoljetne
političke zbilje, odnosno njezine nesvagdanje
svakodnevnice. Bitno je obilje.je
Ka.telanove poezije, .to je kritika već uo-
čila, bujna metaforizacija, alegorizacija i
aludiranje. Oblici su pjesme čvrsto zatvoreni
i uokvireni. Osnovna je tema smrt bez
obzira ostvaruje li se kao nacionalna ratna
tragedija ili osobna tjeskobna nesreća.
Te su pjesme često na tragu narodne
knji.evnosti, koja je u dodiru s predfilozofijskim
načinom mi.ljenja, zapravo s mitologijom,
dosokratovskom metafizikom,
kantovskim zvjezdanim nebom i kr.ćanskom
religijom. Neke su njegove pjesme
(razlistani deseterci, osmerci, jedanaestterci
i dvostisi) pre.li u usmenu narodnu
pjesmu i političku prigodničarsku estradu,
pa pučka usta ne znaju im začinjavce.
Tako npr. i u kolektivnoj svijesti narodne
predaje konji i konjanik čine cjelinu,
jedno tijelo, a neosedlani konj (jedek) bez
konjanika prastara je i alkarska metafora
zla i nesreće, pobjede i poraza, slutnja
smrti i .ivota na boji.tima ili dalekim nesigurnim
putovima. (Sjećam se Ka.telanove
priče o Sikiričinu ateljeu o konju i ularu. U
nekoliko riječi, kad se konj proda na pazaru,
ular se vraća kući. Taj konjski povodac
donosi sreću, prodati ili, pak, nekomu
ukrasti ular znači nesreću. itd.).
Ka.telanove su pjesme, kao i pjesme polji
čkoga pjesničkog kruga (Drago Ivani.evi
ć, Josip Pupačić, Nikola Milićević i dr.)
najsličnije i najsrodnije poezije .panjolskoga
pjesnika Federica Garcije Lorke
(1899.-1936.), a Poljica s Cetinom i jablanima
i narodnim naricaljkama i brojalicama
najsličnija su Lorkinoj Andaluziji. U njegovoj
se poeziji stalno, kao hrvatski pleter,
isprepleću zavičajno i nadrealno, predajno
i onovremeno, pro.lo i svagdanje; od
grčke pjesnikinje Sapfe do hrvatskoga
pjesnika A.B. .imića, od začinjavaca i
Marka Marulića, preko Ivana Gundulića i
Ivana Ma.uranića do Antuna Gustava Mato
.a. Stoga je Ka.telanovo knji.evno djelo
nemoguće ocjenjivati kao autonomno umjetni
čko djelo i prikazivati neovisno o
dru.tvenoj povjesnosti i poodmakloj prapovijesti.
Ka.telan je pisac Druge moderne. Njegova
poetizirana proza drhti tajanstveno.-
ću i fantastično.ću, te je nagovje.taj hrvatskih
postmodernih fantastičara ili hrvatske
mlade proze. Četrnaest priča sabrano
je u knjigu Čudo i smrt (1961.), a poslije
pridru.uje joj se i petnaesta Uzvisenje
zmije (1976.). U svevidećemu proznom »divljem
oku« prozni se slog rasipa, drobi kao
grumen zemlje i pjeni kao brzaci u niz
naizgled nepovezanih rečeničnih rukavaca,
te prelazi u stih, a stih opet u (mutnu)
prozu, a sve to na okupu magičnim silnicima
dr.i nadrečenično raskriljeno prozno
.tivo. Prozni su virovi vezani s mitskom i
metafizičkom onostranom zbiljom i aktualnom
povijesno-filozofskom stvarno.ću
(izgubljenost zavičaja, egzistencijalna tjeskoba,
izgubljenost u besmislu, bačenost u
svijet i k tomu slično).
Vrijedni su i Ka.telanovi dramski ostvaraji.
Literarna su kri.i.ta ista: ljubav, sloboda,
smrt, rat, java i san. U njima je tako-
đer vidljivo »melange des genres« (mije-
.anje knji.evnih rodova). U prilogu su Pijesak
i pjena (1958.) , I da i ne (1962.) i Prazor
(1972.). Od dramskoga pjesni.tva najzagonetniji
je tekst Pijesak i pjena. Radi se o
dvoje ljudi samih u noći, pod svjetlo.ću koju
ne vide, koji razgovaraju, jedan »u kupe
«, drugi u ».pade« kao u bri.kuli. Druga
su dva teksta jo. zamr.enija. U njima nema
likova »koji djeluju, a ne propovjedaju«
i nema moguće aristotelovske katarze ili
brechtovske pedagogije. Izazvani u.as i
strah ne proči.ćuju se, nego sve ostaje zamu
ćeno.
Ka.telan kao prozni i dramski pisac u
biti uvijek je pjesnik, .to je vidljivo i u nerazvijenoj
afabulativnoj proznoj priči i
dramskoj bezdramskoj radnji. Riječju,
Ka.telana je u proznom i dramskom pjesni
.tvu pjesnik, a u poeziji nenadma.ivi
umjetnik.
Ka.telan je i pisac dviju knji.evnopovijesnih
monografija i studija o svojim pjesni
čkim prethodnicima i uzorima A.G. Mato
.u (Lirika A. G. Mato.a, 1957.), i A. B. .imi
ća (Pribli.avanje, prolegomena, za liriku
A.B. .imića, 1970.). Uredio je i pripremio
prvu poslijeratnu zbirku pjesama Rukovet
Tina Ujevića. Taj izbor Tinovih pjesama,
nakon pukotine u komunističkome pokretu,
značio je opra.tanje tobo.njih grijeha
Tinu Ujeviću zbog njegova sudjelovanja u
knji.evnome .ivotu u vrijeme NDH i da se
hrvatska knji.evnost nije odrekla svojih
povijesnih knji.evnih stečevina.
Jure Ka.telan je bio promicatelj znanosti
o knji.evnosti, poglavito nakon smrti
Antuna Barca (1955.), koja je ostavila pusto
. i pomutnju u hrvatskoj znanosti o knjji
.evnosti. U klapi, kako napisa Ante Stama
ć, s Aleksandrom Flakerom, Zdenkom
.krebom, Viktorom .megačem; i, k tomu
nadodajem, Ivom Frange.om, Stankom
Lasićem, Milivojem Solarom, Krunoslavom
Pranjićem i dr., Ka.telan je radio na promicanju
knji.evne znanosti u časopisu
»Umjetnost riječi«. Bez njegovih studija,
natopljenih lirizmom, razgovor o Tinu Ujevi
ću, A.G. Mato.u i A.B. .imiću bio bi gotovo
nemoguć, a uvid u hrvatsku knji.evnost
krnj i isprazan.
Va.ne su Ka.telanove knji.evne i likovne
kritike i ogledi o Ivanu Ma.uraniću, S.
S. Kranjčeviću, I. G. Kovačiću, don Mihovilu
Pavlinoviću, Otonu Glihi, Edi Murtiću,
Joki Kne.eviću, Jagodi Buić, Matku Treboti
ću, Exatu i dr.
Zajedno s o. Bonaventurom Dudom glavni
je urednik kapitalnog izdanja Biblije
(Stari i Novi zavjet, Stvarnost, 1968.) na hrvatskome
knji.evnome jeziku, a taj je jezik
temelj suvremenoga knji.evnoga hrvatskog
jezika. Bilo je to u ono olovno doba
kad su drugi bje.ali od Boga i metafizike
kao vrag od tamjana.
Va.an je i Ka.telanov prevodilački rad,
a prevodio je s francuskoga, makedonskoga,
.panjolskoga, grčkoga, ruskoga, če.koga,
talijanskoga i slovenskoga jezika.
Pisao je krasnopisno i apolinerski: ».aram
i geometrijske znakove. Pi.em olovkom
ili perom, a najče.će perom i olovkom
na istoj stranici, samo ponekad u vi.e
boja. Volim početi na malim papirićima li
na rubu već ispisanih stranica. Koje.tarije.
A negdja otresem pero na čisti papir i mr-
čim, mrčim dok ne nastane oblik, biće ili
crna rupa (...) pisano 1983. koncem siječ-
nja.«.
Parafrazirajući, Ka.telanova je poezija
slobodna kao bura i rodna kao hrvatska
zemlja. Umro je razmjerno mlad, pa bi se i
za njega moglo reći (kao .to je rekao A.G.
Mato., na račun preranih i prebrojnih gubitaka
u hrvatskoj knji.evnosti) da hrvatska
smrt ima vi.e ukusa nego hrvatsko op-
ćinstvo.
Jure Ka.telan je kao i jablani u njegovu
rodnom zavičaju, koji ne oduzimaju prostora
i svjetla drugomu. I on se javio i nestao
kao meteor. Ostala je njegova svjetlost.
(Zakučac, 18. 12

Ako sam val
Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?




Uspavanka
Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.




San u kamenu
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.


Jure Kaštelan: San u kamenu
- lirska pejzažna pjesma - osjećaj vezanosti pjesnika uz rodni kraj
- motivi prirode: sunce, galebovi, kamena kosa, Mosor, vjetrovi, trava u vrtačama, bure, kiše, kamen
- pjesničke slike: vizualne, akustičke, taktilne
- pjesnik doživljava svoj kraj svim osjetilima
- naslov pjesme ima preneseno značenje (svi su otišli, ostale su samo prirodne ljepote,
vrijeme i nevrijeme koje se ugrađuje u kamen i njegovu ljepotu)
ritam: polagan (vrijeme sporo prolazi, jednoličnost, sve je isto)
- elementi ritma: ponavljanje motiva, inverzija, opkoračenje, asonancija, -aliteracija, različita
dužina stihova,
refren (stih koji se ponavlja u više kitica) - bure i kiše
pjesma završava početnom strofom - slijede isti stihovi, ništa se ne mijenja
- ustroj pjesme: pjesma se sastoji od četiri strofe (tri katrena i jedne tercine)



Pjesma sutrašnjemu


Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava između dva boja krvava.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Pristižem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.

O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.

Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.




Čarobna frula

Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.

O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.

O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.




Rastanak
Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.

Nema rastanka
Nema smrti.

Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.




Volio bih da me voliš
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.





Lumin
Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih
sveto
ulje
maslinovo




Jadikovka kamena
Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
Neka vojske vaše ne zvone kopitama.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala. Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto,
ne daj mi život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i oči
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi oči koje gledaju zločin.




Jablani
Prema osnovnoškolskoj zadaći
U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.
Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.




Lanci na rukama
Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,
Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?
Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,
Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?
*
Dođe mi u san sva nasmijana -
Izvori bistri mjesto lica,
A ruke - gledaj, negledana -
mjesto slobode steže žica.

Dođe mi u san, ja snova nemam,
umjesto oka dva crna mraka.
Mogu li mirno tebe da predam
neugledanu prije smaka?
*
I svuda kuda dani
Četiri gola zida
I svuda kuda noći
Četiri gola zida
I noći i dani
Četiri gola zida.
*
Dođe mi u san - blijesak sunca -
Mokra od mora, bijela od žala,
A ruke - rastvoreno jedro
Iznad nemirna, nemirna vala.

Pa mi vjetrovi opet nose
Pod krilom kitu ružmarina
I ronioci zlatokose
Školjke, ključeve snova i dubina.

