PROFESORICA I MAMA

srijeda, 26.11.2008.

za sve moje narodnjake-potencijalne alkoholičare!

E. Klasifikacija alkoholizma i tipovi alkoholičara

Postoji više različitih klasifikacija alkoholizma kao i alkoholičara.

Alkoholizam je hronična i progredijentna bolest čiji se razvoj sastoji iz dvije faze:

PRETOKSIKOMANSKE I TOKSIKOMANSKE.

Pretoksikomanska faza označena je sa dva fenomena:

1. pvišenom tolerancijom - koja se manifestuje kroz upotrebu sve veće količine alkohola

bez znakova manifestnog pijanstva. Javlja se obično poslije

višemjesečnog ili višegodišnjeg pijenja.

2. osoba iz nekog psihološkog razloga koristi alkohol najčešće radi ublažavanja napetosti,

straha, neizvjesnosti...



Toksikomanska faza obilježena je fenomenima poput:

1. gubitka kontrole - osoba pije do opijanja, to je trajan fenomen.

2. alkohjolne amnezije - može biti potpuna ili djelimična, ne sjeća se događanja u periodu

pijanstva.

3. nemogućnost apstinencije - to je kritična faza poznata kao «fenomen prve čaše». Jedan

dio alkoholičara pije po sistemu dolivanja što omogućava

kontinuitet održavanja alkoholemije u krvi kao bi mogli da

funkcionišu, jer u protivnom nastupa apstinencijalna kriza

( psihoorganski sindrom ).

4. pad tolerancije (hronična faza ) - nastaje u završnoj fazi bolesti npr. Lice koje je dnevno

konzumiralo 1 litar žestokog pića često nemože da

popije više od jedne do dvije čaše.



Jedna od praktičnijih podjela alkoholizma u cilju što uspješnijeg ranog otkrivanja te brze i

djelotvornije pomoći alkoholičaru je podjela na:

1. RANI

2. SRDNJI

3. KASNI (terminalni) alkoholizam.

1. U ranom alkoholizm javljau se početne promjene u sferi ponašanja, zdravlja, porodičnom,

profesionalnom i socijalnom funkcionisanju.

2. U srednjoj fazi moguća je pojava pijenja po sistemu dolivanja, javlja se povišena tolerancija,

problemi u porodici, na poslu i uopšte u društvu. Zdravlje je oštećeno i neophodno je liječenje.

3. U terminalnoj fazi postoji potpuna fizička zavisnost, neophodno je liječenje koje duže traje i

Sa manjim je rezultatima uspješnosti

Jellinek daje sljedeću tipologiju alkoholizma (alkoholičara):

ALFA - alkoholičar pije u cilju olakšanja psihičkih i somatskih tegoba.Prisutan je pretoksikomanski

fenomen. Psihička zavisnost, pijenje prelazi dozvoljenu granicu u smislu količine, mjesta

i vremena . Ima probleme u sferi socijalnih odnosa ( svđe, sukobi u porodici, na radnom

mjestu...).

BETA- nema ni psihičke ni fizičke zavisnosti, postoje zdravstvene tegobe (čir, gastritis, ciroza,

polineuritis...). Piju učestalije i većekoličine alkohola.

GAMA- u ovom tipu alkoholizma postoji psihička i fizička zavisnost, povećana tolerancija, gubitak

kontrole u pijenju, zdravstvene i socijalne tegobe. Mogu da apstiniraju duže ili kraće

vrijeme.

DELTA-kod ovog tipa alkoholičara postoji nemogućnost apstinencije kao i znatno povišena

tolerancija

EPSILON-za ovaj tip alkoholizma karakteristično je višemjesečno pauziranje u konzumiranju

alkohola poslije čega slijede teška opijanja kao i psihička i fizička zavisnost, nakon

čega mogu opet da apstiniraju bez problema. Liči na temporalnu epilepsiju.

Hudolin i drugi autori smatraju da bi ovoj klasifikaciji trebalo dodati i

ZETA tip- za koji je svojstveno korišćenje substituta alkohola u slučaju nedostatka alkoholnih pića.

Dva osnovna tipa alkoholizma

Tip


Obrazac


Kulturološki tip


Zavisnost


Ponašanje


Uzrast

Gama


Periodični


Anglosaksonski


Gubitak kontrole


Agresivni


Rani (mladi)

Delta


Svakodnevni


Mediteranski


Nemogućnost apsitnencije


Mirni


Kasni (stariji)

Na osnovu DSM-III-R kriterijuma (American Psychijatric Association Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disoder ) alkoholizam je oštro odvojen od alkoholne adikcije

Alkoholozi danas smatraju da je osnovna razlika između adiktivnog i neadiktivnog alkoholizma ta što se kod prvog javlja isključivo psihološka zavisnost, nema težih oblika socijalne i profesionalne deterioracije. Dok je kod adiktivnog alkoholičara uvijek prisutna fizička zavisnost, gubitak kontrole u pijenju i krize po prestanku upotrebe alkohola.

petak, 21.11.2008.

svakidašnja jadikovka tin ujević

imažinizam

AVANGARDA (od prvih desetljeća 20.st. do 40-tih)

Mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, imažizam [imažinizam, imaginizam-pravac u umjetnosti nastao u Engleskoj; umjetnost je katalog slika bez smisla i sadržaja], vorticizam [- moderni pravac u Engleskoj kojeg je osnovao Wyndham Lewis 1914 godine. Pravac je prestao djelovati ne doživivši kraj Prvog svjetskog rata. Karakteristčna mu je idejna bliskost s futurizmom. Naziv je dobio prema talijanskom futuristi Umbertu Boccioniju koji je cijenio umjetnost koja se rađa iz vrtloga, vihora (vortizio) osjećanja.], akmeizam [ - struja u ruskoj literaturi nastala poslije revolucije 1905 u vrijeme Stolipinove reakcije, jedna od glavnih ličnosti pokreta bila je lirska pjesnikinja Ana Ahmatova 1889-1966, akmeisti su propovjedali teoriju "umjetnosti radi umjetnosti","ljepote radi same ljepote"], simbolizam itd.), svjedoče da moderna književnost (iako izvorno utemeljena u potrebi za novim), ipak nije samonikli antitradicionalistički odgovor prvih desetljeća 20. stoljeća već složena, višeznačna kulturna pojava koja uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i svakidašnjega društvenog života.

Neke smjerove i strujanja koja nisu vezana isključivo za jednu nacionalnu književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam i nadrealizam), zajednički označava književnopovijesna odrednica avangarda.

Posrijedi su strujanja koja dijele stanovit broj ishodišnih svojstava. Podudaraju se u osporavanju postojećih oblika književnoga stvaranja, antiesteticizmu, depersonalizaciji umjetnosti, dehijerarhizaciji žanrovskoga sustava, stapanju različitih književnih vrsta, i uvođenju novih, stvaranju fragmentarnih tekstova otvorene strukture, razbijanju sintakse dotadašnjega pjesničkog izraza i prožimanju različitih umjetnosti.

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo : oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče : Miruj! U smrti se sniva.