Djeco, pjevači sviju zora,
Gle, vilin-konjic na bridu jave.
Što treba više, golišani,
Od zemlje i neba iznad glave?
*
Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda
- Bježi, brate! - Kuda?
Kuda?
Oganj, oganj!
Mrak i oganj - plamsa voda
Kolje bog i kolje đavo.
- Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i nož u istoj ruci.
Kolji, tuci. Kolji, tuci!
- Kolju vuci.
Kuda? Kamo? Spasa nije
Iz krvave Krvavije.
*
Našto kletve i jadikovke -
Od riječi neće sunce sjati.
Našto molitve, čemu psovke?
Što je pod nožem - sve će klati.
*
Nanese rijeka, izbaci noć
na obalu, na ruke dana
jedinu ljubav, nju koju volim,
punu uboda, punu rana.
Na obrazima gledam požar,
na mrtvoj usni selo svoje,
a nasred čela, gdje je kuršum,
sve žive i mrtve drugove moje.
Dok imam ruke, zar mogu dati
da živu braću u oganj vode?
što može, što može na put stati
čovjeku žednu slobode?
*
Evo jutra. Je li to posljednje? Evo smijeha.
Je li to zadnji, taj smijeh danas i ovdje pod nebom?
Kasna je noć, a tek počima. Kako da joj sagledam kraja,
Kuda da krenem u ovo gluvo doba bez pijetlova, bez zrenika?
Kojim vodama, kojim vjetrovima, kako da saperem ove biljege krvave?
Kako da nađem slobodno more i riječi oproštajne?
Za mnom lelek okova, teških užeta, mlinskog kamenja,
Izlomljenih taljiga, čergi i seoba,
Za mnom poplave i krčevine, bolesti, nevolje i brodolomi
I jedan davni predak, otvrdnuo u žuljima,
Nepismen i neuk seljak u mraku viče: osveta, osveta!
Iz zemlje viče, iz mora, iz kamena -
Nevin i na pravdi boga na kolac nabijen.
Za mnom sva prošlost stenje: osveta!
I danas kad gledam u mrak kroz rešetke i oštrice bajoneta,
Kad posljednji put, možda, pružam ruke svjetlosti
Leden i sapet u svim pravcima vjetrova -
Još ne sagledanu, u svim smjerovima,
Od zemlje do neba, mjesto pjesama, mjesto mladosti - pišem
Jedinu riječ - mjesto života, mjesto budućih zora, snivanu,
Još nesagledanu, pišem jedinu riječ: sloboda.





03.03.2007. u 23:26 • 0 KomentaraPrint#

Viktor Vida




(Kotor, 2. listopada 1913. - Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik.
Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agnezia giornalistica italocraota, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.
Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.
Djela:
• "Svemir osobe",
• "Sužanj vremena",
• "Otrovane lokve",
• "Otključana škrinjica".
Hrvatski pjesnik Viktor Vida rođen je u Boki kotorskoj 2. listopada 1913, na blagdan Anđela Čuvara (upoznavši Vidin život, nisam nimalo siguran da je taj posao Vidin Anđeo dobro obavio, očito bio je, barem na trenutak, nebrižan). Za Boku kotorsku govori se da je taj, svojedobno izgubljen, dragocjeni hrvatski mitski prostor nazivan i zaljevom hrvatskih svetaca osjenčan sjajem tradicionalnih rituala bokeljske mornarice, živa spomena na poznate pomorce i pouzdane kapetane, danas je politički i geografski odijeljen od Hrvatske, ali pisana riječ i svjedočenje životom potvrđuje da i dalje pripada onoj kordijalnoj Hrvatskoj na koju je teško zaboraviti. Viktor Vida bio je Bokelj, ali i građanin svijeta, bio je sjajno obrazovan i veliki znalac ne samo talijanske poezije (i sam je pisao pjesme na talijanskom jeziku). Ovdje predstavljene četiri prevedene pjesme otkrivaju u kojoj je mjeri Vida živio i u dosluhu s vrhovima moderne europske poezije, čak i onda kada ga je nesretna emigrantska kob bacila do daleke Argentine, gdje se uvjeren u egzistencijalnu bezizglednost ubio u dobi od četrdeset i sedam godina 25. rujna 1960.

Zbogom,kućo bijela

Zbogom,kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti krunu krov.

Zbogom,kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!


Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.

Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.

Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.

Evo,sunčan trak
Pada u sobu,kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skrutio u kutu.

Viktor Vida: Zbogom, kućo bijela
vrsta pjesme: lirska pjesma
- tema: snažan osjećaj čežnje za rodnom kućom - nostalgija
- motivi: prirode: more, galeb, bor, zvijezde, sunčan trak
prostora čovjekova života: kuća, krov, tavan, podrum, krčag vode
na stolu, soba,kapci, kut
čovjeka: prosci, mrtvi djedovi, bosi dječak
- boja kao motiv: bijela, modra (boje mora i priobalja)
- motivi su međusobno povezani i uvjetuju jedni druge: čine jednu sadržanu cjelinu
- pojačani doživljaj nostalgije pjesnik postiže različitim stilskim izražaj-nim sredstvima:
a) epiteti: kućo bijela, modri bljesak, sunčan trak, bosi dječak
b) metafora: pravilna kocka na moru, mala tvrđavo sreće, zvijezde se rojile
noću u krčagu vode na stolu, podne rasipa iskre dragulja
c) personifikacija: sunčan trak traži bosa dječaka
d) kontrast: život-smrt
- ritam: usporen (odgovara sadržaju pjesme; načinu života)
- ostvaren je: inverzijom, opkoračenjem, asonancijom, ponavljanjem
samoglasnika o, elipsom (Modri bljesak)
- pjesma se sastoji od šest strofa: 1. četverostih ili katren
2. peterostih ili kvinta
3. peterostih ili kvinta
4. dvostih ili distih
5. dvostih ili distih
6. četverostih ili katren
- poruka pjesme: U čovjeku postoji vječna čežnja za domom i zavičajem koji je napustio.


Zakljucani kovceg

Imam staru majku, sasvim sijedu,
a i sâm sam star beskrajno,
kao mjesec, dobri kume, kojem gasne zar
u lokvi nase basce,
gdje pije cesljugar.

Tu sam kula i zatvorena skrinja,
zuta od vremena, zardjalih brava,
i samo jedna stara smezurana ruka
na ruho slaze voce
i vijenac suhih trava
(kad ga polagano, strepec, otkljucava).

S mlinarom sam lani pio tesko vino
i moja zvijezda iznad tornja sjala,
u zoru me majka blago dozivala,
sa zelenim gunjem kad krenuh u planinu.

U paprat mi je tijelo utonulo do oka,
na vrhuncu,
pa, kao stari kovceg otkljucan iznenada,
mirisali mi prsti po travi i suncu,
a cvijece kao da je nicalo iz boka

Zaborav

Poslije pokopa covjek ostane sam.
A jos je dan i sunce sja
spokojno nad grobljem.
Trave miruju i sve sve miruje,
samo pcela zuji.

Kvrcne grancica, odprhne kos:
Sad pocinje vijek zemaljskog nistavila.

Njima u gradu sjena je tek do ramena.
On je zov u sjeni ispod kamena.

Samo prvih dana (kad se javi zvijezda)
mislit ce na njega.

SVRGNUTI CAR

Prezren od sviraca i skupe ljubimice,
jer je moje carstvo dotrajalo,
u perivoje sidjoh, da oslobodim ptice,
a milosrdni stotnik dâ mi krcag vina.

Na mahovini usnem
(kao nekoc na dojci plesacice).

A kad se probudih,
izboden, krvav, nad mojom svijetlom sumom
crn je mjesec sjao.

Dojasi ratnik, preda me zbunjen stade
i javi mi, da carstvo –
moja domovina –
bez bitke, saptom pade.

Prokunem svijet i htjedoh razbiti krcag,
al se predomislih:
ne vrijedi ni pola oke vina!

Pa ispih ga na dusak.


OTROVANE LOKVE

Evo i ljeta
u gradu gnjilih trava,
iskidanih, vrelih, tuznih sanja.

Obidjoh jucer Viamonte:
opotio se onaj stari zid
i ograda sveucilista.
Agava je gorjela u tisucu plamicaka.
Onda je oblak zastro sunce
i rijeka grunu kaljuzom
zelenih zmijurina
izmedju klobucaka nafte.

Nije tesko umrijeti.
Tesko je zivjeti:
lomiti se na asfaltu.
Uci mamuran
u vecer praznih soba.
Na golim zidovima
mrlje briljantina u visini glave.

A smrt – sretnog li hipa!
Kao kad zadjes iza ugla
i gledas:
Pa tog sam covjeka
bas tu
u davna doba sreo.
Ista leptirica leprsa iznad ramena.

Pokojni u prvoj noci suocenja
grohotom se smiju,
da su bili nasamareni zivotom.

Dan bijase bakren,
spran, umiruci.
Poslao si vijavicu sunca,
da me smuti.
Kad krenuh podzemnim kanalom,
spazih te u dnu, na drugoj strani:
izrastao si u staklen perivoj.

I onda zagazih u otrovane lokve.

Zavedeni znamo biti tako
prividom bozanstva iz olovna trnja
iza zardjala zbunja
udarcima zrake medju oci.

Zasjenis vedre noci
a trazis, a istes
danak odgovornosti.

Svejedno:
ne progonis beskrajno
prastas. Poigravajuci se
niz stramputicu zebnja.

Tako zivim srecom stradalnika.
Zar me nisi umro
i ja se u kam srucen nikad ne pretvorih.

Ovo je kopno produzenje
usnulih, divnih mora.

Gdje si? Da uneses malo stege
u ovu zbrku krvi i htijenja:
sitnu krijesnicu
u pokosenu tavu.

Nocas si bio skriven
iza hladno vedrih zvijezda.
Nista se od tebe nije vidjelo,
samo ti se naslucivao sjaj.

Skroviti Boze!

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremesna zenica,
sva kao u pamuku tisine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sucelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom rece:
"Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama."
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On polozi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stoljnjak.
Ja jedem kruh i placem.

Sanjarija

Na tanjuru ima vedra pokrajina:

vode, mjesec, kamen i različak

I stara kula pokrivena bršljanom.

To je kao kutijica sanja, što zvoni,

Zahvaljujući vještom mehanizmu.

Dođe sumrak, to je tren

Kad dašak Ane kao da veli:

Svi ćemo se ljuljati u naručju Božjem,

Uspavljivani sjetnom muzikom.

03.03.2007. u 23:24 • 0 KomentaraPrint#

Enklitike i proklitike



Mnogo ljudi griješi kada u rečenici postoji zagrada, crtica ili neki drugi rečenični znak pa im nenaglašene riječi budu svakako razbacane. A te su riječi: a) enklitike i b) proklitike.

Preciznije: a) nenaglašeni oblici prezenta glagola biti i htjeti: sam, si, je, smo, ste, su odnosno ću, ćeš, će, ćemo, ćete; aorista glagola biti (bih, bi, bismo, biste); povratne zamjenice sebe: si, se; vezničko-upitno li te svi nenaglašeni oblici ličnih zamjenica (npr. G: me, te, ga, je, nas, vas, ih).

b) prijedlozi (svi jednosložni, te neki dvosložni i trosložni); veznici (a, i, ni, da) te niječna čestica ne.

Naime, iza zareza, zagrade, crtice... slijedi naglašena riječ, a ne - što je najčešći slučaj - enklitika.

Evo primjera:

Drugi svjetski rat (1941. - 1945.) bio je najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva. (a ne: je bio...)

O enklitikama u sintagmama kao posebnom problemu pisat ću idući put. Pa će vam biti jasnije zašto je pravilna konstrukcija, recimo, Vladimir Nazor rođen je..., a ne Vladimir Nazor je rođen..., ili pak Vladimir je Nazor rođen...

03.03.2007. u 23:08 • 1 KomentaraPrint#

NAGLAŠENE I NENAGLAŠENE RIJEČI


Riječi koje imaju svoj naglasak zovemo naglašenim riječima.

Obično je naglašen samo jedan slog u riječi.

Riječi koje nemaju svoj naglasak zovu se nenaglasnice ili klitike.
Razlikujemo dvije vrste nenaglasnica:
- enklitika ili zanaglasnica
- nenaglašena riječ koja se nalazi iza naglašene, a s njom se izgovara kao jedna naglasna cjelina.
To su:
- glagolske zanaglasnice: - sam, si, je, smo, ste, su
- ću, ćeš, ćemo, ćete, će
- bih, bi, bi, bismo, biste, bi
(nenaglašeni aorist)
- zamjeničke zanaglasnice: - me, mi, te, ti, ga, je, ju, mu, joj, se, si, nas, vas, nam, vam, ih, im
- čestica li

Prenklitika ili prednaglasnica - riječ bez svog naglaska, izgovara se s njom kao jedna cjelina.
To su:
- prijedlozi: - u, o, po, od, pri, oko, ...
- veznici: - i, ni, a, ...
- čestice - ne, li, zar, ...
- usklici su uvijek naglašene riječi, a veznici i čestice su uglavnom nenaglasnice.

03.03.2007. u 23:07 • 1 KomentaraPrint#

HRVOJE HITREC:SMOGOVCI






Bilješke o piscu:
Hrvoje Hitrec je suvremeni hrvatski pisac, rođen u Zagrebu 1943. god.
Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Radio je za Radio Zagreb i za Sportske novosti.
Najveći uspjeh je postigao romanom «Pustinjakov pupak».
Nakon Smogovaca (1976.) pojavljuju se Priča o Osmanu.

Mjesto radnje:
Mjesto radnje je Naselak, kvart u Zagrebu.
«Preko puta škole je bio Naselak, a u Naselku sve kuće male…»

Vrijeme radnje:
Vrijeme radnje je vrijeme izgradnje sljemenskog tornja.
«Vidio je da novi toranj na Sljemenu izvrsno napreduje.»

Tema:
Neobičan život i dogodovštine stanovnika zagrebačke četvrti Naselak.

Likovi:
Dragec, Pero, Cobra, Mazalo, Štefek, Buco, Dunja, Dado, Nosonja, Maja, žandar, Papirus,...

Kratki sadržaj:
U Zagrebu postoji mala četvrt, Naselak, uvijek obavijena smogom.
Tu vlada opća podjela između «onih gore», malo imućnijih stanovnika
i «onih dolje», uglavnom siromašnih stanovnika. Ovi prvi žive u
neboderu, a ovi drugi u malim, razbacanim kućama. U staroj drvenoj
kućici žive mnogobrojni Vrageci: Dragec, Mazalo, Štefek, Buco, Pero,
Cobra i Majica. Nisu imali oca, a majka im je radila u Njemačkoj.
Dragec je bio najstariji i brinuo se za ostale Vragece. Pero je bio
najslavniji Vragec zato što je odlično igrao nogomet u NK Dinamo.
Mazalo je zaljubljen u Dunju. U Naselku je živio i Dado s ocem Nosonjom.
Jednog dana u Naselku se pojavi Fantom. On na biciklu usred noći ženama
krade torbice. Jednom prilikom Buco je iza pritvorenih vrata čuo razgovor
između Pere i sitnog lopova Crnog Džeka. Saznao je da je Pero Fantom te
je razgovor između Pere i Džeka prepričao Mazalu. Pero je za kaznu
morao od rano ujutro do kasno navečer raditi na novoj kući Vragecovih.
Cobra je jednog dana došao na zamisao da posjeti majku u Njemačkoj.
Sjeo je na autobus, a da to nitko od Vragecovih nije znao.
Nažalost, sjeo je na krivi autobus pa je otišao u Beč. Tamo ga je uhvatila
austrijska policija i vratila ga doma. U Dadin i Štefekov razred došla je
nova učenica - Marina i bila je vrlo zločesta. Dado se u nju odmah
zaljubio, a to je neko vrijeme uzrokovalo prekid Dadinog i Štefekovog
prijateljstva. Spremao se mali maturalac, ovaj put u Mazalovom i
Dunjinom razredu. Učenici su odlučili ići u prirodu, kroz cijelu Hrvatsku.
Dunja je bila Šiljina tiha patnja pa je on smišljao razne neprilike kako bi
odvojio Mazala od Dunje. U mjestu Mrkopalj, u šumi, Dunju je ugrizla
zmija. Brzo je otrčala do Mazala koji joj je brzim potezima isisao otrov iz
tijela. Doma, u Zagrebu, Nosonja je proživljavao svojih pet minuta.
Naime, on je pravio animirane filmove i njegov je film išao na festival
animiranih filmova u Zagrebu. Nosonja se sav znojio i bio je jako zbunjen.
Na kraju je njegov animirani film «Čavao» ipak dobio prvu nagradu.
U međuvremenu je umro stari papirus, sakupljač papira i Cobrin
dugogodišnji prijatelj. Njegov pas Cucak pripao je Cobri.
Nova kuća Vragecovih skoro je bila gotova, a oni za nju nisu imali
dozvolu. Zato je jednog dana došla ekipa za rušenje, a imali su što i
vidjeti. Na svakom prozoru kuće sjedio je po jedan Vragec.
Najveće iznenađenje bio je Dragec. On se držao rukom pod ruku sa
nekom ženom koja je imala trbuh veći od Bucinog. Saznajemo da se za tu
ženu Dragec oženio i bila je trudna. Po zakonu, ako je u kući neka
trudnica kuća se ne smije rušiti. Tako se sve sretno završilo u Naselku,
a Smogovci su i dalje sretno živjeli.

Analiza likova:
Dragec
Najstariji od svih Vrageca. On se brine za sve njih. Vrlo je brižan, marljiv i
savjestan. Obitelj izvlači iz teških situacija. Na kraju knjige saznajemo da
se oženio za ženu koju je sreo na poslu.

Pero
Misteriozni fantom na biciklu. Unatoč tomu što je krao, on je dobar,
pošten i marljiv. Odlično igra nogomet za NK Dinamo. Ostali Vrageci
zovu ga Pero ili Mister Iks.

Mazalo
Često «maže» slike. Njegova najveća ljubav je Dunja kojoj je spasio život.
Vrlo je hrabar i odgovoran. On pomaže drugima u nevolji kad god to
može, osobito kad se radi o slikarstvu.

Štefek
Nestašni Nosonjin sin. Njegov najbolji prijatelj je Dado.
Njihovo prijateljstvo na neko vrijeme prekinula je Marina.

Cobra
Veliki izumitelj. Svojim izumima on pomaže drugim Vragecima.
Jedan od njegovih najneuspjelijih izuma je leteći stroj čiji je eksperiment
skoro tragično završio.

Buco
Voli puno jesti više od ičega. Ipak, ta njegova mana pomogla je
da se uhvati fantom na biciklu. On je dobar i pametan dječak.

Nosonja
Čovjek koji, kako mu ime kaže, ima veliki nos. On je Dadin otac, odgovoran je iako je često nespretan. Crta animirane filmove i u
njih ulaže mnogo truda.

Dado
Veliki Štefekov prijatelj. Zaljubio se u Marinu koja ga je nagovarala na
mnoge nestašluke. Dobar je i živahan dječak koji voli crtati i igrati se.

Analiza stila:
Usporedbe:
- Zgrada je stršala kao Nosonjin nos.
- «Čavao» je dobio urnebesno priznanje kao što akrobat u cirkusu dobije
pljesak.
- Bio je crven kao puranova kresta.

Epiteti:
- Veće razlike
- Općepriznati par
- Velika vriska
- Očajni Nosonja
- Mrkli mrak
- Kišovite noći

Personifikacije:
- Kuće nepočešljane i neumivene.
- Štakori su igrali hokej na travi.
- Temelji smiješani od maraka.

Metafore:
- Temelji smiješani od betona i njemačkih maraka (plaćeno je mnogo
novaca da se kuća izgradi).
- Sa usta se pojavi tanki crveni mlaz (čovjek je umro).
- Nije mogao spavati zahvaljujući seriji (imao je noćne more).

03.03.2007. u 23:06 • 24 KomentaraPrint#

Kiklop:


- jedan od najboljih romana suvremene hrvatske književnosti. U Kiklopu Marinković tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkoj sredini uoči nadolazeće ratne kataklizme: egzistencijalni strah, dehumanizaciju, rasap svih etičkih kategorija, dezorijentaciju u intelektualnim krugovima. Jednooko mitološko čudovište u naslovu romana simbolizira infernalnost rata, kanibalski svijet, ljudsku animalnost. U središtu romana su intelektualci i poluintelektualci zagrebačke sredine uoči drugog svjetskog rata. Glavni lik je novinar, intelektualac Melkior Tresić. On je opsjednut manijom straha i smrti, provodi život uglavnom po kavanama ( Daj dam), u besplodnim intelektualističkim raspravama sa svojim kolegama novinarima, književnicima i bohemima ( Ugo, Fernando, Maestro – društvo Parampionska braća ) ili se upušta u ljubavne veze sa ženama čudna morala ( Enka, Vivijan ). U snovima ga neprestano progoni simbolička slika ljudoždera (kiklop Polifem ), u stvarnosti mu se život kreće od od grčevitog nastojanja da gladovanjem izbjegne vojnu obvezu, preko tortute u vojarni do suludog puzanja u Zoopolis, što predstavlja njegov konačni slom. Djelo je bogato mitološkim simbolima, aluzijama na brojna mjesta iz svjetske i hrvatske književnosti.
- Kiklop = rat
- U Kiklopu Marinković iznosi utjecaj rata na psihu čovjeka kao i vlastitu osudu rata
- Stil: maniristički, karakteriziraju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima
Radnja romana Kiklop smještena je u predratni Zagreb. Glavni lik romana je Melkior Tresić koji je mladi novinar, opsjednut strahom zbog nadolazećeg rata, boji se da bi mogao biti pozvan u vojsku.
Dane provodi u redakciji i zagrebačkim kavanama u društvu bogate ljubavnice Enke. Postaje tih i povučen , zaljubljuje se u Vivijanu , ali boji joj se to pokazati.
Ubrzo stiže poziv i Melkior završava u vojarni , no ubrzo dospijeva u bolnicu, a potom i u ludnicu.
Nakon nekog vremena bio je pušten i proglašen nesposobnim za vojsku. Vraća se prijašnjem životu ali osjeća da ništa više nije kao prije.
Njegov prijatelj počini samoubojstvo, i to ga je još više dotuklo te odlazi u rat. Međutim, ni tamo ga više ne žele. U tom kaosu i ludilu odlazi izvan grada , slomljen i ponižen otpuže četveronoške u zoološki vrt.

03.03.2007. u 22:15 • 0 KomentaraPrint#

Josip Pupačić - Pjesnik I PJESME

Josip Pupačić - Pjesnik



Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša
Poginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku


Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.

Josip Pupačić je rođen 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.

Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Za života je objavio sljedeće zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima", "Mladići", "Cvijet izvan sebe", "Oporuka", i "Ustoličenje". Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" i "Uspravan hod".

Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.), hrvatski književnik.
Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Bio je urednik Krugova i Književnika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe (1958.) i zadnje Moj križ svejedno gori (1971.) stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći.

Djela:
• "Kiše pjevaju na jablanima",
• "Oporuka",
• "Moj križ svejedno gori",
• "Moj grob",
• "More",
• "Tri moja brata",
• "Ne može se rastati od mene".