ü U pjesmi se sjedinjuju, u pjesnikovoj bolnoj ispovjedi, dva motiva: motiv smrti i motiv ljubavi.
ü LJubavni sonet "Utjeha kose", kojim zapravo počinje hrvatska nova lirika, napisan je 1904., a završen 1907., odnosno 1908. godine.
U ovoj pjesmi je izražen dramatski razvoj pjesnikovih osjećaja
ü U lirskoj poeziji određeni intimni pjesnikov doživljaj predstavlja osnovno inspiracijsko žarište pjesme. U ovoj pjesmi to je vizija mrtve drage na odru.
ü Matoševa je pjesma utemeljena na doživljaju smrti voljene žene, i čitatelju nudi doživljaj bola
ü Ako se zna da je pjesma nastala onda kad je njegova ljubav, glumica 'mala coca' oboljela od TBC-a, da je dovršena kad se je Matoš konačno vratio iz Beograda u Zagreb, a 'Sofija Šarčević' umrla u 27. godini, onda ćemo ga i drukčije čitati i doživjeti. Shvatit ćemo osobnost, duboku proživljenost i bol kojom taj sonet odzvanja, a ne samo čitati to kao lijepu i tužnu ljubavnu pjesmu. ( makar ona ostavlja takav dojam
ü Matoš je ovdje pod velikim utjecajem Baudelaira i simbolista.
ü Na emocionalni sadržaj 1. stiha upućuj pridjev tužan.
ü Dominira element sna, proviđenja
ü Atmosfera je nestvarna -kobna(dvorana kobna, idila cvijeća,)
ü Već u prvom stihu (koji se sastoji od četiri rečenice) nagovješteno nam je da je sve mirno, skrušeno, u spokojnom raspoloženju, u odavanju počasti. Kontrast cvijeća i kobne dvorane pokazuje u isto vrijeme mrtvačku hladnoću i ljepotu cvijeća koje treba ukrašavati nekadašnju ljepotu ( " odakle mi nekad bolji život sjao")koja sad leži nepomična, mirna-mrtva.
ü ( visoki odar, agonija svijeća)-pjesnik osjeća gubitak, osjeća nemoć
ü «Gotov da ti predam život kao žrtvu».-pjesnik izražava ljubav, izgubljenost, spremnost na najveće žrtve-pokloniti voljenoj osobi život, uništiti se zbog ljubavnog očaja
ü Pjesnik iskazuje taj osjećaj simbolom
ü U stihovima «Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao» pjesnik izražava nijemu bol, zapanjenost, zadržava bol u sebi
ü U 2, strofi pjesnik pokazuje nedokučivu žudnju i nepostojanost ljubavi
ü U drugoj kitici prebacuje misao iz stiha u stih ( ...Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj...)
ü «U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne» -bolestan užitak, miješanje dvaju različitih osjećaja-osjećaja kobnog gubitka i estetizacija smrti
ü «Sumnjajući…..bolji život sjao.» -pjesnik sumnja, svjestan je gubitka ljubavi, sjeća se izgubljene sreće
ü u 3. strofi je pjesnik prikazao trulež, propadanje, osjećaj potpunog gubitka («sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke»)
ü «Sve što očajanjem htjedoh da oživim»-očaj, uzaludnost htijenja, nemoć pred smrti
ü « U slijepoj stravi i u strasti muke»-pjesnik osjeća stravu, slijepu stravu, muku koja raste do najvišeg stupnja, do strasti
ü «U dvorani kobnoj, mislima u sivim» pjesnik osjeća izgubljenost u uzaludnom razmišljanju, obuzet je «sivim mislima»
ü 4. strofa je POANTA pjesme. Kosa je simbol života, a pjesnik je iznio i UTJEHU : Miruj! U smrti se sniva!
ü Pjesnik svim silama pokušava pokazati koliko mu je žao, koliko želi oživljenje njenih udova i očiju... u kosi pronalazi spas...
ü Smrt svakako nije nešto konačno, postoji neki izlaz, naslućuje neki viši život.
ü Pjesnik izražava osjećaj da je smrt novi oblik postojanja. Pokušaj smirenja i pomirenja.
ü U SHEMI SU ISKAZANI PJESNIKOVI OSJEĆAJI
ü

A. G. Matoš Cvijet sa raskršća

Bilješke o piscu:
G. Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu.
Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu.
Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.
Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

Tema djela: ljubav između Solusa i Izabele
Vrsta djela: Novela
Citat za glavni lik:
«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»

Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

Citat za eksterijer:
!Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»

Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

Citat za glavni događaj:
«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao
vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
- Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.
- No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»

Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

Karakterizacija likova:
Solus- samotnjak, brižan, hrabar, slobodan
Izabela- slijepa, nježna, znatiželjna

Kratak sadržaj:
Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Uz to on ne voli biti slobodan. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca.
Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama s svojim psa od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.

VRSTA DJELA: novela
MJESTO RADNJE: francuski gradić N.
MOTIV: Izabela
IDEJA: ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive
KOMPOZICIJA: 1. opis prirode
2. ljubav na prvi pogled
3. dva različita pogleda na svijet
4. rastanak
GLAVNI LIKOVI: Solus, putnik, fotograf
Izabela, bogata djevojka
SPOREDNI LIKOVI: Izabelin otac
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
Solus- čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje, ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.
Izabela- simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti i netaknutosti, ona je taj cvijet s raskršća.


Glavni junak je putnik koji pješke putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. I između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

Matoševo prozno stvaralaštvo:

Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);
Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);
Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama.
Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine.
Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:

“Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj je
dakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”

(OSVETA OGLEDALA)

Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.


3. Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:

U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!”
(SAMOTNA NOĆ)



4. Zaključak:

Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt.
Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:

“I dok je srca, bit će i Kroacije!”

(PRI SVETOM KRAJU)

“Već je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih črni raj,
Ko kotiček već kriči za vrati
Hajči Smiljček, hajček picej moj!”

(HRASTOVAČKI NOKTURNO)

Antun G. Matoš Notturno

Pitanja:

1. Tema pjesme.
2. Motivi.
3. Objasni motive, što oni dočaravaju?
4. Jezik i stil pjesme.
5. Zbog čega mi se svidjela baš ova pjesma?

Odgovori:

1. Tema ove pjesme je mir i spokoj, pjesnik nam želi dočarati spokoj koji donosi noć. Mir, tišinu, pomalo i jezu i strah. Kako noć sve više dolazi, tako zvuk sve više odlazi.
2. Motivi: noć i lavež, sitni cvrčak, miris cijeća, teške oči, mir, bat s tornja, pospan sat, blaga svijetlost, samoća, muk, huk, željeznica… Svim ovim motivima pjesnik želi dočarati atmosferu koju sobom donosi noć. “Kroz samoću, muk, Sve je tiši huk: Željeznicu guta već daljina.”
3. Navedeni motivi prikazuju noć, noćne prizore, noćni krajolik i pejzaž. Pjesnik se oslanja na sluh i vid.
4. Jezik i stil ove pjesme: Ukrštena rima je vrlo česta u Matoševoj pjesmi. Metaforama dočarava moć noći. “Željeznicu guta već daljina.” Ova pjesma je sonet.
5. Ova pjesma mi se svidjela zbog načina na koji pjesnik dočarava noćni pejzaž i noćno raspoloženje. Najviše su mi se svidjele neke metafore poput: “Željeznicu guta već daljina.”

matoš-1909

1909.

Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!


Ř Pjesma “1909.” nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja, objavljena je kao završetak Matoševa članka «Gaj», prigodom proslave u Krapini
Ř Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Taj članak Matoš završava riječima: « U Krapinskim Toplicama kamo odoh sa našim umjetnicima na dva dana, dosađivaše nam u nedjelju kiša. Od dugočasnosti legnem, i razmišljajući o Krapini, o Khuenu i g. 1903., o nedalekoj Lepoglavi i ovoj lijepoj zemlji, usnem ovaj ružni san: Na vješalima. Suha kao prut. Itd.
Ř To je Matoševa politička vizija
Ř Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našeg povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaje unutar naših hrvatskih relacija
Ř Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost, što daje posebni ton odnosnu boju pjesmi
Ř Hrvatsku on personificira u liku bijedne, napaćene žene, osramoćene i obješene
Ř Stratište i kaznionica su simbol hrvatskog položaja tijekom vjekova
Ř Vješala su znak smrti i poniženja kojima je naš narod bio izvrgavan. Vješanje» je i ubijanje svake napredne ideje i dobra zemlje.
Ř Priviđenje se prepliće sa uspomenama na majku-san, sjećanja i stvarnost miješaju se kao u vrtlogu
Ř Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž
Ř 1. STROFA pjesme opisuje pejzaž. U njoj nema glagola, nema radnje
Ř U 2. i 3. STROFI pjesnik opisuje svoje duševno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama
Ř 3. STROFA objašnjava lik samog pjesnika-suprotnosti njegove naravi i njegovih stavova
Ř Njegove namjere ne podudaraju se s njegovim postupcima pa on osjeća grižnju savjesti
Ř Uviđa da on nije bio iskren sin svoje ponižene domovine iako je isticao svoje domoljublje
Ř U 4. STROFI pjesnik izražava svoj očaj da mu je oduzeta njegova domovina
Ř Gnjev i prezir su najviše usmjereni prema izdajicama koji se odriču svoga naroda i sramote ime svoje domovine za volju stranih i neprijateljskih elemenata
Ř Sjećanje na Khuenovo doba, ali ima i ciljanja na suvremene prilike
Ř IPRESIONIZAM U ovoj pjesmi-statičke slike (bez glagola u 1. strofi) vizualni efekti, “vješanje”-ubijanje svake napredne ideje i duha zemlje

Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme, pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime: srama – jama, skut - put , mama – dama Ţ obgrljena rima
Pjesma “1909.” nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija.
Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama. “...suha kao prut...”
“...ubistva mjesto, tamno kao blud...”
“...moj drski obraz kao suzama...”
“...ko lopova, dok njeno ime briše...”