Završio gimnaziju u Splitu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio je urednikom kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Kao lektor je radio na Sveučilištu u Lyonu (1961.-1963.). Na Filozofskom je fakultetu radio na Katedri za stariju hrvatsku književnost.
Za razliku od svojih vršnjaka krugovaša (S. Mihalića, I. Slamniga, M. Slavičeka), Pupačić više slijedi Kaštelanov motivski trag koji ga vodi začudnosti djetinjstva, uspomenama i opsesijom smrću. U njegovoj poeziji otkrivamo idealne slutnje još nepomućenih davnih sjećanja, ali i traganje za izgubljenim dječaštvom koje neprestano prati pritajena sumorna reminiscencija prošlosti. I u najzanosnijim njegovim ushitima pritajeno je prisutan osjećaj tuga koji je nekada davno zakrio vedrinu sreće. Obitelj je ishodište njegove poezije, ali i njegova bol koju neprestance izriče - sve njegove nostalgije, tuge, sumorna sjećanja na mrtvu braću, na samohrane sestre, na nesagrađenu kuću, na opustjelu idilu zavičaja, nose obilježja toga kobno zaustavljenog smijeha mladosti. Misaono spoznavanje koje prati taj nespokoj dio je njegova pjesničkoga nadahnuća, tako da se poetska simbolika i metaforika pretvaraju u unutrašnju lirsku dimenziju. Pupačićev je doživljaj konvergirao od zelenih livada djetinjstva do nespokojstva mladosti, u njoj se javlja istodobno dječak i zreo čovjek koji progovara izričujći očitovanja ljudskoga bola, jer, kako je sam pjesnik napisao: "Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život.".
Vizualizaciju slika ostvaruje iznimnom vezom između realnoga i irealnoga svijeta doživljavanja, osobito povezanu s zvukovnom stranom izraza.
Jezično mu je izražavanje jednostavno, minimalističko, lišeno ukrasa i prožeto izvornom i slikovitom metaforikom. Pjesme su dorađene i izrazito ritmički strukturirane. Što se metrike tiče, u njoj se približava šimićevskoj koncepciji, vraćajući se, od svih pripadnika svojega naraštaja, u najvećoj mjeri hrvatskoj tradiciji i njezinoj dugostoljetnoj stečevini.
Među najpoznatijim su mu pjesmama More, Tri moja brata i Zaljubljen u ljubav.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći na krčkom aerodromu.

Zbirke pjesama:

Kiše pjevaju na jablanima (1965.), Cvijet izvan sebe (1958.), Oporuka (1965.), Moj križ svejednako gori (1971.), Sabrane pjesme (1978.).

PJESNICI TRAGIČNIH SLUTNJI

Da je živ, Josip Pupačić imao bi Mihalićeve godine. Vršnjaci, s razlikom od nekoliko mjeseci (Slavko Mihalić je rođen 16. ožujka, a Bepo Pupačić, kojeg je tragična smrt prerano zaustavila u pjesničkom i domoljubnom zanosu, rođen je 19. rujna 1928.), zajednički su, iako svaki na svoj način, utirali put slobodi umjetničkoga stvaranja. O tome svjedoče već prve njihove pjesničke zbirke (Mihalić Komorna muzika, 1954.; Pupačić Kiše pjevaju na jablanima, 1955.). To je - valja podsjetiti - vrijeme kada se otklon od socrealističke dogme očituje kroz brojna djela toga prvog poslijeratnog hrvatskog književnog naraštaja (Zaustavljena pregršt Milivoja Slavičeka, Mislim na sunce i Raskršće vjetra Miroslava S. Mađera, 1955.; Vode pod ledinom i Četvrtoga ne razumijem Zlatka Tomičića, 1955.; Pjesme od uvijek Vlade Gotovca, 1956. i dr.). Radi potpunije slike književnih prilika toga doba, uz ove pjesnike treba spomenuti i Josipa Stošića, autora zabranjene zbirke Đerdan (objavljena 1951. u vlastitoj nakladi), te one kojih više nema među živima, a okupljali su se oko časopisa Krugovi (izlazio od 1952. do 1958.) ili su bili suputnici krugovaša. To su: Krsto Špoljar, Ivan Slaming, Antun Šoljan, Dubravko Ivančan, te nešto stariji Boro Pavlović i Radovan Ivšić, da spomenem samo najznačajnije. Uvršten u antologije i prije negoli mu je objavljena prva knjiga, Josip Pupačić (rođen u Slimenu ponad Omiša, poginuo zajedno sa suprugom i kćeri u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku 1971.) za života je objelodanio još četiri zbirke pjesama: Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje. Posthumno mu izlaze zbirke: Moj križ svjedeno gori i Dobrojutro more, te 1978. Sabrane pjesme i 1997. Izabrane pjesme. Nerijetko se u Pupačićevim pjesmama osjeti i slutnja smrti. U jednoj od posljednjih (pod naslovom Moj grob) prorekao je:
Rasut ću sebe u srca mnoga
i živjet u bezbroj života,
jer od sadanjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.
Pupačićevu pogibiju među prvima je popratio Miroslav Mađer nekrologom Moj lirski susjed (Revija, Osijek br. 5, 1971.), koji će svoje uspomene na nj oživjeti i dvadesetak godina poslije U pohode pjesmi (u svojoj knjizi Neput, 1989.): “S Bepom sam dijelio, moglo bi se reći, i literarni i studentski kruh. Stanovali smo zajedno u podstanarskoj sobi upravo onda kad smo i najviše književno djelovali. Stoga je i logično što su naši studentski dani bili presudni i za naše književno prijateljstvo, za naše literarne ideje i preokupacije”....
Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.
19. rujna - Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.
Josip Pupačić, podrijetlom iz Poljičke republike, rođen je na današnji dan 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Josip Pupačić - Moj križ svejedno gori


Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. - Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. - On gori
Dovikujem ti. - Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga - moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskrej tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Tema ove pjesme je izgubljenost, beznađe, otuđenost (od svijeta), strah, nesigurnost, razočaranje u svijet.
Vizija života - težak, okrutan, mukotrpan - pesimizam
Odnos prema tradiciji - nezadovoljstvo ostavštine (rat, strijele, rane)
Biblijski motivi - majka Margarita - ironija i cinizam prema njenim suzama
Ponavljanje - “Moj križ svejedno gori” - muka i patnja
Pjesnikov križ jest svijet (njegov i svijet općenito)


»Zvijezda da mi je biti,
i živjeti kao zvijezda
negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.
Zvijezda da mi je biti.«

U potrazi za vlastitim poetskim izrazom, osjećajući nešto samobitno, nešto što treba pokrenuti, Pupačić je ubrzo, sažimajući dragocjeno iskustvo, vlastiti talent i duhovnu čistotu, neposredno i jednostavno pretakao vanjske titraje prirode u antologijsku poeziju. Njegov je ideal postati zvijezdom i biti nečija zvijezda. Upravo je u toj dimenziji Pupačić poseban i nov. On nigdje ne traži smisao za sebe, on vidi smisao u svemu, on ne želi biti iznad svih stvari, on želi biti sjedinjen, suosjećati, voljeti i biti voljen. Taj odnos će njegovati do kraja.


Moj Bog
Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog

i našao sam ga u sebi
jer živi u meni za me
i ja se u njemu radujem

Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.


Ne može se rastati od mene
Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.


Tri moja brata
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.


Moj grob
Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.
Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.
Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.
Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.


More
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

Bitno je znati da se u pjesmi radi o dva mora. Jedno more je pravo, plavo more, a drugo more je njegova ljubljena ili šta već. On tepa svojoj ljubljenoj, naziva ju morem, a ona ga pozdravlja, grli, pa se smije, itd. I onda njih dvoje, more i pjesnik sjede na žalu i smiju se, smiju se moru.

Molitva zemlji
S. S. Kranjčeviću ili
jadnicima moga naroda
Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri
Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi
Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu
Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju
Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče
PET GODINA TIHE AGONIJE..."
Pet godina tihe agonije,
kad srce kuca i zvoni
i steže se sve monotonije
i umire po šabloni.
U ždrijelo me katatonije
podla boljetica goni.
I venem sve bono i bonije
ko trudni pozdrav madoni.
Dok življah životom skeptika,
dok sumnjah, da li me ljubi,
na srcu ostavi jektika
trag nekih čudnih zubi.
A sad je tivot gol i tako gol;
u srcu mome osta samo bol.

..........

[POST SCRIPTUM]
P. S. Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.
Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.
Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.
Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.
Naiđoh svagdje - ko na gad -
na lice časno glupo...
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo...
Kad tamo - rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!... Rukom curi krv
i staklo živim mesom...
I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!



Tvoja duša šuti i govori
I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama
II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom
III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim
IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi
V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš
VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.
VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

ZALJUBLJEN U LJUBAV


Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju,u čijim se kosama
migoljila magla,
nju,čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju,vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš




Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni u granicama. Svijet je izvan svih granica, izvan svih okvira; unutar jednog prostora, unutar jedne tišine - u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati od sebe, ni od grada, ni od čovjeka. Zato nemojte pokušati da iselite ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju, jer je ne možete rastaviti od nje; ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod, koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene.) Ali, čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe.

03.03.2007. u 18:57 • 1 KomentaraPrint#

SMS klasici: Ranko Marinković - Kiklop



Može li se sadržaj nekog romana sažetio u 25 riječi? Hrvatski književnici prepričavaju vam klasična djela hrvatske i svjetske književnosti u sms formatu

Zoran Ferić

Novinar Melkior prije II. sv. rata druži se s grupom intelektualaca, a zaljubljen je u Vivian. Mobiliziraju ga, a onda puštaju kao nesposobnog. Osjeća se opći strah.

Boris Dežulović

Hrvatski intelektualac prestravljen čeka poziv za mobilizaciju i gleda kako se ljudi pretvaraju u životinje. Razumljivo, jer to nije rat za hrvatsku državu.

Željko Ivanjek

U novinskoj redakciji Melkior T. otvara ‘mrtvački ples’ uoči II. svjetskog rata. Fatalne žene, negromanti, urednici i novinari prate ga od kavane do ludnice.

Ante Tomić

Hrvatski intelektualac 1/1, isprepadan i sjeban, dočekuje 2. svj. rat i, kao i obično kad je o hrv. int. riječ, ne žuri mu se poginuti za rodnu grudu.

Edi Jurković

Melkior, novinar, želi izbjeći vojsku. Puno misli, malo jede. Završi u ludnici, a kad mu se frend Maestro ubije, još i poludi.

03.03.2007. u 18:50 • 0 KomentaraPrint#

KIKLOP-ZNAČENJE

Kiklop
Ovo je glavno značenje pojma Kiklop.


Odilon Redon: Kiklop
Kiklop (grč. šÍş»ÉČ, Kýklôps) u grčkoj mitologiji ime je plemena divova koji imaju samo jedno oko. Najpoznatiji je Polifem.
Etimologija
Kiklopovo grčko ime složenica je riječi "kotač" i "oko".
Mitologija]


Erasmus Francisci: Kiklop, 1680.
Heziod
U Heziodovoj Teogoniji spominju se tri Kiklopa - Bront, Sterop i Arg, Uranovi i Gejini sinovi. Prema Heziodu, imali su jedno oko, bijahu snažni, tvrdoglavi i žestokih emocija. S vremenom su postali sinonim za snagu i moć, pa ih se poslije smatralo kovačima jakih, moćnih oružja.
Uran se bojao njihove snage i zatvorio ih je u Tartar odakle ih je poslije oslobodio Kron. No, nakon što je Kron svrgnuo svoga oca, vratio ih je u Tartar gdje ih je čuvala Kampa, zmajoliko škorpionsko, žensko čudovište. Na posljetku ih je oslobodio Zeus, a oni su mu iskovali njegove munje koje su mu pomogle da svrgne Krona i ostale Titane. Arg je munjama dodao svjetlost, Bront grom, a Sterop munju.
Ovi su Kiklopi također iskovali Posejdonov trozub, Artemidin luk i strijele te Hadovu kacigu koju je dao Perzeju da uništi Meduzu. Prema Kalimahovoj himni, bili su Hefestovi pomoćnici u njegovoj kovačnici.
Jedna inačica mita govori da ih je ubio Apolon nakon što je Zeus ubio njegova sina Asklepije munjom koju su Kiklopi iskovali.
Homer
Homer u devetom pjevanju Odiseje govori o Kiklopu Polifemu, sinu Tuse i Posejdona.
Odisej je sa svojim ljudima stigao na kiklopski teritorij te su naišli na veliku pećinu. Ušli su u nju i napravili gozbu jer su pronašli svakojaku hranu. Nisu znali da je pećina dom Kiklopa Polifema, jednookog diva koji se uskoro vratio. Polifem ih je zatočio u pećini blokirajući izlaz velikim kamenom koji smrtnici nisu mogli pomaknuti. Svakog je dana jeo par muškaraca, ali je ubrzo Odisej smislio kako će pobjeći.
Odisej mu je dao nerazrijeđena vina da ga napije. Kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej je rekao - Nitko. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da će ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje, koje su pripremili dok je Polifem vani čuvao svoje stado, i oslijepili ga. Polifem je jecao i zapomagao, a ostali su ga Kiklopi čuli i pitali tko mu je probo oko. On je uzvratio - Nitko. Kiklopi su otišli misleći da je poludio ili je žrtva bogova.
Ujutro je Polifem maknuo kamen s ulaza da bi pustio ovce na ispašu. Budući da je bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, ali je opipao vrhove ovaca, da ih slučajno nisu zajahali. Međutim, oni su se privezali ispod ovaca i tako pobjegli i uskočili u svoje brodovlje.
Kad su odmakli, Odisej je viknuo Polifemu svoje ime i pobjedonosno uzviknuo. Gnjevni je Polifem bacio ogromnu stijenu na njih, ali je promašio jer ih nije mogao vidjeti. Potom se pomolio svome ocu, Posejdonu da ne dopusti Odiseju da se vrati na rodnu Itaku ili da samo on stigne u stranome brodu, a da mu cijela posada umre.

Polifem nalazi Galateju i Akida, luksemburška fontana
Priče
Galateja je bila morska nimfa Nereida (kći morskog boga Nereja) u koju se zaljubio sicilski Kiklop Polifem, sin boga Posejdona. No, ona je bila zaljubljena u sicilskoga mladića Akida (Akisa). Ljubomorni ga je Polifem ubio gromadom u bijesu, a Galateja je njegovu krv pretvorila u istoimenu rijeku u Siciliji.
Druga inačica priče govori da je Polifem na njih poslao krdo konja od čijeg se topota tresla zemlja i uzburkalo more. Prestravljeni Akid i Galateja bacili su se u more i pretvorili u ribe da bi otišli na sigurno. Da se ne bi izgubili, povezali su se dugom plavom trakom. Vidjevši njihovu neizmjernu ljubav, bogovi su se sažalili i pretvorili ih u zviježđe na nebu - Ribe.

03.03.2007. u 18:49 • 1 KomentaraPrint#

IN MEMORIAM


Otišao je posljednji naš veliki pisac, pripadnik one olimpske generacije nikle na poČetku stoljeća, i poslije njega dugo ćemo živjeti u smrdljivoj kulturnoj močvari. Ranko Marinković je otputovao na svoj Vis sam, zauvijek u svoju otočku vječnost. Bio je sretan čovjek. Živio je dugo, a objavio svega desetak knjiga, po nekima kvantitativno malo. Taman onoliko koliko je bilo potrebno
________________________________________
proljeće devedeset druge, dok se rat nezaustavljivo primicao Sarajevu, u gradu se osjećala neka čudna atmosfera - gotovo nije bilo noćnih ispada, razbojstava i tuča. Zamrla je uobičajena gradska crna kronika. Ljudi su bili na prvi pogled blagi, na ulicama je vladao savršeni red, a ipak u zraku se osjećala neka raspolućenost i strah, neka unutrašnja potištenost i nemir, neka muka i tjeskoba koju osjećaju janjci pred klanje. U to sam vrijeme jednu svoju novinsku kolumnu naslovio U očekivanju kiklopa, praveći jasnu aluziju na temeljnu romanesknu metaforu Ranka Marinkovića (Komiža na Visu 1913 - Zagreb 2001).
Polifem, to antičko jednooko čudovište koje živi u pećini i jede ljude, za Marinkovića je metafora mračnog božanstva rata. Približavanje toga kiklopa Sarajevu rezultiralo je atmosferom u gradu, koja je bila slična onoj iz zadnjeg poglavlja istoimena Marinkovićeva romana: "Približava se Polifem, taj jednooki krvoločni gad... Glavno je da znaš i da možeš reći sebi mrtav si, ne smiješ trepnuti. Ne smiješ okom odati svoj život. Živjeti - to je izazov... čemu cvjetovi i zelene grane? Sve će zgaziti i obrstiti on... požderat će cijelo proljeće. I zemlji reci: ne budi se, budi hladna, ledena stegnuta mrazom... Budi mračni dom mrtvacima. Budi grob. I sebi reci: ne diši, ne miči se - polokat će ti dah, slomit će ti pokrete!"
Pred nasrtajima Polifema Marinkovićev se grad pretvara u zoopolis - kiklop rata i same ljude pretvara u krvoločne zvijeri. Rat postaje izvanredan povod da bi se u ljudima probudili duboko zapretani kainovski porivi, i tako zgazila sva ljudska kultura i duhovnost, a sam se život vratio na "estetiku" kiklopske pećine.
Sin ratova Rođen je uoči početka prvog svjetskog rata, za vrijeme drugog bio je izbjeglica u savezničkom logoru El Shat, da bi u zadnjoj deceniji svoga života doživio i treći - domovinski i balkanski. Sve te ratove Marinković je pregrmio kao posmatrač i svjedok, postavljajući u svojim djelima vrišteća pitanja ponajviše o besmislu tih kataklizmičnih ratova, koji su obilježili cijeli njegov život, dugačak gotovo koliko i nesretni dvadeseti vijek. Kao oštroumni Dalmatinac-otočanin svijet je promatrao iz ponešto ukošenog, ironičnog rakursa, naglašavajući da je to stoga što je rođen u "borealnom mjestu", na otoku gdje ljudsko lice uvijek biva šibano bičem oštre bure.
Marinković se u književnosti javio između dva rata pripovijetkama, koje će objavljivati u Krležinim časopisima, da bi poslije Drugog svjetskog rata objavio tri romana i tri drame, djela koja će dati najsnažnije pečate modernoj hrvatskoj književnosti.
Kad kažemo "modernoj", onda moramo naglasiti da je on prihvaćao i slijedio sve one potrese koji su se događali u europskoj književnosti dvadesetog stoljeća, sve njene mijene u formalno-inovativnom smislu. Slijedeći Krležinu literarnu "pobunu", on je prihvaćao i sve "promjene u žanru" koje su u modernu prozu unosili pisci poput Joycea, Prousta i Faulknera, pristajući na izazov teksta kao svijeta. Marinkovićevu književnost odlikuje duh apsolutnog majstorstva. Ona je blješteći amalgam talenta i erudicije, iskustva i spoznaje, emotivnosti i ironije, bilo da se radilo o pripovijeci, drami ili romanu.
Najpoznatija Marinkovićeva pripovjedačka knjiga svakako su Ruke - ta moderna varijacija erazmovske pohvale ljudskoj ludosti. Što je već naslovna priča ako ne pohvala ljudskim krhkim i bljedunjavim ekstremitetima, koji "rade, grade, stvaraju, a onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice".
Fenomen ubijanja i zločina za Marinkovića će ostati središnja zagonetka života, predmet njegove trajne zapitanosti. Pripovijetka Benito Floda von Reltih (čiji naslov nosi ime glavnog junaka, sastavljeno od anagramiranog imena i prezimena njemačkog naci-führera i imena talijanskog ducea) događa se u ludnici - gdje se snuju zločini nad svijetom, gdje se začinju bogohulne teorije mržnje i "kloniraju" čudovišta rata. Pisac pokušava zaviriti na drugu stranu zločina i tu otkriva samo ludilo, apsurd i besmisao.
Ali, Ruke su, zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otočkim prosjacima, što razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otočkih gospođa, koje snuju jedan bolji život, koji se neće dogoditi. Sage o zalutalim talijanskim vojnicima što izgubljeni u ovim enklavama samoće čine velika zla. Završna priča knjige Zagrljaj, u kojoj se u smrtni zagrljaj vežu pisac priče i njegov žalosni junak, posvećena je "sjeni Goranovoj". Sjeni piščevog prijatelja koji je pisao protiv koljača, da bi na kraju od njih i sam bio zaklan.
Gospa od vlasti Najpoznatija Marinkovićeva drama Glorija kritika je Katoličke crkve, koja insceniranjem kojekakvih ukazanja Bogorodice želi proširiti svoju vlast u društvu (tih apsurdnih insceniranih ukazanja i njihova pogubnog djelovanja na kršćanski svijet svjedoci smo ponajbolje mi u Bosni i Hercegovini u ovom apokaliptičnom kraju milenija!). U drami mlada djevojka, koja na nagovor lokalnog svećenika pristaje glumiti Gospu u jednom dalmatinskom mjestu, postaje metafora žene u kršćanskom svijetu. Paradigma u kojoj se Glorija mora predstavljati ili kao svetica ili kao kurva - samo je slika tragedije žene u tom patrijarhalnom i pseudoreligioznom svijetu. Tu tragediju, u kojoj bolesni i perverzni katolički pop kao "režiser" svoju tjelesnu požudu slika u nametnutoj glumi svetosti - jednu običnu zdravu djevojku proglašavajući Bogomajkom - Glorija će završiti samoubojstvom.
Drama je više puta bila kritizirana od crkvenih vlasti, a dubrovački je biskup u jednoj prigodi na autora bacio javnu anatemu, što će, vjerojatno, uzrokovati da će pisac u zadnjim godinama biti lojalan Tuđmanu, koji je iznikao na frustracijama upravo tih klerikalaca i licemjera, kojima se pisac u Gloriji tako nemilosrdno i bespoštedno narugao.
Otišao je posljednji naš veliki pisac, pripadnik one olimpske generacije nikle na početku stoljeća, i poslije njega dugo ćemo živjeti u smrdljivoj kulturnoj močvari. U jednom komparativnom eseju cio naš književni prostor predstavio sam kao hipotetični trokut, na čijim špicevima stoje on, Andrić i Krleža. Svaki od ove trojice pisaca uvodio je našu književnost u svijet - Krleža prema civiliziranoj srednjoj Europi, Andrić prema mističnom Orijentu, a Marinković prema antičkom Mediteranu.
Sarajevo bolje nego Sarajke Kad sam ga tokom rata sreo u Zagrebu, rekao mi je: "Ti mene, bogati, proglasi katetom!" Krležu je neobično cijenio, a o Andriću je imao suzdržano mišljenje. "Napao me", pričao mi je, "jednom fra Ivo zbog stranih riječi u mojim romanima. Ne valja ti, Ranko, veli, što ti roman već u naslovu nosi stranu reč - kiklop. A ja sam mu odgovorio: Oprosti, Ivo, ali zar riječi avlija, ćuprija iz naslova tvojih romana, također nisu strane riječi?"
Prije rata smo mu Sado Musabegović i ja uručili "Krležinu nagradu", koju je u to vrijeme dodjeljivao sarajevski Odjek. "Sarajevo je bolje nego Sarajke", rekao je tad, aludirajući na svoj prvi propali brak s jednom našom sugrađankom. U poznim godinama dobio je djecu i starao se za njih brižno. Kad smo tokom rata ostali beskućnici, ponudio je mojoj supruzi i meni nesebično svoju kuću na Visu da tamo ljetujemo. Odbili smo ljubazno taj prijedlog, obećavši da ćemo vrlo rado doći jedno ljeto, kad završi rat. Ne bijaše nam suđeno.
Otputovao je na svoj Vis sam, zauvijek u svoju otočku vječnost. Bio je sretan čovjek. Živio je dugo, a objavio svega desetak knjiga, po nekima kvantitativno malo. Taman onoliko koliko je bilo potrebno.