TEMA PJESME je ljubav prema domovini, suosjećanje s njezinom patnjom. Pjesnikov odnos prema domovini je iskren, uspoređuje je s majkom, žali.
Pjesma je SONET , sastoji se od dvije katrene i dvije tercine.
Forma stiha je zatvorena.

Janko Leskovar- Misao na vječnost

BILJEŠKE O PISCU:

Janko Leskovar rođen je 12.12.1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu i nastavio gimnaziju. Sa 18. godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica “Misao na vječnost” je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.
Djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.
Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim mjerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski «neudačniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu.
Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat.
Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.
Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.
Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnosti mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.

TEMA: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti,
promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.

Problematika koja se obrađuje:
- - Predstavljanje lika i portret Đure Martića
- - Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića
- - Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- - Dramska atmosfera i prizori
- - Neobičnost između sna i jave
- - Misao na vječnost i odsjaj uspomena
- - Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- - Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- - Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost
- - Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- - Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću

STRUKTURA DJELA: Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te raščlanjivanje vlastite psihe.

Književna vrsta: Novela ( crtica )

Inspiracija iz sličnog djela: Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram
drugog Apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevi junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće umjetnički likovi.
Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.

VRIJEME RADNJE: 1891. godina.

MJESTO RADNJE: Radnja se događa u selu Druškovac.

LIKOVI:

Đuro Martić učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od “misli na vječnost” , a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha. Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj: privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.

SADRŽAJ:
U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime.
On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.
Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san.
Slijedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život.
Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio.
Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.
Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru.
Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martić je poludio.

Janko Leskovar

tekst Boris Krizmanić

Janko Leskovar rodio se 12. prosinca 1861. godine u Valentinovu kraj Pregrade. Školovao se u Pregradi i Zagrebu, gdje je 1880. završio preparandiju. Učiteljevao je u nekim slavonskim mjestima, zatim u Hrvatskom zagorju, u Karlovcu i na kraju u Zagrebu. Prosvjetnu karijeru završio je kao školski nadzornik. Umro je 5. veljače 1949. godine. Uz učiteljevanje jedno vrijeme javljao se u književnosti kao pripovjedač.
Objavio je sljedeće pripovijesti:
1. Misao na vječnost (1891.)
2. Katastrofa (1892.)
3. Poslije nesreće (1894.)
4. Propali dvori (1896.)
5. Jesenski cvijeci (1897.)
6. Sjene ljubavi (1898.)
7. Priča o ljubavi (1900.)
8. Patnik (1900.)
9. Bez doma (1901.)
10. Izgubljeni sin (1903.)
11. Kita cvijeća (1903.)
12. Kraljica zemlje (1905/6.)
Pored pripovijesti napisao je i putopis U Bišću (1893.) koji je objavljen samo u časopisu. Objavljivanjem posljednje pripovijesti Kraljica zemlje, prestaje se javljati u književnosti, mada su mu najugledniji književni kritičari proricali europsku karijeru. Zbog interesa javnosti za njegovu šutnju nastao je tzv. slučaj Janka Leskovara, tj. pojavili su se u periodici napisi u kojima su autori nastojali odgonetnuti iznenadan prestanak pisanja autora koji je po svemu sudeći bio perspektivan. Leskovar je vrlo kratko komentirao ta pitanja: izjavio je da je rekao sve što je imao reći u književnosti.
U povijesti književnosti bio je dijelom prešućivan iz političkih razloga, a dijelom i pogrešno interpretiran. Svrstavan je u razdoblje kasnog realizma (tzv. psihološki realizam ), no kasnija istraživanja neosporno pokazuju da pripada razdoblju moderne. Interes za njegovo djelo pa i njegovu sudbinu porastao je početkom ovog desetljeća, u jeku demokratskih promjena.
Godine 1992. u povodu 130. godišnjice roenja Janka Leskovara i 150. godišnjice školstva u Pregradi organiziran je znanstveni skup o njegovu životu i književnom radu u kojem su sudjelovali eminentni književni povjesničari i jezikoslovci, a njihovi referati objavljeni su u ZBORNIKU RADOVA O JANKU LESKOVARU. U zborniku su zastupljeni radovi dr. Miroslava Šicela, dr. Dubravka Jelčića, dr. Jože Skoka, dr. Stjepka Težaka, dr. Krešimira Nemeca, dr. Cvjetka Milanje, dr. Ivana Sovića i dr. Ante Bežena. Organizatori znanstvenog skupa bili su OŠ Janka Leskovara i Ogranak Matice hrvatske u Pregradi.
Iste godine Ogranak MH u Pregradi izdao je prvu knjigu Sabranih djela Janka Leskovara u kojoj je prezentiran cjelokupan pripovjedački rad ovog autora, a 1994. godine izašla je i druga knjiga u kojoj je objavljena cjelokupna pišćeva korespondencija i nekoliko tekstova važnih za povijest književnosti.
Janko Leskovar u kontekstu novelistike hrvatske moderne
tekst
dr. Miroslav Šicel
Slično kao što je 1881. godine mladi Ivo Vojnović pripovijetkom "Geranium", još za živa Augusta Šenoe, ušao na velika vrata u "Vijenac", i to na prvom, počasnom mjestu, ili kao što je Gjalski svojim legendnim "Illustrissimusom Battorichem" (1884), odnosno zbirkom "Pod starim krovovima" (1886) odmah zasjao na hrvatskom književnom nebu tako je i Janko Leskovar već prvom svojom novelom, s vrlo indikativnim naslovom - "Misao na vječnost" uzbudio 1891. literarnu javnost - prije svega posve novom tematskom usmjerenošću.
Tih godina, naime, oko 1890. još je uvijek tematika s nacionalnom i širom, društvenom, socijalnom problematikom dominantna u hrvatskoj književnosti, s prilično naglašenim odgojnim i prosvjetiteljskim nabojem. Stranice "Vijenca" - centralnog književnog časopisa - iz broja u broj pune tekstovi Josipa Kozarca iz njegove prve, "slavonske faze" ("Mrtvi kapitali", 1889), Kumičića s tzv. naturalističkim pokušajima i patriotskom obojenošću ("Saveznice", "Preko mora", "Teodora", 1889), zatim "Podgorske pripovijesti", 1899. Vjenceslava Novaka, a da i ne spominjemo da je aktivan još uvijek i Josip Eugen Tomić sa svojim "Pretorijancem" (1890) kao i neumorni spisatelj pseudopovijesnih trivijalnih "trilera" Ivan Devčić.
Jedini tekstovi koji su upućivali na neka nova traženja, prije svega u tematskom smislu, bili su "Janko Borislavić", naivni hrvatski Faust Ksavera Šandora Gjalskog iz 1887. godine, te, i opet od istog autora "San doktora Mišića" iz 1890, kao i Kozarčeva "Donna Ines" (1890) - kojom je najavljena njegova druga psihološka faza literarnog stvaralaštva.
Naravno, tu je i - ali godinu dana poslije Leskovarove pojave - Matoš s poznatom "Moći savjesti" (1892) - no nakon toga proći će još punih pet godina do ponovne pojave njegovih, nazovimo ih tako u poeovskom smislu, modernističkih bizarnih novela.
Ustvari, Leskovar će, objektivno, do pojave prvih značajnih proznih modernističkih tekstova u nas, a njih možemo pratiti, po prilici, u našoj periodici od 1895. godine, kad se crtičarstvom, odnosno kratkom novelom kao bitnim žanrom javlja M!livoj Dežman Ivanov (zbirka "Sjene", 1895), a nekoliko godina kasnije još i Branimir Livadić, pa Andrija Milčinović, i drugi - Leskovar će već, do tog vremena, objaviti tri novele koje su ga odmah izdigle na vrh tadašnje suvremene hrvatske proze, a koje - književno-povijesno je već utvrđeno - zaokružuje istodobno prvu fazu Leskovarova književnog opusa - usuđujem se reći, u svojoj osnovi i ponajbolju: "Propali dvori", najviše hvaljeni, proizišli su upravo iz ove prve faze kao njezin svojevrsni rezime, a "Jesenski cvijeci", naznačeni u kritici kao jedna od najboljih Leskovarovih novela - svoje izvorište također ima u tom prvom stvaralačkom periodu Leskovarovu.
Riječ je, dakako, o pripovijestima: već spomenutoj "Misao na vječnost" iz 1891, zatim "Katastrofi" iz 1892. i "Poslije nesreće" iz 1894 - sve tri novele objavljenje u "Vijencu". Ako se, dakle, radi o jednoj relativno zaokruženoj cjelini od tri spomenute novele (i to ponajboljoj!), bez obzira na različitost njihovih motiva, ali koji, unatoč tome, zatvaraju prvu fazu Leskovarova proznog stvaralaštva - onda to, nesumljivo, govori o činjenici pretpostavimo li da se radi o modernistički intoniranim tekstovima - kako je ova Leskovarova proza nastala još prije pojave prvih literarnih djela književne generacije koju nazvasmo modernističkom. U tom smislu trebalo bi zapravo revidirati (ponavljam, kad je riječ o prvoj fazi!) i naslov ovog rada pa govoriti, umjesto o mjestu Leskovarove proze u kontekstu novelistike hrvatske moderne (jer to mjesto stvarno pripada drugoj i trećoj njegovoj fazi), o onoj novelistici koja pripada razdoblju predmoderne, to jest vremenu, da se poslužim terminom Aleksandra Flakera, koje obilježava početke dezintegracije realističke stilske formacije u hrvatskoj književnosti. A sve to samo još više naglašava značenje i avangardnost Leskovarove novelistike u trenutku njezine pojave.
Pitanje je, dakle, koji su to elementi modernizma u Leskovarovoj prozi. Mogli bismo početi od onih naznaka koje ukazuju na Leskovarov otklon od poetike realističke novele, ali i od onih elemenata koji označuju gdje je on još zarobljen tom poetikom, kako bismo jasnije uočili ono drugo, modernističko. Nesumnjivo je, na primjer, i vrlo vidljivo da Leskovar kao autor zauzima poziciju tzv. "sveznajućeg" pripovjedača, što je temeljna karakteristika realističke novelističke strukture. On pripovijeda, i to predstavlja njegov temeljni postupak, okvirno svoju priču u tipičnom Erform obliku, u trećem licu, da bi pri tom uspostavio i svojevrsni intimni odnos s čitaocem naglašavajući kako je to doista priča, kao, primjerice, kad u noveli "Poslije nesreće" direktno kaže: -O ponoći istog dana gdje smo otpočeli ovo pripovijedati (...) - i tako dalje.
Ima još jedan segment izrazito realistički u ovoj Leskovarovoj prozi. To je pripovjedačko shvaćanje funkcije i uloge pejzaža.
Već je kritika od samog početka tražila odjeke Turgenjeva u Leskovarovu djelu, i pronalazila ih, između ostalog, i u njegovu pristupu pejzažu: očigledno je da Leskovar pejzažem najavljuje unutarnje raspoloženje svojih junaka i taj pejzaž nema toliko obilježje impresionističke slike koliko je u funkciji najave duševnih preokupacija literarnih protagonista: a to je doista, tipično turgenjevljevski postupak!
I treće: uz realističke stilske postupke veže se, sigurno, i Leskovarov osjećaj i umijeće ostvaraja detalja u opisima bilo interijera, bilo prirode, bilo ličnosti. Dovoljno je samo nekoliko primjera:
Opis Đure Martića iz "Misli na vječnost" realistički je impresivan: - (...) Sada su mu Jako izbile modre žile koje su se fino razmekšale oko očiju pa se protegle preko sljepoočica i visoka čela. A i njegove usne nekud povenuše i uši se utanjiše, poblijediše (...); ili opis Frana Ljubića iz "Katastrofe": (...) On spusti ruku na stol, pa ih stane promatrati. Bijaše mu neugodno: njegove ruke imaju mrtvačku boju kao da se iz njih iscijedila sva krv pa ostale samo prazne mrtve žile tamnomodre boje (...) Najprije opazi svoje stare hlače što su već otraga i pokrpane, no to se valjda I ne vidi, i on malo nategnu krila svog kaputa da segnu što niže i to prikriju (...).
Ili pak opis kupanja bolesnog djeteta u "Poslije nesreće": (...) Majka je primila sad ovu sad onu ruku da je opere pa je opet ispuštaše... a gledati onda kako se ta ruka spušta: najprije polagano, pa onda sve brže, dok se mrtvo ne ovjesi; ili kad je umivala onu glavicu zaklopljenih očiju pa je pustila iz ruku, tu glavicu onda vidjeti kako se najprije nagiblje na stranu k ramenu, nagiblje u početku polagano, a već blizu ramena svine se najedamput u vratu pa zatim mrtvo hitro pade na prsi - to gledati Ivanoviću nije lako (...), itd.
Tu, međutim, i prestaju opservacije o realističkim elementima u Leskovarovu djelu. Jer, već u prvoj noveli Leskovar će nam podariti lik junaka koji će se temeljito razlikovati od likova poznatih djela realistički ostvarene proze. Naime, junaci tradicionalne realističke književnosti javljaju se ili kao karakteri u razvoju (ako je romaneskna forma), ili su, bilo kao tipični, bilo kao individualni likovi - netko: oni, dakako, nemaju više herojske crte romantičarskih usamljenih junaka, nago su čvrsto vezani društvenim, političkim i prirodnim zakonitostima života, ali su istodobno, usprkos svemu, raznim preprekama, ipak, u biti, sami nosioci svojih vlastitih sudbina s odredenim i jasnim životnim ciljevima.
A upravo u kreiranju lika, literarnog junaka, Leskovar ostvaruje značajni otklon od junaka kakav se najčešće javlja u realističkoj pripovijesti.
Bez obzira na različitosti izvora iz kojih se formiraju karakteri Leskovarovih junaka: da li je to neka opća filozofska ideja ("Misao na vječnost"), ili socijalni moment ("Katastrofa"), odnosno etički problem ("Poslije nesreće") - ni jedan Leskovarov junak nije nosilac vlastite sudbine, nego su, zbog, kako je to već zapaženo, "sindroma prošlosti" ti junaci zapravo individue bez perspektive, bez sadašnjosti i budućnosti i, što je još važnije, svi oni, iz istog razloga, nose slutnju nečeg kobnog, nepoznatog nešto, što upravlja njihovom sudbinom, a oni to nešto nisu u stanju racionalno dešifrirati i odrediti. Drugim riječima, ni jedan Leskovarov junak nije u biti netko, jer je svakoga od njih usud vezan uz spomenuto tajnovito nešto, što se mišlju ne može osmisliti - a upravo je misao ta koja je neprestano i naglašeno prisutna, bez mogućnosti da je se oslobodi, i u tome leži tragičnost Leskovarovih junaka.
Podsjetimo se: kad je riječ o Đuri Martiću: (...) Njemu nešto nije dalo da odahne, nešto ga uvijek tjeralo da razmišlja (...); Franu Ljubića iz "Katastrofe": (...) nešto teško, jadno neutješno poče (mu) stezati srce (...), a njegovu ženu (...) nešto je usmjelilo i ona ne zna zašto (...), dok Ivanović iz "Poslije nesreće" (...) osjećaše u to vrijeme kako umovanje gubi nad njima svu moć i kako se primiče 'nešto' čemu se on ne može više da otme (...)", itd.
Uopće, u tih junaka Leskovarovih sve je puno tajni, tamnog pesimizma, podmukle noći, tajanstvenog života, "čuvstva razorbe i uništenja" - dok je volja: glupa, slijepa i besvjesna...
Leskovarov junak nije Turgenjevljev "suvišni čovjek": jer on je i te kako aktivan, ali unutar samoga sebe: on je, zapravo, rob svoje misli i tragičnost sudbine njegova junaka nije u odbačenosti iz društva i sredine u kojoj živi, nego u minucioznom, mazohističkom, analitičko-secirajućem razmišljanju o odnosu prema samom sebi.
Koncentriran isključivo na usud pojedinca (sve je drugo u Leskovarovoj novelistici podredeno baš tome), i tu je i temeljni odgovor na ishodište modernosti njegove proze: sažetosti fabule na najmanju mjeru, nerijetke zamjene naracije tehnikom sna, Leskovar piše prozu u kojoj je čovjeka oslobodio praktički "društvene obveze" ali ne na način na koji su to najvećim dijelom činili modernisti - bijegom iz života u izmišljenu, lažnu sliku cjelovitog svijeta, u apstrakciju dostizanja (ali ne i dostignuća!) harmonije, skladnosti i apsolutne ljepote (sjetimo se Matoša i njegovih lirskih novela), u nekakvu "arkadiju"- nego je izabrao treći put, samosvojan, drugačiji i od realističke i većinom modernističke vizije čovjekove sudbine: pobjegao je, istina, i on od realnosti i doživljene banalnosti života, konfliktnih situacija izvanjskog društvenog svijeta, ali i od apstrakcije zamišljenog harmoničnog, nekonfliktnog doživljaja života - u biti neistinitog, pa je konfliktuoznu situaciju i stanje ostavio svojoj unutrašnjosti, svom drugom "ja": njegov put do spoznaje prokletstva misli koja ubija čovjeka, vodi u neminovnu katastrofu, ide od proživljenog ili doživljenog stvarnog fakta u životu bijegom u pokušaj odgonetke prošlog vlastitog ili tuđeg čina: društvenog ili etičkog, moralnog, s upitnikom koji ostaje kao istočni grijeh: ne možeš pobjeći od samog sebe niti zbrisati bivšu realnost. Konflikt se prenosi u dramu unutarnjeg čovjekovog društvenog ustrojstva koje nema snage prevladavanja samom sebi nametnutih, u prvom redu, etičkih prepreka.
U tome je, međutim, i originalnost Leskovarove književne pojave: u ostvaraju takve proze koja niti je direktni sljedbenik tradicije, niti funkcionira na istoj valnoj dužini s ostalim modernistima kojima je mjesto leskovarske provincijalne misli bitnija bila univerzalna emocija.