UMRO KLASIK HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI RANKO MARINKOVIĆ
29. siječnja - Ranko Marinković, jedan od najvećih hrvatskih proznih pisaca druge polovice 20. stoljeća, umro je jučer oko 18 sati u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica.
Ranko Marinković, viški Voltaire, rodio se 22. veljače l913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije l943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od l946. do l950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine l95l. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja.
Bio je redoviti član HAZU-a od l983., a član Društva hrvatskih književnika od l948.
U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.
Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.
Ranko Marinković javio se u hrvatskoj književnosti prije Drugoga svjetskog rata. Tada mu je u zagrebačkom HNK izvedena prva drama Albatros, a u Krležinu Pečatu tiskane prve novele.
Objavio je više zbirka novela, drama i romana, ali naročit uspjeh postigao je knjigama novela Poniženje Sokrata i Ruke, dramom Glorija te romanom Kiklop, jednim od najboljih hrvatskih romana ovog stoljeća.
Sabrana djela u sedam svezaka objavljena su mu l988. u Zagrebu.
Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.
Prvi književni portret Ranka Marinkovića, na osnovi prvih proznih radova, objavio je u zagrebačkim Novostima (l940.) Ivan Goran Kovačić, ocijenivši kako je riječ o jednom od najjačih prozaika, koji su se javili u hrvatskoj literaturi zadnjih godina.
U povodu smrti hrvatskoga književnika Ranka Marinkovića, hrvatski ministar kulture Antun Vujić priopćio je kako odlazak pisca, jednog od onih rijetkih koji je obilježio hrvatsku književnost druge polovice dvadesetog stoljeća, ne ostavlja prazninu, jer je njegovo djelo puno.
Izjava Antuna Vujića stream / download

I u vremenu koje propituje nove vrijednosti u književnosti, djelo Ranka Marinkovića stoji kao svjetlo s udaljena otoka, kojemu su se mnogi približili, ali još nitko nije stupio na njega. Pisac koji je u svakoj od književnih vrsta uspio napisati vrhunsko djelo od 'Ruku' i 'Glorije' do nenadmašnog 'Kiklopa', čak i kad je književnosti testamentno oporučio svoj 'Never more', i dalje ostaje kao nepregledno i neistraženo polje pred generacijama koje dolaze. Izražavajući sućut i poštovanje, i ja ću kao i mnogi drugi još jednom otvoriti jednu od stranica prebogatih pejzaža Marinkovićeve književnosti, stoji u izjavi ministra Vujića.
Akademik Slavko Mihalić, predsjednik Društva hrvatskih književnika, naglasio je kako je Ranko Marinković bio jedan od onih hrvatskih pisaca po čijem će se djelu pamtiti književno 20. stoljeće.
Izjava Slavka Mihalića stream / download

Književna povijest i kritika, sadašnja i buduća, prosudit će koja je njegova knjiga ostavila najdublji trag u književnom zbivanju, jesu li to romani, drame, eseji, izjavio je Mihalić u povodu Marinkovićeve smrti.
Predsjednik Hrvatske akademije i umjetnosti (HAZU) akademik Ivo Padovan rekao je kako je Ranko Marinković bio njegov dugogodišnji prijatelj te da su u slično doba primljeni u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti krajem sedamdesetih.
Filmski redatelj Antun Vrdoljak ocijenio je smrt Ranka Marinkovića velikim, nenadoknadivim gubitkom. Ali opet, kad odlaze tako veliki, ostavljaju iza sebe mnogo. Ne odlaze zauvijek i bez traga, rekao je Vrdoljak, autor televizijske serije i filma koji su snimljeni prema Marinkovićevu Kiklopu.
Izjava Antuna Vrdoljaka stream / download

Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, čiji je vijećnik Marinković bio u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, rekao je da je otišao jedan od najvećih hrvatskih pisaca od Marka Marulića do danas.

Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Georgij Paro rekao je u povodu smrti Ranka Marinkovića kako je umro najveći suvremeni hrvatski književnik, pripovjedač, romanopisac, esejist i dramatičar.
Izjava Georgija Pare stream / download

Marinkovićeva djela, uz djela Miroslava Krleže, najviša su dostignuća hrvatske književne riječi u 20. stoljeću, rekao je Paro u povodu smrti klasika hrvatske književnosti.
Njegovu smrt doživljavam i kao veliki osobni gubitak. Bio mi je profesor dramaturgije na Akademiji i profesor teorije kazališta. Meni i mojoj generaciji značio je isto što i Branko Gavella u praktičkom kazališnom promišljanju.
Profesor na Akademiji dramskih umjetnosti akademik Nikola Batušić u povodu smrti Ranka Marinkovića podsjetio je da je Marinković jedan od osnivača današnje Akademije dramskih umjetnosti, nekada Akademije za kazališnu umjetnost.
Izjava Nikole Batušića stream / download

Marinkovićeve, česte, oštre i nesmiljene analize, u stilu one Goranove rečenice kojom je popratio njegove mladalačke proze, "da je pred nama analitik", dokazale su se u njegovim prosudbama kao trajna baština koja će nas još dugo nadahnjivati", izjavio je akademik Nikola Batušić.
Napustio nas je Ranko, 'meštar suza i smiješka'. Maestro književne riječi, tvorac dragocjenog novelističkog, romanesnog, dramskog i kritičko-esejističkog opusa, izjavio je u povodu smrti najvećeg hrvatskog prozaika, Ranka Marinkovića, akademik Ivo Frangeš.
Izjava Ive Frangeša stream / download

Piščev prijatelj i sudac Ustavnog suda Milan Vuković rekao je kako se s Rankom Marinkovićem upoznao l968. kada mu je bila potrebna neznatna odvjetnička usluga. Od tada do zadnjeg časa njegova ovozemnog života, 28. siječnja u l8,l5 sati u bolnici Sestara milosrdnica, ostali smo nerazdvojni prijatelji i sugovornici, izjavio je Vuković.
Razmišljajući o zadnjim piščevim danima, Vuković je rekao da je Marinković želio dovršiti svoje zadnje djelo koje je počeo pisati, ali ga je smrt u tome zaustavila. I prijatelji i svi koji su ga poznavali i cijeli naš narod danas je siromašniji za jednog tako dragog i bitnog pisca i čovjeka čije će djelo dugo blistati u suvremenoj hrvatskoj pisanoj riječi, rekao je Vuković.
I žica je pukla na anđelovoj violini. Muk i mrak. Toliko, upravo Marinkovićevim glasom, želim reći o svijetu sada već bez toga glasa, izjavio je u povodu Marinkovićeve smrti dekan Akademije dramskih umjetnosti Vjeran Zuppa.
Predsjednik hrvatske države Stjepan Mesić poslao je danas brzojav sućuti obitelji Ranka Marinkovića.
Kad izgubimo svoga najbližeg, tuga uđe u srce i teško do nas dopiru riječi utjehe. Znam da danas to proživljavate, ali molim vas, nađite mir i snagu u spoznaji da je vaš suprug i otac, naš dragi šjor Ranko Marinković, za sobom ostavio djelo koje nastavlja živjeti svojim samostalnim umjetničkim životom.
Njegovo ime upisano je velikim slovima i u povijesti hrvatske književnosti i u kulturi.
Njegova rečenica stalno poziva na ponovno iščitavanje i otkrivanje novih slojeva i dubina njegova fantastična književnog opusa. Zbog svega toga nađite snagu i utjehu i molim vas primite izraze moje duboke sućuti, stoji u brzojavu sućuti Predsjednika Republike Hrvatske obitelji Marinković.
U povodu smrti akademika Ranka Marinkovića, klasika hrvatske književnosti, 31. siječnja u 13 sati održat će se njemu u čast komemorativni skup u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, izvijestilo je Društvo hrvatskih književnika.
Komemoraciju, na kojoj će još jednom biti govora o vrhunskim Marinkovićevim djelima, zajednički priređuju Ministarstvo kulture, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo hrvatskih književnika, Matica hrvatska, Akademija dramskih umjetnosti te prijatelji i poštovatelji Marinkovićeva veličanstvenog stvaralaštva.
Hrvatski književnik Ranko Marinković bit će pokopan u Komiži na Visu 2. veljače u 13 sati.

Time će biti ispunjena, kako je izjavio komiški gradonačelnik Vicko Mardešić, posljednja pokojnikova želja. Grobnicu za velikana hrvatske književne riječi u mjesnom groblju uredili su pokojnikova obitelj i najbliži prijatelji, a ustupio ju je grad.
U povodu Marinkovićeve smrti u Komiži je osnovan i Odbor za doček i pokop posmrtnih ostataka jednog od najvećih hrvatskih pisaca druge polovice prošlog stoljeća. Prije obreda pokopa smrtni ostatci viškoga Voltairea, kako je nazvan, bit će izloženi u Gradskoj vijećnici u Komiži te otvorena knjiga žalosti.

Grad Komiža dodijelio je svom uglednom mještaninu 1999. nagradu za životno djelo.
Znao je reći da je svaki čovjek otok, a svako napuštanje otoka jedna avantura, izjavio je u povodu Marinkovićeve smrti hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo. Maestro Ranko, koji je odavno otišao s rodnoga Visa, ali ga u svojim prozama nije napuštao, sada se poput umornog Odiseja vraća poznatom krajoliku i svojim iskonima od kojih je naizgled 40-ak godina izbivao da bi tek potkraj života dopustio da ga i fizički razniježe i vrate u svoj inzularni zagrljaj, rekao je Fiamengo. Ranko Marinković, koji je cijelim svojim opusom uvijek nalazio načina da makar jednu reminiscentnu kap kapne u svoje rukopise po kojima već jest i po kojima će ostati ne samo jedno od najvećih imena cjelokupne hrvatske književnosti već i značajnim sudionikom europske i svjetske literature, sada po vlastitoj želji postmortem vraća se na rodni otok u Komižu, kaže Fiamengo, dodajući kako mu je na tomu izboru posebno zahvalan.
Predsjednik Vlade Ivica Račan poslao je brzojav sućuti obitelji preminuloga književnika Ranka Marinkovića. Odlazak velikana hrvatske književne riječi Ranka Marinkovića rastužio je sve poklonike njegova zadivljujućega književničkog opusa. Umro je čovjek, ali njegovi romani, novele, drame i eseji ostaju nepresušnim vrelom čitateljskih užitaka nama i naraštajima koji dolaze. Njegov roman Kiklop, novela Ruke i drama Glorija mudrošću i umjetničkom snagom neporecive su vertikale naše moderne književnosti. Premda je Ranko Marinković cijelim svojim bićem uronjen u rodno mediteransko podneblje, dosezima svojih djela davno je nadmašio granice hrvatske kulture i postao piscem europskog i svjetskog formata. Hrvatska kultura i književnost izgubile su svoga klasika, pisca koji je obilježio epohu, stoji u brzojavu sućuti premijera Račana.
Predsjednik HDZ-a Ivo Sanader u povodu smrti Ranka Marinkovića, velikoga hrvatskog književnika, poslao je brzojav sućuti njegovoj supruzi Olgi i obitelji. S tugom Vam želim izraziti duboku sućut zbog gubitka Vašeg cijenjenog supruga čija će uspomena ostati trajno živjeti i u svima nama koji smo imali sreću i čast poznavati ga. Odlazak Ranka Marinkovića nenadoknadiv je gubitak za hrvatsku književnost i kulturu, za javni život Hrvatske kojoj je riječ tako časna čovjeka uvijek značila i ohrabrenje i putokaz u nedaćama vremena, za našu stranku HDZ koju je volio i kojoj je dao neizmjerljiv prinos, za naš hrvatski narod s čijim je težnjama živio. U ime članstva HDZ-a te u svoje osobno ime, Vama gospođo Marinković, kao i cijeloj obitelji, još jednom izražavam uvjerenje u našu iskrenu bol i nenadomjestiv osjećaj praznine, kaže u brzojavu sućuti predsjednik HDZ-a Ivo Sanader.