Milan Begović - Pustolov pred vratima

BLJEŠKE O PISCU


Milan Begović je rođen 1876. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu , studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Beču. Nakon Hamburga i Beča bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u Glumačkoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme, novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama “Boccadoro” Begović je pokazao da je njegovo shvaćanje života preusmjereno prema erotskim motivima te odnosima između muškarca i žene. To je i sam izjavio u jednom intervjuu:

“ Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno na drugo. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji. Slikajući odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…”

Njegovo shvaćanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u pjesmama. Npr. u djelima kao što su “Bez trećeg”, “Dva bijela hljeba”, “Kvartet” itd. . Također se vidi i u drami “Pustolov pred vratima” gdje su opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske težnje.
LICA:

U igri:

Djevojka
Sestra milosrdnica
Liječnik

U priviđenju:

Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospođa
Kristina
Glumčeva žena
Dobro odgojeni mladić
Brutalni ljubavnik
Liza -Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosač
Dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naočalama*
Messenger-boy*
Podvornik u wagon-litsu*
Režiser tragičnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigač uličnih svjetiljaka*
Apaš*
(* = Smrt)


Kratak sadržaj

Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.
“…Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje…”
Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne zaključava vrata da može njen Pustolov slobodno ući. Sestra je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.
Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.
“…Jednu želju možete da izrečete prije odlaska. - Moram? - Možete želju i molitvu. …”
Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina. Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.
“…Ali ipak fali nam glavno: tertius gaudens. - Što je to? - Pa neizbježivi “šuft”…onaj što ubire skorup u svim aferama. …”
“…Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. - Što je? Ali bez toga ne ide! Bez Jednog takvog Čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! - Što je? - Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom prsluku”. …”
Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.

U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još Dvi-tri gospođe i dva-tro gospodina.
Svi razgovaraju i usput se šale na račun Gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti Glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje Profesor koji se počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo Gospodin u šarenom prsluku.
“…Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendvića. - Ja sam brojio šesnaest. - Niste računali da ste pojeli dva najedamput. …”
Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza-sobarica te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove Glumčevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je Glumičin muž, gospodin Rubricius, imao nesreću u petom činu pri izvedbi Šekspira. Svi se žure u bolnicu samo u kući ostaju Agneza i Gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.
“…Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive? - Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probuđena želja. …”
Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kuća, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za udvaranje Gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž nije htio slušati već je cjelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati no ona ga je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije uznemirena i da je ono pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.
“…Varaš se dradi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga. …”

Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger-boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost Gospodin u šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo počinje laskati no ona se vješto brani.
“…Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. - Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti skoro mogao i povjerovati. …”

Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku, pošto je Kristina došla, odlazi. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše. Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.
“…Nađite ga! Dovedite ga. - A da nekamo otputuješ? - On mi je pisao: “ako slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda. ” Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!…”
Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.

Odjednom se slika prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi Podvornik (Neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove Gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.
“…Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži čašicu u ruci. - Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima. …”
Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad student uvjek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je podsjetili ne riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu. Sad je počelo zanimat sve što govori Gospodina u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slično rječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.
“…A cvijeće? Cvijeće? - U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu cvijeća pred majku božju. - A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? - Ne razumije: Prosipao? - Da govori. Što me mučiš? - Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. - i odlučio si umrijeti ako umrem? - Da, da naravno. …”
Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda pa uvidje o čemu se radi, te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.
Ujutro je vlak stigao na postaju, pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjećaje. Agneza je “poludjela”.

Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem. Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On je počesto viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se. Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi Režiser tragičnih filmova (također neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cjelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.
“…I on vas čeka? - Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. - Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? - Jest - Više za se: To bi valjalo snimiti! - Što ste rekli? - Zar sam nešto rekao?…”
Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom. To mu i uspjeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče, no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.
“…Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno otvore se naglo vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tjelo nepoznatog čovjeka. …”
Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati jeli to on.