03.03.2007. u 18:42 • 0 KomentaraPrint#

Kiklop (roman)


Kiklop - roman Ranka Marinkovića iz 1965. godine

Analiza romana

Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska ratnog inferna. Osnovne su signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je daleko od ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja. Svaki prizor naglo mijenja 'predznak', ali i narativnu intonaciju. Vještim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i kozerske anegdotike natopljeni su osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatječu likovi sugerira se posredno. Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio kod Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: magičnim štapićem preobrazuje 'nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv nesmisao'. Osobiti efekti proizlaze upravo iz napetosti što stvaraju ironični susreti uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubog naturalizma. Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadrži realistički i mitološko-simbolički spoj.

Glavni lik

U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića, anksiozna intelektualca koji se – panično pokušavajući izbjeći novačenje – osuđuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni se lik kreće u boemskom društvu koje strah i bespomoćnost liječi terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama, tučnjavama. U efektnim kavanskim scenama u kultnom 'Dajdamu' i 'Ugodnom kutiću' te u uličnim improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Ferdinanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najčešće tek pasivan promatrač.

Ostali likovi

Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova: kiromanta Atme, don Kuzme, fatalne Vivijane, nimfomanke Enke... sporedni su likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo beživotan, nedorečen i psihološki amorfan. Iako je središnja svijest romana i nositelj smisla teksta te uglavnom vodi radnju, Melkior je socijalno i intimno sterilan i predstavlja se čitatelju tek kao hladan simbol.
Marinkovićev je literarni procede u biti maniristički. Obilježavaju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i improvizacije. U gustoj značenjskoj mreži toga eruditskog romana isprepleću se sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije. Glavna su semantička polja: antička književnost i mitologija, Biblija, književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe i događaji. Dijalozi među likovima često se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz književnih djela. Zbiljski i alegorijsko-simbolički sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastičnu sliku Melkiorova povratka u moderan pandemonij.
Glavni lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost zamišljao u obličju jednookog Kiklopa koji vreba da proždere sve oko sebe. U antičkom se mitu Odisej iz Kiklopove špilje spasio lukavstvom, ali od novovjekovnog čudovišta nema spasa. Da bi opstao u posve dehumaniziranom, animalnom svijetu, Melkior se spušta na razinu životinje, predaje se u ruke Kiklopu i puže u inferioran Zoopolis. Roman je građen na načelima poetike digresivnosti: sazdan je od fragmenata, analitičkih inserata i već gotovih novelističkih cjelina. Događajna je shema razmjerno jednostavna, ali zato izvedba u znaku bogate narativne orkestracije i diskurzivnog pluralizma. Brojni su narativni dijelovi realizirani u sekundarnim žanrovima i njima pridruženim stilskim registrima, i to u rasponu od feljtona i reportaže, alegorije i groteske, preko bestijarija i simpoziona, do burleske i vodvilja.
Pridruživši se klasičnom 'mitološkom križaljkom', Marinković je stvorio modernu epopeju u kojoj je europsko duhovno naslijeđe podvrgnuto ironičnom, crnohumornom i parodijskom prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono mračno i potisnuto: animalno i demonsko.

03.03.2007. u 18:38 • 0 KomentaraPrint#

Ranko Marinković, K I K L O P



Ranko Marinković – pripovjedač, romanopisac, dramatičar, esejist.
- rođen u Visu, gdje završava pučku školu, gimnaziju polazi u Splitu i Zagrebu, završava filozofski fakultet
- od 1934.god. piše i objavljuje pjesme i pripovijetke
- za vrijeme II. Svjetskog rata uhićen je u Splitu, završava u logoru
- nakon rata vraća se u Zagreb.
- Najznačajnija djela: Kiklop, Ruke, Albatros, knjigu Proze u kojoj se nalazi 6 pripovijedaka , Glorija, roman Zajednička kupka,…

Radnja romana Kiklop smještena je u predratni Zagreb. Glavni lik romana je Melkior Tresić koji je mladi novinar, opsjednut strahom zbog nadolazećeg rata, boji se da bi mogao biti pozvan u vojsku.
Dane provodi u redakciji i zagrebačkim kavanama u društvu bogate ljubavnice Enke. Postaje tih i povučen , zaljubljuje se u Vivijanu , ali boji joj se to pokazati.
Ubrzo stiže poziv i Melkior završava u vojarni , no ubrzo dospijeva u bolnicu, a potom i u ludnicu.
Nakon nekog vremena bio je pušten i proglašen nesposobnim za vojsku. Vraća se prijašnjem životu ali osjeća da ništa više nije kao prije.
Njegov prijatelj počini samoubojstvo, i to ga je još više dotuklo te odlazi u rat. Međutim, ni tamo ga više ne žele. U tom kaosu i ludilu odlazi izvan grada , slomljen i ponižen otpuže četveronoške

03.03.2007. u 18:37 • 0 KomentaraPrint#

Ranko Marinković





Bibliografija


Ranko Marinković (Vis, 22. veljače 1913. - Zagreb, 28. siječnja 2001.) hrvatski književnik i dramski pisac.
Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. na Visu gdje je završio pučku školu, a potom nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet. Tokom 2. svjetskog rata u Splitu je uhićen je od Talijana, te je interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. odlazi u Bari, i prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Potom postaje direktor je Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. Godinu poslije 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do umirovljenja.

-rođen 1913.godine u Visu
-u Visu provodi djetinjstvo i svršava pučku školu, Gimnaziju polazi u Splitu i Zagrebu
-u Zagrebu upisuje i svršava Filozofski fakultet
-1934.godine piše i objavljuje pjesme, pripovijetke, eseje i kazališne kritike u časopisima i novinama
-1939.godine prikazana mu je dramska groteska Albatros na sceni HNK
-1946.godine obavlja dužnost direktora drame HNK
-u izdanju Matice hrvatske 1948.godine pojavljuje se prva Marinkovićeva knjiga Proze, koja uz šest pripovjedaka(Cvrčci i bubnjevi, Pospana kronika, Poniženje Sokrata, Balkon, Ni braća ni rođaci, Oko božje) donosi i tekst dramske groteske Albatros
-1951.godine prihvaća posao profesora dramaturgije na zagrebačkoj akademiji za kazališnu predstavu


Rođen: 22. veljače 1913. na Visu
Umro: 28. siječnja 2001. u Zagrebu
Ranko Marinković, viški Voltaire, rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU-a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.
Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.
Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Kao da se u miru sljedećih sedam godina, danju skrbeći o obitelji, a uvečer igrajući šah, Ranko Marinković želio pripremiti za odlazak na Vis, otok svojega rođenja.
Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.
Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.


Objavljena djela

Zbirka novela: Ruke(1953.) (Mrtve duše, Karneval, Suknja, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Relith, Ruke i Zagrljaj)
Dramski mirakul: Glorija(1956.)
Zbirka pripovjedaka: Poniženje Sokrata(1959.)
Roman: Kiklop(1965.),
Zajednička kupka(1980.)


• Albatros (1939.)
• Proze (1948.)
• Ni braća ni rođaci (1949.)
• Oko Božje (1949.)
• Pod balkonima (1953.)
• Ruke (1953.)
• Glorija (1955.)
• Poniženje Sokrata (1959.)
• Kiklop (1965.)
• Politeia (1977.)
• Zajednička kupka (1980.)
• Pustinja (1982.)
• Never more (1993.)
Eseji:
• Geste i grimase (1951.)
• Nevesele oči klauna (1986.)


03.03.2007. u 18:37 • 0 KomentaraPrint#

Ranko Marinković: NOVELE


Izdavačko poduzeće “Školska knjiga”,Zaagreb,1966.god.

1. O PISCU.
Rođen je na otoku Visu 22.11.1913. godine. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu. Gimnaziju je završio u Splitu i Zagrebu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme rata interniran je u logor Ferromonte u Italiji, zatim su ga prebacili u Bari i na kraju u sinajski zbjeg “El Shatt”. Poslije rata radi u ministarstvu prosvjete, a naknadno u zavodu Hrvatske te kao direktor HNK u Zagrebu. Od 1951. g. radi kao profesor na Zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Redovito je član HAZU.
Njegova djela su:
Proze, Zagreb, 1948.g.; Ni braca ni rođaci, novele, Zagreb 1949.g.; Oko božje, novele, Zagreb 1949.g.; Geste i grimase, eseji, Zagreb 1951.g.; Pod balkonima, novele, Beograd 1965.g.; Tri drame, Zagreb 1977.g.; Zagrebačka kupka, roman, Zagreb 1980.g.; Pustinja, drama, Zagreb 1981.g.; Sabrana djela 1.-4.,Zagreb 1982.g.; Nevesele oči klauna, eseji, Zagreb 1986.g.; Sabrana djela 1.-7., Zagreb, 1988.g.; Never more, roman, Zagreb 1993.g.

2. “MRTVE DUŠE”.

Pisac je glavno lice. Dešavaju se čudni događaji pri čudnim okolnostima. Neobična je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. “ni kazaljki nema na satu”. Pisac se nalazi negdje kraj vode. Nožem si je odrezao glavu i ponaša se kao da je i dalje duša u tijelu. Glava mu služi kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudio pri svjetlu opazio je nož zaboden u knjigu. Zaključio je da je to ipak morao biti on. Taj nož je donio gazdaričin pokojni muž pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima nešto ratničkog u njemu. Želi ga se riješiti pa razmišlja da li da ga zaključa u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdaričina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaključuje da je slabo zastičen od samog sebe. U dubokom razmišljanju dočekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i još sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki nož pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora kaže: ”Mrtve, mrtve duše... Sad legnimo mrtve duše”.

Lica; pisac i gazdarica
Vrijeme®noć
Prostor®u sobi
Tema®paralelom stvarnosti i maste, života i literature, drastično pojačava sliku apsurda ljudskog položaja.

3.“SAMOTNI ŽIVOT TVOJ”.

Na otok je doplovio biskup. On izjavljuj da voli oblake a ne žene. Dok je ispovijedao žene doživljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. često se ispovijedao nebu. U mjestu je velika crkvena svečanost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se čuje lupet bubnja. Biskup je održao “Molidbu za magareći rod”. Svećenstvo je sjelo za banket. Djeca su ih gađali kamenčićima. Kad je fratric došao prevarili su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu živi Toninka koja vuče za nos svećenstvo, a posebno biskupa na taj način sto niže haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stražnjicu .Nema mjere tako da ju žandari trebaju odvest u zandarisku stanicu. Na kraju banketa našli su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgala se i pobjegla tako da je još mogla nastaviti sa svojim salama. Navečer je uslijedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili kućama. Biskup i fratric spavaju. Jedan od njih je pisac i dugo još sluša kako se psi na ulici kolju oko kostiju sto su ostale nakon večerašnje gozbe i kako zloslutno tule u noć i laju na mjesec.

Lica®biskup, fratric, Toninka, žandari i narod
Vrijeme®predvečerje i noć
Prostor®otočno mjesto
Tema®Ironija koja prati izlizane crkvene formule “Mir s tobom!”, koja personificira jednu vjeru čiju neozbiljnost shvaća već i bogoslužna đačka škola “I sa zrnom soli!”. čovjeka prepusta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijarhalnog života, ladanjske (seoske) samoće i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragična farsa.

4. “ANĐEO”.

Klesarski majstor je na samrti. Njegov pomoćnik Lojze došao je po ključ radione i ispričao mu je neobičan san. U klesarskoj radioni bio je nedovršen spomenik anđela koji u ruci drži otvorenu knjigu. Klesar je objasnio naučniku da je taj spomenik za njega. Smetalo ga je naučnikovo neprestano nabijanje pa je zamolio suprugu da ode do naučnika i da prestane s radom. Čudne su mu se misli vrzmale (suljale) po glavi. Skupio je snagu i spustio se do radione iako je bio mrak. Na anđelovoj knjizi vidio je krasnim pisanim slovima Albert Knez, klesar majstor - umjetnik rođen određenog datuma - umro u zagradi bez datuma. Stari klesar je upisao datum njegovog posljednjeg dana života. Odbacio je oruđe i predao se svom anđelu.


Lica®klesar Albert Knez, naučnik Lojze i žena Frida
Vrijeme®zadnji dan života klesara
Prostor®soba i radiona
Tema®Klesar nastavlja život kroz svog anđela od mramora.


5. “PRAH”



Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu je sto ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć. Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zna za to. Poslije pročitanog pisme se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana još uvijek za njega vrlo privlačna lijepa, ali nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti život tako sto se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome sto su tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kuci su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?”.

Lica®Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin
Vrijeme®poslije drugog svjetskog rata
Prostor®Dalmatinski otok i Split
Tema®Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija života, rasipa u prah koji treba prikriti izgovor bijedne sale.

03.03.2007. u 18:05 • 0 KomentaraPrint#

Ranko Marinković :GLORIJA



Izdavač: Globus, Zagreb, 1988

Osnovni podaci o autoru:
Ranko Marinković je rođen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-otočkom ili gradskom, građanskom ili malograđanskom svijetu. Djela su mu prožeta crnim humorom, ironijom i tragičnim shvaćanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”...

Najosnovnije crte fabule:

1. slika
U maloj župi u Dalmaciji svećenici pokušavaju razbiti monotoniju malog mjesta i jedan od najmlađih, don Jere smišlja način na koji bi učvrstio vjeru naroda. Zamišlja kako bi bilo dobro zamjeniti kip bogorodice s živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u postojanje Boga. Ostali svećenici se baš i ne slažu s tom idejom ali ipak pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obližnjeg samostaana da mu pošalje jednu opaticu, i jednog jutra stiže Magdalena. Prije nje toga jutra u biskupiju dolazi i čovjek po imenu Rikardo Kozlović alias Floki Fleche. On priča svećenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio mehanizam koji pokreće Isusovao tijelo, koje izgleda kao da je živo. Želi da ga svećenici prikažu narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra takvo djelo oskrvnućem prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga Magdalena stiže u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu priča kako se zaredila i priča o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju ispada da je Kozlović Magdalenin otac.

2. slika
Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumeći Madonu. Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvlači i traži od njega da što prije predstavi kip Biskupu koji je za nj jako zainteresiran. Kozlović odlazi da uredi kip.

3. slika
Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj sebi. Don Jere koji već duže vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne želi to priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila više kose nego prije, a to bi ljudi mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponašanja, a sve zato što joj ne može otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane ulazi. Don Jere i don Zane se svađaju, a don Zane mu kaže da se Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslužiti večernjicu.

4. slika
Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije večernjice. Svi ljudi su već izašli iz crkve osim Kozlovića i žene koja moli za svoga sina. Kozlović gleda u Gloriju, a ona svijesna svoga zadatka ignorira oca. Žena ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme želi zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovića van, ali Kozlović se neda. On tvrdi da je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i uvjerava Kozlovića da to nije Glorija nego kip. Kozlović krene prema vratima, ali zastane i kaže kako je to nekad bila njegova kći, ali ju je sada izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere priđe oltaru i u molitvi se ispriča gospi: “ Gospo, sagriješio sam teško, oprosti. To je bilo za tvoju čast i slavu. Oprosti. ” Uto uđe don Zane i ništa ne rekavši prijekorno pogleda don Jerea.

5. slika
Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena plače. On ju kori zato što je proplakala pred ocem, a ona se pravda:” Rođeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip! Gledala sam kako mi se starac muči, kako vas na koljenima moli za jednu moju riječ, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ništarija, bez i jedne suze u oku!” Ona ga pita zašto joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije želio da joj se vrati ljubav za “onim” životom. Ona mu na to priznaje da ga voli, ali on ipak ne želi potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi Tomo noseći novo raspelo. Don Jereu objašnjava da ga je biskup kupio od Kozlovića. Tad dolazi i žena koja je molila za svoga sina. Toma objašnjava da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato što je ženi dala lažnu nadu, a ona sada želi samo vidjeti svoga oca. Kozlović nato provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere još dugo ostaje sam i u napadu bijesa razbije raspelo.

6. slika
Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi priča sa Tonijem, jednim od klauna. Kaže mu kako više ne može moliti, kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Priča mu kako je prije sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene točke otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je čula glas:” Pazi! Pazi!” Toni ju razuvjerava, a ona kao da nešto predosjeća traži od Tonija da prenese poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi Kozlović. On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri. Ponavljaju još jednom neke datalje o točki i on odlazi. Dolaze četri klauna i zabavljaju je. U završnom dijelu točke netko pokuca na vrata. U sobu ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je don Zane dobio Biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na živcima” i da je ovdje na lječenju, te je došao kada je vidio plakat. Zatim joj kaže kako je uništio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kaže joj da će tražiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede točku, ali uto u sobu ulazi Kozlović. On ne želi poslušati don Jeru, što zato što mu ne vjeruje, što zato što je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u gledalište i krene izvesti točku. Toni moli Kozlovića da zaustavi točku jer je Glorija rastresena, ali Kozlović ni njega ne posluša. Glorija pada i umire. Kozlović ni ne plače za njom, već joj samo gladi lice i popravlja joj kosu. Orkestar zasvira posmrtnu koračnicu, a četri klauna iznose Gloriju. Don Jere ostaje sam i zaplače, a zastor se spušta svršavajući tragediju.






Likovi:
sestra Magdalena (Glorija Fleche)
Rikardo Kozlović (Floki Fleche)
Biskup
don Jere
don Zane
Toma
majka
Toni, Bimbo, Bepp i Kock- četri klauna







Karakterizacija likova:
Glorija je žena sa dva života, ali nije kako sama kaže “bludnica”. Ona unatoč poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana, prihvaća taj samostanski, strogo vjerski život. Svoju želju da ga napusti uspješno potiskuje sve dok se svojim čistim srcem ne zaljubi u don Jerea. Njezina ljubav je čista i iskrena, ali se don Jere ne usuđuje otvoreno priznati da je voli. On se boji priznati tako nešto, jer nema onu unutrašnju snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kaže da je voli on je stalno kori, vječito pronalazi pogreške u njenom ponašanju, izgledu... Iako se na početku čini da Kozlović bezgranični voli svoju kći, iz zadnje slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna želja za Glorijom postoji većinom zato što bez nje cirkus propada. Don Zane je stariji čovjek, koji je zbog svog životnog iskustva obično u pravu, ali ipak se on i don Jere vječito svađaju oko ovog ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje dobro promišljene i razrađene.

Mjesto i Vrijeme u djelu:
Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.

Tema djela:
Neostvariva ljubav između svećenika i redovnice.

Ideja djela:
Dokaz da ljudska dijela nisu uvjek dobra, iako su učinjena s plemenitim ciljem.

Sukobi:
Glavni sukob je ljubav između don Jere i Magdalene i vjera koja takve veze zabranjuje. Drugi sukob je između Magdalene i Jagode tj. Glorije odnosno sukob vjerskog života i svijetovnog života.

Simboličnost:
Cirkus u ovoj drami ne postoji slučajno, već zato da bi se crkvena “čuda” mogla prikazati kao cirkusarije.




03.03.2007. u 17:43 • 0 KomentaraPrint#

RANKO MARINKOVIĆ: ANĐEO

BILJEŠKA O PISCU:
Ranko Marinković, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih književnika, rođen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu.
Svoj književni rad počinje vrlo rano, u godinama uoči drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u časopisima. Kao dramatičar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros” na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama odmah iza drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih stvaralaca pišući pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike.
Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu, drame se i danas izvode na domaćim i brojnim svjetskim pozornicama, a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i televizijske adaptacije i izvođenja.
Popis Marinkovićevih djela prema godinama prvih izdanja: “Albatros”, drama, 1939.; “Proze”, pripovijetke, 1948.; “Ni braća ni rođaci”, pripovijest, 1949.; “Oko božje”, pripovijest, 1949.; “Pod balkonima”, pripovijetke, 1953.; “Ruke”, pripovijetke, 1953.; “Geste i grimase”, kazališne kritike i eseji, 1951.; “Glorija”, drama, 1955.; “Poniženje Sokrata”, pripovijetke, 1959.; “Karneval i druge pripovijetke”, 1964.; “Kiklop”, roman, 1966.; “Politeia ili inspektorove spletke”, vodvilj, 1977.; “Zajednička kupka”, roman, 1980.; “Pustinja”, drama, 1982.; “Nevesele oči klauna”, zbirka eseja, 1986.; “Never more”, roman, 1993.

ANĐEO


Pripovijetka “Anđeo” opisuje posljednje dane bolesnog majstora kojega razdiru sumnja i strah, čiji se svijet ruši.
U djelu prevladavaju monolozi i razmišljanja.
Glavni lik (majstor) i njegovo duševno stanje opisani su u detalje.

MJESTO RADNJE:

Radnja dijela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta Kneza koji umire. S njim žive i njegov šegrt Lojz, te njegova druga žena Frida.

KRATAK SADRŽAJ:

Majstor je prije nego što ga je shrvala bolest isklesao velikog anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više obolijeva, u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši anđela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se usamljenim, napuštenim, počinje sumnjati da mu žena voli Lojza.
Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrđuje svoju sumnju. Nakon toga dovršava skulpturu svoga anđela i umire.

Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.



03.03.2007. u 17:40 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2010 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (16)
Rujan 2008 (11)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (72)
Listopad 2007 (29)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (57)
Veljača 2007 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST-PIŠE PROFESORICA I MAMA

www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


Glittery texts by bigoo.ws


OSTAVLJAJTE KOMENTARE, ŽELJE I POTREBE!

Photobucket - Video and Image Hosting">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

free image hosting


Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney
image hosting for myspace

image hosting for myspace



Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum

Molitva djeteta da bude televizor

Molitva djeteta da bude televizor

Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.

Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.

Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.

A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.

Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se