Šesta slika ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:
“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe”
dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. u omotu su bile note koje je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.
Nakon što je mladić otišao u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki gospodin ispred vrata te da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra . U sobu ulazi Posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom Prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.
“ Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. - Kristina potrći za njim, a uto pada zavjesa. ”

Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene, gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i Gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odlući da će s njim ozbiljno popričati u vazi riječi koje je rekao večer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prvarila s njim ili ako joj muž umre.
“Kako za koga. Dakle : kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš da ćeš me uzeti za ženu - Pa ti si bila udana? - Da ćeš me uzeti za ženu u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo …”
dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi Upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (Neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacete grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram. Pri odlasku mu Upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.
“…Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal… i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrg u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se Gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete - Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. - Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi … tko bi u vašim godinama i mislio na smrt. …”
U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice nastane svađa zbog toga što je Gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja Gospodin sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.
“…Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. - Radije nego da te taknem rukama. - Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve - Muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježiva smrt: tvoja i moja. - Muž uzme drugi bodež: Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? - Ja te čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”

Nova slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovo Neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi Užigač uličnih svjetiljki (također onaj Neznanac). Kad je došaodo svjetiljke stane i počne motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispričala počne pričati sa Užigačem. On joj objasni da je ovo most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove “Madona samoubojica”.
“…Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? - Užigač brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna - a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove “Madona samoubojica”
Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.
“…Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade, …”
Odjednom se pojavi Policajac (Neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto Policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.
U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez okljevanja gurne.
“…Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu - Što je meni stalo! - Ne viči tako, gade ženski! - Ubij me! Ubij me! - Apaš uhvati je i baci u vodu. Čuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica. …”

Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u Djevojčinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a Neznanac pokraj kreveta je drži za rame. Ona sa budi sva uznemirena iz sna.
“…Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi:Ha-ha-ha - Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršrno je. …”
Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.
“…Želite li ga produžiti? - Umorna sam od života -A da vam rečem: Dignite se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? - Onu istu kojom sam malo prije išla. …”
Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao Neznančev konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svijetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor te skupa sa Sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.
“…Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, ssestro; na večernjem zraku! - Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda Djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te isto… - Liječnik koji je dotle uzeo Djevojčinu ruku, iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. - Sestra nagnuvši se nad Djevojkom: Tako joj je čelo oznojeno. - Liječnik pusti Djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj. ”

ZAVJESA
MIŠLJENJE O DJELU

Sad na kraju bi trebao dati svoje mišljenje (osvrt) i kritiku na djelo. Što se djela tiče, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito (nestvarno) i pomalo podsječa na “Božićnu priču” gdje duh pokazuje život kakav je bio, kakav je sad i kakav će biti ako se ne promjeni. Djevojka je malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe, (ja sigurno ne bi).
Uloga Neznanca (Smrti) je savršeno uklopljena, i točno pokazuje da je posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u trenucima kad se nešto tragično ima desiti, što daje čitaču i gledatelju (ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim riječima on daje odgovor što se ima desiti. Npr.
“…Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. - Ah, onaj sa kratkim vratom? Savršen kandidat za apopleksiju… - Vi ste zbilja okrutni, profesore. …”
Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa.
Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju neku veću posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni, gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za otkrivanje njene osobnosti i vjernosti.
Da bi se sve ovo moglo još bolje dočarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti TV-dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begović poprilično dobro opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.

četvrtak, 20.11.2008.

Glasovne promjene

•
o Promjene samoglasnika
§ Nepostojano a
o Promjene suglasnika
§ Jotacija
§ Palatalizacija
§ Sibilarizacija
§ Jednačenje po mjestu tvorbe
§ Jednačenje po zvučnosti
§ Vokalizacija (promjena l u o)

Jotacija
Jotacija je spajanje suglasnika c, d, g, h, k, l, n, s, t i z sa glasom j pri čemu se stvaraju u riječima suglasnici č, đ, ž, š, lj, nj, i ć.
Primjeri:
• c+j = č klicati - kličem
• d+j = đ mlad - mlađi
• g+j = ž blag - blaži
• h+j = š mahati - mašem
• k+j = č jak - jači
• l+j = lj dalek - dalji
• n+j = nj tanak - tanji
• s+j = š pisati - pišem
• t+j = ć platiti - plaćen
• z+j = ž brz - brži
Jotacijom se smatra i nešto drugačija pojava, kada se između usnenih suglasnika b, m, p i v i glasa j umetne suglasnik l, koji sa glasom j daje lj (glup - gluplji, grob - groblje, zdrav - zdravlje...)
• Jotovanje se vrši kada se ispred suglasnika j nađu usneni suglasnici,
tada suglasnik j prelazi u lj, usneni suglasnik se ne mijenja.

Nepostojano a
Nepostojano a je glasovna promjena gdje se samoglasnik a u nekim riječima i oblicima riječi gubi, a opet u drugim oblicima istih riječi se pojavljuje.
Primjeri:
• nominativ množine nekih imenica muškog roda: borac - borci, junak, momak - momci
• genitiv jednine nekih imenica muškog roda:
nominativ: borac - genitiv: borca - genitiv množine: boraca;
momak - momka - momaka
• genitiv množine nekih imenica ženskog roda:
nominativ množine: daske - genitiv množine: dasaka; sestre - sestara; bačve - bačava
• nominativ jednine muškog roda pridjeva u neodređenom oblika:
neodređen(dobar) - određen (dobri); mrtav - mrtvi; šupalj - šuplji ...
• nominativ muškog roda nekih zamjenica: sav; ikakav; nikakav; takav; kakav ...
• instrumental nekih imenica muškog roda:
nominativ: doručak - instrumental: doručkom
• dativ i instrumental množine nekih imenica muškog roda:
nominativ jednine: vijak - D i I množine: vijcima
Ova glasovna promjena se ne događa u stranim riječima koje su prihvaćene u hrvatskom jeziku: manijak - manijaci.

Palatalizacija

Palatalizacija je jezična pojava u hrvatskom jeziku gdje se suglasnici k, g, h mijenjaju u č, ž, š.
To se događa u sljedećim slučajevima:
• ispred e
o u vokativu: seljak - seljače, vrag - vraže, orah - oraše
o u prezentu: rijeke teku - rijeka teče, ja mogu - ti možeš
• ispred i u tvorbi riječi: zrak - zračiti, trag - tražiti, Verica - Veričin
• u aoristu nekih glagola: rekoh - reče, digoh - diže
• kod riječi koje u nominativu jednine završavaju na c:
o u vokativu jednine muškog roda ispred e: lovac - lovče, starac - starče
o u tvorbi riječi ispred e, i: lovac - lovčev, kukac - kukčev
• kod ove dvije imenice koje završavaju na z: knez - kneže, vitez - viteže
• ispred nepostojanog a, te ispred nastavaka -an, -ji i par drugih: dah - dašak, Kartaga - Kartažani, Bog - Božji, strah - strašan
Sibilarizacija
Sibilarizacija je glasovna promjena u hrvatskom jeziku gdje se suglasnici k, g, i h u nekim oblicima ispred i mijenjaju u c, z, i s.
Sibilarizacija se događa:
• u dativu i lokativu jednine imenica ženskog roda: majka - majci; jaruga - jaruzi; snaha - snasi
• u nominativu i vokativu množine imenica muškog roda: junak - junaci
• u dativu, lokativu i instrumentalu množine imenica muškog roda: junacima
• u imperativu: peci, teci, lezi ...
Odstupanja od sibilarizacije
• U dativu i lokativu vlastitih imenica na -ka koje označavaju vlastita imena:
Milka - Milki, Branka - Branki i dr.
• Kada riječ gubi osnovno značenje:
baka - baki, seka - seki, točka - točki, tvrtka - tvrtki i dr.

Jednačenje po mjestu tvorbe

Jednačenje po mjestu tvorbe u hrvatskom jeziku vrši se u slijedećim skučajevima:
• Jednačenje suglasnika vrši se kada se ispred palatalnih suglasnika (š, ž, č, ć, dž, đ, lj i nj) nađu suglasnici s i z, oni tada prelaze u svoje najsrodnije palatalne suglasnike š i ž: npr. prositi - prosnja -prošnja ili grozd - grozđe - grožđe.
• Jednačenje suglasnika vrši se i kada se suglasnik n nađe ispred usnenih suglasnika (b i p), on tada prelazi u suglasnik m: zelenbać - zelembać, prehrana - prehrambeni.
• Jednačenje suglasnika vrši se i kada se suglasnik h nađe ispred suglasnika č i ć, on tada prelazi u suglasnik š: drhtati - dršćem, orah - oraščić

• Odstupanja:
o Suglasnik n ne prelazi u m ako se njime završava prvi dio prave složenice, a drugi dio počinje usnenim suglasnikom: maskenbal, stranputica i dr.
o I u nekim riječima, npr. razljutiti, raznježiti i dr.
• U nekim riječima vrši se više glasovnih promjena, jedna od njih je i jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe: iščekivati - izčekivati - isčekivati ( jednačenje po zvučnosti ) - iščekivati
• Hrvatski pravopis je fonološki (prije zvan i fonetski, glasovni, izgovorni, a sada i zvučni),(kao i srpski i makedonski), to znači da se jednačenja (po zvučnosti i mjestu tvorbe) vrše u govoru i pisanju. Većina slavenskih jezika (poljski, češki, ruski, ukrajinski, slovački, slovenski, bugarski,..)rabi morfonološki (prije često pogrješno zvan etimološki, korijenski; sada su u porabi još nazivci tvorbeni ili morfološki) pravopis, jednačenja se vrše samo u govoru, a ne vrše se u pisanju.

Prosvjetiteljstvo, klasicizam i racionalizam

U XVIII. stoljeću koje se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema književnosti, uzrokovan oslobođenjem većega dijela Dalmacije i Slavonije od turske vlasti, prodiranjem prosvjetiteljskih i racionalističkih ideja koje su strujale iz zapadne Europe, a i društvenim reformama marije Terezije i Josipa II. u sjevernom dijelu Hrvatske. Paradigmatska je osobnost Senjanina Pavla Rittera Vitezovića koji bijaše polihistor i osnivač suvremene pankroatisticke ideologije. Povjesnik ("Stemmatographia", "Croatia rediviva"), epik ("Odiljenje sigetsko"), reformator slovopisa, osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara- Vitezović je bio ispred svoga vremena, a mnoge su se njegove zamisli ozbiljile u Ilirskome pokretu. Slavonac Antun Kanižlić (1699.-1777.), autor stihovane pripovijesti "Sveta Rožalija", prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na Đurdevića. Kanižlić je jedan od prvih protagonista «Slavonskoga duhovnoga preporoda»- snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez utjecaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika. U Dubrovniku je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. Ruđer Bošković), Bernard Džamanjić, Džono Rastić, te na prijelazu u XIX. stoljeće Đuro Hidža (1752.-1833.), Marko Bruerević-Desrivaux (1770. -1823.) koji su pisali na latinskom, talijanskom i na hrvatskom jeziku. Zadnje veliko djelo toga razdoblja, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, golemi je rječnik Dubrovčanina, franjevca Joakima Stullija. Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj bijaše kroničar Baltazar Adam Krčelić, dok su Slavonac Matija Petar Katančić (autor prvoga hrvatskoga tiskanoga prijevoda «Biblije») i Tituš Brezovački (najvažniji dramatik kajkavskoga područja) pisali su i na hrvatskome. Posebno mjesto u književnosti XVIII. stoljeća zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik Filip Grabovac (1697.-1749.) i franjevački kultni pisac Andrija Kačić Miošić. Grabovčev «Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga», 1747. ujedinjuje predaju hrvatske srednjovjekovne književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev «Razgovor ugodni naroda slovinskoga»,1756., u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. stoljeća !): sklop «slovinske» protuturske ideologije, dinarsko-deseteračke apologije i idealizacije hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i bošnjačko-muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao Hrvatski narodni preporod. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu Filip Lastrić, Nikola Lašvanin i Hercegovac Lovro Sitović Ljubušak. U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je Matije Antuna Relkovića, koji je kao zarobljenik u Dresdenu, uspoređujuci Slavoniju s Njemačkom, napisao spjev «Satir iliti divji čovik», 1762. Oko njegova «Satira» bila se razvila živa polemika, u kojoj su sudjelovali i pisac «Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene»,1768., Ličanin Vid Došen (1719. -1778.) te franjevac Matija Petar Katančić (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX. stoljeću, autor prvoga cjelovitoga tiskanoga prijevoda «Biblije» u Hrvata-pristaša teze o hrvatstvu Ilira. Kazalište je u XVIII. stoljeću u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. «Kate Kapuralica» Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. stoljeća napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja Tituš Brezovački (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome ( «Matijaš grabancijaš dijak», «Diogeneš»), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti Hrvatski narodni preporod. Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena «Annuae» koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. stoljeća. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji Tomo Mikloušić (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnoga jezika, te Ignac Kristijanović (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja. Opći prijegled ovoga razdoblja bi se dao sažeti u nekoliko točaka: iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. stoljeće. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovici 19. stoljeća Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.

Matija Petar Katančić

Matija Petar Katančić (Valpovo, 12. kolovoza 1750. - Budim, 24. svibnja 1825.), hrvatski književnik i latinist, sveučilišni profesor poetike, arheologije i numizmatike te knjižnički kustos. Studirao je bogoslovlje i estetiku u Budimu. Kao mlada osoba ušao je u franjevce. Dugo je godina bio profesorom u Osijeku, Zagrebu i Pešti. Na potonjem je sveučilištu predavao arheologiju.
Prevoditelj je prvog cjelovito tiskanog Svetog pisma na hrvatski jezik (prijevod je objavljen 1831. prvi put).
Katančić je u književnosti bio predstavnik kasnog pseudoklasičnog pjesništva. Hvalospjeve piše po ugledu na Horacija, a pastirske pjesme po ugledu na grčko i rimsko bukolsko pjesništvo. Njegove prigodničarske latinske pjesme, napisane po uzoru na Horacija i izdane skupa s njegovim hrvatskim pjesmama u zbirci Jesenski plodovi (Fructus autumnales, 1791), pokazuju da je bio temeljito klasički obrazovan ite da je bio izvrstan verzifikator.
Bivajući izvrstnim poznavateljem klasične grčke i rimske književnosti, pokušavao je unijeti u jezik i latinske metričke oblike, odnosno stvoriti umjetničke pjesme prema latinskim uzorima. U raspravi Kratka bilješka o prozodiji ilirskoga jezika (Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio, 1791) dao je nekoliko zanimljivih metričkih obrazaca po ugledu na stare klasike, pokazavši izvrsno poznavanje grčke i rimske mitologije i književnosti. U svojoj drugoj književnoteorijskoj raspravi, pod naslovom Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike (De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus, 1817) prvi razmatra hrvatsku književnost s estetičkog stajališta.
Tvorac je prve arheološke rasprave u Hrvata, Rasprava o miljokazu (Dissertatio de columna milliaria), u kojoj opisuje rimski miljokaz pronađen kod Osijeka.

MATIJA ANTUN RELJKOVIĆ SATIR ILITI DIVLJI ČOVIK

BILJEŠKE O PISCU :

Matija Antun Reljković rodio se 6. siječnja 1732.godine u selu Svinjarevu (danas Davor) u novogradiškom kotaru. Školovanje je započeo u franjevačkom samostanu u Cerniku, a potom nastavio naukovanje negdje u Mađarskoj. Sa šesnaest godina stupa u vojsku gdje napreduje do čina kapetana. Kada je 1765. izbio sedmogodišnji rat Reljković sa svojom brodskom pukovnijom odlazi u Prusku. 1757. zarobljen je i zatočen u Frankfurtu na rijeci Odri. Reljković je uvidio koliko je njegova mila Slavonija zaostala iza naprednih zemalja Europe, pa je zato odlučio napisati ovu knjigu. Njegovo djelo Satir iliti divlji čovik tiskano je u Dresdenu 1762. Poslije rata vratio se u domovinu gdje je radio na različitim mjestima po Vojnoj krajini. Posljednje godine života proveo je u vlastitoj kući u Vinkovcima. Umro je 22. siječnja 1798.Matija Antun Reljković najznamenitiji je pisac takozvane slavonske književnosti.


SADRŽAJ:

Satir iliti divlji čovik je djelo koje se sastoji od 11 pjevanja. Kroz svoj dvostruko satirični spjev, Reljković opisuje i kritizira loše morale i gospodarske prilike u Slavoniji. Stranice djela otkrivaju iskrenost i zabrinutost pisca teških prilika u Slavoniji nakon oslobođenja od Turaka te njegovu želju da se tako stanje nadvlada. On smatra da se zlo može iskorijenit samo kroz prosvjetu. Djelo počinje tako kada Slavonac u šumi počinje sječi drva kada sretne Satira i s njim postaje prijatelj. Satir mu opisuje sve njegove propuste i savjetujem kako da ih ispravi. On žestoko kritizira to što Slavonci slabo poznaju svoj jezik i pismo, te ne šalju djecu u školu nego imaju turske kule, a to su: prelo gdje se širi nemoral i kolo gdje se nedjeljom sastaju, pjevaju, plešu, umjesto da se mole bogu, divan gdje muškarci trate vrijeme, zatim moba porilo te rastrošna pirovanja. Na kraju slijede savjeti zaručniku i zaručnici te upute o gospodarenju. Reljković se u ovom djelu bori protiv praznovjerja i predrasuda, pozivajući sve na zdrav ljudski razum, pa ističući potrebu prosvjete najširih vrsta naroda. Predrasude i zli običaji njemu su trulje i kamenje koje treba ukloniti. On ruši i razgrađuje predrasude i ratove običaje, koji su se ukorijenili u narodu, ka rasadnike svega zla u Slavoniji. A protiv tih pojava, na kojima se osnivao suvremeni život seljaka, stavlja Reljković kao nadu za daljnji opstanak, razvitak i budućnost za najšire slojeve. Pisac je u ovom djelu uvjeren, da ako ljudi nauče čitati i pisati i ako ga škola prosvjeti, time će nestati sva zlodjela i kriva postavljanja ljudi prema životu, u onome što mi predstavljasmo u tom životu. Ovim djelom Reljković pokušava pomoći svakom čovjeku da uvidi kako nas samo kultura održava na životu, kako je škola jedini put da u životu postanemo nešto i obogatimo svoj duh zanimljivim i stvarnim pojavama. Stoga nam dovodi Satira kao pozitivan lik koji ukazuje na naše propuste i na naš nemar. U razgovoru Slavonca koji je pozvao Satira na objed vidimo na kakve su sve propuste ukazali.
OPIS SLAVONCA:

On zapravo predstavlja sve ljude u Slavoniji koji su nakon oslobođenja od Turaka doživjeli potpun slom u duhu i kulturi, prosvjeti i rodu. To su postali nemarni ljudi koji nisu marili za ništa pa tako ni za izgled svojih kuća, zaprepaštenost svojih polja i neznanje svoje najmilije i najdraže djece.
OPIS SATIRA:

Izmišljeni lik koji je svjestan svega što se u Slavoniji događa, te pokušava pomoći i ukazati na sve propuste. On pokušava probuditi svijest Slavonca da već jednom shvati u kakvom božanstvenom okrugu živi, i kako ga svojim ponašanjem pretvaraju u propast.

O DJELU:

Djelo “satir iliti divlji čovik” je djelo koje opisuje nemarnost ljudi i njihovu izgubljenost prema mjestu u kojem žive, ali ujedno i potiče samog čitatelja da razmisli o svom odnosu prema mjestu u kojem živi. Slavonci su stanovnici kasne oaze koja obiluje mnoštvom prirodnih ljepota. Sve u njoj ispunjeno je veličanstvenim i gotovo nestvarnim stvarima i mjestima za koja čovjek nije ni zamislio da postoje u stvarnom životu. Velika propust ili čak grijeh bila bi da te prirodne ljepote izgube svoju čar svoju vrijednost zbog nemara nas običnih ljudi i zbog naše nestašne naravi.

petak, 14.11.2008.

učenik jednog drugog razreda ima svoje mišljenje...

...neki me ovdje već poznaju, znaju da volim književnost...volim i male ljude kojima predajem...i one kojima ne predajem...volim ih nešto naučiti, ponekad poučiti...pomoći im...
..ali nikad još nisam imala ovakav "neobičan" razred..malo ih je...i sve im je dosadno...i bez veze...i baš ne bi radili...ništa...
...i jučer pričajui im o prosvjetiteljima spomenuh riječ NUMIZMATIKA...i pitam ih znaju li što znači..reče čovjek, koji ima 17 godina, da ga to ni malo ne zanima...jer njega zanimaju samo cajke...a ovo sve ostalo je dosadno i bez-veze...tu nema veselja, ni zabave-niti pametne poruke kao u tim njegovim pjesmama...ušutih zabezeknuta...pa pitam što je lijepo u pijesmi "Celo selo šmrče belo...!" a čovjek reče da ja to ne razumijem...to je super i cooo!
i rekoh ja danas da mi napišu koja im je najdraža pjesma(a svi je imamo)...i evo što Čovjek napiše....bez ispravljanja grešaka...doslovce...

"VIDIO SAM JA IZ BLIZA LJEPOTE PARIZA
LUDOVAO DANIMA ULICAMA RIMA PROŽIVIO
SVE SAM ONE IZ DETINJSTVA SNOVE
PROŠO SAM POLA SVIJETA I JOŠ MI SE
ŠETA KRENEM TAKO LAKO ALI ZOVE
RITAM NAŠE PJESME. ŽELJA PUSTE VODE
S ONE STRANE ČESME: EJ DRUGOVI
EVO DOLAZIM PA ĆEMO SE NAPITI
I ZAPJEVAT EJ DRUGOVI GDE GOD
BIO SAM VAŠA PESMA PRATILA ME
IZ DANA U DAN. KOCKAO
VIDIO SAM IZ
DALJINE CRNKU IZ ATINE NE
GUBIM IZ VIDA ANU IZ MADRIDA
KRENEM TAKO LAKO ALI ZOVE
RITAM NAŠE PJESME ŽELJA PUSTE VODE
S ONE STRANE ČESME. EJ DRUGOVI EVO
DOLAZIM PA ĆEMO SE NAPITI I
ZAPJEVATI EJ DRUGOVI GDE GOD
BIO SAM VAŠA PJESMA PRATIULA ME IZ DANA U DAN.
KOCKAO SAM NA RULETU PA SVUDA
PO SVIJETU KRENEM TAKO LAKO ALI
ZOVE RITAM NAŠE PJESME ŽELJA PUSTA
VODE S ONE STRANE ČESME:
EJ DRUGOVI EVO DOLAZIM PA ĆEMO
SE NAPITI I ZAPJEVATI EJ DRUGOVI
GDE GOD BIO SAM VAŠA PJESMA
PRATILA ME IZ DANA U DAN.

MIŠLJENJE: OVA PJESMA JE POSVEĆENA
SVIM DRUGOVIMA KOJI SU RAZDVOLJENI
I NEMOGU SE VIDJETI. TA PJESMA
UDARA I POTIČE TE DA OKUPIŠ
I SJETIŠ SE SVOJIH DRUGOVA."

Eto, to napiše moj srednjoškolac u svojoj zadaći, a ja se pitam gdje sam ja pogriješila, gdje su svi ljudi pogriješili...
...i reče mi još da ja ne razumijem da sva omladina sluša takvu nuziku da bi se mogla zabavljati, piti i provoditi se...

ps. ostale pjesme u razredu su:
-Giboni-Ovo miu je škola
-Kraljica-Aca Lukas
-Svi su tu
-Upali svetlo da se gledamo u oči...Aca Lukas
-Ostvarenje tuge
-Metallica-One
-Maja Marijana-Žena zmija
-Keba-Pomozi kukavici
-Lubo Aličić-SA prvom kišom


....ETO, TO JE JEDAN RAZRED, TO JE JEDNO RAZMIŠLJANJE....ne kažem ja da narodne pjesme i Cajke nemaju i neke normalne i lijepe tekstove, ali moramo li uopće razmišljati na takav način?


Molim i vas za mišljenje! Ja polako ostajem bez teksta!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum