PROFESORICA I MAMA

srijeda, 21.11.2007.

I JA NAVIJAM

I NE MOGU VIŠE PISATI-DVA NULA JE ZA NAS PROTIV ENGLEZA, 56 MINUTA...POZDRAV I ČITAJTE ME I KOMENTIRAJTE!!!

21.11.2007. u 22:12 • 13 KomentaraPrint#

APSURD

APSURD



Općenito:besmisao,ono što se suprotstavlja razboritom mišljenju. Kod camusa apsurd je centralna kategorija čitave filozofije. U svijetu apsurda ljudske egzistencije čovjek je »stranac koji ni sam sebe ne prepoznaje«.

-Ono što se protivi zaključivanju po zdravom razu, ono što je nemoguće, neizvodivo, besmislica

APSURDAN


neskladan, besmislen, protivmislen, protivrječan

21.11.2007. u 22:11 • 0 KomentaraPrint#

PROCES

Franc Kafka
je rođen 3.7.1883 u Pragu. Studirao je pravo, ali je sklon umjetnosti za što njegova obitelj nema razumjevanja. Umro je u 41-oj godini u sanatoriju kraj Beča. Njegova najznačajnija djela su: “Proces”, “Dvorac” i “Amerika”.
Neshvaćen za života danas se smatra jednim od najznačajnijih modernih pisaca 20-og stoljeća, a njegova slava, kao i njegov utjecaj i danas rastu.
“Proces”
Lica
Jozef K. bankovni činovnik, 30 godina, vezan za posao, nema stalan krug prijatelja, nema stalnu vezu, izgubljen je u društvu u kojem živi
Lena
odvjetnik
slikar Titorelli
sudac istražitelj
sudski poslužitelj
trgovac Block
ubice
Mjesto radnje: stan, sudnica u jednoj staroj, zapuštenoj zgradi sa puno loših stanova, a koja se nalazi na posljednjem katu
Tema: proces, suđenje i izvršenje kazne nožem, bez da se zapravo zna zašto
Kratki sadržaj
Jedno jutro dok je čekao doručak, došla su dvojica koja su mu priopćila da je uhapšen. Ne znaju mu reći zašto, ali mu dopuštaju da i dalje radi u banci. Telefonski mu javljaju da je saslušavanje u nedjelju, kako bi u ostale dane mogao raditi.
Kad je ušao u sudnicu, pokušao se braniti žaleći se na postupke stražara želeći pridobiti porotu, ali ona je podijeljena. K. ubrzo uviđa da je pogrešno procijenio te ljude i odlazi, sa čime je izgubio povlasticu da bude saslušan.
Iduće nedjelje K. ponovno nepozvan ode u sud i susreće istu mladu ženu od koje saznaje neke detalje o progonu kojem je izložen. Povjerava mu kako je potpuno u Vlasti suca istražitelja i nudi K-u da je odvede. K. razmišlja kako bi se na taj način osvetio sucu. Ona je žena sudskog poslužitelja kojeg otpremaju iz kuće i odvode mu ženu. Sudski poslužitelj ga sprovede kroz sud. Od atmosfere suda K-a spopadne mučnina.
Zagonetnosti suda i K-ovoj nesigurnosti pridonosi to što je odlazeći sa posla čuo kako netko uzdiše iza jednih vrata, a kad ih je otvorio, vidio je kako jedan batinaš tuče ona dva stražara, koji su trebali dobiti batine, jer da se K. žalio na njih. Razmišljao je o tome, a sutra je ponovno ugledao isti prizor kad je otvorio vrata.
Jozef K. sve više razmišlja o svom slučaju i nespokojan je. Jednog dana mu stric kaže da treba uzeti odvjetnika. Advokat je već upoznat s njegovim slučajem. Kod njega upozna Lenu s kojom upada u čudnu ljubavnu vezu. Stric ga prekorava, da je otežao svoj položaj, jer da je mala “gadura” sigurno advokatova ljubavnica.
K. sve više razmišlja o svom procesu, no advokat ga uvjerava kako sve dobro napreduje, ali on nikako ne saznaje u čemu je taj napredak. On odlučuje, da se sam brani, ali zapravo ne zna zašto je optužen. Tvorničar ga upućujena sudskog slikara Titorellija, koji navodno zna neke pojedinosti o K-ovom procesu. Slikar mu pristaje pomoći i pita ga koju vrstu oslobođenja želi: stvarno, prividno ili odugovlačenje. Zbunjen time K. kupuje nekoliko njegovih bezvrijednih slika.
Konačno jedne večeri K. odlazi advokatu s namjerom da mu otkaže punomoć, ali mu vrata otvori mali trgovac Block, koji je također advokatov klijent.
Otkaz advokatu ne donosi olakšanje K-u. Osjeća, da njegov slučaj postaje sve kompliciraniji. Na svom poslu pravi greške, koje mu prijete otkazom. Jednog dana dobiva nalog da jednom TalijAnu pokaže gradsku katedralu, ali ovaj se nije pojavio, pa je otišao sam u crkvu, gdje mu se učinilo da svećenik njemu drži propovijed. Kad je htio otići, svećenik ga zazove i reče mu, da previše traži pomoć od drugih i da mu se zlo piše.
Uoči K-ova 31 rođendana u njegov stan dolaze dva gospodina u crnim kaputima i cilindrima. I K. je bio tako obučen.
“Vi ste, dakle, zaduženi za mene?”, upita ih K. Bez otpora dopusti da ga odvedu do kamenoloma. Položiše ga na kamen i jedan od gospode mu zarine dugački mesarski nož u srce.
“Kao pseto!” bile su zadnje K-ove riječi i činilo mu se “kao da će ga sramota nadživjeti”.
I tako je Jozef K. umro, a da zapravo nije znao šta mu se stavlja na teret i zbog čega je bio osuđen.

21.11.2007. u 22:10 • 0 KomentaraPrint#

FRANZ KAFKA

FRANZ KAFKA




PROCES

PREOBRAŽAJ

.
Bilješka o piscu:

Franz Kafka (Prag, 3.8.1883.-3.6.1924.), austrijski književnik. Podrijetlom iz imucne obitelji praškog Jevreja. Radio je kao cinovnik osiguravajuceg društva. Radi lijecenja putovao je u Njemacku, Italiju, Francusku i Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla.
Djela:
“Betrachtung”, “Die Verwandlung”, “In der Strafkolonie”, “Ein Landarzt”, “Ein Hungerkuenstler”, “Der Prozess”, “Das Schloss”, “Amerika”, “Beim Bau der Chinesischen Mauer”, “Gesammelte Schriften”, “Gesammelte Werke”, “Tagebuecher”, “Briefe an Milena”.

Podatke pronašao u djelu:”Enciklopedia leksikografskog zavoda”, Leksikografski zavod, Zagreb, 1968.

PROCES I PREOBRAŽAJ




Franz Kafka bio je samokritican pisac i strog prema samome sebi, što se može zakljuciti iz cinjenice da je za života objavljivao samo manji broj djela s kojima je on bio koliko-toliko zadovoljan, te da je nakon njegove smrti pronadeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:




“Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom ( dakle, u prmaru za knjige, u komodi, u pisacem stolu, kod kuce i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nadeš ), dnevnike, rukopise, pisma, tuda i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali neprocitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nadu kod tebe ili kod drugih, od koji ih zatraži u moje ime. Pisma koja ti ne budu htjeli date neka ih bar pošteno spale.

Tvoj Franz Kafka.”




Na srecu Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom zaslugom sacuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima moderne književnosti.
Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje ocituje u Procesu. K. je optužen, ne osjeca se kriv i nema pojima zbog cega je optužen, a isto ce se tako osjecati milijoni ljudi zatvoreni u koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera panicnog straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sacuvali živu glavu.




“Priznajte prvom prilikom sve. Tek cete se tada moci izvuci, tek tada. Pa cak ni tada bez tude pomoci, ali što se pomoci tice, ne bojte se ništa, ja cu vam osobno pomoci.”




Sam K. pocinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:





“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je vec pomislio da ne bi bilo loše dasam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji dogadaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio., treba li ovaj ili onaj njegov postupak, po njegovom shvacanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj dogadaj. Nesumljivo bi bilo olje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”




I bez obzira na te povremene pokušaje da se izvuce i nade u spas na kojima se ipak pomiri sa svime, još jedan grc, ali sve je gotovo.




“Pogled mu pade na najviši kat kuce pokraj kamenoloma. Kao kad svijetlo sijevne, tako se naglo rastvoriše ondje krila jednog prozora, a jedan covjek slabašan i kanokan na toj daljini i visini, sagne se odjednom daleko napolje, a još dolje ispruži ruke. Tko je to? Prijatelj? Neki dobar covjek? Netko tko ga žali? Netko tko mu hoce pomoci? Ima li još utoka na koje su zaboravili? Dakako da ima (...) Dignu ruku i raširi prste.
Ali K-ov grkljan padoše ruke jednog od one gospodi, a drugi im zari nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Ocima što sve su gorile K. još vidje kako gospoda, priljubljanih obraza, pred samim njegovim licem, konacnu odluku.”




Nažalost, sve što je moglo djelovati na Kafkine suvremenike, proizvod bolne mašte oslikao se kasnije u drugom svjetskom ratu.
Citajuci Kafku, narucito proces cesto citaoca iznenaduju neobicni dogadaji pa se cesti ima dojamkao da se sanja. Dogadaji se nižu kao u snu i cesto se cne nevjerovatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.



“Stanite!- rece onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolic i ustade.-Ne smijete otici jer ste uhapšeni.-Tako se nekako i meni cini- Rece K.-Ali zašto?-pripita-Mi nismo mjerodavni da vam to saopcimo. Vratite se u svoju sobu i cekajte! Postupak je vec u toku i sve cete doznati na vrijeme. Ja prekoracujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.”




Ta cudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem djluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reci da je misticno i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlaa logika, cvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.
Otudenje ili alijenacija, fenmen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otudenja u svim svojim djelima, problema izgubljenosti covjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoci covjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje covjeka koji nilazi samo na nerazumjevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samza na neki nacin otuden jer pretvorivši se u kukca on za svoje bliže prestaje biti živo bice,a nako što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef K. je otuden, osuden zbog necega cega ni sam nije svjestan, u nemogucnosti da se brani cak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu muka i grešaka da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.
Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi znacaj,a narucito nije vjerovao u svoj kjiževni geniji. Njego pesimizam stalno ga je pratio u životu i u djelima. Kafka je na neki naci vizionar, prorok koji je u svojim djelima predvidao što ce nekoliko godina ksnije potresti covjecanstvo.
Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj nacina, buduci da raspleta u njegovim djelima obicno nema, a nisu dana ni objašnjenja pa se djela ponekad citaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.
Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cjenio i kojoj je uputio mnoštvo pisma koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:” On stoji medu ljudima i u cudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utocište. Zato je izložen svemu od cega smo mi zašticeni. On je gol medu obucenima.”
Kafka, geniji koji nikada nije sam skrivao svoju velicinu..

21.11.2007. u 22:09 • 0 KomentaraPrint#

FRANZ KAFKA-Preobražaj

FRANZ KAFKA


Preobražaj





Bilješka o piscu:

KAFKA, Franz (Prag, 3. 7. 1883 - Beč 3. 6. 1924), austrijski književnik. Podrijetlom iz imučne obitelji praškog Jevreja. Radi liječenja putovao u Njemačku, Italiju, Francusku, Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.
Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvijencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti cijeloga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, prerađene cjeline pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogačuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svijet nije više onaj klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovjek je usamljen i uplašen, dio mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, dotjerane realističke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja dojam složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svijet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.


Podaci iz: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967












Odnosi među likovima:

OTAC: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a poslije umire zbog toga.

MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

GRETA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.






Tematika:

Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnijela sve to.












Zaključak:

Kafkin je svijet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.
Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.



21.11.2007. u 22:07 • 1 KomentaraPrint#

Starac i more

Ernest Hamingway

Starac i more



O piscu : Ernest Hamingway rođen je1899. , A umro 1961. u Americi. Bio je pustolov, koji se bavio novinarstvom, boksom, lovom, sudjelovao je u 1. svjetskom ratu, bio je ratni dopisnik u Grčkoj, Kini, Španjolskoj i zapadnom frontu u 2. svjetskom ratu. Proveo je buran život, ženio se četiri puta, a kad je osjetio da više ne može pisati, izvršio je samoubojstvo. Ubraja se u najistaknutije američke pisce 20. stoljeća. Njegovi junaci su snažni muškarci, koji se uklapaju u svoju životnu sredinu. Neki od njegovih romana su: “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono zvoni”, a romanom “Starac i more” dobio je 1954. Nobelovu nagradu za književnost.

Bilješke tijekom čitanja:

19. -45. stranice, 29. 9. 2001.

Likovi koje sam upoznala: starac Santijago, dječak

Najljepši dio: 45. str “Ona je odlučila ostati u dubokoj tamnoj vodi, daleko od svih zamki, obmana i lukavština. A ja sam odlučio da je upravo ja od svih ljudi potražim. Od svih ljudi na svijetu. I sad smo ovdje skupa, još od podne. I nikog nema da pomogne ni meni ni njoj. ”

Siromašni starac, koji već 84 dana nije ulovio niti jednu ribu, otisne se na pučinu sam, uvjeren da će tog 85. dana imati sreće. Njegov prijatelj, dječak, pomaže mu da se pripremi. U toku dana se na jedan od mamaca ulovi riba, ali velika i da bi je izvukao starac mora biti strpljiv i pažljiv.

46. -66. stranice, 30. 9. 2001.

Najljepši dio: 54. str “Povraz se polako i ravnomjerno penjao a onda se površina oceana pred čamcem nadula i riba se pojavila. Izranjala je beskrajno dugo i voda joj se slijevala niz bokove. Blistala je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamnogrimizni, a pruge na bokovima sve su se više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju. ”

Počela je borba s ribom. Lukavstvom je starac umarao veliku ribu, ali tek drugi dan je izronila u svoj svojoj ljepoti. Bila je ogromna i prekrasna.


67. -95. stranice, 31. 09. 2001.

Najljepši dio: 80. str “- Ali čovjek nije stvoren za poraze – reče. –Čovjek može propasti ali ne može biti poražen. – Ipak mi je žao što sam ubio ovu ribu, pomisli. Sad dolazi ono najgore, a ja nemam čak ni harpuna. ”

Riba se konačno umorila, prišla čamcu i starac ju je uspio probosti harpunom. Nažalost, na povratku u selo, ribu su rastrgali morski psi.

Kratki sadržaj :

Starac Santijago, siromašan, ali bogat iskustvom već danima nije uspio uloviti ribu. Dječak koji povremeno s njim odlazi u ribolov i uči od njega tajne lova, pomaže mu, donosi mu hranu i razgovara s njim. Osamdesetpeti dan, starac se ponovo uputi na more s osjećajem da će ovog puta imati sreće. Odlazi daleko na pučinu, spusti mamce i polako zaplovi. U podne prvog dana zagrizla je velika riba i počela vući čamac. Započela je borba između starca i ribe. Dva dana je starac morao paziti da povraz ne pukne, stalno je polako popuštao povraz kroz sve više ranjene dlanove. Lijeva ruka mu se grčila, ramena su ga boljela, mučili su ga glad i žeđ. Često je razgovarao sam sa sobom, prisjećajući se svoje mladosti i tadašnje snage. Treći dan je riba konačno izronila izmorena. Uspio ju je privući čamcu i probosti harpunom. Privezao ju je za čamac i krenuo na dug put natrag u selo. Riba je bila ogromna, duža od čamca. Međutim, privučeni krvlju, pojavili su se morski psi. Prvog je starac savladao harpunom, ali ubijeni morski pas, odvukao je njegovo oružje u dubinu. Starac je zavezao nož za veslo i nastavio borbu sa psinama. Kad je ostao bez noža, udarao je pse veslom. Riba je bila toliko izgrižena da je nije htio gledati. Boljelo ga je da nešto toliko lijepo uništavaju morski psi. Riba se nije mogla braniti od njihovih zubi, jer bila je mrtva zbog njega i zato ju je on branio sve dok nije slomio i posljednje oružje. U luku je stigao iza ponoći, a uz bok čamca ostali su vezani ostaci ribe. Jedva se dovukao u kolibu. Ujutro ga je dječak našao kako spava. Zaplakao je kad mu je vidio izranjene ruke. Znao je kakvu borbu je preživio starac, prema veličini ribe. Ribari u luci su također znali što se dogodilo na pučini i cijenili su starčev napor.

Tema djela :

Tema romana je poseban odnos čovjeka i prirode, obilježen uzvišenom borbom, ali i međusobnim poštovanjem.

Ideja djela :

Ideja romana je život ribara, koji se cijeli život bavio tim poslom na pošten i junački način, a premda je često izvrgnut velikim opasnostima i nezgodama, nikada nije izgubio vjeru u samog sebe.

Karakteristike glavnog lika – starac :

Bogat duhom - str. 19. : “Sve je na njemu bilo staro osim očiju koje bijahu boje mora, vesele i neporažene. ”
Siromašan – str. 25. : “Košulja mu bila toliko puta krpljena da je nalikovala na jedro, a zakrpe su izblijedjele od sunca tako da su bile različitih nijansi. ”
Mudar - str. 37. :


“Ipak, većina njih nije podnosila oku ulja od jetre morskog psa, iako to nije bilo ništa gore od ranog ustajanja, a bilo je vrlo dobro protiv svake prehlade i gripe i bilo je dobro za oči. ”
Uporan - str. 47. :


- str. 73. : “-Ribo– izusti potiho – ostat ću uz tebe dok sam živ. ”
“Opet je pokušao i opet se dogodilo ono isto. Eto, pomisli, pa osjeti kako gubi svijest još prije nego što je započeo; pokušat ću još jedanput. ”
Optimist – str. 48. : “- Ribo – opet će starac – zbilja te volim i štujem, ali ću te svakako dokrajčiti prije nego što sunce zađe.
Nadajmo se da će biti tako, pomisli. ”
Odlučan - str. 56. : “- Ipak ću je dokrajčiti – reče. – Koliko god bila velika i prekrasna
To doduše nije pošteno pomisli. Ali pokazat ću joj što čovjek može učiniti i koliko može izdržati. ”
Snažan - str. 63. : “- Ali, stari, ti nisi još ni oka sklopio- reče naglas. – Prošlo je pola dana i jedna noć i sad još jedan dan, a da nisi ni oka sklopio. Moraš smisliti neki način da malo odrijemaš ako riba bude i dalje vukla ovako mirno i ravnomjerno. ”













Dojam o djelu :

Premda je to naizgled jednostavna priča, saznala sam mnogo o tom hrabrom starcu. Nježan je prema dječaku, pun poštovanja prema ulovljenoj ribi, opasan za morske pse koji uništavaju ljepotu ribe. Dojmilo me se da ga nikakve nedaće nisu slomile, već kao da su u njemu pokrenule nove snage i želju za borbom. Starac se služio oružjem čovjeka : inteligencijom, hrabrošću i iskustvom, a riba svojim prirodnim osobinama : snagom i nagonom za opstankom.

21.11.2007. u 22:05 • 4 KomentaraPrint#

USPOREDNI PRISTUP KNJIŽEVNOM DJELU ERNESTA HEMINGWAYA

Nevenka Mihovilić

USPOREDNI PRISTUP KNJIŽEVNOM DJELU ERNESTA HEMINGWAYA

I IGRANOM FILMU JOHNA STURGESA STARAC I MORE



Tijekom dugih godina rada u školi zapazila sam kako svaki otklon od uobičajenog načina rada i svaka makar i najmanja inovacija u nastavi izaziva kod učenika radoznalost, potiče ih na aktivnost i budi u njima želju za istraživanjem. Stoga i sama svake godine unesem u nastavu barem nešto novo, ponajčešće u nastavi medijske kulture koja je učenicima viših razreda najdraže nastavno područje. U posljednjih nekoliko godina pokušavam uvesti neke nove oblike i metode rada. Tako u nastavi filma iskušavam različite metodičke pristupe: od filmsko-lingvističkog preko filmsko-književnog do filmsko-kazališnog itd. Činim to stoga jer sam se uvjerila “da usporedba djela s istom pripovjednom podlogom koja pripadaju različitim umjetnostima doista omogućuje spoznavanje biti tih dviju umjetnosti kao i umjetnosti uopće”, baš kao što je u prošlogodišnjem Zapisu napisao dr. Težak.

Osobito prikladnim za usporedni pristup literarnom i filmskom djelu u VIII. razredu OŠ smatram roman i igrani film Starac i more zato što nude dovoljno sadržaja za ponavljanje pojmova iz književnosti i jezika, ali i za usustavljivanje i dopunjavanje znanja o filmskom jeziku. Videokaseta koju sam imala bila je vrlo stara i istrošena pa mi je to niz godina otežavalo posao. Srećom, nedavno sam nabavila novu koja mi je omogućila ponovni, puno kvalitetniji susret s tim već dosta starim filmom.

Uhodana je praksa da prilikom izrade godišnjih planova povezujemo sadržaje po tematskoj srodnosti. Zamijetila sam da je u godišnjim planovima mojih kolega kao po dogovoru prisutna tematska cjelina MORE. Većinom se ta cjelina obrađuje početkom školske godine, no ja smatram da je zbog složenijih sadržaja koje obuhvaća ipak prikladnija za obradu pri kraju osmog razreda, u vrijeme ponavljanja i usustavljivanja nastavnog gradiva iz književnosti, jezika i medijske kulture. Izračunala sam da se projekt pod nazivom STARAC I MORE može realizirati u 7 nastavnih sati i to:

1 sat književnosti

2 sata lektire

3 sata medijske kulture i

1 sat usmenog izražavanja

Podrazumijeva se da su svi nastavni sadržaji unutar tematske cjeline DOBRO JUTRO, MORE na neki način povezani kao što se to i vidi iz mjesečnog izvedbenog plana.



Mjesečni izvedbeni plan

svibanj – 16 sati

Tema: DOBRO JUTRO, MORE

(Čitanka za VIII. razred Bežen-Jambrec)

Književnost: Josip Pupačić: More; Miroslav Krleža: Bonaca u predvečerje;

Ernest Hemingway: Starac i more (interpretacija ulomka iz romana) 3 sata

Hrvatski jezik: Rječničko blago;

Pregled složenih rečenica (ponavljanje i usustavljivanje gradiva) 4 sata

Lektira: Ernest Hemingway: Starac i more 2 sata

Medijska kultura: John Sturges: Starac i more - igrani film (gledanje i razgovor o filmu)

(A. Petrov: Starac i more - crtani film) 3 sata

Usmeno i pismeno izražavanje: Filmski jezik i jezik književnosti -

usmena rasprava o filmu i romanu Starac i more (paralelni pristup);

Priča o moru i čovjeku ( školska zadaća s ispravkom ) 4 sata



1. sat: E. Hemingway, Starac i more (interpretacija ulomka iz čitanke)

Obrazovne zadaće: priprema i motivacija učenika za čitanje lektire, ponavljanje i utvrđivanje pojmova iz književnosti: roman, fabula, sastav romana, pripovjedačke tehnike, lik u romanu, jezik i stil...





Ustrojstvo 1. sata: Vođeno maštanje uz glazbu

Interpretativno čitanje teksta

Emocionalna pauza, objava doživljaja

Lokalizacija teksta, razgovor o tekstu

Zadaci za rad u parovima

Analiza i korekcija rezultata, uopćavanje (prozirnica)

Podjela nastavnih listića (vodič 1)

Upute za čitanje i vođenje dnevnika čitanja

2. i 3. sat: lektira - roman E. Hemingwaya Starac i more

Obrazovne zadaće: provjeriti u kolikoj mjeri su učenici pročitali i doživjeli književno djelo, do kojih spoznaja i zaključaka su došli, objava i korekcija rezultata, sudjelovanje u raspravi i iznošenje stavova...

Ustrojstvo 2. sata: Uvod ( Hemingwayev zapis iz 1936. g. o starcu i ribi )

Zanimljivosti iz autorova života (izresci iz novina, fotografije)

Fabula (dramska vježba – svatko po rečenicu ) Početak romana, kompozicija romana

Književne tehnike u karakterizaciji glavnog lika

Odnos starca i sredine u kojoj živi (ribari, dječak, more)

Simbolika u romanu (skupni rad - more, riba, ptice, jarbol )

Ustrojstvo 3. sata: Šumovi mora, krici galebova (audio kaseta ) – asocijacije

Postavljanje teza o književnom djelu Starac i more (na prozirnici)

Rasprava i sudovi o djelu (književni izraz, tema , ideja djela )

Iznošenje zapažanja, ocjena, dojmova (iz dnevnika čitanja)

Citati iz književnog djela i kritike

Sažimanje i uopćavanje (na prozirnici )

Ocjena sudjelovanja u raspravi, samoocjenjivanje

4. i 5. sat: medijska kultura - igrani film Johna Sturgesa Starac i more

Obrazovne zadaće: emocionalni i estetski doživljaj igranog filma nastalog prema romanu Starac i more, upoznavanje s podacima o nastanku filma i njegovim autorima...

Ustrojstvo blok sata : Uvod i najava filma

(podaci o nastanku filma i autorima – prozirnica)

Upute o gledanju i podjela NL (vodič)

Gledanje filma (83 minute)

Emocionalna pauza; objava doživljaja

Zadaci: Istraživanje učenika uz ponovno gledanje dijelova filma u školskoj knjižnici korištenjem vodiča i dnevnika čitanja

Zadaci : Istraživanje uz ponovno gledanje u školskoj knjižnici te korištenjem vodiča i dnevnika čitanja



6. sat: John Sturges, Starac i more, 1958. (filmska adaptacija romana E. Hemingwaya Starac i more)

Obrazovne zadaće: ponavljanje i usvajanje pojmova iz teorije filma, ekranizacija svjetski poznatog djela, izražajna sredstva u filmu, ocjena filmske adaptacije književnoga djela

Funkcionalne i odgojne zadaće:

Ustrojstvo sata: 1. Motivacija (uvodna sekvenca )

2. Razgovor o kadrovima koji najavljuju priču – nađenost priče

3. Uloga pripovjedača, slijed događaja

4. Likovi, gluma

5. Analiza odabranih sekvenca (kadrovi, planovi, rakursi, slika, boja, zvuk…)

- gledanje odabranih inserata iz filma,

6. Sažimanje i uopćavanje



Realizacija nastavnog sata

1. Učenici dolaze na sat pripremljeni, s ispunjenim nastavnim listićima na kojima su zabilježili svoja zapažanja. S pozornošću ponovno gledaju početak filma i nakon kratkog osjećajnog predaha objavljuju svoje doživljaje.

2. Pomoću vodiča navode točnim redoslijedom kadrove kojima nas autor filma uvodi u priču ispričanu po načelu logičkog izlaganja: morska pučina, pješčana plaža, otok, utvrda na ulazu u zaljev, dio obale s klupama, ribarsko selo, starac, dječak.... Na pitanja o obilježjima tih kadrova odgovaraju da su pretežno kratki, snimljeni dalekim planovima, gornjim i horizontalnim rakursima, djelomično panoramiranjem, a djelomično s različitih pozicija snimanja.

3. Učenici znaju od prije da je film složeno djelo koje često objedinjuje u sebi više vrsta umjetnosti. Kako on ne prikazuje život u cjelini već samo njegov dio, ono što je odabrano predstavlja priču koju nam izlaže pripovjedač. Čak i onda kada je film nastao na temelju svjetski poznatog djela riječ je, prema tumačenju dr. Peterlića u Teoriji filma, o filmskoj priči i filmskom pripovjedaču. Pri uvođenju gledatelja u priču pripovjedač polazi od šireg (more, obala) ka užem (naselje, ribari). Uvodne kadrove prati instrumentalna glazba koja dolazi izvan kadra, a potom počinje pripovijedanje nevidljivog pripovjedača koji nam predstavlja najprije glavnog junaka. Učenici su zapazili nesklad između teksta koji se čuje izvan kadra (Starac je bio mršav …) i fizičkog izgleda glumca koji taj lik igra ( Spencer Tracy ) a doima se čvrsto i nabijeno. Postavljaju pitanje je li potrebno riječima opisivati lik kad već to čini kamera. Opći dojam je da ono što otkriva slika ne bi trebao opisivati i pripovjedač. To se odnosi ne samo na opis lika nego i interijera (ribarska koliba) i eksterijera jer kao što kaže dr. Peterlić “sve prikazano automatski je opisano”. Moguće je taj nedostatak objasniti činjenicom da je pri snimanju filma sudjelovao i sam Ernest Hemingway koji je već u to vrijeme postigao svjetsku slavu dobivši 1954. g. Nobelovu nagradu. On je i osobno izabrao autora scenarija Petera Viertela i asistirao pri snimanju scena ribolova, a vjerojatno je utjecao i na režisera te je u filmu vrlo vjerno i maksimalno korišten izvorni tekst romana.

4. U razgovoru o likovima i načinu na koji se oni uklapaju u sredinu učenici izražavaju zapažanje da likovi dječaka, vlasnika Terase i ostalih ribara svojim vanjskim izgledom pripadaju predočenoj sredini, dok glavni junak odudara od fizionomije ostalih likova čime je još više naglašeno njegovo usamljeništvo i izdvojenost. Pozornost privlači lik dječaka koji je stalno u pokretu, malo govori i ima ozbiljnost odrasle osobe baš kao da je prerano odrastao. Ostali ribari prikazani kratkim kadrovima sa svojim mrežama snimljeni su pretežno donjim rakursima i kao da imaju simbolično značenje veličanja čovjekovog rada i borbe s prirodom. Tako predstavljeni oni najavljuju temu filma. Lik vlasnika Terase okarakteriziran je govorom i onom rečenicom: “Nadam se da će kad ostarim neki dječak i za me' ribariti.” U nekoliko kadrova, uvijek na istome mjestu, prikazan je lik djevojčice koja bez riječi sve promatra a nije u romanu se ne spominje. Na kraju filma javlja se i skupina turista među kojima se u jednom kadru na trenutak može vidjeti i sam pisac romana E. Hemingway.

Činjenica da se ovaj film prati s jednakom pozornošću od početka pa do kraja može se zahvaliti glumačkoj kreaciji Spencera Tracyja koji profinjenom glumom čitavo vrijeme drži u napetost gledatelja i uspješno dočarava karakterne osobine glavnoga junaka (upornost, tvrdoglavost, srčanost, osjećajnost, plemenitost…)

5. Kao najdojmljivije sekvence učenici su istaknuli:

Jutarnji odlazak u ribolov

Sjećanje na borbu obaranja ruke

Snove br. II.

Obračun s ribom

Pri analizi tih sekvenca učenici se služe svojim vodičem u kojem se oslanjaju na istraživanje zadanih elemenata: 1. način izlaganja; 2. prostor, slika, boja; 3. lik u filmu, gluma; 4. kadrovi, planovi; 5. kretanje kamere, kutovi snimanja; 6. zvuk u filmu (šumovi, glazba, govor); 7. montažni postupci, ritam, vrijeme; 8. simbolika motiva; 9. ideja.

- Jutarnji odlazak u ribolov (15 – 20 )

Sekvenca počinje scenom buđenja dječaka, nastavlja se silaskom ribara do uvale, ispijanjem jutarnje kave na Terasi i završava isplovljavanjem. Pri interpretaciji učenici zapažaju kronološki slijed događanja, kontrast svjetla i tame, impresivno lelujanje svjetiljaka u noći, uglavnom kraće kadrove snimljene vožnjom kamere ili panoramiranjem uz pretežno gornje rakurse. Dirljive su slike buđenja, privrženost starca i dječaka izražena u jutarnjem dijalogu uz kavu, tjeskoba i neizvjesnost prije polaska dočarana uvjerljivom i suzdržanom glumom. Sliku prate autentični zvukovi i šumovi ( koraci, žamor, pljuskanje vode) i instrumentalna glazba sa zbornim pjevanjem koje daje sceni silaska ribara k moru i isplovljavanja epsku snagu i širinu.

- Sjećanje na obaranje ruke (43-46)
Sekvenca koja bi se mogla nazvati još i Sjećanje Šampiona uokvirena je krupnim planovima Santiagovog napaćenog lica. Ono dočarava patnju i trenutačnu slabost koju starac nastoji prevladati vraćanjem u prošlost, na dane pobjede nad jačim protivnikom. Kadrovi puni živosti snimljeni pretežno srednjim planovima, uglavnom donjim rakursima, s vremena na vrijeme šetanje kamere po licima uzbuđene svjetine, izmjena pozicije snimanja, tu i tamo poneki subjektivni kadar s likom protivnika, ulični žamor i graja odudaraju od svega viđenog u ovom filmu i zadržavaju se u sjećanju gledatelja.

Izvan kadra dopire pripovjedačev glas i dinamična instrumentalna glazba s elementima džeza koja se pojačava i narasta do krešenda s podizanjem napetosti i raspoloženja publike. Ova retrospektivna scena završava slikom oborenih ruku na stolu, a na nju se nadovezuje krupni kadar starčevog zanesenog lica.

- Starčevi snovi II. (48-50)

Nakon sekvence u kojoj su starčeva upornost i strpljivost stavljene na kušnju uslijedio je san . Iz svijeta stvarnosti u svijet snova prelazimo pretapanjem slike dok nam sveznajući pripovjedač izvan kadra priča sadržaj snova paralelno sa slikom. Ponovo je to prilika da uživamo u savršenosti Hemingwajeve proze što za doživljaj filma nije neophodno pa se usredotočujemo na dokumentarističku vrijednost kadrova koji prikazuju dupine u doba parenja. Snimljeni su iz gornjeg rakursa uglavnom laganom vožnjom, u nesvakidašnjem letu i prekrasnim zelenomodrim tonovima ( što ipak pretpostavljam možemo zahvaliti popravljenoj slici ). Pretapanjem slike ulazimo u drugi san, san o vlastitom krevetu u selu, koji izražava čežnju za odmorom i domom. U trećem snu vidimo već poznatu dugu žutu plažu s valovima, a nakon pretapanja slike mladunčad lavova u igri, zatim razigrane kitove pretežno prikazane panoramskim snimcima ili pak vožnjom kamere. Rijetki su prirodni zvukovi jer izvan kadra dopire glas pripovjedača i lirska instrumentalna glazba koja naglašava idiličnost prizora. Snovi glavnoga junaka triput su ukomponirani u film tzv. asocijativnom montažom. Kako se na satu lektire dosta raspravljalo o simbolici pojedinih motiva ovaj put se govori o tome kako su snovi prilično vjerno preneseni iz romana, a pozornost je usredotočena na sliku i boju.

- Obračun s ribom (50-60)

Najsnažnijom i najzanimljivijom sekvencom učenici smatraju Obračun s ribom. Ovaj dio filma ispunjen je dramatičnom borbom čovjeka s mnogo jačim plijenom, borbom koju je starac započeo svojom voljom i nadljudskim je naporom želi privesti kraju. Ako su neki dijelovi filma učenicima, koji su inače ovisni o ritmu i pokretu, i bili na trenutak dosadni, sada su svu pozornost usmjerili na zbivanje. Poluglasno izgovoreni monolozi, unutrašnja razmišljanja i grozničava aktivnost starog ribara isprekidani su iznenadnim skokovima divovske sabljarke. Te uzlete i padove prati dojmljiva autorska glazba koja na trenutke pojačava napetost i završava snažnim krešendom. Od prirodnih zvukova čuje se samo struganje ribarskog užeta o barku i pljuskanje vode. Ovaj dio filma odlikuje se izuzetnim ritmom koji je postignut osmišljenom montažom (izmjenom dužih i kraćih snimaka, subjektivnih i objektivnih kadrova, srednjih i dalekih planova te umetanjem ponekog krupnog plana kao što je onaj sa starčevom rukom, ubodnom ranom na tijelu ribe i sl.). Tu je ponajviše došla do izražaja fino iznijansirana gluma Spencera Tracyja sa snažno izraženim unutrašnjim proživljavanjima glavnoga lika. Posljednji kadrovi prikazuju ribu u smrtnom grču i potpuno iznemoglog starca koji mirno konstatira : “ Sada sam ubio ribu koja mi je bila brat… i moram obaviti ropski posao”. Pretapanjem slike koje je uslijedilo skraćeno je vrijeme u filmu (jedra na čamcu su napeta, riba već privezana uz čamac, posao završen) i to je prilika da se progovori o vremenu u filmu i komentira kako je trodnevno ribarenje prikazano u 83 minute.

Napomena. Analizi svake sekvence prethodilo je gledanje tog dijela filma prilikom čega su učenici slobodno iznosili zapažanja o kadrovima, planovima, rakursima, glazbi i drugom, komentirali i zapisivali.



6. Sažimanje i uopćavanje

U završnoj fazi sata ponavljaju se i sistematiziraju spoznaje i pojmovi. Unaprijed pripremljen sažetak na prozirnici pomaže učenicima da isprave i dopune podatke o filmu.

Učenici su prilikom istraživanja ponovili temeljne pojmove iz teorije filma. Film je za razliku od prijašnjih godina, kada učenici nisu bili tako pomno pripremljeni, ova generacija izuzetno dobro prihvatila. Nije bilo zamjerki na prijevod Sanje Halilović i zapazili su kako je dobro da je sve što je govorio pripovjedač izvan kadra bilo titlovano velikim tiskanim slovima. Na primjedbe pojedinaca kako se film u mnogočemu ne podudara s književnim djelom odgovorili su neki drugi kako je to razumljivo jer se film snima po scenariju, a ne po književnom djelu. Najviše zamjerki izrečeno je na sporost odvijanja priče, a glazba se uglavnom svima svidjela. Neki učenici su naglasili kako su čitanjem djela stvorili svoju viziju priče koju film nije dostigao. Osim toga, pri interpretaciji filma teško se bilo osloboditi spoznaje da je film ekranizacija antologijskog djela svjetske proze 20. stoljeća. Stoga smo sat završili citatom: “ Za autonomnu vrijednost filma nije unaprijed nimalo odlučujuće je li rađen prema uzoru iz života, prema uzoru iz literature ili prema uzoru iz vlastitih redateljevih maštanja… Izvornost djela nije u tome prema čemu je film rađen, nego kakav je napravljen”. (dr. Hrvoje Turković)

I, na kraju, zanimljivo bi bilo spomenuti kako je jedan učenik u razgovoru o ideji filma izrekao svoje stajalište poznatim ekološkim sloganom: “U trci s prirodom prvi će pokleknuti čovjek”. Takva je poruka po njemu izražena slikom kostura ribe što se bjelasa među otpadom na morskoj obali koje čeka da ga odnese more.



7. sat : nastava izražavanja - Jezik književnosti i jezik filmske umjetnosti

Obrazovne zadaće: vrednote umjetničkog djela, jezik književnosti i jezik filma, izražajna sredstva u književnosti i filmu, ispreplitanje različitih umjetnosti u filmu, ista priča izražena književnim djelom i filmom.

Ustrojstvo sata: MOTIVACIJA - Citat o umjetnosti ili slika antičkog mozaika iz čitanke za VIII. razred (Bežen-Jambrec)

RASPRAVA PREMA PONUĐENIM TEZAMA (prozirnica)

- Kadar iz filma koji prikazuje more - gledanje, zapisivanje

- Tekst o moru (iz romana) - slušanje, zapisivanje, usporedba

- Opis eksterijera u romanu, prostor u filmu - razgovor

- Portret Santiaga – insert iz filma, iznošenje zapažanja o filmskom i književnom liku

- Riječ u filmu i književnom djelu – dijalog, monolog, komentar;

- Načini izražavanja; Izražajna sredstva

- Simbolika u filmu i romanu; Ideja u umjetničkom djelu

Sažimanje i uopćavanje (na prozirnici )

Napomena: Na satu usmenog izražavanja ustrojenom ovako kako sam predložila ili slično sistematiziraju se spoznaje o obilježjima književnog i filmskog djela, o njihovom ispreplitanju te iznose stavovi i mišljenja učenika o umjetničkom djelu. Cjelina može završiti školskom zadaćom na temu ČOVJEK I MORE.



Literatura:

Stjepko Težak, Metodika nastave filma, Školska knjiga, Zagreb 1990.

Ante Peterlić, Osnove teorije filma, Hrv. sveučilišna naklada, Zagreb 2000.

Hrvoje Turković, Umijeće filma, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 1995.

Hrvoje Turković, Suvremeni film, Znanje, Zagreb 1999.

21.11.2007. u 22:04 • 0 KomentaraPrint#

STARAC I MORE

STARAC I MORE

Ernest Hemingway je poznati američki pripovjedač ovog stoljeća. Živio je od 1898. do 1961. godine. Završio je srednju školu i postao novinskim dopisnikom u Europi. Kao dobrovoljac sudjelovao je u I. svj. ratu. Pisao je mnoge novele i romane, a posebno se istakao romanom o I. svj. ratu “Zbogom oružje”, romanom o španjolskome građanskom ratu “Za kim zvono zvoni” i kratkim romanom “Starac i more”. Za posljednji roman dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegova druga poznatija djela su romani “I sunce se ponovo rađa”, “Imati i nemati”, “Smrt popodne”, “Preko rijeke i u šumu” itd.

2.TEMA ove pripovjetke je život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.

3.IDEJA : Možemo reći da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode, zapravo prenesena ideja o čovjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjačeg neprijatelja.

4.KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POČETAK:

U prvom dijelu upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i malog dječaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo način starčevog života, njegove probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose među ljudima, tj. starca i ostalih mještana.




ZAPLET:

U zapletu se počinje razvijati radnja i atmosfera postaje sve napetija. Starac i dječak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naiđe na ribu, mnogo veću nego što je i pomislio. Već na početku je svjestan da će imati puno muke i posla da je savlada.




VRHUNAC:

Starac, čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom, Santiago zadobije teške rane. No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraća se polako ploveći ka obali i razmišljajući kako borba nije završila i kako će ga sada početi napadati more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak : borba za ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraća kući dotučen, a na neki način i poražen.

RASPLET:

Suprotno njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale. No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeća poraženim.

5.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“>>Bori se<<, reče on. >>Borit ću se dok ne umrem.<< Ali, sada u noći bez tračka svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to potvrdila.”, citat, str. 89.

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”, citat, str.82

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.”, citat, str. 13

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi, zvane >>guano<<, i u njoj se nalazio krevet, sto, stolice kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo kuvati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.”, citat, str. 18

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”, citat, str. 13

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kafe, i plakao je silazeći.”, citat, str.94

6.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovjetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolazi do izražaja starčeve osobine kao što su :

1.Hrabrost

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi mnoge teške i preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih koju je ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u orla.”, citat, str. 52

2.Poštovanje prema protivniku

“>>Ipak ću je ubiti<<, reče on. >>U svoj njenoj veličini i slavi.<< Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću joj šta sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.”, citat, str. 54

3.Suosjećanje zbog ubijanja

“>>Riba je takođe moj prijatelj<<, reče glasno. >>Takvu ribu nisam nikada vidio niti čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas niko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”, citat, str.60

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema šta da jede, no odlučnost da je ubije, ni za časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Koliko će ona ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu. Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”, citat, str.61

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to Nikad nisam vidio veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.”, citat, str. 73

4.Izdržljivost, ustrojnost

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

5.Pobožnost

“>>Nisam pobožan<<, reče on. Ali, izgovorit ću deset >>Očenaša<< i >>Bogorodice djevo<< samo da uhvatim ribu, a ako bude moja, otići ću na poklonjenje Kobreanskoj djevici.”, citat, str.53

7.METAFORIČNOST

Metaforičnost ove pripovjetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrojnošću i mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i Boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simboličnost je u prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom, čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

8.MIŠLJENJE (DOJAM O DJELU)

Ova pripovjetka E. Hemingway–a je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu. Također je uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova hrabrost i ustrojnost i zato ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

“>>Ali čovjek nije stvoren za poraze<<, reče on. >>Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.<<”, citat,str. 80


21.11.2007. u 22:02 • 0 KomentaraPrint#

ERNEST HEMINGWAY (1898-1961)-STARAC I MORE

ERNEST HEMINGWAY (1898-1961)
Podaci o piscu
Rođen 1898 u Ouk Parku kraj Chicaga, umro vlastitom rukom u Havani na Cubi. Američki je novelist i romanopisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1954 godine. Živio je burnim životom, a u svojim djelima je uglavnom opisivao autobiografske podatke. Djela Ernesta Hemingwaya su:
“I sunce se rađa” 1926
“Zbogom oružje” 1929
“Smrt popodne” 1932
“Zeleni brežuljci Afrike” 1935
“Imati i nemati” 1937
“Komu zvono zvoni” 1940
“Preko rijeke i u šumu” 1950
“Starac i more” 1952
Starac i more
Vrsta djela: novela
Mjesto radnje: morska pučina i ribarsko selo na Cubi
Lica
Starac Santiago
Manolin
sabljarka
Kratki sadržaj
Fabula ove kratke novele jednostavna je, ali i vrlo upečatljiva. Stari ribar Santiago osamdeset i četiri dana lovi bez uspjeha. Osamdeset i peti dan odlazi daleko na pučinu i ulovi veliku ribu, ali nakon što ju ubije pojedu je morski psi. Starac se bori svim silama, ali ne uspijeva. Vraća se kući izmoren i sve ide po starom, možda čak i nabolje.
Posebnu vrijednost ovoj noveli daje i način pripovjedanja koji je tipičan za Hemingwaya. On pripovjeda jednostavno i uvjerljivo, bez nepotrebnih ukrasa i metafora. Takav jezik odlično pristaje osnovnoj misli i motivima ovog djela, te ih još više ističe. Pripovjedanje u djelu i pored toga kao da podvlači da čovjek samom činjenicom smrti gubi životnu bitku (iako je to prilično relativno s obzirom na religiju) i ¸pored toga pružena mogućnost da slavi svoju osobnu pobjedu:
“Ništa strašno kad je čovjek pobjeđen”, pomisli on. Nikada nisam ni pomislio da se poraz otopi tako lako. A šta te je potuklo?
“Ništa”, reče glasno. “Isplovio sam suviše daleko.”
S druge strane ova novela može se čitati kao alegorijski prikaz promjenjivosti u piščevom spisateljskom životu. U najširem toku ovo kratko djelo predstavlja sam život kao potencijalno epsku borbu u kojoj je čovjeku dana mogućnost da kroz puteve patnji, visoko istakne snagu svoje osobnosti. “Starac i more” možemo tumačiti kao običnu lijepu priču o starcu i velikoj ribi ili kao društveno-socijalnu kritiku koja se bavi siromašnim ribarom:
“Mreže nigdje nije bilo i mladić se sjeti časa kad su mu je prodali. Ali, ova komedija se odigravala svakog dana. Nije postojao nikakav lonac žute riže sa ribom, a dječak je i za to znao.”
Najprihvatljivije tumačenje je da je ovo djelo razrađeni simbol čovjekove borbe sa pravdom. Inače, ova knjiga posjeduje mnogo simbola od kojih su najvažnija dva vrlo stara i važna simbola:
1) Voda odnosno more
“Govorili su o njemu kao takmacu ili kakvoj tvrđavi, pa čak i kao o neprijatelju. Ali, starac je uvijek mislio o njemu u ženskom rodu, kao o nečemu što može da uskrati ili pruži veliku milost i kada je bilo divlje i rđavo, ono ipak nije bilo krivo. Mjesec utječe na njega kao na ženu, eto, tako je on mislio.”
2) Ruke
“Kada je zapuhao vjetar s kopna, more se malo uzburka i u podne starčeva lijeva ruka živne.”
“Ribo, rđave vijesti za tebe”, reče on i podiže konopac preko džaka koji mu je pokrivao leđa.”
More je ovdje, što je očito, hranitelj, izvor hrane i prihoda. Osim toga vodu ljudi od davnina vezuju uz osobite pojmove očišćenja, krštenja, uvođenja u poseban red, obreda zrelosti, putovanja, života, itd. Za Hemingwaya i njegove junake osobito je značajna rijeka, jer rijeka je voda koja se kreće (u ovom djelu pošto je riječ o moru, rijeku zamjenjuje pojmom struja). Kada struje nema, kretanje se ostvaruje veslanjem ili nekim drugim načinom rada ruku.
Zato su ta dva pojma neraskidivo vezana. Ruka, kao osnovno stvaralačko oruđe čovjeka, predstavlja njegovu moć, te ona strada kada se prekrši moralni kodeks. Kada je Santiago povukao ribu (tj. svoga brata) i drugi put, kad sam nije bio spreman za akciju, prekršio je pravila kodeksa i zato mu je stradala ruka. Tu istu ruku Santiago liječi u vodi Golfske struje koja se “kao neka prastara rijeka” pružila kroz ocean. Prečišćujuće djelovanje struje ističe se neposredno, pisac kaže da se “pet tovara đubreta i prljavštine baci u struju svakog dana, a deset milja dalje ona je prozirna kao staklo.”
Santiago je tipičan hemingwayski junak. On je romantični junak, a njegovo stalno topljenje i suočavanje sa smrću je obrana njegovog moralnog kodeksa, po kojem je prevazilaženje sebe samoga osnovni zadatak svakog pravog čovjeka. Santiagov prijatelj, dječak Manolino, na neki način simbol je iskrenog prijateljstva koje ne poznaje predrasude i razliku u godinama. Na kraju djela pomalo je ljut na ostale stanovnike otoka i ne mari zbog toga što otvoreno pokazuje svoje osjećaje:
“Kakva je to riba?”, upita vlasnik, “Takva se riba još nikada nije vidjela. Obje one ribe koje si jučer upecao, bile su također lijepe.”
“Do vraga sa mojim ribama”, reče dječak. I on poče ponovo da plače.”
Santiago i dječak su jedina dva prava nosioca radnje u djelu (osim naravno sabljarke i morskih pasa). Ostali likovi u djelu su samo statisti.
Najzastupljenije stilsko sredstvo u djelu su opisi. Opisi su jednostavni i svježi kao i sam način pripovjedanja:
“… ništa se nije pokazivalo na površini vode osim nešto žutog, od sunca izbjedljelog morskog korova i ljubičastih čvrstih oblika, svjetlucavog piktijastog klobuka otrovne meduze, koja se kretala pored samog čamca. Naginjala se na stranu, pa se opet ispravljala. Vrtjela se veselo kao mjehur sa svojim dugim smrtonosnim crvenim koncima što su se skoro jedan metar vukli po vodi.”
“Vidio ga je tek kada je skočio u zrak, sasvim zlatan pod posljednjim sunčevim zrakama sunca, izvijajući se i koprcajući se divlje u zraku.”
“Bio je to vrlo veliki mako, morski pas, građen da pliva tako brzo kao najbrža riba u moru i sve na njemu je bilo divno osim čeljusti. Leđa su mu bila plava, kao i leđa ribe sabljarke, trbuh srebrnast, a koža glatka i lijepa. U svemu je bio građen kao i riba sabljarka osim čeljusti, koje su bile čvrsto stegnute dok je brzo plivao ispod same površine, a visoko nepokretno leđno peraje mu je paralo vodu kao nož. Iza zatvorenih duplih usana njegovih čeljusti, svih osam redova bijelih zuba su mu bili savijeni unutra. Nisu imali oblik piramide kao u većine morskih pasa, ličili su na ljudske prste, zgrčeni poput kandži.”

21.11.2007. u 22:00 • 0 KomentaraPrint#

MODERNA PROZA-

MODERNA PROZA-radnja se događa u samim likovima;primaran monologsloženost modernog romana i napuštanje trad.pripovjedanja zgoda s čvrstim zapletom u središtu;prikazuju unutarnje stanje svijesti;predmet,boja okus podsječaju,kratko vrijeme i razlomljeno,autobiografija
-Engleska-Wolf(Gospođa Dalloway) i Joyce(Uliks)
-Amerika-Faulkner(Krik i bijes) i Dos Passos(Manhattan transfer)
-Francuska-Proust(U trag.za izg.vrem.)
-Njemačka-Mann(Smrt u Veneciji) i Kafka(Proces i Preobražaj)
-Rusija-Beli(Sankt Petersburg) i Bulgakov(Majstor i Margarita)
Proust-francuski romanopisac,pretjerano osjetljiv;napisao ciklus od 7 romana U pot.za izg.vrem;beskonačno duge rčen.,unutarnji monolog
Kafka-Ausrijski pripovjedač u Pragu;autoritet oca,prijatej Max Brod;romani Proces,Dvorac i Amerika;elementi ekspr.:strah i osamljenost,protest protiv društvenog mehanizma;nadrealizma:halucinantne vizije
Faulkner-američki pripovjedač;romani Krik i Bijes,Ležeći na umoru,Svjetlost u kolovozu,Zaselak,Grad i Gospodska kuća;prikazuje morbidne tipove,unutarnji monolog i tok svijesti;dobio nob.nagradu
Pirandello-talijanski pripovjedač i dramatičar,nastavljač verističke proze;proslavio se romanom Pokojni Matija Pascal,drame & osoba traži autora i Henrik IV.;utjecao na hr dramu(Begović,Vojnović);mješanje realnog i irealnog

21.11.2007. u 21:57 • 1 KomentaraPrint#

SVJETSKA I EVROPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA

SVJETSKA I EVROPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA
Nuret Voloder, Čitanka III razred gimnazije, Sarajevo,1996. godine
Asim Halilović: Čitanka za 3. razred srednjeg usmjerenog obrazovanja, V. Masleša, Sarajevo, 1984. str. 9,10,11,12. i 13.
UMJETNIČKI POKRETI
U periodu izmedu dva svjetska rata.skoro na svim kontinentima, a posebno u Evropi dolazi spontano do lančane pojave mnoštva, u prvo vrijeme, imanentno estetičkih pokreta u široj oblasti umjetnosti (u književnosti, muzici, slikarstvu, filmskoj i kazališnoj umjetnosti), koji su na estetskom planu doveli do radikalnih, a u suštini do antitradicionalnih u odnosu na dotadašnja shvatanja umjetnosti, promjena u pristupu i izboru tematske grade, umjetničkih sredstava izražavanja, strukturiranja i komponovanja umjetničkih djela. Neki od ovih pokreta vrlo brzo će prerasti u svjetske umjetničke pokrete (francuski nadrealizam), neki će ostati, ipak, uže nacionalni pokreti (futurizam u Italiji i Rusiji i dadaizam u Švicarskoj), a neki će izgubiti primarno estetičko obilježje (sprega futurizma i fašizma u Italiji i dadaizma sa anarhizmom u Švicarskoj).
Ono što je bilo svim ovim pokretima u početku zajedničko, to su razlozi njihovog nastanka: prvo, depresivno predratno i poratno stanje u nizu ovih zemalja gdje su se ti pokreti javili nagovještavalo je gorčinu umjetničkog kazivanja i predosjećanje umjetnika o skorim ruševinama tadašnjeg svijeta (Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, balkanski ratovi, pojava fašizma), drugo, vječno nezadovoljstvo umjetnika s postignutim i stvorenim djelom i konstantna želja za lomljenjem ustaljenih estetskih normi (bar za neko vrijeme) koje znače izvjesna ograničenja u primjeni postupka, metoda i sredstava u stvaranju umjetničkog djela, i treće, značajna naučna otkrića u području psihoanaliza (Zigrnund Frojd, Gustav Jung, Džon Votson), koja su u to vrijeme bila prvorazredna senzacija (Frojd: "Pored svijesti, pretežni dio ljudskog duhovnog života tvori djelovanje podsvijesti.")
Najvažniji umjetnički pokreti, koji su se u svijetu i Evropi javili neposredno pred i poslije Prvog svjetskog rata, bili su: futurizam u Italiji i u Rusiji; ekspresionizam u njemačkoj i Austriji, nadrealizam u Francuskoj i pokret socijalne literature u Rusiji i srednjoevropskim državama.
Futurizam
Futurizam (prema lat. futur = buduće vrijeme), kao što smo rekli, javio se u Italiji. Godine 1909. talijanski pjesnik Filipo Tomazo Marineti je u pariškom listu "Figaro" objavio Futuristički manifest kojim je najavio novi književni smjer poznat pod imenom futurizam. Više na osnovu slutnje a djelimično i refleksivnom reakcijom na suvremenu stvarnost, on je energično i pretenciozno zahtijevao totalan prekid sa estetskom tradicijom i otvaranje novih puteva u književnosti koji bi odgovarali dostignutom naučnom i tehničkom nivou. Medutim, izuzev u oblasti teorije književnosti, talijanski futurizam nije postigao značajnije
rezultate u književnoj praksi, odnosno, na njegovim teoretskim koncepcijama nisu iznikla poznatija književnoumjetnička djela.
Ruski futurizam
Za razliku od italijanskog, ruski futurizam, koji se oglasio 1912. godine proglasom pomalo neobičnog naslova Pljuska društvenom ukusu, ima daleko veći značaj za razvoj književnosti uopće, posebno u Evropi. Iza njega su stajali značajniji pisci: Velimir Hljebnikov, Marina Cvjetajeva i Vladimir Majakovski.
Ruski futurizam se, takoder, javlja kao reakcija na tadašnju tzv. konvencionalnu rusku poetiku, koju zastupaju Baljmont i Blok i na rusku književnu tradiciju uopće. On ispoljava težnju da a kvatno izrazi novu suvremenu političku i društvenu (industrijsku) stvarnost. Inspiriran historijskim dogadajem iz nacionalne historije (revolucija iz 1905. godine), ruski futurizam teži novom univerzalnom pjesničkom jeziku. On u književni tekst uvodi žargon ulice i šokantni antiesteticizam. Za motive uzima prizore iz gradskog života i industrijskih predgrada.
Vladimir Majakovski, najveći pjesnik medu zagovornicima ruskog futurizma, stvara poseban tip satirične poezije agitaciono-estradnog karaktera. Nezadovoljan poezijom simbolista Baljmonta i Bloka, njihovim postupkom "utapanja ljepote u maglene simbole", "u nejasne aluzije" i u "muzikalnost ruskog stiha", Majakovski se suprostavlja tadašnoj poetici "parfimerijskog bluda" vulgarnim scenama ulice i krvavim prizorima s ratnih klaonica. On cio ovozemaljski život pretvara u groznu grotesku i izvrgava ga ruglu osamljenog pjesnika. Na osnovama ovakve poetike, on stvara vrijedna književna djela, poeme Oblak u hlačama, Flauta kičma, Čovjek.
Ekspresionizam
Skoro u isto vrijeme kad se u Italiji i Rusiji javlja futurizam, u Njemačkoj i Austriji stupa na scenu novi umjetnički pokret širih razmjera ekspresionizam, i to u nekoliko umjetničkih grana, u slikarstvu, književnosti, muzici, filmskoj i kazališnoj umjetnosti. Ekspresionizam kao umjetnički pokret javio se izmedu 1910. i 1925. godine u više zemalja, s različitim trajanjem i početkom u pojedinim zemljama. Sam njegov naziv potiče od latinske i francuske riječi exspressio i exspression = izraz, škrti izraz, izražaj. Kao oznaka za književni pravac, ovaj termin se upotrebljava od 1914. godine, ali se zasigurno ne zna ko ga je prvi upotrijebio. .
Program ekspresionista su sačinili Hermann Bahr (Herman Bar) i Gotfrid Ben. Njegovu suštinu i razloge njegovog nastanka Bar je ovako formulirao:
"Nikada nije doba potresla takva groza, takav samrtni strah. Nikada nije bio svijet tako mrtvački nijem. Nikada nije bio čovjek tako malen. Nikada nije bilo tjeskobno. Nikada nije bio mir tako daleko, a sloboda tako mrtva. Tu je kriknula tjeskoba i čovjek je kriknuo u svojoj duši, čitavo doba bilo je jedan očajni krik. I umjetnost urliče, u potpunoj tami, zove upomoć, traga za duhom: to je ekspresionizam."
Ekspresionisti ističu tvrdnju "da su umjetnost i uopće čuvstvene čovjekove manifestacije nepomućen odbljesak iskonskih kolektivnih potreba" i da "zbilja nije izvan nas", već je "u nama".
Njih zanima neposredan život, život kao-~supstancija. Za njih je umjetnost krik i odjek života. Ona ne može biti lijepa, jer "krik ne može biti lijep" (Petre). Umjetnost mora da razotkrije "vanvremensku i nadvremensku karakterizaciju čovjeka", njegove vječne strasti i težnje. Njih zanima bezimen, anacionalan, "goli čovjek", onakav kakav je neposredno po svom rodenju. Klasa, rasa, boja kože, nacija, porijeklo samo su vanjske oznake čovjekove, po kojima on još nije čovjek. Ekspresionisti teže da otkriju "njegov unutrašnji život". Oni su po svom osnovnom odredenju i opredeljenju humanisti, i kao takvi, oni se protive "svakom obliku podjele medu ljudima".
Obraćajući se "vječnim strastima i težnjama čovjekovim", ekspresionisti tragaju za njegovom "nutrinom", suštinom, supstantivizacijom, koja nije njegovo izvanjsko odredenje. Oni ne priznaju nikakvu "povijesnu uvjetovanost". Njihovo videnje svijeta i života u njemu je više općenito i apstarktno. Ekspresionisti se "žestoko obaraju na samozadovoljstvo i utilitarizam gradanske civilizacijel". Oni će "otkriti mnogo tzv. Primitivne kulture, na čijem će se izrazu inspirirati i na koje će se ugledati".z
Pjesnici ekspresionističke orijentacije saopštavaju svoju egzistencijalnu zebnju i strah za svoj opstanak. Zbog onog što im se može desiti u svakodnevnom životu, stihovi ovih pjesnika zrače uznemirenošću i nespokojstvom. Zato oni (stihovi) djeluju nekako razbijeno, a osjećanja u njima zbita i zgusnuta. Kad čitamo njihove stihove, imamo utisak da oni nastoje da kažu sve u jednoj riječi. Njihov izraz je ekspresivan. Njihovo videnje stvarnosti je fragmentarno, raščlanjeno na detalje. Njihov doživljaj urbane sredine i uopće civilizacije je nelagodan. Ona prijeti čovjeku-pjesniku uništenjem.
1 Dr Tvrtko Čubeljić: Književnost, Panorama, Zg 1964; str. 133. i 134.
2 Dr Tvrtko Čubeljić: Književnost, Panorama, Zg 1964, str. 133. i 134.
Takvom njihovom doživljaju života i svijeta odgovara forma slobodnog stiha. "strah, opozicija, protest i borba (kao tipične ekspresionističke teme i motivi) stvorili su, dakle, ekspresionistički disakord" (Petre). Pjesnici ekspresionisti pjevaju o ratu, o svim oblicima borbe i protesta, o svakoj vrsti socijalne nepravde, o svakom obliku ugrožavanja slobode i čovjekovog dostojanstva i ponosa. Oni su, po tome, revolucionarni pjesnici, najčešće nezadovoljni društvenim poretkorn i odnosom predstavnika vlasti. To je obilježje gotovo svih Benovih pjesama. Najpoznatiji pjesnici ekspresionisti su Franc Verfl, Ernest Toler, Georg Trakl, Georg Hajm, Bertolt Breht, Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža.
U dramskoj umjetnosti ekspresionizam je postigao vrlo zapažene rezultate. Dramski likovi su simbolično strukturirani. Dramska ekspresionistička djela su djela slobodne pjesničke imaginacije. Najpoznatiji ekspresionisti dramatičari su Ernest Toler i Bertolt Breht. Tolerov teatar je ekspresionistički. Poznata njegova djela su Preobrazba, Masa čovjek, Borci protiv stroja. Breht je osnivač tzv. epskog teatra, jer u tokove dramske radnje "umeće tačke i songove kao komentare i dopune". On je poznat, prije svega, kao dramski teoretičar, koji je postav o tzv. teoriju otudenja. Za njega se misli da je nastavio orijentaciju Eugena Ionescoaua i Samuela Beketa na razbijanju konvencionalne drame i na stvaranju tipa antidrame. Najpoznatije njegove drame su Majka Hrabrost i njezina djeca i Kavkaski krug kredom.
Nadrealizam
Začetnik nadrealizma kao umjetničkog pokreta je Francuz Andre Breton. On je objavio dva manifesta ovog pokreta: prvi,1924. i drugi,1930. godine. U njima tvrdi da je "nadrealizam čist psihički automatizam pomoću kojeg čovjek pokušava da izrazi stvarno funkcioniranje misli. Nadrealizam počiva na vjerovanju u višu stvarnost ... u svemoć sna ... igru misli ... (i da) teži da konačno sruši ostale psihičke mehanizme".
Sam naziv nadrealizam tumači se kao nadstvarnost, kao neka viša stvarnost. On stavlja težište na onom što je "iza čovjekove svijesti", što je njegova "podsvijest". U teoriji ovog umjetničkog pokreta, koji će izaći van područja Francuske i prerasti u širok, svjetski umjetnički pokret, jesu naučna otkrića tadašnjih čuvenih psihoanalitičara Sigmunda Frojda, Gustava Junga i Džona Votsona, koji su istraživali ljudsku podsvijest. I nadrealizam želi isto: da istraži neistražene mogućnosti umjetničkog doživljaja, da prevlada "logičke, racionalne, tradicionalne predodžbe", isključujući pri tome svaku "kontrolu racia".Podsvijest
Nadrealizam insistira na "apsolutnoj spontanosti". On "težište stavlja na viziju, nagonske oscilacije, halucinacije i elemente snova".1 On umjetriičko stvaralaštvo "prepušta vodenju podsvijesti koja jedina može prodrijeti do dubine stvarnosti. (...) Nadrealisti se žestoko opiru svakom realizmu, racionalizmu i kontroli razuma u osebujnosti stvaralačkog čina; smatraju da intelekt izobličuje duboke sadržaje duha. Stvaralaštvo izvire iz dubine podsvijesti, iz vizije i alogičkih snova o svijetu i životu. Do najvećih otkrića može se doći instiktivnim i kontroliranim podsvjesnim traganjem, jer se samo tako može doseći do tajnih dubina duše. Nadrealisti ... naglašavaju djelovanje duševnog automatizma, pribjegavaju tzv. automatskom pisanju, a otklanjaju sve estetske i moralne preokupacije. Njih stvarno više zanimaju lirski psihogrami i zato su se svestrano orijentisali na psihoanalizu i podsvjesni život čovjekov".z
Jedan od najvećih pjesnika nadrealizma je Gijom Apolinar. On je, u stvari, uveo i sam naziv ovog književnog smjera, prema francuskom surrealisme = nadstvarnost. Čuvena njegova zbirka je Red i pustolovina.
Mnoga od poznatih evropskih imena u nadrealističkoj književnosti 30-tih godina ovog stoljeća pristupiće književnom pokretu socijalne literature, koja se javlja kao posljedica teških socijalno-političkih i ekonomsko-kulturnih prilika kakve su bile u to vrijeme u Evropi i svijetu .
Socijalna književnost
Pokret socijalne literature kao književni pokret je u prvo vrijeme značio progresivnu društvenu orijentaciju u književnom stvaralaštvu, jer je u širokom tematskom rasponu osudio imperijalistički rat i sve njegove aspekte koji su bili upereni protiv slobode i dostojanstva čovjeka. On insistira na idejnosti djela. Od pisaca je zahtijevano da se angažuju na rješavanju društvenih problema, na način što će u svojim djelima saopštavati istinu o potresnim ljudskim sudbinama i katastrofama, koje su proizašle iz postojećih klasnih društvenih razlika. Zato je socijalna literatura po svojoj suštini tendenciozna, aktivistička i angažirana.
Na kongresu pisaca u Harkovu 1930. godine donesen je program socijalne književnosti. U njemu se insistira na utilitarnosti književnog djela u društvenopolitičkoj borbi. "(T)eme treba da budu pristupačne radnom čovjeku i obradene realističkim postupkom. Sva se književna djelatnost treba najuže povezati sa stvarnim životom ..."s
1 Isto, str. 348. i 349.
2 Isto, str. 348. i 349.
3 Isto, str. 259.
Najpoznatiji pisci socijalne literature su Maksim Gorki, Petar Bezruč, Nikolaj G. Černjiševski, Avgust Cesarac, Oskar Davičo.

SVJETSKA I EVROPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA
Glavni predstavnici
U periodu izmedu dva rata, "(n)a svjetsku scenu izlaze pisci pojedinih zemalja što su ranije za evropskog čitaoca u znatnoj mjeri bile prekrivene velom nepoznavanja.
Iz Indije dopire snažni glas starog barda Rabindranata Tagore, polifonog genija, koji uz realističkog romanopisca Prem Čanda ("indijski Gorki"), zatim Vir Singa, epskog pjesnika ... i još neke stvaraoce najdostojanstvenije reprezentiraju indijsku kulturu.
Godine 1919. u Kini se javlja "pokret od 4. maja', koji nije imao samo politički nego i u mjetnički karakter i smisao... Osim Lu Sina, koji je kao najaktivnije i najisturenije ime ove epohe odigrao presudnu ulogu u književnom životu zemlje, javljaju se i druge velike pjesničke ličnosti, kao Kuo Mojo, pisac revolucionar, pa Mao Tun, proleterski romansijer, s neorealiastičkim tendencijama, i čitava plejada njihovih sljedbenika.
U Japanu djeluje Kavabata Jasunari, romansijer, vatreni pristalica neosenzacionalističkog pokreta.
Sjedinjene Američke Države, osim značajnih pisaca bijelaca (Luis Sinklera, Frensis Skot Ficdžeralda, Džon Dos Pasosa, Ernest Hemingveja, Viljem Foknera, Tomas Vulfa, Džon Stejnbeka, Judžin O'Nila), daju i prve crnačke pjesnike, medu kojima najistaknutije mjesto imaju Lengston Hjuz i Kaunti Kalen, uz prozaistu Ričarda Rajta. Predstavnici ove književnosti uz druge tematsko-motivske preokupacije, pretežno socijalno nijansirano tretiraju u svojim djelima rasno pitanje, često polemički i vrlo strasno.
Na literarnim prostorima Latinske Amerike stasa neprolazna pjesnička ličnost Čileanca Pabla Nerude, emotivno vezanog za progresivne snage španskog gradanskog rata ("Španija u srcu", 1937). Osim njega neophodno je spomenuti još nekoliko predstavnika hispanoameričkih književnosti, koji su svojim snažnim talentima obilježili ovu eru, a to su: Salvador Dijas Miron (Meksiko), pjesnik surove hladnoće; Rikardo Haimes Frejre (Bolivija), obnovitelj metričkih pravila u pjesništvu; Leopoldo Lugones (Argentina), poeta poletnog talenta, oprobao se u nekoliko modernih pjesničkih škola; njegov zemljak Enrike Lareta proslavio se historijskim romanom; Romulo Galjegos (Venecuela) i Siro Alegria (Peru) bave se pretežno socijalnim romansijerstvom; Migel Anhel Asturijas (Gvatamela) postao je Nobelov laureat zahvaljujući, prije svega, svojim "Gvatamelskim legendama", pisanim u nadrealističkom duhu kojim odiše i ostala novelistička proza ovog velikana; utjecaju tog pravca podlijegali su i Aleh Karpentjer (Kuba) i Enrik Amorim (Urugvaj). Brazil (portugalsko jezičko područje) isto tako nudi svoje stvaraoce ondašnjeg uzburkanog vremena: pjesnici Mariju de Andrade, Osvald de Andrade, Manuel Bandeira i Karluš Drumend zastupaju u poeziji racionalni modernizam, dok prozaisti Eriku Verisimu i Žoze Linš de Rogu na osebujno realističan način tretiraju pretežno gradsku i regionalnu tematiku. Upravo zaslugom navedenih petnaestak pisaca, u najvećoj mjeri, latinskoameričke književnosti su se izborile za ravnopravan kulturni tretman u svjetskim razmjerama.
Afrički kontinent, prvenstveno arapski sjever (i arapski svijet Bliskog i Srednjeg Istoka) takode nije ostao pasivan u književno umjetničkom previranju iz druge četvrtine dvadesetog stoljeća. Uticaj zapadnih pisaca, posebno onih simbolističkog opredjeljenja, vidljiv je kod mnogih pjesnika Az-Zahavi (Irak), Šefki (Egipat), Halil Mutran i Amin ar-Rihani (Liban) koji uz nastojanje da sačuvaju tradicionalnu motiviku oslobadaju svoju poeziju starih ritmova i okoštalih kalupa i šablona. Od proznih stvaralaca najistaknutiji je Taha Husein (Egipat), genijalno svestran kreator koji se ogledao u mnogim žanrovima (kritika, esejistika, historijska priča, roman, pripovijetka, novela, dnevnik, autobiografski zapisi i kulturologija uopšte), pisac izuzetno gipkog klasičnog arapskog jezika. U svom stvaralačkom postupku djelimično je prihvatio stanovita moderna stremljenja u literaturi, zadržavši dobrano dozu tradicionalizma. Ovdje je neophodno navesti činjenicu da su u to vrijeme pored književnoumjetničkih tvorevina na arapskom nastala i djela na kolonijalnim jezicima. Izvjestan broj pisaca, posebno Marokanaca i Libanaca, a nešto manje Egipćana, stvara na francuskom, a pojedinci i na engleskom jeziku.
Što se crne Afrike tiče (ako izuzmemo pisce iz reda kolonizatora, koji pišu na svojim jezicima francuskom, engleskom i portugalskom), u pojedinim regionima, posebno u istočnoj i južnoj Africi, javljaju se književnici koji obavljaju radove (prilagodenim latiničkim pismom) na domorodnim ježicima (zulu, tvi, fanti, joruba i drugim). Tom Mofol romansijer (Čaka, 1925.) piše na sotuu, pjesnik Šaban Rober na svahiliju, prozaista Nžamba Medi (roman Nananga Kon, 1939) na jeziku bulu. Uz njih djeluju i crnački umjetnici koji stvaraju na jezicima kolonijalnih osvajača, među kojima se izdvaja Pol Hazume, (Dogisimi, 1938.). Pri kraju ovog razdoblja, nekoliko godina pred II svjetski rat, pojavio se sa svojim pjesmama i esejima Leopold Sedar Sengor koji će u naše doba postati najslavnije pjesničko ime afričkih negroidnih prostora. Njegova intelektualna borba i nastojanja da se afričkim crnačkim književnostima da ravnopravan tretman i zasluženo mjesto u kulturnom naslijedu čovječanstva tek danas daju stanovite rezultate.
U književnoj produkciji Australije, gdje su viđeniji literati (Etl Lindsi Robertson, Majls Frenklin, Ketrin Suzana Peričard, Martin Bojd i dr.) okupljeni oko sidnejskog časopisa Bilten, osim opštih tema koja tretiraju društvena, politička i obiteljska pitanja, javljaju se i neke specifičnosti, kao što je problematika urođenika, dotada nepoznatih i zapostavljenih, ili teški životni uvjeti meleza.
Uzdrmana ratnim strahotama i užasima razaranja i smrti, krvi, baruta i drugih svakovrsnih zala i nevolja, Evropa međuratnog razdoblja liječi rane i traume, između ostalog, i putem literature. "Svojom dugotrajnošću i razmjerama, ogromnim brojem ljudskih žrtava. I svjetski rat je zaprepastio i poremetio ljude; činilo se da su dogadaji razbili okvire jednog načina mišljenja koji nije bio skrojen po njihovoj mjeri" (Larousse, I, str. 54). Moderni književni pokreti, čija je kolijevka upravo naš kontinent, željeli su da ponište sve tradicionalne vrijednosti ali uprkos htijenjima izuzev usamljenih slučajeva nisu izazvali neke bitnije promjene u društvu. Pojedini od pravaca zadržali su se izvjesno vrijeme, bilo u izvornom, bilo u djelimice variranom vidu. Futurizam se, na primjer, razvio u dva idejno oprečna toka reakcionarnom Filipa Tomaza Marinetija (Manifest futurizma), u Italiji, koji će vremenom podleći mračnoj fašističkoj ideologiji i staviti se u službu Musolinija, i onom Vladimira Majakovskog, u Sovjetskom Savezu, koji će potpomoći i glorificirati pobjedu Oktobarske socijalističke revolucije i poljuljati zastarjela shvatanja o ulozi književne umjetnosti u tadašnjoj uzburkanoj eri stvaranja novoga društva.
Na umjetničkim meridijanima Evrope stasaju grandiozni stvaraoci čije misli i danas žare svojom humanističkom porukom, snagom i plemenitošću. Francuska je dala nekoliko velikana ove epohe, medu kojima su: Andre Žid, protivnik namještenih stavova i lažnih oduševljenja, koji zazire od svakog sistema. ("Uloga pisca se ne sastoji u tome da nametne svoje gledište, nego da pokrene pitanja, da uznemiri čitaoca i da često ima hrabrosti i da ga razočara.") U njegovim prozama (Podrumi Vatikana, Pastoralna simfonija, Kovači lažnog novca i dr.) otkriva se težnja autora da bude iskren pred samim sobom. Istaknuti pjesnik Pol Valeri (zbirka Čarolije, 1922.) melodičnošću svojih stihova uprkos stanovitim inovacijama podsjeća na pripadnike klasične poezije. Pjesnik i dramatičar Pol Klodel u početku stvara u duhu simbolizma, da bi u zrelim godinama potpao pod upliv katoličkog misticizma! Tu je još Andre Breton, osnivač nadrealističke škole (Nadrealistički manifest), i njegov pristalica Luj Aragon, zatim Pol Elijar, najblistaviji pjesnik ovog razdoblja, osobito uspješan u ljubavnoj lirici, Maks Žakob, pjesnik i prozaista, u svojim djelima više naginje ironiji i realizmu, a Žan Kokto i Žan Žiradu svojim avangardnim dramskim komadima pokušavaju obnoviti francusko pozorište.
Na tlu Engleske izdvaja se novotarskom neobičnošću svoga književnog korpusa Džems Džojs (Portret umjetnika u mladosti, Uliks, Fineganovo bdjenje /Bdjenje nad Fineganom/), pisac nečuvene smjelosti, otvorenosti i iskrenosti. Virdžinija Vulf, romansijerka istančanog duha, nastojala je da prikaže neuhvatljivi podsvjesni život, "nestalne boje toga svijetlog kruga oko nas". Dejvid Herbert Lorens, prozaista, iskazao se kao strastan zagovornik erotike i seksualnih nagona (Ljubavnik ledi Četerli). Somerset Mom, pripovjedač jednostavnog stila i klasične tehnike, proslavio se remekdjelom Oštrica brijača. Tomas Stern Eliot, genijala pjesnik (poema Pusta zemlja,1923), nobelovac, ubraja se po snazi poetskog izraza i po intelektualnom lirizmu u najveća evropska pjesnička imena 20. vijeka.
Njemačka književnost čitave prve polovine dvadesetog stoljeća (od Budenbrokovih, 1901. do Ispovijesti varalice Feliksa Krula, 1954.) najdostojnije reprezentira Tomas Man, romanopisac izuzetno velikog dara, široke erudicije i dubokog zahvata u problematiku čovjekove egzistencije. U njegovim proznim ostvarenjima (Čarobni brijeg, Josif i njegova braća, Doktor Faustus i dr.) najsnažnije je došla do izražaja politička filozofija evropskog gradanskog društva onoga vremena. Njegov brat Hajnrih Man, takode romansijer (Podanik), predstavio se kao oštar društveni kritičar. Herman Hese u svom stvaralačkom postupku vraća se, donekle, staroj romantičarskoj školi (roman Igra staklenih perli) i više tretira tematiku Istoka. Bertolt Breht osim poezije (Pjesme, poeme, horovi) i romana (Prosjački roman i dr.) osobito uspješno njeguje dramski rod (U džungli gradova, Čovjek je čovjek, Opera za tri groša, Puške gospode Karar, Majka Hrabrost i njena djeca i dr.), što ga je najviše proslavilo. Za njega je pozorište "orude saznanja i analize". ("Ono mora da postavlja pitanja, da nagoni gledaoca da sumnja u društveni poredak".)
Ni druge evropske zemlje nisu ostale nezastupljene u ovom razdoblju. U Italiji djeluje veliki književnik Luidi Pirandelo, pjesnik, romansijer (Pokojni Matija Paskal), novelista, a iznad svega dramatičar (Šest lica traže autora), čije drame postižu svjetsku slavu. Čuveni stvaraoci toga vrernena u Španiji su: romanopisac Pio Baroha (Magleni grad, Drvo spoznaje), Hasinto Benavesnte, pisac dramskih komada (Jesenje ruže, Stvoreni interesi), te pjesnici Huan Ramon Himenes, Antonio Maćado i Frederiko Garsija Lorka. Portugalija ima darovitog poetu Fernanda Pesua, a skandinavske zemlje više predštavnika, medu kojima su najzapaženiji: Olaf Dun i Arnolf Everland (Norveška), Islandanin Haldor Kilijan Laksnes (Islandsko zvono), Per Lagerkvist (Krvnik) i Hari Martison (Putovanje bez cilja, Švedska), te Finac Frans Emil Silanpe (Ljudi u ljetnoj noći).
Slovenske narode predstavljaju: Tadeuš Želenjski-Boj, Jaroslav Ivaškjevič (Crveni štitovi) i Julijuš Kaden Bandrovski (Poljska), Ivan Olbraht, Karel Čapek (Krakatit), Vladislav Vančura (Pekar Jan Marhoul) i Vitjeslav Nezval (Česka), Laco Novomeski (pjesnička zbirka Nedjelja) i Ivan Stodola (Slovačka); Maksim Gorki (Djelo Artamonovih), Sergej Jesenjin, Vladimir Majakovski, Boris Pasternjak (knjiga pjesama Sestra moja život), Isak Babelj (Crvena konjica), Aleksej Tolstoj (Hod po mukama), Mihail Šolohov (Tihi Don, Uzorana ledina), Aleksandar Fadjejev (Rusija), te Nikola Vapcarov i Elisaveta Bagrjana (Bugarska); Žigmond Moric, Atila Jožef i Djula Ilješ (Madarska), Nikos Kazancakis (Život i djela Aleksisa Zorbasa), Jorgos Seferis i Vasilis Daskakis (Grčka).
Meduratnu epohu, osim ostalog, karakteriše. pojava znatnog broja žena slavnih književnica, kao što su: Marija Dombrovska (Poljska), Regina Ulman (Švajcarska), Ana Zegers (Njemačka), te laurestkinja Nobelove nagrade Selma Lagerlof (Švedska), Gracija Deleda (Italija), Sigrid Undset (Norveška), Perl Bak (SAD) i Gabrijela Mistral (Čile):,
Ovom kratkom panoramom kojom se nikako ne iscrpljuje pregled pojava i imena u svjetskoj književnosti meduratnog perioda pokušalo se, bar donekle, osvijetliti ovo razdoblje i njegove stvaraoce.

21.11.2007. u 21:56 • 1 KomentaraPrint#

AVANGARDA (modernistički pokreti)

AVANGARDA (modernistički pokreti)
- franc, L'avant garde – prethodnica

- ISHODIŠTA
o Nezadovoljstvo tradicionalnim stvaralaštvom
o Opća kriza građanskog društva
o Osjećanje općeg kaosa
o Osjećanje nemoći
o Strah
o Čovjek ugrožen tehničkim razvojem

- TEŽNJE
o Novi čovjek okrenut sebi i vlastitoj biti (bolji čovjek)
o Povratak duhovnosti (vjeri, ljubavi, poštenju, pravdi…)
o Spas u umjetnosti

- TEME
o Kaos i bit

- PRAVCI
o FUTURIZAM (1909.) – F. T. Marinetti
§ Izdaje futuristički manifest
§ Razvio se u Italiji i Rusiji
§ Veličanje industrijske revolucije, pobuna i borbe
§ Vladimir Majakovski, Boris Pasternak ŕ Ruski futuristi

o EKSPRESIONIZAM (1910.-1920.)
§ Vječnost i kozmički motivi; škrt izraz
§ Pod utjecajem njemačkog ekspresionizma bio je A. Šenoa
§ Dvije skupine:
• 1. Most (1905.)
• 2. Plavi Jahač (1911.)

o DADAIZAM (1916.) – Tristan Tzara
§ Manifest dadaizma
§ Besmisao, nema smisla ni logike; naziv dolazi od dječjeg tepanja
§ Rušenje socijalističkih i moralnih vrijednosti društva
§ Dadaizam nije dao važnijih pisaca ni djela, a nastavio se u nadrealizam
§ Nihilisti – ništa ne priznaju; tvrde da sve počinje od njih

o NADREALIZAM – Andre Beton
§ Misli, snovi, asocijacije
§ A. Rimbaud, P. Eluard, L. Araso, W. Wolf, J. Joyce
§ Bazira se na psihoanalizi S. Freuda
§ Najznačajniji slikar – Salvador Dali
§ Najznačajniji pravac jer je dao psihološki roman, roman toka svijesti (Roman i film SATI)
§ Obilježja: negiranje i odupiranje formalno značajnom artizmu, traži se spontanitet, istaknuto tzv. automatsko pisanje.





o EGZISTENCIJALIZAM – J. P. Sartre
§ Tjeskoba, strah, apsurd, smisao života
§ Albert Camus [kamí]

o SOCIJALISTIČKI (SOC) REALIZAM – SSSR, Maksim Gorki
§ Afirmacija ideja revolucije – umjetničko djelo mora biti korisno za revoluciju
§ Nakon 2. svj. rata soc-realizam se širi u sve zemlje Istočnog bloka (Madžarska, Čehoslovačka, Poljska, Bugarska, Jugoslavija…)

o KUBIZAM – lat. Cubus – kocka
§ Javlja se u slikarstvu
§ Najznačajniji slikar je Pablo Picasso
§ „Sve se može prikazati pomoću osnovnih geometrijskih oblika“

o IMAGINIZAM (IMAŽINIZAM) – Jesenjin
§ Svijet je katalog slika
§ Samo u slikarstvu

21.11.2007. u 21:54 • 1 KomentaraPrint#

MODERNA KNJIŽEVNOST

MODERNA KNJIŽEVNOST-nagovještaju djela Whitmana,Baudlearea i Rimbaudea;Ibsena,Strinberga i Jarryja;Jamesa,Dostojevskog;filozofija Nitzschea,Bergsona,Jamesa i Freuda
-avangarda-futurizam,ekspresionizam,dadaizam i nadrealizam
-osporavaju dotadašnje oblike književnog stvaranja,antiesteticizam,depersonalizacija umjetnosti,dehijerahrhija žanrovskog sustava,stapanje književnih vrsta i stvaranje novih,razbijanje sintakse pjesničkog izraza
Futurizam-Italija(Marinetti-Futuristički manifest) i Rusija (Hljebnikov,Kručonih,Majakovski)
-upotreba vulgarizma,uvođenje neologizma,napuštanje smisla
Ekspresionizam-Njemačka,urbana knijž.pojava usmjerena protiv oponašanja stvarnosti;dominiraju lirika i drama;teme grada,smrti,raspadanja,rata,bolesti,straha i pobune:predstavnici:Heym,Werfel,Stadler,Trakl i Benn
Dadaizam-Švicarska (1916)-Tzara,Arp,Ball i Huelsenbeck
Nadrealizam-Francuska-Breton i Aragon
Moderno Pjesništvo-Lorca,Jesenjin,Eliot,Rilke
Jesenjin-ruski liričar,vođa imaginista;djela-Ispovijed Mangupa,Krčmarska Moskva;poema Crni čovjek,Pjesma o kuji;čit.-Pismo majci
Lorca-špan.pjesnik,utjecao Gongora,osnovna tema smrt,zbirke:Knjga pjesama,Pjesme,Ciganski romancero,Tužaljka za Ignacijem Sanchez Majiasom,Pjesnik u NY;dramska djela:Ljubav don Perlimplina,Krvava svadba,Dom Bernarde Albe;čit.Oproštaj,Konjkova pjesma
Neruda-Čile; ekspresionistički elementi; u početku senzualna ljubavna lirika, a poslije društveno i politički angažirana poezija;zbirke Španjolska u srcu;Sveopći spjev; čit.Ljubavna pjesma
MODERNA PROZA-radnja se događa u samim likovima;primaran monologsloženost modernog romana i napuštanje trad.pripovjedanja zgoda s čvrstim zapletom u središtu;prikazuju unutarnje stanje svijesti;predmet,boja okus podsječaju,kratko vrijeme i razlomljeno,autobiografija
-Engleska-Wolf(Gospođa Dalloway) i Joyce(Uliks)
-Amerika-Faulkner(Krik i bijes) i Dos Passos(Manhattan transfer)
-Francuska-Proust(U trag.za izg.vrem.)
-Njemačka-Mann(Smrt u Veneciji) i Kafka(Proces i Preobražaj)
-Rusija-Beli(Sankt Petersburg) i Bulgakov(Majstor i Margarita)
Proust-francuski romanopisac,pretjerano osjetljiv;napisao ciklus od 7 romana U pot.za izg.vrem;beskonačno duge rčen.,unutarnji monolog
Kafka-Ausrijski pripovjedač u Pragu;autoritet oca,prijatej Max Brod;romani Proces,Dvorac i Amerika;elementi ekspr.:strah i osamljenost,protest protiv društvenog mehanizma;nadrealizma:halucinantne vizije
Faulkner-američki pripovjedač;romani Krik i Bijes,Ležeći na umoru,Svjetlost u kolovozu,Zaselak,Grad i Gospodska kuća;prikazuje morbidne tipove,unutarnji monolog i tok svijesti;dobio nob.nagradu
Pirandello-talijanski pripovjedač i dramatičar,nastavljač verističke proze;proslavio se romanom Pokojni Matija Pascal,drame & osoba traži autora i Henrik IV.;utjecao na hr dramu(Begović,Vojnović);mješanje realnog i irealnog

21.11.2007. u 21:52 • 0 KomentaraPrint#

breht i kafka

BERTOLD BREHT

Bertold Breht je njemacki književnik, dramski pisac, teoreticar pozorista dvadesetog vijeka, pisao je drame romane I eseje.
Djela: drame: Izuzetak I pravilo, Majka Hrabrost I njena djeca.
Romani: Roman za tri grosa, Poslovi gosp. Julija I dr.


FRANC KAFKA


Franc Kafka rodjen u Pragu, jevrejskog porjekla i pisao je na njemackom,stvorio je znacajno djelo o covekovoj nesigurnosti. U svim njegovim djelima usamljeni covjek dolazi u dodir sa bezdusnom birokratijom.Najznacajnija djela pripovjetke:
Promjena,U kaznjenickoj koloniji, seoski ljekar ,romani: Proces, Zamak i Amerika




21.11.2007. u 21:50 • 0 KomentaraPrint#

Jean-Paul Sartre




Jean - Paul Sartre, francuski filozof
Puno ime: Jean-Paul Charles Aymard Sartre
Rođenje: 21. lipnja 1905.
Pariz, Francuska

Smrt: 15. travnja 1980.
Pariz, Francuska


Umjetnički pokret: Egzistencijalizam

Nagrade: Nobelova nagrada za književnost 1964.

Najvažnija djela: Mučnina

Utjecali na: Kant, Hegel, Kierkegaard, Camus, De Beauvoir, Freud, Nietzsche, Husserl, Heidegger, Marx

Utjecao na: Camus, De Beauvoir, Fanon, Butler, Penre, Deleuze

Jean-Paul Charles Aymard Sartre (Pariz, 21. lipnja 1905. - Pariz, 15. travnja 1980.), francuski romanopisac, esejist, dramaturg, scenarist, filozof i kritičar. Sartre je 1964. dobio Nobelovu nagradu za književnost, no odbio ju je primiti iz moralnih razloga.
o
Rani život i razmišljanja
Jean-Paul Charles Aymard Sartre rođen je 21. lipnja 1905. u Parizu kao sin mornaričkog časnika Jean-Baptistea Sartrea i njegove supruge Anne-Marie Schweitzer. Njegova majka bila je njmačko-alzaskog porijekla i bila je rođakinja Noeblovca za mir Alberta Schweitzera. Kad je Sartre imao samo 15 mjeseci umor mu je otac i od tada ga je odgajao majčin otac, Charles Schweitzer, profesor njemačkog jezika koji ga je podučavao u matematici i upoznao ga sa klasičnom književnosti u vrlo ranoj dobi.
Kao tinejdžer za vrijeme 1920ih Sartre se počeo zanimati za filozofiju nakon što je pročtitao Bergsonov Esej o trenutniim podacima svijesti. On je studirao u Parizu na École Normale Supérieure, institutu višeg školstva, koji je bio ishodište svih francuskih mislioca i intelektualaca u to doba. Sartre je uvelike bio inspiriran zapadnjačkom filozofijom, apsorbiravši ideje od filozofa kao što su Immanuel Kant, Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Martin Heidegger.
Godine 1929. na Ecole Normale, upoznao se sa Simone de Beauvoir, koja je studirala na Sorbonni i kasnije postala istaknuta intelektualka, književnica i feministica. Zapisano je da su to dvoje imali jako dobru i prijateljsku vezu, te ljubavnu vezu koja je bila otvorena.
Njih dvoje su zajedno izazvali kulturne i socijalne pretpostavke i očekivanja na svoj odgoj, koje su smatrali buržujske i u stilu života i u razmišljanjima. Konflikt između opresivnog, spiritualno-uništavajućeg konformiteta (mauvaise foi - loša sudbina) i "autentičnog" stanja "bivanja", postao je glavna tema Sartreovih djela i bio je tema utjelovljenja njegovog filozofskog djela Bitak i ništavilo (L'Ętre et le Néant, 1943.).
Sartreovo upoznavanje sa njegovom filozofijom je djelo Egzistencijalizam je humanizam (L'Existentialisme est un humanisme, 1946.) koje je prvobitno predstavljeno kao predavanje. U tom djelu, on brani egzistencijalizam od kritičara, tako ultimativno rezultirajući njezine ideje nepotpuno. Djelo se smatralo popularnim, ako se previše pojednostavi, početkom za osobe koje su željele znati više o Sartreovim idejama, ali im je nedostajalo pozadine iz filozofije da bi potpuno absorbirali Sartreovo duže djelo Bitak i ništavilo. Pojedinac ne bi trebao uzeti fraze njegovih ideja kao autoritativne. Sartre je 1965. rekao Francisu Jeansonu da je izdavanje ovog djela bila "greška".
Na École Normale Supérieure je diplomirao 1929. sa doktoratom iz filozofije, a od 1929. do 1931. služio u francuskoj vojsci.
Sartreova metafizika]
Baza za Sartreov egzistencijalizam nastala je u njegovom djelu Nadmašivanje ega. Da počnemo, stvar u sebi je beskonačna i preplavljujuća. Bilo kakavu direktnu svijest o stvari u sebi Sartre objašnjava kao "predreflektivnu svijest". Bilo kakav pokušaj da se stvar u sebi opiše, razumije, historizira itd. Sartre objašnjava kao "reflektivna svijest". Nema načina da se reflektivna svijest pretvori u predreflektivnu, i tako je reflekcija suđena na formu nemira tj. ljudsko stanje. Reflektivna svijest u svim svojim oblicima (znanstveni, umjetnički i ostali) može samo ograničiti stvar u sebi na vrlinu koja se trudi da je objasni i razumije. Iz toga proizlazi da je bilo koji pokušaj samoznaja (samosvijesti) uvijek neuspješan ma koliko god mi puta to pokušali (samosvijest je reflektivna svijest preplavljujuće beskonačnosti). Prema Sartreovima riječima (ili točnije prema interpretaciji Sartreovih riječi): Svijest je svijest samoga sebe u tolikoj mjeri koliko je svijest transcedentnog objekta.
Sve ovo je istinito i o znanju za "Drugog". "Drugo" (biće) je konstrukcija reflektivne svijesti. Pojedinac mora biti oprezan da je ova rečenica više upozorenje nego ontološka izjava. No, ovdje je implikacija da Sartre solpsizam smatra fundamentalnim za bilo koje dosljedno objašnjenje ljudskog stanja. [1]
Sartre ovaj solpsizam prevladava kao neku vrstu rituala. Samosvijest treba "Drugog" kako bi ono pokazalo i dokazalo njezino postojanje. Ona ima "mazohističku želju" da bude ograničena tj. ograničena reflektivnom sviješću drugog pojedinca. Ovo je metaforički izraženo u poznatoj rečenici iz Sartreova djela Nema izlaza - Pakao su drugi (tj. pakao su drugi ljudi).
Mučnina i egzistencijalizam
Kao mladi predavač na sveučilištu u Le Havreu, Sartre je 1938. napisao roman Mučnina (La Nausée) koji je na neki načni služio kao manifest egzistencijalizma i do danas ostao jedna od Sartreovih najboljih knjiga. Uzevši dio iz njemačkog fenomenološkog pokreta, Sartre je mislio da su naše ideje produkti događaja iz stvarnog života, i da drame i romani koji opisuju takva fundamentalna iskustva vrijede jadnako kao i diskurzivni eseji koji služe za elaboraciju filozofskih teorija. Sa ovom mišlju, radnja romana prati istraživača Antoinea Roquentina u malom gradu sličnom Le Havreu koji polako postaje svjestan da beživotni predmeti i situacije nimalo ne mijenjaju smisao njegovog postojanja. Kao takvi, pokazuju se otpornim na bilo koju važnost koju ljudska svijest osjeti u njima. Ova indiferencija "stvari u sebi" (ima veliku sličnost sa pojmom "bića u sebi" u Bitku i ništavilu) ima efekt osvijetljivanja sve veće slobode koju Roquentin osjeća i s njom djeluje u svijetu. Svugdje gdje se okrene pronađe situacije natopljene značenjima koje imaju oznaku egzistencije. Prema tome, "mučnina" na koju referira naslov djela, preplavljuje sve što on susreće u svakodnevnom životu i tako izaziva ćudan, čak i užasan okus - točnije, njegovu slobodu. Knjiga uzima pojam iz Nietzscheove knjige Tako je govorio Zaratustra, koji ga je koristio u kontekstu često mučne kvalitete egzistencije. Nije bitko koliko on traga za nečim drugačijim ili nečim različitim, nemože pobjeći od bolnih dokaza njegove povezanosti sa svijetom. Roman također ima ulogu strašnog realizatora nekih Kantovih ideja. Sartre koristi ideju autonomije volje (da ljudska sloboda i moral potječu od naše mogućnosti da biramo u realnosti) da pokaže svjetovnu indiferenciju prema individualcu. Sloboda koju ja Kant razotkrio ovdje je veliki teret, jer sloboda da mi djelujemo prema predmetima je ultimativno beskorisna, i praktična primjena Kantovih ideja je gorko odbijena.
Priče iz Zida (Le Mur, 1939.) uveličavaju proizvoljan askept gledišta na situacije u kojima se ljudi nađu i apsurdnost njihovih pokušaja da se racionalno nose s njima. Iz toga se kasnije razvila cijela škola apsurdne književnosti.
Sartre i Drugi svjetski rat
Godine 1939. Sartre je odvučen u francusku vojku u kojoj je služio kao meteorolog. Njemačka vojska uhvatila ga je 1940. u Padouxu i od tada je 9 mjeseci služio kao ratni zatvorenik - kasnije je bio u Nancyu, a na koncu u Stalagu 12D, Trevesu gdje je napisao svoje kazališno djelo Barionŕ, fils du tonnerre koje govori o Božiću. Zbog slabog zdravlja (Sartre je tvrdio da mu njegov slab vid narušava balans) Sartre je pušten u travnju 1941. Dobivši status civila, Sartre je ponovno dobio mjesto učitelja na Lycée Pasteur blizu Pariza, smjestio se u hotel blizu Pariza i dobio je novo učiteljsko mjesto na Lycée Condorcet zamjienivši Židovskog učitelja kojemu je po Vichyevskim zakonima bilo zabranjemo predavati. Nakon povratka u Pariz u svibnju 1941., Sartre je sudjelovao u osnivanju tajnog društva Socialisme et Liberté zajedno sa Simone de Beauvoir, Merleau-Ponty, Jeanom-Toussaintom i Dominiqueom Desantiem, Jeanom Kanapom i studentima École Normale. U kolovozu, Sartre i Beauvoir idu na francusku rivijeru kako bi zadobili podršku Andréa Gidea i Andréa Malrauxa. No, i Gide i Marlaux su bili neodlučni i to je možda bio uzrok Sartreova razočaranja i obeshrabrenja.
Socialisme et Liberté se uskoro raspalo i Sartre se odlučio posvetiti književnosti više nego aktivnom otporu. U tom periodu napisao je Bitak i ništavilo, Muhe i Nema izlaza, tri knjige od kojih nijedna nije zabranjena od strane Nijemaca. Doprinosio je i ilegalnim i legalnim književnim časopisima. Nakon kolovoza 1944. i liberacije Pariza Sartre je aktvno doprinosio časopisu Bitka koji je u tajnosti osnovao Albert Camus, filozof i pisac koji je imao slične poglede kao i Sartre. Sartre i Beauvoir su s Camusom bili u prijateljskim odnosima sve dok se on nije udaljio od komunizma, a događaj iz 1951. koji je bio raskol prijateljstva bilo je izdavanje Camusovog Pobunjenog čovjeka.
Kasnije, Sartre je obilježen od strane nekih književnika kao otpornik. Francuski filozof Vladimir Jankélévitch kritizirao je Sartreov mali politički angažman za vrijeme Njemačke okupacije, a njegova daljnja zalaganja za slobodu objasnio je kao pokušaj samoiskupljenja.
Nakon završetka rata, Sartre je utemeljio Moderna vremena i time je postao punovremeni pisac, ali i politički aktivist. On je u tom periodu radio skice njegovih ratnih iskustava za svoju popularnu trilogiju Putovi prema slobodi.
Sartre i komunizam

Sartre
Prvi period Sartreove karijere, definiran Bitkom i ništavilom (1943.) je prešao u drugi period u kojem je Sartre postao politički aktivist i intelektualac. Njegovo djelo iz 1948., Prljave ruke (Les Mains Sales) ue pretežno proučavalo problem intelektualaca koji su ujedno i politički aktivni. Prihvatio je komunizam, iako se službeni nije učlanio u Komunističku partiju, i uvelike se zalagao za oslobođenje Alžira od francuske kolonizacije. Postao je možda najeminsntiji podržavatelj Alžirskog rata za nezavisnost. Sartre je imao alžirsku ljubavnicu imena Arlette Elkaďm, koja je 1965. postala njegova posvojena kći. Protivio se Vijetnamskom ratu i 1967. zajedno sa Bertrandom Russellom i ostalim suvremenicima organizirao je tribunal na kojem su se trebali raskrinkati Američki ratni zločini. Taj tribunal danas je poznat kao Russelov tribunal. Njegovu učinci su bili ograničeni.
Sartre je velik dio života pokušavao je izgladiti egzistencijalističke ideje o slobodoumnosti sa komunističkim principima, koji je učio da socijalno-ekonomske sile iznad naše sadašnjice i individualna kontrola igraju veliku ulogu u našim životima. Njegovo glavno djelo iz ovog perioda, Kritike dijalektnog razuma (Critique de la raison dialectique) izdano je 1960.
Sartreovo naglašavanje humanističkih vrijednosti Marxovih prvih djela dovelo ga je u sukob sa vodećim francuskim komunističkim intelektualcom za vrijeme 1960ih., Louisom Althusserom, koji je tvrdio da su ideje mladog Marxa uvjerljivo zasjenjene "znanstvenim" sistemom starijeg Marxa.
Za vrijeme 1960ih Sartre je posjetio Kubu da posjeti Fidela Castra i Ernesta "Che" Guevaru. Nakon Che Guevarine smrti Sartre je izjavio da je on najsavršenija osoba koja je ikad kročila na ovaj planet.
Sartre i književnost
Za vrijeme 1940ih i 1950ih Sarteove ideje su ostale ambiciozne i egzistencijalizam je postao omiljena filozofija među Beatnik generacijom. Iako je ovo nepouzdano, Jack Kerouac u jednom svom djelu tvrdi da je njegov san o životu u Parizu uništen od strane Jean-Paula Sartrea. Sartreovi pogledi suprostavljali su se onima Alberta Camusa u populanoj imaginaciji. Godine 1948. Rimokatolička Crkva stavila je sva njegova djela na popis zabranjenih knjiga. Većina njegovih drama bogata je simbolizmom i služila je kao za izražavanje njegove poslove. Njegova najpoznatija je Nema izlaza (Huis-clos) koja sadrži i danas poznatu rečenicu "L'enfer, c'est les autres", koja je prevedena kao "Pakao su drugi ljudi".
Osim očitog utjecaja Mučnine, Sartreov doprinos književnosti bila je trilogija Putovi prema slobodi koja govori o tome kako je Drugi svjetski rat utjecao na Sartreove ideje. Ovdje, Putovi prema slobodi nam daju jedan manje teoretski i više praktični pristup egzistencijalizmu. Prva knjiga trilogije, Doba razuma (L'âge de raison, 1945.) je Sartreovo djelo koje je dobilo najbolji odaziv.
Sartre nakon književnosti


Sartreova grobnica
Godine 1964., Sartre se odrekao književnosti na duhovit i podrugljiv račun njegovih prvih 6 godina života i to djelom Riječi (Les mots). Knjiga je ironičan kontra-napad prema Marcelu Proustu, čija je reputacija neočekivano zamračila onu Andréa Gidea (koji je dao model itterature engagée za Sartreovu generaciju). Književnost je, Sartre je zaključio, buržujska zamjena za pravo posvećenje u životu. Iste te godine Jean-Paul Sartre dobio je Nobelovu nagradu za književnost i to zbog "svog djela koje je, bogato idejama i ispunjeno duhom slobode i potragom za istinom, koje je izvršilo jako velik utjecaj na našu dob.", no on ju je odbio izjaveći da je uvijek odbijao službene odlike i da se nije želio svrstati s institucijama.
Iako je sada postao samo kućna riječ (kao što je bila i "egzistencijalizam" za vrijeme 1960ih), Sartre je ostao jednostavan čovjek sa jako malo imetka, aktivno posvećen uzrocima do kraja svog života, kao što su studentski revolucionarni štrajkovi u Parizu tijekom 1968., tijekom kojih je uhićen zbog civilne neposlušnosti. General De Gaulle se umiješao i ispričao mu se izjaveći: ne uhićujete Voltairea.[2]
Kada su ga 1975. pitali po čemu bi želio da ga se sjećaju on je rekao: "Želio bih da [ljudi] pamte "Mučninu", [moje drame] "Nema izlaza", "Vrag i dobri Bog", a onda moja dva filozofska djela, više ono drugo, "Kritika dijalektnog razuma". Onda moj esej o Genetu, "Saint-Genet"...Ako se ova zapamte to bi stvarno bilo dostignuće, i ja ne bih tražio više. Ako se kao čovjek, jedan određeni Jean-Paul Sartre zapamti, želio bih da ljudi zapamte milje ili povijesnu situaciju u kojoj sam živio,...kako sam u njoj živio, u granicama vih aspiracija koje sam pokušao skupiti unutar sebe."
Sartreovo fizičko stanje se pogoršavalo, dijeolm zbog nemilosrdnog ritma posla (za što je morao koristiti droge kao amfetamin) koji je sabi natovario pišući Kritiku i zadnji projekt njegova života, masivnu, analitičku biografiju Gustavea Flauberta (Obiteljski idiot), no oba djela su ostala nedovršena (i Kritika i Idiot). Jean-Paul Sartre preminuo je u Parizu 15. travnja 1980. u 75. godini života od posljedica vodene bolesti u plućima.
Sartreov ateizam bio je osnova za njegov stil egzistencijalističke filozofije. U ožujku 1980. Sartrea je intervijuirao njegov asistent Bernard-Henri Lévy i u tom intervjuu Sartre je izrazio veliko zanimanje za Judaizam koje je bilo inspiririrano Lévyom renoviranom zanimacijom za sudbinu. Kroz njegovo proučavanje židovske povijesti Sartre je postao zainterestiran za mesijsku ideju sudbine. Neki ljudi so ovo vidjeli kao nadolazak vjerskog preobraćenja. No, iz teksta intervjua može se zaključiti da se on nije smatrao Židovom i da ga je interesirala samo etička i "metafizička osobina" vjere, dok je on još uvijek odbijao postojanje Boga. U odvojenom intervjuu iz 1974. sa Simone de Beauvoir, Sartre je rekao da se jako često vidi kao "biće koje je jedino moglo, čini se, nastati od stvoritelja.". No odmah je dodao da to "nije čista, točna ideja..." i u idućim dijelovima intervjua izjavljuje da je ateist i da iz ateizma izvlači jednu osobnu i etičnu moć. Sartre je rekao:
„Ne mislim da sam ja produkt slučaja, čestica prašine u svemiru, nego netko očekivan, pripremljen, preračunat. Ukratko, stvorenje koje je na ovaj svijet mogao staviti samo Stvoritelj; a ova ideja kreirajuće ruke referira na Boga.[3]“
({{{2}}})
Sartre je pokopan u Cimetičre du Montparnasse u Parizu, a na pogrebu mu je bilo oko 50, 000 ljudi.
Sartre i terorizam
Kada su izraelski olimpijci ubijeni od strane palestinske terorističke organizacije Crni rujan na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., Sartre je rekao o terorizmu da je to strašno oružje, no dodao je da potlačeni siromasi nemaju drugih sredstava i mogućnosti. Također je smatrdao da je potpuno skandalozno kako su francuske novine i sekcija javnog mišljenja osudili Münchenski maskar kao netolerantni skandal. (Sartre: Filozof dvadesetog stoljeća, Bernard-Henri Lévy, str.343)
Tijekom jednog kolektivnog štrajka glađu, Sartre je posjetio njemačkog terorista Andreasa Baadera u zatvoru Stammheim. Sartre je kasnije opisao Baadera kao "nevjerojatno glupog" i kao "šupka". "Sartre par lui-męme", 1976.
Djela Mučnina (La nausée, 1938.)
• Zid (Le mur, 1939.)
• Muhe (Les mouches, 1943.)
• Bitak i ništavilo (L'ętre et le néant, 1943.)
• Iza zatvorenih vrata (Huis-clos, 1944.)
• Egzistencijalizam je humanizam (L'Existentialisme est un humanisme, 1946.)
• Obzirna bludnica (La putain respectueuse, 1946.)
• Putovi prema slobodi (Les Chemins de la liberté, 1945.-49.)
• Prljave ruke (Les mains sales, 1948.)
• Vrag i dobri Bog (Le diable et le bon dieu, 1951.)
• Zatočenici iz Altone (Les séquestrés d'Altona, 1959.)
• Riječi (Les mots, 1964.)

21.11.2007. u 21:45 • 0 KomentaraPrint#

Egzistencijalizam

Egzistencijalizam
Pod tim pojmom, egzistencijalizam nastaje u prvoj polovici 20. vijeka sa djelom Sartrea. Međutim u egzistencijaliste se ubraja i Sören Kierkegaard, danski pisac i filozof koji je u svojim djelima, početkom 19. vijeka kao prvi u toj formi tematizirao ljudsko postojanje.
U filozofiji Sartrea je pojam egzistenicije, vezan za njegove ateističke preduslove i za fenomenologiju Husserla. Pod tim uvjetima egzistencija se shvata kao "traženje smisla i življenje slobode", ali i doživljaj apsurdnog, jer čovjek prvo egzistira pa tek naknadno daje smisao. "Egzistencija prethodi esenciji" (Bitak i vrijeme).
Među egzistencijaliste se takođe ubraja i njemački filozof Karl Jaspers, koji ipak svoju filozofiju izgrađuje na dimenzijama međuljudskog odnosa i ljubavi.

21.11.2007. u 21:44 • 1 KomentaraPrint#

Futurizam

Futurizam


Futurizam je pokret nastao početkom 20. st. talijanskog slikarstva i skulpture. Pokrenut je od književnog manifesta kojeg je napisao Fillippo Marinetti. Manifest je izdan u francuskoj novini Le Figaro 1909. On kaže da klasična umjetnost nije niti malo ljepša od automobila i da bi umjetnost trebala slaviti agresivnost brzine i rata. Slikari predvođeni Bocconijem izrađuju tehnički manifest koji prihvaća Marinettijeve ideje u slikarstvu. Bocconi i njegove kolege Balla, Carlo Carra, Gino Severini i Luigi Russolo prikazuju senzaciju pokreta i upotrebljavaju riječ dinamizam kako bi opisali odnos između objekta u pokretu i njegovog okruženja, kao što je jureći automobil na cesti koji ostavlja vibracije koje čine podrhtavanje okolnih građevina.
Sa zadatkom prikazivanja pokreta strojeva i ljudske figure futuristi se služe tehnikama francuskog kubizma. Prelaze u apstrakciju pokušavajući prikazati zvukove građevinskog područja. Boccioni -> "The City Rises" 1910 - 1911.god. Russolo -> "Music" 1911.god.
U drugom manifestu 1912. Boccioni aplicira futurističke doktrine za 3D skulpturu, sugestirajući da bi rad umjetnosti mogao biti pokrenut strojem i da bi rad mogao biti svakodnevni objekt. Njegova ideja koju nije poživio u praksi je kasnije izvedena u kinetičkoj umjetnosti i u kolažu, asamblazu Pabla Picassa i Duchampa. Futurizam gubi utjecaj kada 1915. mnogi od njegovih umjetnika odlaze u rat. Smrt Bocconija 1916. deprimira futuriste. Teorija nalazi ostvarenje u arhitekturi, Antonio Sant' Elia koji dizajnira futuristički grad i tehničke instalacije. Nastojanja futurizma su uklopljena u druge pokrete Art Deco, vorticizam, dadaizam.
Futurizam se pojavio 1909. godine u Italiji. Naziv potice od latinske rijeci “futurum”- buducnost. Futurizam karakterise svestranost. Njegovi pobornici bavili su se politikom, literaturom, slikarstvom,skulpturom, muzikom, arhitekturom, filmom, a izmisljali su i nove umjetnosti (taktilizam-umjetnost buke); htijeli su revolucionirati cak i nacin ishrane (izdali su manifest futuristicke kuhinje), odbacivali su sve prirodno i povijesno sto stavlja covjeka u podredjen plozaj- bolesti, nesrece, smrt, stare institucije i vrijednosti, kao muzeje, biblioteke, stare gradove, koje su sve htjeli potopiti, spaliti, razrusiti. Da bi se covjek oslobodio svih tih ogranicenja, futuristi su trazili da on bude bezosjecajan, nemilosrdan i neustrasiv, i obozavali su nasilje i opasnosti koji ga mogu uciniti takvim.U drustvu je trebao da vlada teror sretnih, a umjetnost ne bi smjela biti drugo no agresija i svirepost. Proglasavali su se primitivcima jedne nove osjecajnosti identificirajuci toliko covjeka i masinu da su govorili kako ih bol covjekov ne zanima vise od boli jedne elektricne svjetiljke. Manifestom su proklamovali ljepotu brzine, smrt vremena i prostora i zivot u apsolutnoj, vjecnoj i svuda prisutnoj brzini. Pjesnik Marineti, vodja italijanskih futurista, napisao je: „ Svijet je obogacen novom ljepotom, ljepotom brzine. Trkacki automobil ljepsi je od Nike Samotracke.“ Izrazavanje dozivljaja brzine dovelo ih je do slicnih rezultata kao i kubiste. Zeleci ne samo prikazati, vec i izraziti pokret, brzinu ‚razbili’ su dvodimenzionalnost povrsine umnozavajuci i prozimajuci planove u kretanju. Time su ukinuli razmak izmedju predmeta i uspostavio se kontinuitet prostora razlicite gustoce. Cilj futurista je bio izraziti dinamiku modernog zivota, brzinu i efikasnost masine, pa su svoju paznju usmjerili na pokret i stvaranje opticke iluzije svjetlosti. Iako je futurizam uglavnom literarni pokret, on se ispoljio i u slikarstvu i skulpturi i dao je nekoliko znacajnih umjetnika, kao sto su Gino Severini, Giacomo Balla i Umberto Boccioni.

Umjetn Umjetnički i književni pravac čiji su predstavnici okrenuti budućnosti (lat. futurum = budućnost) uvjereni da je to njihovo vrijeme i da će se u njemu naj Umjetnički i književni pravac čiji su predstavnici okrenuti budućnosti (lat. futurum = budućnost) uvjereni da je to njihovo vrijeme i da će se u njemu najbolje ostvariti. Javio se skoro istovremeno sa ekspresionizmom i blizak mu je po antitradicijskom stavu, stvaralačkim inovacijama, snazi bunta i volje. Nastao je u Italiji (20. februar, 1909.), snažno se razvio u Rusiji, imao je odjeka u Ukrajini (panfuturisti), Poljskoj (krakovska i varšavska škola), Mađarskoj, Francuskoj, Engleskoj (Ezra Paund), Srbiji (zenitizam). Najizrazitiji su italijanski i ruski futurizam. Zajedničko im je: okrenutost budućnosti, odbacivanje kulturnog nasleđa, optimizam, način nastupanja (drskost, skandali, prkos, samouvjerenost). Razlikuju se u mnogim pojedinostima, ali je suštinska razlika u tome što je italijanski futurizam rusilački, militaristički i nacionalistički, dok je ruski futurizam revolucionaran, naklonjen narodnim masama i demokratizaciji umjetnosti.

Književni osnovu futurizma čini reakcija na sentimentalizam i romantičarski zanos, na sentimentalne i sanjarske junake, na pasivnost i pesimizam tekuće književnosti. On ističe snagu, agresivnost, uživanje, ekstazu, temperament, pustolovinu i muževnost. Junaci su šoferi, piloti i ratnici puni vjere u svoju snagu i ostvarenje svojih ciljeva. Zalažu se za slobodu riječi odbacujuci sintaksu, interpunkciju, veznike, pridjeve, glagolske načine i vremena.

Iako u futurističkim manifestima i djelovanju futurizma ima dosta konfuzije, nedosljednosti, nedorečenosti, praznih i neostvarenih programskih načela, postupaka pozajmljenih od prethodnih škola - futurizam ima i određenih zasluga. Tu su prije svega inovacije u jeziku, oslobađanje stiha, promjene u konfiguraciji stiha i strofe, stepenasti stih, pjesma u prozi. Italijanski futurizam je ostvario znacajne rezultate u likovnim umjetnostima, ali u knjizevnosti nije ostavio ništa u nasleđe osim uticaja na druge pisce van futurističkog kruga: Pirandelovo "groteskno pozorište", "magični realizam" Masima Bontempelija, Ungaretijev slobodni stih. Ruski futurizam je ostvario najbolje rezultate u poeziji svojih najistaknutijih predstavnika Velimira Hlebnikova i Vladimira Majakovskog. Iz futurizma je proistekao ruski formalizam i konstruktivizam, ali i neki evropski pravci kao što su dadaizam, nadrealizan i letrizam. Nije manje značajan uticaj futurizma na inovacije u pozorišnoj i filmskoj umjetnosti - Pirandelo, Majerhold, Ajzenštajn.

Futurizam je književni pravac unutar avangarde.

bolj Manifest futurizma

1. Hoćemo da pevamo o ljubavi prema opasnosti, energiji i užurbanosti.
2. Osnovni elementi naše poetike biće hrabrost, drskost i pobuna.
3. Književnost je do sada veličala zamišljenu nepokretnost, ekstazu i dremež. Mi hoćemo da uzdignemo agresiju, grozničavu nesanicu, usiljeni marš, rizični skok, pljesak i udar pesnice.
4. Objavljujemo da su divote sveta obogaćene novom lepotom: lepotom brzine. Trkački automobil sa haubom ukrašenom velikim cevima nalik na zmije sa eksplozivnim dahom...urlajuće motorno vozilo koje kao da se pokreće vatrom iz mitraljeza lepše je od pobede kod Samotrakija.
5. Hoćemo da pevamo čoveku za volanom, idealnoj osovini cele zemlje, dok ona juri svojom orbitom.
6. Pesnik mora ispuniti sebe toplotom, glamurom i genijalnošću da bi pojačao žar primordijalnih elemenata.
7. Lepota postoji samo u borbi. Nema remek-dela čiji karakter nije agresivan. Poezija mora da predstavlja nasilni obračun sa nepoznatim silama, primoravajući ih da se potčine čoveku.
8. Nalazimo se na krajnjem rtu vekova! Kakva je danas korist od gledanja u prošlost kada moramo otvoriti misteriozne kapke nemogućeg? Vreme i Prostor umrli su juče. Već sada živimo u apsolutnom, jer već smo stvorili večnu, sveprisutnu brzinu.
9. Hoćemo da slavimo rat – jedini lek za svet – militarizam, patriotizam, destruktivne činove anarhista, divne smrtonosne ideje i prezir prema ženama.
10. Hoćemo da uništimo muzeje i biblioteke, da se suprotstavimo moralu, feminizmu i svakom oportunizmu i utilitarističkom kukavičluku.
11. Pevaćemo o velikim gomilama zavedenim radom, zadovoljstvom i pobunom; o raznobojnom i polifonom talasu revolucija u savremenim prestonicama; o noćnim vibracijama arsenala i radionaca obasjanih nasilnim električnim mesecima; o proždrljivim železničkim stanicama koje gutaju purnjajuće zmije; o fabrikama koje su za oblake zakačene nitima dima koji ispuštaju; o mostovima koji su se, poput gimnastičara, pružili preko korita osunčanih reka; o avanturistički nastrojenim parnjačama koje njuškaju horizont; o lokomotivima velikih grudi koje, poput ogromnih čeličnih konja sa visokim dimnjacima umesto uzda, pućkaju po šinama i o klizećem letu aeroplana čiji propeleri zvuče kao lepetanje barjaka i aplauz entuzijastične publike.

Javio se skoro istovremeno sa ekspresionizmom i blizak mu je po antitradicijskom stavu, stvaralačkim inovacijama, snazi bunta i volje. Nastao je u Italiji (20. februar, 1909.), snažno se razvio u Rusiji, imao je odjeka u Ukrajini (panfuturisti), Poljskoj (krakovska i varšavska škola), Mađarskoj, Francuskoj, Engleskoj (Ezra Paund), Srbiji (zenitizam). Najizrazitiji su italijanski i ruski futurizam. Zajedničko im je: okrenutost budućnosti, odbacivanje kulturnog nasleđa, optimizam, način nastupanja (drskost, skandali, prkos, samouvjerenost). Razlikuju se u mnogim pojedinostima, ali je suštinska razlika u tome što je italijanski futurizam rusilački, militaristički i nacionalistički, dok je ruski futurizam revolucionaran, naklonjen narodnim masama i demokratizaciji umjetnosti. ički i književni pravac čiji su predstavnici okrenuti budućnosti (lat. futurum = budućnost) uvjereni da je to njihovo vrijeme i da će se u njemu najbolje ostvariti. Javio se skoro istovremeno sa ekspresionizmom i blizak mu je po antitradicijskom stavu, stvaralačkim inovacijama, snazi bunta i volje. Nastao je u Italiji (20. februar, 1909.), snažno se razvio u Rusiji, imao je odjeka u Ukrajini (panfuturisti), Poljskoj (krakovska i varšavska škola), Mađarskoj, Francuskoj, Engleskoj (Ezra Paund), Srbiji (zenitizam). Najizrazitiji su italijanski i ruski futurizam. Zajedničko im je: okrenutost budućnosti, odbacivanje kulturnog nasleđa, optimizam, način nastupanja (drskost, skandali, prkos, samouvjerenost). Razlikuju se u mnogim pojedinostima, ali je suštinska razlika u tome što je italijanski futurizam rusilački, militaristički i nacionalistički, dok je ruski futurizam revolucionaran, naklonjen narodnim masama i demokratizaciji umjetnosti.

21.11.2007. u 21:42 • 0 KomentaraPrint#

Fillippo Marinetti

Fillippo Marinetti
Fillippo Tommaso Marinetti, (Aleksandria, 22. prosinca 1876. - Bellagio, 2. prosinca 1944.), talijanski književnik
Godine 1909. piše Futuristički manifest izdan u francuskim novinama Le Figaro. U tom manifestu on opisuje ljepotu brzine i strojeva. Godine 1910. izdaje Tehnički manifest futurističke književnosti u kojem još više prikazuje povezanost umjetnosti i tehnike. Uskoro su uslijedili i drugi manifesti od kojih je zadnji, Fotografski manifest, izdan 1930. godine Pisao na talijanskom i francuskom jeziku, a kasnije postaje pjesnikom fašističkog pokreta. Zalaže se za oslobađanje jezika od sintakse, stvara nove boje, šumove... Najslavnija pjesma je: "Bitka Težina+miris". Godine 1912. pojavljuje se futurizam i u Rusiji.
Uz Marinettia u Italiji djeluju umjetnici Umberto Bocconi, Giacomo Balla, Gino Severini i Carlo Carra.

Nova slika futurizma
DORTMUND, 25. ožujka - U Muzeju za umjetnost i kulturnu povijest u Dortmundu otvorena je izložba pod nazivom «... i mi strojevi, i mi mehanizirani!...« posvećena talijanskom futurističkom pokretu od 1915. do 1945. godine, koju će posjetitelji moći razgledati do 16. lipnja. Izložba je po svom postavu dosad jedinstvena u Njemačkoj i pokazuje potpuno novu sliku futurizma, a istodobno polemizira s tezom da se u talijanskom futurizmu poslije Prvoga svjetskog rata nije dogodilo ništa bitno. Upravo suprotno, sve je više ljudi prilazilo pokretu, tvrde organizatori. Drugi naraštaj futurista prihvatio je s takozvanim aeroslikarstvom i aeropoezijom fascinaciju tehničkim razvitkom. Sam pojam uveo je u uporabu talijanski književnik Filippo Tommaso Marinetti u »Manifestu futurizma« (Manifesto futurista), objavljenom u Parizu 1909. godine. Ta je riječ otad i postala krilaticom pokreta. Dajući vlastito tumačenje modernih tehnologija, ali i rata i sile - prisjetimo se samo Marinettijeva prikaza rata kao »higijene svijeta« i pohoda na Afriku - futurizam završava kao politički pokret kojemu je cilj bio modernizacija Italije.


21.11.2007. u 21:40 • 0 KomentaraPrint#

Vladimir Vladimirovič Majakovski

Vladimir Vladimirovič Majakovski



Vladimir Majakovski
Vladimir Vladimirovič Majakovski (rus. ;048<8@ ;048<8@>28G 0O:>2A:89, Bagdadi pokraj Kutaisa, 19. srpnja 1893. - Moskva, 14. travnja 1930.), ruski književnik
Polazio je slikarsku školu, bio zatvoren zbog socijalističke agitacije, oduševljeno prihavatio Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pjesnički i slikarski talent. Pjesnički rad počeo je kao futurist, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je stvoriti novu poeziju koja bi odgovarala urbanom a zatim i revolucionarnom razdoblju povijesti Rusije i čovječanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske riječi, namjerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, slući se vrlo često igrom riječi, dotada nepoznatim metaforama, a posebno voli hiperbole.
Razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i stvara novi, u grafičkom slogu "stepenasti" stih, koji posebno pogoduje stavu retoričkog pjesnika što se izravno obraća velikom auditoriju. Smisao takve poezije odvodi ga izravno na revolucionarnu tribinu, miting. Eksperimentalnu liriku slijede velike lirske poeme monološkog tipa "Oblak u hlačama", "Flauta-kralješnica", "Rat i svijet", "Čovjek". Stavljajući poeziju svjesno u službu revoluciju piše agitacijske pjesme ("Lijevi marš"), scensko djelo na temu revolucije s biblijskim motivima "Misterij Buffo".
Svojim djelom izvršio velik utjecaj na razvitak sovjetske poezije, a djelovao je i na pjesnike izvan SSSR (Aragon, Becher, Vapcarov i dr.)
Završio je život samoubojstvom.
VLADIMIR MAJAKOVSKI
Rođen: 19. srpnja 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi
Izvršio samoubojstvo: 14. travnja 1930.
Pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac, Vladimir Majakovski rodio se 19. srpnja 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo. Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. travnja 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.
Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista i uvodi u rusko pjesništvo futurizam čiji će biti najvažniji predstavnik. U lirskim spjevovima Oblak u hlačama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve.
Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom. Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla.
Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokraciji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme - feljtone o dolasku nove civilizacije.
Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.
VLADIMIR MAJAKOVSKI
Vladimir Majakovski, pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac, rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo.

Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista i uvodi u rusko pjesništvo futurizam čiji će biti najvažniji predstavnik. U lirskim spjevovima Oblak u hlačama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve. Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom. Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla.

Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokraciji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme - feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.

Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. aprila 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.


Vladimir Majakovski, pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac, rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo.

Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista i uvodi u rusko pjesništvo futurizam čiji će biti najvažniji predstavnik. U lirskim spjevovima Oblak u pantalonama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve. Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom. Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla.

Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokratiji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme - feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.

Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. aprila 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.



Vladimir Vladimirovič Majakovski
(: ;048<8@ ;048<8@>28G 0O:>2A:89)
1893.-1930.
* * *
Poslušajte!
Pa, ako zvijezde sjaju
Znači – to je nekome potrebno?
Znači – neko te ispljuvke naziva biserima?
I mučeći se
u vrtlogu prašine s juga
uzdiže se prema bogu
boji se da je zakasnio,
plače
ljubi mišičavu ruku
moli –
da obavezno bude zvijezda! –
Kune se –
Neću izdržati tu bezzvijezdanu muku!
A poslje
ide uzbuđen
ali prividno miran
Govore nekome:
”Onda ti nije ništa
Nije strašno
Da?!”
Poslušajte !
Onda ako zvijezde sjaju
Znači – to je nekome potrebno?
Znači – to je neophodno,
da bi svaku večer
Nad krovovima
Zasjala bar jedna zvijezda?!
1914.
Pjesma o razlici ukusa
Konj je rekao pogledavši kamilu!
”Kakav gigantski konj-melez”
Pa kamila povika:
”Je li, zar si ti konj?”
Ti si jednostavno – kamila zaostala u razvitku
I znao je samo bog sjedobradi,
Da su to – životinje razne pasmine.
1928.
Vladimir Majakovski, najveći pjesnik medu zagovornicima ruskog futurizma, stvara poseban tip satirične poezije agitaciono-estradnog karaktera. Nezadovoljan poezijom simbolista Baljmonta i Bloka, njihovim postupkom "utapanja ljepote u maglene simbole", "u nejasne aluzije" i u "muzikalnost ruskog stiha", Majakovski se suprostavlja tadašnoj poetici "parfimerijskog bluda" vulgarnim scenama ulice i krvavim prizorima s ratnih klaonica. On cio ovozemaljski život pretvara u groznu grotesku i izvrgava ga ruglu osamljenog pjesnika. Na osnovama ovakve poetike, on stvara vrijedna književna djela, poeme Oblak u hlačama, Flauta kičma, Čovjek.
Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doc'u u cetiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i vece
u nocnu strahu bezi,
vece decembarsko
s prozora
u magli
U staracka ledja smeju se i rzu
kandelabri.
Mene vise prepoznati ne moze:
ja sam zgrcena
gomila
zila.
Sta takva gomila pozeleti moze?
A mnogo hoce takva gomila.
Jer vise nije vazno
ni to sto sam od bronze,
ni to sto srce moje -
od gvozdja hladnog -
bije.
Nocu i covek svoj zvek
u nesto zensko, meko,
zeli da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo celom od celika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom telu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, sto se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
cekam,
zabivsi lice u rosavo lice kise.
I vec me je poprskala dreka
gradske plime, sve vise.
************
Uzvisavajte me !
Ja nisam jednak velikanima.
Na svemu sto bjese stvoreno
pisem "Nihil" .
Halo !
Tko je ?
Mama ?
Mama !
Vas sin je nevjerojatno bolestan !
Mama !
Ima pozar u srcu.
Recite njegovim sestrama, Lioudi i Olji,
da on vise ne zna gdje bi se uvukao.
Svaka rijec,
pa makar to bila i sala
koju on podrigne, vatrenih usta,
je otjerana gola kao prostitutka
izvan lupanara u plamenu.

prijevod na hrvatski : Eliane

21.11.2007. u 21:39 • 0 KomentaraPrint#

Sergej Aleksandrovič Jesenjin: Pjesma o kuji -priprema iz profila


Sergej Aleksandrovič Jesenjin: Pjesma o kuji
NASTAVNO PODRUČJE: književnost
NASTAVNA JEDINICA: Sergej Aleksandrovič Jesenjin: Pjesma o kuji
TIP NASTAVNOGA SATA: sat interpretacije lirske pjesme s motivom životinje
NASTAVNI SUSTAVI: interpretativno-analitički
korelacijsko-integracijski
problemsko-stvaralački
NASTAVNI OBLICI: skupni, čelni, pojedinačan rad
NASTAVNE METODE: tekstne, dijaloške, monološke, gledanja, slušanja, pisanja
NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA: čitanka, zvučna čitanka, bilježnica i olovka, ploča i kreda, prozirnica i grafoskop, fotografija, internet stranice
ZADAĆE NASTAVNE JEDINICE:
OBRAZOVNE: prepoznati vrstu pjesme (lirska pjesma s motivom životinje)
raščlaniti motive u pjesmi
prepoznati pjesničke slike
prepoznati ugođaj u pjesmi
uočiti epske elemente u lirskoj pjesmi
raščlaniti elemente ritma
ODGOJNE: poticati interes za čitanje pjesama o životinjama
spoznati važnost i vrijednost veze čovjeka i životinja
spoznati da je odnos prema životinjama povezan i s odnosom prema ljudima
obogaćivati učenički rječnik
poticati učenike na samostalan rad
razvijati kulturu čitanja, slušanja, pismenog i usmenog i izražavanja
FUNKCIONALNE: poticati sposobnosti doživljavanja, slušanja, komentiranja, mišljenja, uspoređivanja, povezivanja i zaključivanja, aktualiziranja, rada na tekstu, kritičkog mišljenja, iznošenja osobnih stavova, raščlanjivanja, čitanja u sebi i naglas, interpretativnog i usmjerenog čitanja, samostalnog istraživačkog rada

Tijek/artikulacija nastavnoga sata
1. doživljajno-spoznajna motivacija
a) igra pantomime
Tri će učenika pantomimom pokušati pokazati po tri životinje. Prepoznaš li životinju, njezino ime zapiši u bilježnicu
(mačka, ovca, puž, kornjača, riba, ptica, kokoš, majmun, pas).
Podcrtaj životinje koje imaš kao kućne ljubimce, a zaokruži one koje bi volio imati.
b) Prisjeti se naslova književnih i filmskih djela u kojima se govorilo o životinjama i napravi svoju top listu, počevši od onoga koje te se najsnažnije dojmilo. (Bambi, Divlji konj, Ružno pače, Mačak u čizmama, Tom i Jerry, Lassie se vraća kući, Kralj lavova, Čelična stupica)
2. najava i lokalizacija pjesme, uz objašnjenje manje poznatih riječi
Ruski je književnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin bio inspiriran tužnim događajem s psima. Napisao je Pjesmu o kuji. Kako biste je razumjeli, objasnit ću vam manje poznate riječi.
3. interpretativno čitanje pjesme
4. emocionalno-intelektualna stanka
5. objava doživljaja i njihova korekcija
U svoju bilježnicu zabilježi dojam o pjesmi te slike koji si zapamtio/la, a najsnažnije su te se dojmile.
6. interpretacija
Pročitaj pjesmu u sebi i reci koji je tužan događaj potaknuo pjesnika na pisanje pjesme. Izdvoji najsnažnije slike. Kojoj skupini pjesama pripada ova pjesma?
Kakav je pjesnikov odnos prema kuji i štenadi, a kakav prema gospodaru?
Potvrdi odgovarajućim stihovima. Kakav je tvoj odnos prema gospodarovu postupku?
Događaji su u pjesmi prikazani stupnjevito. Kujino se raspoloženje mijenja ovisno o događajima. Zapiši događaje te raspoloženja i postupke kuje.
Što pjesnik oslikava pjesničkim slikama? Pronađi slike vanjskog prostora, unutarnjeg prostora, postupke kuje i gazde.
Kakav je tvoj odnos prema životinjama? Znaš li za postupke ljudi prema životinjama slične onima o kojima si čitao u pjesmi? Izreci svoje mišljenje.
Imenuj stilska izražajna sredstva kojima je pjesnik pojačao tragičnost događaja.
Odredi ritam i elemente ritma u pjesmi. Prepoznaj ustroj pjesme.
7. sinteza
Poslušaj još jednom Pjesmu o kuji u interpretaciji Dragana Despota
Pogledaj fotografiju na str. 67., pročitaj podatke o dalmatineru i pokušaj povezati s pjesmom Sergeja Aleksandoviča Jesenjina.
8. zadaci za samostalan rad
a) Napiši sastavak s temom Moj kućni ljubimac
b) Mnogi ljudi ostavljaju životinje na ulici. Puno je napuštenih pasa i mačaka.
Napiši kako bi se mogao riješiti taj problem.

Plan ploče/prozirnice
a) igra pantomime
Tri će učenika pantomimom pokušati pokazati po tri životinje. Prepoznaš li životinju, njezino ime zapiši u bilježnicu (mačka, ovca, puž, kornjača, riba, ptica, kokoš, majmun, pas).
Podcrtaj životinje koje imaš kao kućne ljubimce, a zaokruži one koje bi volio imati.
b) Prisjeti se naslova književnih i filmskih djela u kojima se govorilo o životi-njama i napravi svoju top listu počevši od onoga koje te se najsnažnije dojmilo. (Bambi, Divlji konj, Ružno pače, Mačak u čizmama, Tom i Jerry, Lassie se vraća kući, Kralj lavova, Čelična stupica)

Sergej Aleksandovič Jesenjin: Pjesma o kuji
- lirska pjesma s motivom životinje
- tema: tužna kuja
- likovi: kuja
gospodar - ubija štenad
- događaji u pjesmi prikazani su stupnjevito
DOGAĐAJ RASPOLOŽENJE I POSTUPCI KUJE
oštenila sedmero štenadi nježna, češlja ih jezikom
tmuran stiže gazda, trpa štenad trči snijegom, slijedi mu tragove
__________________________ ____________________________
__________________________ ____________________________
- epski element: slijed događaja
- pjesničke slike oslikavaju vanjski prostor, unutarnji prostor, postupke gospodara i kuje
- slikovitost pjesničkih slika: epitet, metafora, usporedba
- ritam: rima, inverzija, opkoračenje, onomatopeja
- ustroj pjesme: sedam četverostiha ili katrena
zadaci za samostalan rad
a) Napiši sastavak s temom Moj kućni ljubimac
b) Mnogi ljudi ostavljaju životinje na ulici. Puno je napuštenih pasa i mačaka.
Napiši kako bi se mogao riješiti taj problem.

21.11.2007. u 21:37 • 0 KomentaraPrint#

Jesenjin: život

Jesenjin: Život

Djetinjstvo
Rjazanska oblast na sjeveroistoku Rusije, bila je od najstarijih vremena pozornica raznih istocnjackih najezda, vjerskih meteža, buna, najzad revolucionarnih pokreta i gradanskih ratova.Ovde nedaleko od grada Rjazana, u rjazanskom srezu, u selu Konstantinovu, opštine kuzminske, rden je 3. oktonra 1895. godine, pjesnik Sergej Aleksandrovic Jesenjin.Njegovi siromaŠni roditelji seljaci Jesenjini, Aleksandar Nikitic i Tatjana Fjodorovna, sem njega imaju i dve kcerke Katarinu (Kacu) i Aleksandru (Šuru).Mališana od dve godine, zbog neslaganja roditelja, uzima prilicno imucni deda po majci Fjodor Andrejevic Titov, u cijoj kuci unuk provodi djetinjstvo i ranu mladost.Ovde je dobro zapamtio tri svoja ujaka, koji su bili opaki momci i koji su ga svaki a svoj nacin celicili.Nemiran i kavgadžija, mali Sergej je predvodnik djece, najbolje se penje uz drvece, neustrašivo se tuce, ide bos, pocepan, izgreben, i zato ga cesto grde i kažnjavaju.Najveci uticaj na nnjega je imala baba Natalija Jevstajevna Titova, koja ga je neobicno volela.Deda Fjodor, mudri seljak i staroverac, takode je uticao na bistrog i nestašnog decaka, vaspitavajuci ga u patrijahalnom duhu.Kulak i ctec crkvene i pobožne literature, on je i savršeni znalac religiozne usmene poezije i povezao je u sebi odlike pobožnosti iapstraktnih interesovanja sa prakticnošcu. Jesenjin je govorio o njemu:"Temeljan je covjek bio moj deda.Bogu božje a caru carevo.Nije zalud bio imucan seljak a uz to sklon picu.U krugu babe,dede i ujaka Jesenjin je bezbrižan,veseo, i uvek u polju, šumi, na reci, u društvu seoske dece i mladeži, u stajama za stoku, u dvorištu sa omiljenim psima, ili na jezeru kraj lovaca i ribara.Tako su zapamcene konjske trke u travnim stepama, devojacke ljubavi na gumnima, balalajke i pesme u gajevima, zavijanje harmonika, ptica i zverova u šumama, besni ples mladeži u poljima i zavicajna tuga rjazanskih seljaka.Pa ipak, rano ga pocinju muciti sumnje, narocito religiozne -" U mome djetinjstvu bilo je neobicno oštrih prelaza" -pisao je on docnije - "cas periodi kada sam se molio bogu, cas vreme neobicnih razuzdanosti, sve do želje da omalovažam svetinje i hulim na boga".Kod kuce su znali za to, veli njegov biograf E.F.Njikitina i proveravajuci njegova raspoloženja, davali su mu cetiri kopejke za prosforu kojiu je morao nositi svešteniku da je osveti.A ovaj je za taj obred naplacivao dve kopejke sekuci prosforu na tri dela."Docnije", secao se Jesenjin, "ja sam naucio ovu proceduru sekuci prosforu svojim nožem, a dve kopejke stavljao sam u džep i išao na groblje da sa djecom igram krajcarica.Ali jednom se deda dosjetio.Napravio se lom i jasam pobegao tetki u drugo selo i ne vratih se sve dok mi nisu oprostili."Prve pojmove o pismenosti mali Sergej dobija od ukucana, i deda ga docnije upisuje u seosku osnovnu školu, pa posle u crkveno uciteljsku seminariju staroveraca, koju izdržava verska opština u Spas-Klepiku, trideset kilometara od Konstantinova.Trebalo je da u svom zavicaju postane ucitelj dece ciji roditelji ispovedaju hrišcanstvo van zvanicne crkve, i da propovijeda hristovu nauku u najcistijoj formi.ali se to nije dogodilo jer je njega više od škole, više od svega interesuje poezija:narocito otkako se sprijateljio sa školskim drugom Grišom Panfilovom, sinom seljaka, koji je imao veliki uticaj na duhovno formiranje.
Odlazak u Moskvu i Petrograd
Kada je stekao srednjoškolsko obrzovanje , "snovi o bogatstvu i slavi" odvode ga sa proleca 1912. u Moskvu, gdje namjerava da stupi u Pedagoški institut.Tim pre, što mu i otac u drevnoj prestonici radi kao mesarski pomocnik kod zamoskvoreckog trgovca Krilova.Trebalo je i sin da se zaposli u administraciji istog preduzeca, ali kako nije ustajao kao ostali službenici pri dolasku "gazdarice" u radnju, morao je napustiti trgovinu, pa privremeno i oca.Materijalno nezbrinut i na ulici Moskve , Sergej se odlucuje da krene književnim putem.Dolazi u dodir da moskovskim književnom-muzickim kružokom "Surikov", koi se stara o obdarenim pocetnicima iz radnickih i sealjackih redova, i neko vrijeme stanuje kod njegovog predsjednika S.Koškarova-Zarevog.Kao surikovcu clanovi kluba, radnici tipografije Sitina, pomažu mu da stupi kao pomocnik lektora u korektorsko odjelenje štamparije.Povean sa tipografima, ucestvuje na njihovim "konspirativnim sastancima" i radnickim zborovima u okolini Moskve;zbog štrajkova 1912. pada u oci policiji i agenti mu dvaput pretresaju stan.Pišuci Griši Panfilovu o tome, on podvlaci da mu je osam drugova zatvoreno zbog pokreta solidarnosti sa tramvajskim radnicima, dok je on, kao i svi drugi, postao sindikalac, i da je pretres kod njega srecno prošao-Naredne 1913. godine mladi Jesenjin je i više u vodama demokratske sredine.Na putu da postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga policija prati, da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuden da cuti.u toku 1914. godine Jesenjina u Moskvi pocinju štampati.Njegovi stihovi, pod pseudonimom Sergej Molot, izlaze u moskovskim casopisima Dobro jutro, Decji svet i drugim listovima izdavaca I.D.Sitina.istovremeno je sekretar casopisa Narodni prijatelj, socijaldemokratske grupe surikovskog kluba, ciji su clanovi prije toga objavili i proglas protiv rata.Ovde Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitaristicku poemu", Cavke, ali policija je "još pri slaganju konfiskuje".1913.-1914. sluša predavanja na Univerzitetu Šanjavskog, radi na svom licnom obrazovanju, cita Bjelinskog, Gljeb-Uspenskog i ruske klasike,a narocito roman Cerniševskog Šta da se radi, dok su u poeziji ljubimci Kolcov i Njekrasov.Poslije godinu i po dana u moskvi, poremecen ratom i neredovnim prilikama,Jesenjin odlazi u selo.Vrijeme provedeno u staroj prestonici ostavlja na njega dubok trag.U poeziji, kao što se vidi iz njegovog ranog stvaranja, Jesenjin od svoje devete do šesnaeste godine piše mnoge stihove koji su znacajni "kao put pesnika do revolucije".Medu njima valja pomenuti Bulkin šare, slagane u duhu narodne lirike i duhovne stihove posvecene Mikoliju.Proza iz 1909-10, U dubodolini, zatim Bobilj i drug, takode u narodnom stilu, u kojim je dat simbol potukaca i slobodnog coveka bezzemljaša, predstavlja beletristicke pokušaje koji docnije nisu razvijani.Kao osamnaestogodišnji mladic, zacuden što mu listovi ne objavljuju pjesme, Jesenjin odlazi u Petrograd.Kada se nepoznati seljak-pjesnik, koji je doskora napasao krave u rjazanskoj guberniji, obreo u prestonici, naišao je na dobar primjer i tešku književnu atmosferu.Petrogradski saloni i inteligencija potpuno odvojena od naroda bili su siti literature poze i gesta, bulevarske poezije, pune s jedne strane banditizma i demimontkinja, a s druge - svilenih toaleta i budoarskog mirisa velikog svijeta.Osecala se zaista potreba za vazduhom i svežinom.Umornoj i apaticnoj sredini uoci i u toku prvog svjetsko rata trebalo je više sirovosti, zdravlja, neposrednosti da bi mogla održati dušu i interesovanje za umjetnost.Prezasicen otmenom rjecju, zamor i kolnulost vrhova, s druge strane razna revolucionarna nastrojenja, podupirana ilegalnim radom inteligencije, radnickim pokretima, štrajkovima, seljackim bunama i protestima gladnih,glavna su karakteristika vremena u kome se našao mladi Jesenjin u prestonici kao pesnik.I, naravno, rjazansko seljace u beloj ruskoj košulji sa crvenom vrpcom i seoskim praznicnim cizmama, plavih ociju i guste kovrdžave kose, ovaj pastir koji nije zalud "iz zvezda i zora ucio školu", cvrsto vezan za mnogomilionsko mužicko tijelo, duše pune narodnih motiva, odmah je skrenulo pažnju na sebe, i to više od drugih.On je donjeo ovoj sredini i otupelom gradu miris raži i tamjana, svežinu rodnih stepa, rumenilo rjazanskih zora svu draž ruskoga sela.Cim se pojavio u Petrogradu, u martu 1915., Jesenjin je prišao pjesnicima iz naroda, cija se grupa formirala još 1912.Ovih ne pesnika vec pjevaca bilo je mnogo, a medu njima treba spomenuti S.S.Klickova, "seljackog Feta",A.V.Abramov-Širjajevca, pesnika Povložja a kao najistaknutijeg N.A.Kljujeva pjesnika oljonecke gubernije.Jesenjina u Petrogradu odmah prihvataju S.M. Gorodecki i Nj.Kljujev, vode pokreta novih seoskih pesnika, ali u umetnicke krugove, kao što je sam govorio u svojim izjavama uvodi ga Rjurik Ivenjev.Dolazak mladog Jesenjina u Petrograd da traži objavljivanje sthova, slavu i bronzani spomenik znacio je datum u istoriji kluba novih seoskih pesnika.Kljuc za razumijevanje ovog uspjeha predstavlja pjesnikov stav prema životu kao i psihologija seljaka koji prvi put dolazi u prestonicu i kome je potpuno tud velikovaroški život.Jesenjin skrece na sebe pažnju i Maksima Grokog, koji je vec osjetio novu poeziju sa Majakovskim na celu, izvodeci na put mnoge mlade i talentovane pisce.Ovog puta on štampa Jesenjinu u svom letopisu 1916 usjeve je sparušila suša.Maksim Gorki u svojim sjecanjima beleži Jesenjinov dolazak u Petrograd i veli da je po prvoj njegovoj pjesmi osjetio snagu tvorca.Zato je još tada zavoleo i iskreno pomagao pesnika-seljaka cije su divne oci i bujna plava kosa odmah osvojili Petrograd.I Majakovski skicira Jesenjina iz ranih Petrogradskih dana.Oni se susrecu prvi put u jednoj od boljih prestoniCkih kuca.Jesenjin je tada po Majakovskom, u opancima, u ruskoj košulji sa "nekakvim vezovima na krstice".i njemu izgleda teatralan, tim prije što je vec pisao stihove koji su se dopadali, pa bi se i za cipele našla koja rublja.Upitan našto mui ta reklama odgovorio je otprilike: "Mi smo seljaci, mi vaše ne razumemo...i vec nekako... po našinski....u iskonskoj...u prtenoj".Cim je Jesenjin ušao u književen krugove i svojom seoskom poezijom nagovjestio snagu talenta, uzoma maha rat i nastaje opšta poremecenost u svetu.On je ovih dana u Petrogradu i selu, piše i objavljuje pjesme u periodiCnim listovima medu kojima i uspjeli ciklus Rusija u kome slika seoski život u pocetku i za vrijeme prvog svjetskog rata.Ove divni stihovi su istovremeo i jedine patriotske pjesme Jesenjina.Godin 1916. pozvan je u vojsku.Preko njegovog poznanika, D.Lomana, caricnog adutanta, koji je cjenio pjesnikov taenat, izdejstvovane su mu izvjesne olkašice i umjesto da ide na front ostao je u Carskom selu.Tu je u to vrijeme živjeo i poznati sociolog, književni kriticar i socijalist Ivanov-Razumnjik, koji je prvi popularisao Jesenjina kao pjesnika.Od 1914. do zakljucno sa 1916. godinom Jesenjin priprema dvije zbirke, Radunjicu i Plavetnil, u koje unosi svoje rane pjesme.One predstavljaju gotovo njegoco cjelokupno stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja.sve su vezane za prirodu, najcešce za pejzaž sela, pored sveta bajki, mita i religije.Bukti spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se ocrtavaju likovi svetaca, narodnih junaka i predstavnika biljnog i životinjskog svjeta.Ali plava boja preovladuje, zari sve, pa prožima i samog pjesnika.Duša mu je plava, oci imaju plavo dno, i sve što živi plavo je.Iza svih ovih stilizovanih slicica, u dalekoj pozadini, nazirala se kao silueta, velika otadžbina - "crveno polje".To je bila Jesenjinova Rusija, tiha smirena i sanjiva.Kao što se vidi u prvoj fazi stvaranja pored pejzaža i ideje o zavicaju i otadžbini,Jesenjin kultiviše u pjesmama i religioznos.U vezi sa tim, osjecanja dobijaju misticni karakter ili se izlivaju u pantetisticki doživljene motive.Jesenjinove pjesme prvog perioda imaju simbolisticko obeležje i to u duhu vremen.simbolizam kao književni pravac i veliki pokret, trajao je u Rusiji sve do oktorbarske revolucije i svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika.Od simbolista na Jesenjina najviše uticu A.Beli i A..Blok.Kada se pjesnik pojavio u Petrogradu u proloce 1917, oduševljen revolucijom, njegov glas se nekako odmah izdvojio z kruga seoskih pjesnika i snažno odjeknuo.Februarsku revoluciju je pozdarvio na svoj religiozni i seoski nacin.Poslije prve revolucije Jesenjin sa seoskim pjesnicima odmah prilazi revolucionarima.Jesenjinov pjesnicki period stvaranja u revoluciji ima dvije faze, kao odziva na dogadaje od 1917. do 1920. a ovdje pored biblijskih motiva i uopšte stihova religioznog karaktera, koa što su Isus Mladenac, Seoski caslovac i triptih, najznacajnije zbirke su Preobraženje i Trerjadnjica.Jesenjin u revoluciji veruje u srecu, svoju i opštu, obožava sve oko sebe, dovikuje revolucionarnom vetru da vitla, i da bude blažen onaj ko je "radost zemlje oznacio ka pastirsku tugu".U vrijeme obe revolucije Jesenjinova ideologija je seljacka, ali sa socijalistickim težnjama u pravcu narodnjaka, ipa Cerniševskog i religioznim tendencijama u duhu seoskih pjesnika i levicara simbolista.On je zaista ushicen noim zbivanjima i kao pastri i hodocasnik zanet pjeva probudenom narodu.Sada ne postavlja pitanje da li treba primiti sve što revolucija pruža, niti zahtjeva autonomiju umjetnosti, kao petrgradski slikari koji su poslije oktobra htjeli da se obrate narodu protiv režimskog prisvajanja umjetnosti.Slicno Majakovskom i Bloku on bez rezerve prihvata sve i zajedno sa vladom prelazi 1918. u Moskvu.A ovdje pocetkom durge polovine 1918. godine Jesenjin se slucajno upopznaje sa mladim pjesnikom Anatolijem Mariengofom, sa kojim ce ostati nerazdvojan drug po patnji i pjesmi u toku mnogih dana i mjeseci.U Jesenjinovoj poeziji ne samo u Moskovskom periodu vec i ranije osecala se potreba da sve bude u slikama.U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti, neocekivanih poredenja i i zvanrednih metafora.Ovakvp Jesenjinovo stavranje u Moskvi odmah je dobilo pristalice i privuklo mnog pjesnike.Medu njima najviše se oduševio mladi futurist A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i poznatog modernistu u književnosti Vadjima Šeršenjevica.U društvu njihovom i društvu drugih umjetnika, Jesenjin u Moskvi živi boemski.Najcešce je u kafeu Pitoresk na Kuznjeckom mostu, ili u malim lokalima i menzama oko Njikitske ulice i bulevara.Ovdje su se za vrijeme revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne objede diskutuju, citaju stihove, ili da prireduju izložbe, da izvode svoja i tuda djela, sakupljajuci napojnice od publike ili da organizuju razne priredbe i predavanja za namirnice.Pjesnici su u revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob sa zvanicnom kritikom i komesarom prosvjete.Cijele gladne jeseni i mucne zime 1918-1919, koja je donjela mrazeve, debele snjegove, pegavac, grip i druge bolesti, pjesnici se zanose pripremanjem novog knjževnom pokreta.U mracnim i hladnim jazbinama u kojima se i mastilo ledilo mladi pesnici do duboko u noc razgovaraju, pripremaju almanahe, zbirke pjesama i knjiga sa udnim nazivima.Poslije mnogih sastanaka i dugih razgovora A. Mariengof, V.Šeršenjevic, R. Ivnjev, S. Jesenjin i drugi nezadovoljni školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa, uz caj od mrkve imažisticki pravac u poeziji.Imažisti su bili bucnij na ulicii nego u književnosti.Propagirajuci svoj pjesnicki pravac svuda su se vidjeli i culi.Kolektivna zbirka Bojadžinca reci, u kojoj je objavljena Pema o Keruši koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobicno popularisala, štampana je na groznoj hartiji.Njihovo izdavacko preduzece, stavrno iblioteka, u doba kada se sve nacionalizuje i kada niko ne može ništa samostalno objvljivati, održava se samo zahvaljujuci Jesenjinovoj okretnosti.Imažisti su preduzimali i putovanja po rusiji da bi se ishranili, propagirali imažizam i priredivali književne veceri.Najcešce su napuštali Moskvu da se sklone od ociju vlasti koje ih nisu trpele zbog ulicnih skandala.Imažisticki pokret znacajan je u Jesenjinovom radu kao izvjestan prelom.Pod njegovim uticajem on se osjetio poslednjim pjesnikom sela, koj prilazi lagano gradu i postaje sve više gradanski poeta.Preokreti sa Jesenjinom su se dogadali cesto, alo ovoga puta 1920. u Moskvi nije bila posrijedi samo licna sudbina, niti težak život, ni neimaština , ni potucanje po hladnim cumezima.Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede života,zbog nedaca i srozovanja kojima nije bilo krajaSve dogadaje oko njega Jesenjin je upijao u sebe, pateci kao junaci Dostojevskog.Samocu je izbjegavao, jer je od svega videnog i doživljenog postajao mracan, a nocu, kada niko nje bio kraj njega, pocinjao je votkom leciti strah od groznih prizora i usamljenosti.Poslije ovakvih bdenja i napetosti, naravno da su nailazili trenuci teške melanholije, opjevani u Kobiljim koracima.Zbog imažistickog pokreta a i da se snade cesto u doba gladi Jesenjin cesto putuje na jug Rusije.Na jednom od ovakvih putovanja, u leto 1920. godine Jesenjin doživljava sudbonosan preokret u svome životu.U vozu od Kislevodska do Bauka, negdje izmedu stanice Tihorjecke i Pjatigorska, posmatrajuci kroz prozor kavkaske pejzaže gleda trku ždrepca i lokomotive.Meriengof, koji je stajao kraj njega, posmatrajuci i sam ovo zanimljivo nadmetanje, opisuje ovaj prizor u Romanu bez laži-"Stepom, uporedo sa našim vozom, jurio je do ludila uplašen od lokomotive, vrani laki ždrebac.Prizor je bio dirljiv.Vicuci iz petnih žila, mašuci gacama i klimajuci svojom tršavom plavom glavom, Jesenjin je bodrio vranca da istraje.Celicni i živi konj trcali su uporedo dva kilometra,zatim je cetveronožac poceo da odustaje i mi ga izgubismo iz vida Jesenjin je bio van vida.....".Umetnicku evokaciju ovog cijelog dogadaja daje u Cetrdesetodnevnom pomenu.Tada prvi put u njegovoj poeziji trubi rog i objavljuje selu dolazak gosta sa gvozdenom trubom.Ovi stihovi ciklusa predstavljaju vrhunac njegovog bola i istovremeno slom svihe njegovih ideala, vezanih za selo kao glavni izvor snage.Od njhovog postanka pa do smrti, nekadašnji pjesnik radosti i svitanja ostace na raskrsnici puteva: jednom nogom u starom a drugom u novm svetu..Ovoj fazi Jesenjinovog razvoja, koju uglvnom odreduje tragedija sela i licna propast, pripadaju i njeogve drame.Zemlja lupež je autorov potpuni krah prikazivanja savremenih ruskih dramskih zbivanja.Medutim, drama Puacpv je vracanje životu i revoluciji ili pokušaj svesnog traženja izlaza i utjehe poslije sloma. Ali Puacov je znacajan po drugom necem:on predstavlja poslednji Jesenjinov imažisticki potez.U njemu su pjesnikove stilske figure i slike ponekad usiljene, jednostavne, cesto ponavljane, dok je jezik težak i nepomican kao u bolesnika.Mada i tu njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne razvija dramski snažno, niti pjesnik stiže da obasja sa svih strana grandioznu figuru seljackog revolucionara.Zato je možda u pravu jedan sovjetski kriticar kada primjecuje da ovdje Jesenjin nije pisao o Pugacovu vec Pugacov o Jesenjinu.



U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu.On je uvijek za sobom vukao bezbroj krupnih i sitnih ljubavi i prljavih avantura.Ali najviše se u njegov život uvlaci cuvena igracica Isidora Dunkan.Po nekim ova perverzna strankinja bila je kobna za Jesenjina kao i ubica Dantes za puškina.Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u doba imažizma rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao kcerku Tatjanu i sina Konstantina.Taj prvi boemski brak bio mu je više dosadan i on se postarao da ga raskine.Uskoro za ovim je na sceni Isdora Dunkan.Jesenjinova veza sa njom je dovela do braka kojim se bavila u pocetku ruska, zatim evropska i americka javnost.Za one koji su pratili život velike umetnice i talentovanog liricara to je bio ne brak vec niz interesantnih senzacija.Odmah poslije poznanstva balerine i pjesnika se po Moskvi o ljubavi jesenjina koji nije znao nijedan jezik sem ruskog i Isidore koja na tom jeziku zna nekoliko rijeci.A javno se prica o njima tek kada se Jesenjin sasvim preselio u palatu Balašova;kada u školi pocinju orgije i tuce; i kada zaslepljena Isidora juri Jesenjina po Moskvi.Obicnim ljudima smešni su odnosi žene, na zalasku lepote i strasti, i pjesnika u punom sjaju mldosti.I dok malogradani povodom 26 na prema 46 prave šale,ljubavnicima je sve jasnije da jendo bez drugog ne mogu.A evo kako je stvarno došlo do jedinstva dveju ploti i dveju duša, najzad i do tragike umornih putnika.Sirovi seoski pjesnik, talentovan, bujan i željan slave, uspjeha i ljubavi našao se kraj žene koja je bila olicenje vjekovne kulture Zapada.Zacaran on gleda kao u cudo, ne znajuci šta da radi "sa svojim rukama i nogama", u ženu u cijem svakom pokretu se ogleda "ljepota anticke harmonije".A još kada prvi put vidi njenu igru,on oseca strast koja okiva i Isidoru.Da ga odvoji od nocnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Persiju;da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjencaju.sutradan po vencanju Isidora i Jesenjin su na moskovskom aerodromu i njihova lica blistaju od djecije radosti.Oni se gledaju sa "puno nežnosti i ljubavi" ocekujuci u "buducnosti nešto novo nešto lijepo i neobicno".Ne znajuci šta ce sa rukama, pjesnik za trenutak nekako nesvjesno ovija oko ruke Isidorin šal. kao da vezuje suprotna svjeta i dva ista kraja.A kada uzlecu poput Ikarovih snova, za njima ostaje zemlja mladosti i revolucije, puna nevolja i briga, sa problemima oskudice, gladi, epidemije i Nepa.A u Jesenjinovom djelu, i knjiga stihova Ispovijest mangupa, sa tužnim motivima gradanina i boema.Kada 11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin niko nije srecniji od njih.Ali taj san u luksuznom hotelu Adlon ne traje dugo.Otpocinju i ovde prvo nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije.


Poslednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto klucaju iz njega da se i sam on tome cudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijena mašina", govorio je poznanicima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, takode je grabeci od života beleži sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izliva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio ocevidac mnogih dogadaja.Pred smrt Jesenjin se najviše seca ljubavi, koja za njega znaci najvecu srecu i cudo na svijetu.Njena prolaznost muci, on bi htjeo vecno da sanja maj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati poslednje Jesenjinove pjesme.Praštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osecanja,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osecanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci"Kada se u poslednje vrijeme govorilo", veli Mariengof,"Jesenjin pije", rijeci su zvucale kao"udarci malja" i svi su bježali od opasnog,mahnitog i izgubljenog covjeka.Po svima svjedocanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorijum.uvece 23.decembra,Jesenjin po zabeleškama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.decembra ujutro, odseda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajuci poslove.Bolesno uznemiren i nuropat,Jesenjin se tih dana osecao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito uvece.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor uletalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veci pakao, i on je ujutro 27. decembra, nemajuci mastila - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasecenih vena.To su bili stihovi "Do videnja, prijatelju",predati uvece mladom pjesniku V.Erlihu, koji je zaboravio da ih procita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Uvece 27. decembra, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije vecere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misa, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kuci.Umoran, duševno bolestan,ocajan,on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noc punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja celo.Rob utisaka i preteranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utucen, ostaje tako do ponoci i do bezumne svjesti kada usplahireno pocinje juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni drug.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet sijece nožem vene, zatim prebacuje u uglug sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljaga, navlaci omcu oko vrata i posle ponoci izmedu noci 27 i 28 decembra 1925. vrši trostruko ubistvo:secenjem vena, vešanjem i gorenjem uz cijev za parno grijanje...
Sahranjen je u Moskvi 30.decembra 1925.godine na Vaganjkovskom gorblju.



RASTANAK
Vece crne obrve natuce
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juce
Da se juce nismo rastali nas dvoje
Zaboravi mracne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj njezni i oci tvoje mile
U dusi su mi jedino ostale
Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom ljubljenom, shvati
Pricacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati
Pricacu joj o nama koje kuda
I o zivotu sve sto bude htela
Glavo moja neizmerno luda
Do cega si ti mene dovela

BREZA
Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom,
Ko srebrna da je.
Na punim granama,
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli derdani.
U tisini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamti pahulje
U ognjenom sjaju.
A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na grane sipa
Srebrni prah novi,
* * *
Tugujem... Tegobno breme
U srcu od jeda i leda.
Dosadno glasa se vreme
Sto mi ni predaha ne da.
Legnem, a cemerne misli
Drze me, mozak mi stisli
Zvuci, u glavi se vrti.
O, sta cu? Dusu ce strti
Zivot, da jadna mi klone.
Niotkud utehe zrak.
Dah mi se gasi i tone
U tu divljinu, u mrak.
Sudbino, zaSto nas snadje?
Zivot je gorak i siv.
Gde glava spokoj da nade?
Tesko je biti ziv.
PJESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gdje sja, šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
oštenila sedmoro je žutih.
Do u sumrak grlila ih nježno,
i lizala niz dlaku što rudi,
i slico se mlak sok neizbježno
it tih toplih materinskih grudi
A uveče kad živina juri,
da zauzme motke, il prut jak
izašao je tad domaćin tmuri
i svu štenad potrpo u džak
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode...
I dugo, je dugo drhtala
ne zamrzla površina vode
Pri povratku vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenih,
mesec joj se nad izbom,
učini kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljo tanki
i skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće
kad joj bace kamičak niz breg,
pale su i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvezda u sneg.
RUSIJA
Mi mnogo toga jos ne znamo,
pitomci lenjinskih pobjeda
i pjesme nove
po starom pjevamo,
kako smo ih culi od bake i djeda.
Drugovi! Drugovi!
Kakav je raskol u zemlji bio,
u veselome vrenju kakva bol!
Znate, zbog toga i ja bih htio,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.
Ja ne krivim one sto odlaze -
no kad su se starci
sa mladima gnali?
Oni su ko raz kraj neke staze,
da istrunu, ostali i pali.
I ja, ja sam -
srca mi mlada, ni stara -
da budem dubre od vremena izabran.
Da li mi zato kafanski zvuk gitara
donosi slatki san?
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Vlast sovjetska je svemu kriva
i zbog toga se s njome sporim,
sto mladost moja, mladost ziva
u njenoj borbi ne izgori.
Sto vidjeh ja?
Ja vidjeh samo borbe ljute
i umjesto pjesama
slusah kanonadu.
Nisam li zbog toga glave zute
trcao po zemlji dok ne padoh?
No sretan sam.
Iz vjetra sto je vio
nezaboravne ja iznesoh sanje.
Vihor je moju sudbu okitio
u zlatnozuto cvjetno tkanje.
Ja nisam covjek novi!
Cemu kriti?
U proslosti sam jednom nogom sada,
i htijuci sa novom vojskom biti
ja drugom nogom sklizem se i padam.
No ima i drugih,
kakva steta.
Nesretniji su i jos vise pate.
Oni su kao trunje sred reseta
u vremenu koje ne mogu da shvate.
Znadoh ih ja
i vidjeh im oci:
tuznije su od ociju krava.
Sred mirnih ljudskih nastojanja
ko bara im se krv zgrusava.
I tko bi da tu baru muti?
Ne dajte,
bit ce zadah smrada.
Oni ce sami istrunuti
zajedno sa liscem listopada.
No ima i drugih,
sto vjeruju u ovo
i u budcnost upiru pogled pitom.
Oni zbore o zivotu novom,
no zbunjeno se ceskajuci pri tom.
Slusam ja. I jos se zivo sjecam
o cemu spletkare te seljacke lije.
- Sa Sovjetima zivjet - kakva sreca ...
Treba nam platna... Ni cavala nije.
Bradonjama ovim treba malo
za njihov zivot:
krumpira i hljeba.
Zasto nocu psujem, sto mi stalo
do nesretnoga i glupoga zrijeba?
Zavidim onome
koji je zivot proveo u boju
i branio ideju cvrst ko stijena.
A ja, izgubih svijetlu mladost svoju,
cak vise nemam niti uspomena.
Kakva sramota!
Kakva bijeda, jao!
Meni su ove ceste bile male.
Ja mogoh dati,
ne to sto sam dao,
sto dadoh lako, i kao od sale.
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Ja znadem - vino ocaju ne prija.
Samoca i pustos
ne izlijece bol.
Znate, zbog toga htio bih i ja,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.

PISMO MAJCI
Jesi li ziva, staricice moja?
Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.
Nek uvecer nad kolibom tvojom
ona cudna svjetlost sja i dalje.
Pisu mi da vidaju te cesto
zbog mene veoma zabrinutu
i da ides svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te cesto
uvijek isto prividenje muci:
kako su u krcmi finski noz
u srce mi zaboli u tuci.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevsi tebe.
Kao nekad, i sada sam njezan,
i srce mi zivi samo snom,
da sto prije pobjegnem od jada
i vratim se u nas niski dom.
Vratit cu se kad u nasem vrtu
rasire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budis me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono cega ne bi:
odvec rano zamoren zivotom,
samo cemer osjecam u sebi.
I ne uci da se molim. Pusti!
Nema vise vracanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo sto mi sija istim zarom.
Umiri se! Nemoj da te cesto
vidaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.

DO VIDJENJA DRUZE
Do vidjenja druze, dovidjenja!
U zivotu ima mnogo zala
svaki korak prati nova patnja
na ovom svijetu srece nemam ja.
Do vidjenja! Tiho gasnu svijece
pred moj put u mrak i vjecni san.
citav zivot cekah malo srece
al' u noci ipak ostah sam...
Do vidjenja bez stiska, bez rijeci
cemu bol i vrelih suza zar?
Za nas nije nista novo mrijeti
ni sam zivot nije nova stvar!


Živeo je na kraju sela stari Bobilj.Imao je svoju kolibu i psa.Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako.Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kucet, i imalo je ono od milošte nadimak drug.Pode Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše.Kao da ceka svoj deo.Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti"Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže.Vikne svoga Druga, otide od prozora i ne uzme koricu hljeba.
Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.
Otpocne zima, dune srdita mecav, zakruži snežna prašina, nabreknu debeli smetovi.
Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuce d kuce, a i Drug trci uz njega.Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoce da izusti:"Nikome mi nismo potrebni, niko nas nece prigrliti, sami smo ja i ti".Pogleda Bobilj psa pogleda - kao da pogada njegove misli - i tiho, tiho rekne: -Samo ti, Druže mene ne ostavi.
Koraca Bobilj s kucetom, dogega do svoje kolibe, a ona stara negrejana.Pogleda zemljanu pec, pogleda prošar po svakom kutku, a drva - ni cepke.Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - ceka šta ce reci domacin.A Bobilj ce tek nježno:Upregnucu te, druže, u sanke pa cemo poci u šumu, nabracemo tamo granja i pruca, pa cemo dovuci. založicemo kolibu, ugrejacemo se nas dvoje kraj pripecka.
Upregne Bobilj Druga u snake, dovuce granja i pruca, ugreje legalo, zagrli Druga, pomazi.Zamisli se Bobilj kraj pripeka, pocne se sjecati prošlosti.Isprica starac Drugu svoj život.Isprica o sebi tužnu povest, do prca i s bolom doda:"ti, Druže ništa ne odgovaraš. ne zboriš ni rijeci. ali tvoje su sive oci pametne...Znam,znam... ti sve razumeš.
Umor se mecava od jaukanja.Prorede se vejavice, zašumi kaplja sa krova.Top se snjegovi slivaju.Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s Drugom razgovara:"Živnucemo , Druže, s proleca.
Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci-praporc.Gleda Bobilj s prozora,pod prozorom se vec zemlja crni.Nabreknu na drvecu pupoljci, zamiriše na prolece.Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga prolecna starca probija.Poceše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio, krsta su bolela cupala, a oci su se vec sasvim zamutile.Otopi se snjeg.Zemlja se osuši.Pod prozorom se razlista bijela vrba.Samo je starac rijede izlazio.Ležao je na krevetu, nije mogao sici.Silazi Bobilj s mukom, side zakašlje se zatuži, Drugu kaže:Rano smo, Druže, ja i ti onda nagadali.Skoro ce bogme, i smrt moja;samo umret, tebe ostaviti - najteže mi je.
Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne mice.oseca starac - smrt se približuje, oseca - Druga, grli, - gorko place,"Kome, druže da te ostavim.Ljudi su nam svi tudi.Živjeli smo ja i ti...ceo život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja.Zbogom, Druže moj dragi, osecam da i se približuje smrt, dah se i grudi lede.Zbogom...pa izadi na gorb, sjeti se svoga starog prijatelja.zagrli Bobilj druga oko vrata, cvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i duša se vinu.Mrtav Bobilj leži na krevetu.Shvatio je Drug da mu je gospodar umro.Ide drug iz kuta u kut - ide, tuži.Pride Drug,onjuši umrlog - onjuši - žalosno zalaje.
Poceše ljudi govoriti medu sobom:što li to bobilj ne izlazi.Sporazumijevši se, dodoše - videše - ustuknuše.Mrtav Bobilj leži na krvetu, u kolibi zadah mrtvacki - kužni.Na krevetu sjedi pas, šcucuren.
Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovceg staviše, a pas od umrlog neodmice.Poneše mrtvaca u crkvu, Drug pored njega.Tjeraju psa od crkve, tjeraju u hram ne puštaju.Probija se Drug, valaj se na crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi na nogama se ljulja.
Doneše mrtvaca na groblje, doneše - u zemlju zakopaše.Umro je svima nepotrebin Bobilj i niko za njim ne zaplaka.
Zavija Dug na grooblju, zavija - šapama zemlju razgrce.Hoce Drug da otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne.Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži.Izdade Druga snaga, ne diže se ustati ne može.Gleda Drug grob, gleda tužno jeca.Hoce Drug da kopa zemlju,je za prode niz leda,opusti Dug glavu, opusti, tiho uzdrhta i precrce na grobu....
Zašaptaše na huci cvetovi, ispricaše pticama divnu povjest i prijateljstvu.Dolete na grob kukavica, sede na žalosnu vrbu.Sedela je kukavica, tužeci žalosno nad grobom kukavca.



"Sve sto zivi,oziljak ima"-Sergej Jesenjin


SERGEJ JESENJIN
Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasaval cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin, izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama:Dovidjenja druze moj.


21.11.2007. u 21:35 • 0 KomentaraPrint#

Sergej Jesenjin




Sergej Jesenjin

Pjesme


Kratak sadržaj:

Radnja ovog djela započinje početkom jula, za vrijeme neobične vručine, kada se Raskolnjikov uputio kod Aljone Ivanove, tj. kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose te novce. Vračajuči se kuću, prošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Probudila ga je ujutro Nastija, kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomočnica. Donjela mu je nešto za pojesti, te ga je obavjestila da je gazdarica, otišla na policiju da ga prijavi pošto nije plačao račune za smještaj. Ona je bila zapravo jedina osoba na koju se on mogao osloniti. Prije nego što se spremila iziči, uručila mu je pismo njegove mame, sa kojom se on često dopisivao, a kada ga je on dobio, bio je toliko vesel da je takoreč potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo, osječaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja, nije bio više toliko vesel, jer je u njemu pročitao da bi mu se sestra (Dunja), trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da dok on bude živ da se taj brak neče dogoditi.
Nakon toga, otišao je do Razumihina tj. kod jednog svog prijatelja iz škole, tj. možda jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku, koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio, ali kada je došao kod Razumihina, naglo je promjenio svoje raspoloženje i otišao je nazad doma. Hodajuči doma, otkrio je da če Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da če tada počiniti ubistvo. Tj. on je to ubistvo več odavno planirao, zato jer ju je htio ubiti da bi je mogao opljačkati, pošto nije nikada imao novce. Tog dana je popodne odlučio da malo odspava prije nego što če otiči kod nje, međutim dosta se kasno probudi, pa se bojao da če zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je živjela ona. Hodao je sporo, te zaobilaznim putem, da nebi na se be privukao pažnju. Došavši do njenog stana, pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuče, a tek onda kada se predstavio, smio je uči u kuću. Dao joj je zalog, te dok ga je ona gledala, uzeo je sjekiru i ubio ju je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari, te je uzimao stvari, međutim kao da je bio pijan tj. nije uzeo novce, i niti sve stvari. I baš onda kada je htio otiči začuo je jedan šum, te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, te je bio prisiljen i nju ubiti. Nakon toga je još imao problema dok je otišao jer su na vrata stana došla i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma, sakrio je stvari, te legao, međutim dobio je temperaturu, te kada je to Nastija vidjela, pozvala je doktora, te su ga lječili. Nakon što se izlječio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rjeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući, ponovo se razbolijo. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vračajuči se kuči vidio nesreču u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je on odnio kuči kod žene. To je bio Marmeladov, kojeg je upoznao u gostjonici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te nakon što ga je doveo kući, dao im je novca jer su oni bili siromašni i otišao je kući. Jednog je dana kod njega kući došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro te dali će mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to bio priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu je obečala da će zauvjek biti sa njim.
Ubrzo se o tom ubistvu pročulo po gradu, te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćer Puliherove Aleksandrove i Dunja su se oženile.






21.11.2007. u 21:34 • 0 KomentaraPrint#

Dadaizam

Dadaizam
Dadaizam nastaje vrlo burno 1916. godine u Zürichu u Švicarskoj, u koji se sklanja velik broj umjetnika za vrijeme Prvog svjetskog rata. Tristan Tzara (1896. - 1963.) osnivač je i pisac prvog manifesta, a u jednoj je prigodi, nekoliko desetljeća kasnije, izjavio:
"Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvoga svj. rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, a poslij smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva poviješću. No, oko 1916.-1917. činilo se da rat nikada neće završiti."
To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promidžbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tristan Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta riječima:
"Dada je nastala iz moralne potrebe. iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećaja da bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svim mladima iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnje prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku..."
Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonistosti logike, ismijava "vječnu ljepotu". Dadaizam je protiv nepokretnosti misli i određenja pojmova, Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer "koliko posebno raspoloženje duha, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima." (De Michelli)
Tzara odbacuje sve teorije te se izruguje i kubističkim i futurističkim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz njegovih tekstova zrači neobična uznemirenost, nepredvidivost. Uz Tzaru, osnivači pokreta bili su i Jean Arp, Hugo Ball, Philippe Soupault, Andre Breton, Richard Huelsenback i Louis Aragon.
Dadaizam se širi i na SAD, Njemačku i Francusku, no početkom dvadesetih godina djelatnost pokreta naglo se smanjuje, a na njega se nastavlja nadrealizam, njegov svojevrsni nastavak, no dadaizam uvelike utječe na stvaralaštvo brojnih književnika, pa čak i u današnje vrijeme.
Drugi naziv za umjetnički pravac dadaizam je Dada. Pretpostavlja se da je naziv potekao od dječjeg gugutanja.
Dadaizam
Vincent 23.03.2002


F.Picabia
Dadaizam je jedan od avangardnih umjetničkih pokreta. Riječ dada; načinjena je od infaltilnog tepanja. Glavna obilježja su cinizam, besmislenost, anarhija, negacija svake logike i razumne misli. Pokret nastaje potkraj I svjetskog rata u znaku protesta protiv bespotrebnog krvoprolića. U slikarstvu, kiparstvu i književnosti propagirao je destrukciju radi destrukcije i obaranje svih vrednota civilizacije. Prvi začetnik i preteča pokreta bio je M.Duchamp koji je propagirao ideje totalne negacije, destrukcije i antiestetizma. Grupu dada osnovali su emigranti; rumunjski pjesnik Tristan Tzara i alzaški kipar i slikar Hans Arpi u Zurichu početkom 1916. godine. U veljači su otvorili Cabaret Voltaire- likovni klub s izložbenom galerijom i kazališnom salom. U tom je klubu iste godine T.Tzara pročitao dadaistički manifest i time zapravo počinje niz bučnih ispada, ekscesa i skandala. Slikari, kipari i pjesnici multimedijalno djeluju. Dadaizam se nakon rata širi u Francusku (Pariz) i Njemačku (Berlin). Dadaisti odustaju od klasičnih likovnih disciplina odnosno stvaraju vlastite koncepcije - automatizam ili potpuna spontanost forme, sukobi raznih elemenata itd. Moj najdraži dadaistički umjetnik je F.Picabia.

Dadaizam nastaje vrlo burno 1916. godine u Zürichu u Švicarskoj, u koji se sklanja velik broj umjetnika za vrijeme Prvog svjetskog rata. Tristan Tzara (1896. - 1963.) osnivač je i pisac prvog manifesta, a u jednoj je prigodi, nekoliko desetljeća kasnije, izjavio:
"Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvoga svj. rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, a poslij smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva poviješću. No, oko 1916.-1917. činilo se da rat nikada neće završiti."
To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promidžbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tristan Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta riječima:
"Dada je nastala iz moralne potrebe. iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećaja da bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svim mladima iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnje prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku..."
Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonistosti logike, ismijava "vječnu ljepotu". Dadaizam je protiv nepokretnosti misli i određenja pojmova, Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer "koliko posebno raspoloženje duha, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima." (De Michelli)
Tzara odbacuje sve teorije te se izruguje i kubističkim i futurističkim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz njegovih tekstova zrači neobična uznemirenost, nepredvidivost. Uz Tzaru, osnivači pokreta bili su i Jean Arp, Hugo Ball, Philippe Soupault, Andre Breton, Richard Huelsenback i Louis Aragon.
Dadaizam se širi i na SAD, Njemačku i Francusku, no početkom dvadesetih godina djelatnost pokreta naglo se smanjuje, a na njega se nastavlja nadrealizam, njegov svojevrsni nastavak, no dadaizam uvelike utječe na stvaralaštvo brojnih književnika, pa čak i u današnje vrijeme.

21.11.2007. u 21:33 • 0 KomentaraPrint#

EKSPRESIONIZAM

EKSPRESIONIZAM

Ekspresionizam je pravac koji se javlja kao reakcija na impresionizam oko 1910. god. u Njemackoj,a u kritici biva prisutan od 1914. do sredine dvadesetih godina dvadesetog vijeka.Pojam potice od rijeci ekspresija sto znaci unutrasnje stanje, uzbudjenost bica, izrazajnost.Termin ekspresionizam prvi je upotrebio francuski slikar Zak Ervej 1901. god.
Odlike:
-Negacija impresionizma i objektivne stvarnosti
-Pisci ispoljavaju prezir prema velegradskom zivotu
-Osjecanje izgubljenosti, osjecanje bezizlaza u zivotu vlada
-Pjesnik bjezi u kosmicke daljine
-Istice unutrasnji svjet covjeka,njegova traganja u traumi i silovita razocarenja
-Ritam recenice je dinamican i silovit

21.11.2007. u 21:32 • 0 KomentaraPrint#

Ivo Andrić

IVO ANDRIĆ
1892. - 1975.

Bosanskohercegovački novelist, pisac kratkih priča, romansijer, esejist, pjesnik, član SANU i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1961.) za roman Na Drini ćuprija. Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. u Dolcu u blizini Travnika u Bosni (tada pod vlašću Austro-Ugarske) od oca Antuna Andrića, podvornika i majke Katarine Andrić rođene Pejić. Stjecajem okolnosti, iako su njegovi roditelji Sarajlije, Andrić je rođen u Dolcu jer je njegova majka u to vrijeme boravila kod rodbine u Dolcu. Očeva obitelj desetljećima je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila zlatarskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom Andrićevih je vezivala zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su ovoj bolesti u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dječak.
Suočavajući se s besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje se 1903. godine upisuje u Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje pisati poeziju i 1911. godine u listu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni je borac za oslobođenje južnoslavenskih naroda od Austrougarske monarhije. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić se u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu posjećuje salone, druži se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i Andrić zbog osjetljivih pluća često boluje od upala. Stoga se obraća za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već naredne godine prelazi na Filozofski fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Cijelo vrijeme piše pjesme, a u lipnju 1914. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje njegovih šest pjesama u prozi u knjizi Hrvatska mlada lirika.

Dana 28. lipnja 1914. na vijest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franza Ferdinanda napušta Kraków. Odmah po dolasku u Split, sredinom srpnja, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do ožujka 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice u mraku samice intenzivno piše pjesme u prozi. Nakon izlaska s robije, Andrić biva protjeran u progonstvo u Ovčarevo i Zenicu gdje ostaje sve do ljeta 1917. Zbog ponovno aktivne bolesti pluća odlazi na liječenje u Zagreb u Bolnicu Milosrdnih sestara - stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu, na strani Austro-Ugarske. Tu Andrić zajedno s Ivom Vojnovićem dočekuje opću amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine s predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austro-Ugarske, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.

Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom listopad 1919. godine počinje raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno sudjeluje u književnom životu glavnog grada, družeći se s piscima koji se okupljaju oko kavane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda tiska pripovjetku Put Alije Đerzeleza.
U jesen 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalnom konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bucureştu, a iste godine započinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču Ćorkan i Švabica. Godine 1922. premješten je na rad u konzulat u Trstu. Tijekom te godine tiska još dvije pripovjetke (Za logorovanja i Žena od slonove kosti), ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu. Budući da nije završio fakultet, prijeti mu otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili obranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filozofski fakultet u Grazu. Te godine Andrić je objavio nekoliko pripovjetki od kojih se neke uvrštavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu. U lipnju 1924. godine u Grazu je obranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Dana 15. rujna, pošto je obranio doktorat, stječe pravo na vraćanje u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odjelenje Ministarstva vanjskih poslova. Iste godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – U zindanu i Rzavski bregovi.

Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926. Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovjetke Mara milosnica i Čudo u Olovu. U listopadu biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseilleu. Naredne godine tri mjeseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu, a gotovo svaki slobodni trenutak provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva vanjskih poslova proučavajući povijesnu građu o Bosni s početka 19. stoljeća i čitajući korespondenciju Pierrea Davida, francuskog konzula u Travniku. U proljeće 1928. godine premješten je na dužnost vicekonzula u veleposlanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče Olujaci, Ispovijed i Most na Žepi. Sredinom naredne godine prelazi u Bruxelles, na mjesto sekretara veleposlanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej Goja. Već 1. siječnja 1930. godine u Ženevi počinje raditi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bólivaru, priču Kod kazana i tekst Učitelj Ljubomir. U Beogradu 1931. godine izlazi i druga knjiga pripovjetki u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cijelini tiskaju Anikina vremena, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis Portugal, zelena zemlja.

Godine 1932. Andrić objavljuje pripovjetke Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi i zapis Leteći nad morem. U ožujku 1933. godine vraća se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovjetku Napast i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. studenoga pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija mogućnost da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: ...Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od jučer nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju. Naredne godine unaprijeđen je za savjetnika 4. grupe 2. stupnja Ministarstva vanjskih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovjetke Olujaci, Žeđ i prvi dio triptiha Jelena, žena koje nema. Postaje načelnik političkog odjeljenja Ministarstva vanjskih psolova 1935. godine i stanuje u hotelu Excelsior. Objavljuje pripovjetke Bajron u Sintri, Deca, esej Razgovor s Gojom i jedan od svojih značajnijih književnopovijesnih tekstova - Njegoš kao tragični junak kosovske misli. Naredne godine Srpska književna zadruga tiska drugu knjigu Andrićevih pripovjetki koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče Mila i Prelac te Svadba. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u studenome 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra vanjskih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog zapovjednika obnovljene Poljske i Orden velikog časnika Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tijekom ove godine objavljuje priče Trup i Likovi, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula von Mitesera i Jakoba von Paulitscha. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.

Diplomatska karijera Ive Andrića 1939. godine doživljava vrhunac: prvog travnja objavljeno je priopćenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. travnja, a 19. travnja predaje akreditive kancelaru Raicha - Adolfu Hitleru. U jesen, kada su Nijemci okupirali Poljsku i mnoge znanstvenike i pisce odveli u logore, Andrić intervenira kod njemačkih vlasti. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvijek na svoga veleposlanika i mnoge kontakte s njemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovjetka Čaša te zapisi Staze i Vino izlaze u Srpskom književnom glasniku tijekom 1940. godine. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: ...Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i osobni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja... Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. ožujka u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije nazoči potpisivanju Trojnog pakta. Dan poslije bombardiranja Beograda, 7. travnja, Andrić s osobljem veleposlanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu njemačkih vlasti da ode u sigurniju Švicarsku, ali bez ostalih članova ambasade i njjihovih porodica. Andrić bira povratak u okupirani Beograd. U studenome je umirovljen, ali odbija primati mirovinu. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod odvjetnika Brane Milenkovića. Dolaskom nacističkih vlasti odbija potpisati proglas srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Također odbija da Srpska književna zadruga za vrijeme dok narod pati i strada objavi njegove pripovjetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku kroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.
Prve posljeratne godine postaje predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsjednik Društva za kulturnu suradnju sa Sovjetskim Savezom i vjećnik III. zasjedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine objavljuje pripovjetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a 1948. godine prvi puta će biti tiskana Priča o kmetu Simanu. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku i Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovjedaka, priče Bife Titanik (1950), Znakovi (1951), Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko (1952), Aska i vuk, Nemirna godina, Lica (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije, te prvi potpisuje Novosadski dogovor o hrvatskosrpskom književnom jeziku. Te godine tiska u Matici srpskoj Prokletu avliju, a pripovjetka Igra objavljuje se 1956. godine.

Godine 1958. u šezdesetšestoj godini života, Ivo Andrić se vjenčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog kazališta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovjetke Panorama, U zavadi sa svetom i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana djela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine (9164.) boravi u Poljskoj gdje u Krakówu biva promoviran u počasnog doktora. U ožujku 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u obiteljskoj kući u Herceg Novom. Narednih nekoliko godina Andrić nastoji svoje društvene aktivnosti svesti na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i toplicama na liječenju.

Djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve evropske jezike i u mnogim zemljama Afrike i Azije. Savez književnika i Udruženje izdavačkih poduzeća i organizacija SFRJ dodijelili su mu 1956. godine Povelju za životno djelo. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., a cijeli iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine. Dok je nagradu AVNOJ-a dobio 1967. godine. Preminuo je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu u 83-oj godini života.




Ivo Andrić
Ivo Andrić je bio bosanskohercegovački i jugoslavenski književnik i diplomata, rođen u hrvatskoj porodici. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za "kompletno književno djelo o historiji jednog naroda", sa romanom Na Drini ćuprija (1945) kao vrhuncem tog djela.
Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Dolcu kraj Travnika u BiH. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je učio u Sarajevu, a filozofiju - odsjek za slavenske književnosti i historiju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na poziciji izaslanika Jugoslovenske vlade u Berlin. Po izbijanju II svjetskog rata nacisti ga vraćaju sa mjesta ambasadora u Beograd. Za vrijeme II svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoje najbolje romane, koja će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.
Andrićevo djelo može se podijeliti u nekoliko tematsko-žanrovskih cjelina:
U prvoj fazi, koju obilježavaju lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), Andrićev je iskaz o svijetu obojen ličnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, potaknutom i lektirom (Kierkegaard). Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim nemirima koji odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti.
Druga faza, koja traje do II svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičkom planu, definitivnim prelaskom na srpsku ekavicu (što je u dosta radova stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše ekavski, a likovi - često fratri - nekim od bosanskih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). Po općem priznanju, u većini pripovjedaka je Andrić "našao sebe", pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Pisac nije ulazio u književne eksperimente koji su dominirali u to doba, nego je u klasičnoj tradiciji realizma 19. vijeka, plastičnim opisima oblikovao svoju vizuru Bosne kao razmeđa istoka i zapada, natopljenu iracionalizmom, konfesionalnim animozitetom i emocionalnim erupcijama, ponajviše na erotskom polju. Ličnosti su pripadnici sve tri etničko-konfesionalne zajednice (Bošnjaci, Hrvati, Srbi - uglavnom prozvani po konfesionalnim, često pejorativnim imenima (Vlasi, Turci), uz pojave stranaca ili manjina (Jevreji, strani činovnici), a vremensko razdoblje pokriva uglavnom 19. vijek, ali i prijašnje vjekove, kao i 20. vijek.

Ivo Andrić
Treća je faza obilježena opsežnijim djelima, romanima "Na Drini Ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica" i nedovršenim djelom "Omerpaša Latas", kao i najznačajnijim ostvarenjem toga razdoblja, duljom pripovijesti "Prokleta avlija". Uz izuzetak "Gospođice", realističkog psihološkog romana smještenog u srpsku palanačku sredinu, ostala djela su uglavnom locirana u Bosni, u prošlost ili u narativni spoj prošlosti i sadašnjosti. Ocjena Andrića kao romanopisca daleko je od jednoznačne: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i spore, sentencijama protkane naracije, uspio kreirati dojmljiv svijet "Orijenta u Europi"; po drugima je Andrić autentični autor kraćega daha, poput Čehova, pa je najbolji u novelama i pripovijetkama, dok mu odriču vrijednost postignuća u većim kompozicijama. Bilo kako bilo, Andrić je u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" (prvi je pisan tokom II svjetskog rata u Beogradu). Piščevo se pripovijedanje u navedenim djelima odlikuje sljedećim karakteristikama: uvjerljivo dočaranom atmosferom, upečatljivim opisima okoline i ponašanja, no ne i psihološkim poniranjem: većina je Andrićevih likova (osim franjevaca) gonjena biološkim imperativima i determinizmom u ponašanju koji podsjeća na naturalističku školu 19. vijeka. Osim tih djela, autor je objavio i niz pripovjedaka, putopisne i esejističke proze, te vjerovatno najbolje djelo kasne faze, zbirku aforističkih zapisa "Znakovi pored puta" (posthumno izdane), nesporno jednu od svojih najvrednijih knjiga.
Poslije Andrićeve smrti, prvo stidljivo, a onda i otvoreno (posebno u doba nakon raspada Jugoslavije), počela su se pojavljivati i kritička osporavanja piščeva opusa, što nije bilo moguće tokom Andrićeva života, kada je uživao status nedodirljivoga državnog pisca. Ti se prigovori mogu svesti na dvije zamjerke: nacionalno-političke i estetsko-književne. Po prvoj, gledano iz hrvatske vizure, Andrić je ocijenjen kao nacionalni renegat i protagonist velikosrpske ideologije u unitarističkom jugoslavenskom ruhu, tj. kao neka vrsta nacionalnog otpadnika. Iako je uvrštavan u antologije hrvatske književnosti, status mu je prilično nezavidan. Iz bošnjačkog i bosanskog ugla gledanja (Muhsin Rizvić i drugi), ocjena je slična, uz dodatak da Andrić u svojim djelima prikazuje Bošnjake kao "Turke" - poluazijatske nasilnike, podsvjesno mučene kompleksom "izdaje" zbog prelaska na islamsku vjeru. To je mišljenje potkrepljivano ne samo izvacima iz piščevih djela, nego i njegovim esejističkim i publicističkim radovima u kojima slavi Njegoša i "istragu poturica".
Drugi je prigovor vjerovatno ozbiljnije i dugoročno važnije prirode, i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu zastarjelost i plošnost. Opet iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbi s modernističkim pripovjedačima (od Polića Kamova preko Krleže i Marinkovića do Slobodan Novak), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim "doglavnikom" Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih snažnih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se razlikovali u ideologiji). U srpskoj književnosti Andrić je stalno apostrofiran kao "Srbin-katolik", tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (često se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. vijeka, a post-modernistički trendovi, od Kiša do Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića, a i još nekih savremenih pisaca eksperimentalnoga naboja.
Sve u svemu, Ivo Andrić ostaje spornim klasikom oko kojega se lome politička koplja, no za kojega je dvojbeno koliko je još čitan i prisutan u nacionalnim književnostima tri naroda koji obitavaju u Bosni. Ironija je da autor koji je postao simbolom pripovjedačke Bosne ostaje više predmetom političkih sporova, a nestaje kao izvor inspiracije modernijim piscima.


Bibliografija
• Travnička hronika
• Na Drini ćuprija, 1945
• Gospođica, 1945
• Priča o vezirovom slonu, 1948
• Put Alije Đerzeleza, 1920
• Travnička Hronika, 1945
• Prokleta avlija, 1954
• Omerpaša Latas, objavljena posthumno 1977
• Ex Ponto
• Staze, lica, predeli
Životopis
Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj, katoličkoj, obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.
Pitanje nacionalne pripadnosti


Prijavnica za upis u prvi semestar Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 14. listopada 1912., svjedoči da je Andrićev materinji jezik - hrvatski


Slika njegove prijavnice na sveučilište u Krakowu
Neosporno je da se Andrić još u periodu među dva svjetska rata i tijekom svojih zrelijih godina izjašnjavao kao Srbin. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao) U osoboj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ali godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namjere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i kontroverzi bude što više, da bi se napokon i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova djela.
Ipak,dokumenti iz npr. Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno) , koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik - hrvatski.
Također, desno je priložena i slika prijavnice koju je Ivo Andrić popunio prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj. Pod vjerom (religia) je napisao Kat. (katolik), a pod narodnost (Narodovošć) - Chorwath - Hrvat.
Interpretacija djela
Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.
Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tesktova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti - ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.
Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi - često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne - govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma- po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko - jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20.
Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je auktor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića. Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.
Novi pogledi na Andrićeva djela
U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog jednostavne činjenice da je Andrić u SFRJ imao status državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljistički opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritik Muhsin Rizvić je dao, po Andrićev ljudski i umjetnički integritet, upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje Bosanskih Muslimana koji su, skoro u potpunosti, okarakterizirani kao "istočnjački" element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog "grijeha" izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu Bosanski Muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao likovi.
Drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova preko Krleže do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim «doglavnikom» Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se razlikovali u ideologiji). U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao «Srbin-katolik», tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od Danila Kiša do Milorada Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića, koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca.


Ivo Andrić (1892-1975), književnik, jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca. Rodjen je u dolcu,selu kraj Travnika. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a slovenske književnosti i istoriju studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata hapšen je i interniran. Izmedju dva rata bio je u diplomatskoj službi. Živio je u Beogradu gdje je i umro.
Pisac je snažne imaginacije, a istovremeno i vanredan poznavalac istorijskih prilika stare Bosne,o kojoj je najčešće pisao. Osnovne su mu karakteristike prefinjena psihološka analiza, duboko poniranje u suštinske probleme egzistencije i moć da sugestivnom magijom poetske riječi dočara i otjelovi ljudsku i društvenu panoramu minulih vijekova. Koristeći narodna
predanja, legende, istorijsku faktografiju, a prije svega plodotvorno bogatstvo svoje mašte i osjećanja svijeta, podigao je monumentalnu umjetničku građevinu u književnosti naše epohe. Najprije je objavljivao pjesme, lirsku prozu, prevode, članke i kritike, zatim prešao na pripovjetku i roman. Spada u red naših pisaca koji se najviše čitaju i djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve evropske jezike i u mnogom zemljama Afrike i Azije.
Dobio je povelju za životno djelo Saveza književnika i Udruženja izdavača 1956., Nobelovu nagradu za književnost 1961. kao prvi Jugosloven, Nagradu AVNOJ 1967., 27-julsku 1970., Vukovu nagradu za izuzetan stvaralački i opšti doprinos našoj kulturi 1972.; odlikovan je ordenom junaka socijalističkog rada.

-Romani: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (koji je ostao nedovšen);
-zbirke pripovjedaka: Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami;
-putopisi i skice: Staze, lica, Predeli,
-lirska proza i pjesme: Ex Ponto, Nemiri, Lirika;
-meditativna proza: Znakovi pored puta, Esiji, kritike, članci I i II, Sveske.


U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić.



Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu.





Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice,
„ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.


Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije.
Početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri.
S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Budući da nije završio fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu.

Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da Srpska književna zadruga za vreme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić,
kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a.
Kao fizičku nelagodnost negdje u sebi - crnu prugu koja s vremena na vrijeme, za sekundu - dvije presječe grudi na dvoje i zaboli silno - dječak je ponio sjećanje na to mjesto.

U jednom od takvih trenutaka, on je došao na misao da bi se oslobodio od nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se bjeda i svaka nezgoda kupe i talože bez prestanka, time što bi premostio strme obale i zlu vodu među njima, sastavio dva kraja druma koji je tu prekinut i tako zauvjek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mjesto svoga porjekla sa mjestima svoga života.
(Na Drini ćuprija)
Nobelova nagrada
zražavam kao svoju najveću želju da se pri dodjeljivanju nagrade ne uzima u obzir nacionalna pripadnost kandidata, što znači da se nagrada dodijeli najzaslužnijem, bio on po porijeklu Skandinavac ili ne.
Alfred Bernhard Nobel, Pariz, 27. novembra 1895.
Neposredno uoči donošenja odluke Nobelovog komiteta o laureatu iz oblasti književnosti za 1961. godinu, vodeća švedska izdavačka kuća Albert Boniers objavljuje u izvanrednom prevodu slavistkinje Gun Bergman Andrićev roman Na Drini ćuprija, a ubrzo potom i Travničku hroniku, Prokletu avliju i dva izbora pripovedaka.Andrićeva naklonost i vezanost za skandinavske pisce bila je, po sopstvenom svedočenju, naglašena još iz mladićskog doba. Visoko je cenio Strindberga, Selmu Lagerlef, Harija Martinsona i Ejvida Jonsona. Ta obostrana vezanost podigla je most koji je našu književnosti našu zemlju na najlepši način povezao sa dalekom Švedskom, njenim narodom i neobičnim jezikom. Odluka o izboru laureata Nobelove nagrade iz oblasti književnosti doneta je 26. oktobra 1961. godine. U najužem izboru su, pored Andrića, bili i engleski pisci Lorens Darel i Grem Grin, Amerikanac Džon Štajnbek i Italijan Alberto Moravija.
Sačuvana je serija fotografija načinjenih toga dana u Andrićevom stanu u Beogradu, u Proleterskih brigada 2a (danas Spomen-muzej Ive Andrića, Andrićev venac 8). Susreti sa novinarima, fotoreporterima, đacima, prijateljima i kolegama piscima označili su početak praznične atmosfere koja će potrajati puna dva meseca. Sami književnici su prvi izrazili radost i čestitali, među njima Erih Koš i Miodrag Bulatović, a svoje prve utiske povodom nagrade Andrić je podelio sa novinarima i članovima Udruženja književnika, na konferenciji za štampu, u Francuskoj 7. Njegova prepiska sa Gun Bergman, na relaciji Beograd – Stokholm, bila je vrlo živa. Andrić je bio pun pitanja u vezi sa pojedinostima i ceremonijalom svečane dodele nagrade, dužine govora koji je trebalo da održi, ali i o toaleti svojoj i svoje supruge Milice Babić-Andrić, što je sve činilo obiman i ozbiljan deo predstojećih obaveza.
U pismu Gun Bergman od 17. novembra, Andrić joj javlja da je tekst govora završio: 2. Ja ću na banketu pročitati, na francuskom jeziku svoj govor u kom ću izraziti svoju zahvalnost i saopštiti nekoliko refleksija o pripovedanju i pripovedačkom delu uopšte. Sve to neće trajati nikako više od 15 minuta, možda nešto manje. – Mislim da ja ne treba da držim nikakve duge govore osim toga. Tekst je već spreman, pokazaću Vam ga čim dođemo.
Andrić je u Stokholm otišao 5. decembra, u društvu supruge Milice. Svečana ceremonija dodele Nobelovih odličja za 1961. godinu u oblasti medicine, fizike, hemije i književnosti, održana je 10. decembra u raskošnoj dvorani Koncertne palate Švedske akademije. Dr Anders Esterling, član Akademije, je Andriću prilikom uručenja nagrade rekao:... Veliko je zadovoljstvo za Švedsku akademiju da u Vama nagradi jednog vrednog predstavnika onog jezičkog područja koje do sada nije bilo predstavljeno u listi nagrađenih. Sa izražajem naših iskrenih čestitki, ja Vas molim da primite ovaj znak počasti iz ruku njegovog Veličanstva Kralja... Ivo Andrić se potom obratio svojim govorom na francuskom O priči i pričanju (tekst govora je kasnije objavljen u godišnjoj publikaciji Nobelova nagrada u izdanju Nobelove fondacije, a nalazi se i u okviru njegovih Sabranih dela).
U Spomen-muzeju Ive Andrića u Beogradu, u stalnoj izložbenoj postavci, nalaze se fotografije, pozivnice i programi protokola, raspored mesta za sedenje na svečanoj večeri priređenoj na dvoru švedskog kralja, kao i sama Nobelova nagrada. Ona se sastoji iz tri dela: Nobelove medalje, Nobelove diplome i dokumenta Skandinavske banke o novčanom iznosu Nobelove nagrade.
Nobelova medalja je delo švedskog vajara i gravera M. Erika Lindberga. Na aversu je bareljef utemeljivača nagrade Alfreda Nobela, a na reversu bareljef mladića koji pod lovorom sluša i zapisuje pevanja muza. Ugraviran je stih iz VI pevanja Vergilijeve Eneide, na latinskom: Kako je slatko videti ljudski život oplemenjen pronalascima. Medalja je od zlata, promera 60,5 mm.
Diploma Nobelove nagrade se sastoji iz dva dela, i osim osnovnih podataka o nobelovcu i sastavu Nobelovog komiteta, sadrži još i odluku o dodeli nagrade sa obrazloženjem. Ispisana je zlatotiskom na pergamentu kaširanom na dasci presvučenoj plavom kožom.
Andrić se 17. maja 1962. godine obratio Savjetu za kulturu NR BIH u kojem saopštava svoju odluku da 50% dinarskog iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade poklanja u svrhu unapređenja bibliotekarstva.
Andrićev program boravka u Stokholmu je tih decembarskih dana bio ispunjen posetama i susretima – sa članovima Nobelove fondacije, studentima i profesorima Slovenskog instituta Univerziteta u Upsali, sa Georgom Svensonom, direktorom izdavačke kuće Boniers; Andrić je 13. decembra učestvovao i na tradicionalnoj svečanosti Dan Lucija, u Gradskoj kući u Stokholmu gde je krunisao najlepšu devojku, kraljicu svetlosti, a 16. decembra je otvorio izložbu posvećenu velikom indijskom pesniku Rabindranatu Tagori.
Neke od pojedinosti o tim svečanim danima sačuvala je u sećanju i u svojim dnevničkim zapisima Milica Babić Andrić, Andrićeva supruga. Kao dugogodišnji kostimograf Narodnog pozorišta u Beogradu, i ličnost istančanog duha i širokog obrazovanja, ona je svojim kroki crtežima i uočavanjem detalja ostavila trag o Nobelovoj nagradi koji je impresionistički nov, svež i nadahnut.
Svetla Nobelove pozornice blistaju do današnjeg dana na našim prostorima i u našoj književnoj baštini. Premda Ivo Andrić nikada nije voleo da govori o sebi i da se o njemu govori van konteksta onoga što je pisao, sa zahvalnošću i poštovanjem se sećamo priznanja kojim je on osvetlio i osvetlao našu književnost, duh, istoriju i jezik.
U knjizi Istorija i legenda, u okviru Sabranih dela, objavljen je tekst Andrićevog govora O priči i pričanju, u kome on, između ostalog, kaže:
... " Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bljeska svesti, kroz vekove priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnike, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne i saznati, smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuju prošlost ili sadašnjost. " ...
NA DRINI ĆUPRIJA
Na Najpoznatiji roman Ive Andrića, „Na Drini ćurpija“ (1945), hronološki prati četiri veka zbivanja oko velikog mosta preko reke Drine u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović, poreklom iz tih krajeva. Godine 1516. Mehmed paša je, prema vladajućem običaju uzimanja „danka u krvi“, kao srpski dečak na silu odveden u tursku vojsku i poturčen da bi se kasnije uzdigao lestvicama vlasti i postao prvi do sultana. Kao moćnik, odlučio je da u rodnom kraju podigne zadužbinu, veliki kameni most na jedanaest lukova. Most je integrativna tačka romaneskne naracije i njen glavni simbol. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Most je mesto dodira istorijski verifikovanih ličnosti i bezimenih likova koji su plod piščeve imaginacije. Roman „Na Drini ćuprija“ u kojem se uglavnom dosledno hronološki opisuje svakodnevni život višegradske kasabe je, zapravo, „višegradska hronika“, pandan „Travničkoj hronici“ i „Omerpaši Latasu“ koji je „sarajevska hronika“: u sklopu toga hronikalnog troknjižja Ivo Andrić pripoveda o „turskim vremenima“ u Bosni. Roman počinje dugim geografskim opisom višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebna markantna ona o uziđivanju hrišćanske dece u jedan od stubova. Poreklo legende je u nacionalnom mitu i epskoj viziji sveta koja je književni ekvivalent toga mita. Legende su po pravilu paralelne, imaju hrišćansku i muslimansku verziju. Kraj romana pada u 1914. godinu kada su trupe austrougarske monarhije, u povlačenju, ozbiljno oštetile most. Sa rušenjem mosta izdiše i Alihodža, jedan od najčešće pominjanih likova, koji simbolizuje kraj starih vremena. Između početka i kraja romana, između građenja i rušenja mosta, širi se pripovedački luk dug četiri stotine godine u kojem, u formi vrlo razvijenih epizoda, zapravo, celih priča, Andrić niže sudbine višegradskih ljudi, svih vera. „Na Drini ćuprija“ je po načinu tvorbe „novelistički roman“ jer nastaje nizanjem brojnih priča koje mogu stajati i samostalno. U tom romanu pisac je sproveo punu ciklizaciju svojih „višegradskih priča“, pa je tako od jednog tematskog ciklusa, postupkom ulančavanja nastala složena hronika. Neke likove iz romana „Na Drni ćuprija“ susrećemo i u Andrićevim pripovetakama (npr. Ćorkan, Toma Galus).
Slika društva, datog u istorijskom preseku, u romanu „Na Drini ćuprija“ toliko je razuđena i slojevita da se može reći kako pisac-hroničar iz nadtemporalne tačke tvorca jedne moderne legende „vidi kroz vreme“, prozire njegovu suštinu i raspoznaje i svedoči ograničenost ljudskih moći, podjednako onih koji veruju da moć imaju i onih koji tu moć nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrštaj i prividno trpeljivo prožimanje, a u stvari antagonizam različitih kultura, vera i tradicija i dve civilizacije, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita tačka na kojoj se trenje i komešanje što neminovno porađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseća i vidi jasnije nego drugde, u gotovo kristalno čistom, opredmećenom obliku. Roman o mostu se, kao i većina drugih Andrićevih romana i pripovedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeđa na kojoj se sustiču i mešaju evropska i azijska religija i način života, vode ratovi i mirnodopske međukonfesionalne i političke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrečnosti Bosna nedri osobenu kulturu življenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zatiču na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozorištu istorije.
PROKLETA AVLIJA OKLETA AVLPIJArini ćuprija
Kratki roman „Prokleta avlija“, čije pisanje je Andrić započeo između dva svetska rata, a dovršio ga i objavio 1954. godine, smatra se piščevim remek-delom. Komponovan je narativnim postupkom „upričavanja priče“ (prstenasta, okvirna strktura). Ima više pripovedača koji jedan od drugoga preuzimaju kazivačku poziciju. Pripovedanje u ovom romanu može se predstaviti i slikom koncentričnih krugova koji se skupljaju do samog jezgra priče.
Kao i svi drugi Andrićevi romani, izuzimajući „Gospođicu“, i Prokleta avlija okrenuta je istoriji, ali na drukčiji način od višegradske, travničke i sarajevske hronike. Roman je ispripovedan smirenim, nepristrasnim tonom, kojim se odmereno i sugestivno teži objektivizaciji, kako je to kod Andrića već običaj i pravilo.
Do centralne, istorijske priče iz XI veka o tragičnoj sudbini Džem-sultana, Andrić nas dovodi posredno. O Džem-sultanu pripoveda mladi polu-Turčin Ćamil, koji u njemu vidi svog sudbinskog srodnika i preteču. O Ćamilu pripoveda prestravljeni Jevrejin Haim, a svi oni su samo uspomena fra Petra na dane provedene u stambolskom zatvoru, „prokletoj avliji“. A tu uspomenu, opet, grli luk sećanja bezimenog mladića (pisca?), koji, gledajući u zimski dan na fra-Petrov grob, vraća u sebi ceo tok priče.
Svi protagonisti Proklete avlije, ma koliko različiti, čuvaju u sebi iskustvo sužnja, pa i svet, makar i nesvesno, osećaju kao ograničen, teskoban prostor. Kao da je samo postojanje tamnovanje. (Naslov romana simbolički je ključ čitanja.) Uskomešanost zatvora u koji se sliva zli talog imperije koja je prešla svoj vrhunac, ali gde, igrom slučaja, zalutaju i ljudi koji su samo drukčiji od ostalih, postaje neka vrsta zamene za svet on traje u vremenu i ne obazire se na pojedinačne ljudske sudbine koje ga tvore. „Svi su sporedni i nevažni“ zapisuje Andrić. „Avlija živi sama za sebe, sa stotinu promena, i uvek ista.“

TRAVNIČKA HRONIKA

Travnička hronika (1945) je istorijski roman pisan za vreme Drugog svetskog rata, ostvaren po modelu evropskog realističkog romana. Obuhvata vreme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasičan roman više od bilo kojeg drugog Andrićevog romanesknog ostvarenja. Roman je ispripovedan u trećem licu i sklopljen je od prologa, epiloga i 28 poglavlja. Razlika između travničke i višegradske hronike jeste u tome što se roman Na Drini ćuprija mahom zasniva na fikcionalnoj nadogradnji usmenih legendi dok je Travnička hronika nastala imaginiranjem vrlo bogate dokumentarne građe. Hronika o Travniku je beletristički sedmogodišnji letopis koji obrađuje vreme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Počinje dolaskom francuskog konzula, a završava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula. Prema poetičkom pravilu koje važi za sve Andrićeve romane (izuzimajući donekle Gospođicu) i ovaj roman okrenut je istoriji. U procesu stvaranja Travničke hronike Andrić se služio bogatom dokumentarnom građom iz oblasti istorije civilizacije, etnologije i autentičnim spisima o istorijskim ličnostima koje su predstavljene u romanu. Istorija je „utkana tako reći, u svaku rečnicu (do te mjere, ponekad, da bi se mogle staviti, pri dnu stranice referencije izvora), dajući joj na taj način izvjesnu autentičnost i životnost“, napisao je Mithad Šamić u studiji Istorijski izvori Travničke hronike.
Od svih Andrićevih dela hronika o vezirskom gradu ima najviše likova. Ključni lik dela je francuski konzul Žan Davil, Parižanin tanane prirode, pesnik po osećanju sveta. Ta istorijski verifiikovana ličnost je kao prototip poslužila Andriću za oblikovanje književnog lika u kojem se kao u osetljivom mediju projektuju slike bosanske sredine, običaja i navika bosanskog sveta. Nikada do tada Davil, savremeni mladi čovek evropskog obrazovanja, nije video ljude kao što su bili Travničani, ni običaje kao što je audijencija kod turskog vezira, ni navike kao što je pljuvanje nedobrodošlog stranca. Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil čita klasičnu tragediju a kod koga ona izaziva grohotan smeh, Andrić je hteo da prikaže sudar dva sveta i dve kulture koji se nikada neće pomiriti, a jaz između njih neće biti prevaziđen ni pokušajima njihovih najdobroćudnijih predstavnika.
Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu početkom 19. veka. Skromni bivši pogranični oficir potpuno je zbunjen Travnikom. Bačen u međuprostor dveju civilizacija, ne razumevajući do kraja nijednu od njih, fon Miterer je, pri tom, fatalno obeležen brakom sa ženom koja se neizmerno razlikuje od njega. Fon Miterer nije razumeo nijednog od trojice turskih vezira koji su se smenjivali za vreme njegove službe u Travniku ni istočnjački svet ćutnje i tajnih radnji čiji su oni predstavnici. On takođe nije razumeo ni novi građanski svet francuske države ni njenog predstavnika Davila, sa kojim je često dolazio u sukob. Bio mu je stran svet fantazija njegove lepe ali i čudne žene.
Vezirov Konak je treće središte političkog života i mesto najčešćih susreta trojice diplomata. Očekivalo bi se da predstavnici prosvećene Evrope čine zajedničku prepreku azijatskom osvajaču. Da nije tako kazuje nam vezirov komentar posle jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom: „Dva psa, pa se pobila u mojoj avliji.“ Ako Austrija ne ratuje sa Turskom, ona ratuje sa Francuskom; ako Turskom carstvu u opadanju slabe osvajačke namere, javiće se novi osvajač, ovoga puta u Evropi, Napoleonova imperija.
U Travničkoj hronici sudarila su se četiri sveta, različita po veri, kulturi, istoriji, običajima. Emisari zapadnih i istočnih svetova našli su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokušaju da se približe i razumeju. Najbliži saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski ćehaja, teftedar Baki, kao i travničke kasablije, u neprestanim su međusobnim sukobima i stalno iskazuju mračne ljudske nagone. Čak i ako neki od pripadnika tih toliko različitih kulturnih krugova pokuša da pomiri suprotnosti sa kojima se suočava, odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost uništenja. To se, na primer, dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafniću.
Na nesreću, jedino zajedničko svojstvo u različitosti tih civilizacija jeste nepoštovanje čoveka, suštinsko nepoštovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedač ukazao kroz neizgovorenu rečenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Ćutljivi travnički trgovac želeo je da se zahvali francuskom diplomati na pažnji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doživeli: „Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajući nas od ostalih“, ali zbunjen ne uspeva to da izgovori.

OMERPAŠA LATAS OMERPAŠA Latas
Posthumno objavljen roman (1977) koji je od prvobitno zamišljene hronike o Sarajevu, postao roman o jednoj ličnosti. To je Omerpaša Latas, poturčeni Srbin Mićo Latas iz Janje Gore, koji je u Carigradu dospeo do najvišeg položaja.
Rukopis ovoga romana ostao je u Andrićevoj zaostavštini, ali pisac nije naznačio redosled poglavlja, te su priređivači, od zasebnih priča, rukovodeći se hronološkim načelom kada je reč o istorijskom sloju građe i unutrašnjom logikom psihološkog razvoja likova, sastavili proznu celinu. Ovo delo nije završeno kao roman, ali je celovito i zaokruženo kao romansijerska zamisao o gradu koji je, poput Travnika, scena za odigravanje ljudske drame. U jednom od tragičnih trenutaka sarajevske istorije, grad je piscu poslužio kao simbolični dekor na čijem fonu će se razvijati album ljudskih sudbina. U jednom delu ovako rekonstruisanoga romana prati se dolazak Omerpaše u Sarajevo, njegov rad na prenošenju centra moći iz Travnika u Sarajevo i sređivanju prilika u zemlji. Drugi deo predočava njegov intimni život, a u trećem je reč o konzulu Atanackoviću koji u novu prestonicu dolazi u leto 1850. godine. Priča o Omerpaši, njegovoj porodici, prijateljima i neprijateljima, čita se kao daleki patinirani album velikog slikara, na kome su prikazani ljudski odnosi i život u jednom dalekom vremenu.
Gospo GOSPOĐICA đica
Iako je objavljen iste godine (1945) kad i Na Drini ćuprija i Travnička hronika, roman Gospođica nema karakteristike romana-hronike sastavljenog iz niza odvojenih proznih struktura, bez jasno definisanog glavnog junaka, već je koncipiran kao romaneskna struktura u kojoj središnju ulogu ima jedan lik. Međutim, ni ovde, kao ni u višegradskoj i travničkoj hronici, neće biti pripovedanja u ich-formi, već je reč o prividno neutralnom pripovedačevom glasu u trećem licu, koji se, tokom većeg dela romana drži tačke gledišta vrlo bliske vizuri glavnog lika - Rajke Radaković. Ovaj pripovedačev glas povremeno se udaljava od „središta svesti“ centralne junakinje, i to uvek onda kada čitaoca treba uputiti u pojedinosti vezane za sudbine drugih likova koji se u romanu javljaju.
Život Rajke Radaković protekao je u znaku jedne strasti - ljubavi prema novcu. Ali, Rajka nije građena kao tip tvrdice, izmedju ostalog i zbog toga što Andrić kao pisac nije bio sklon stvaranju tipova. On, u stvari, uvek naglašava posebnost svake ljudske sudbine, a za Rajku će posebno podvući da je mimo drugih ljudi, „kruška divljakuša“, kako za nju kaže njena tetka.
Rajka, međutim, nije uvek bila takva, tvrdičluk nije rezultat njene prirodne predodređenosti, već proizvod okolnosti i životnih prilika. Do svoje petnaeste godine, ona je bila poput ostalih svojih vršnjakinja. Tada se dogodila tragedija u njenoj porodici: otac joj je bankrotirao i ubrzo potom umro, ostavivši svojoj kćeri strašan samrtnički amanet da podredi svoj život štednji i da nemilosrdno brani svoje interese. Od toga časa, Rajka počinje polako da se menja, postaje kruta, gruba, neosetljiva i prema sebi i prema drugima. Sa očevim slomom, srušio se čitav Rajkin svet i sve će u njenom budućem životu biti fiksirano u tom tragičnom trenutku. Samo se ponekad u Rajki, čija je egzistencija potpuno ogoljena i svedena, javi emocija, ali je ona, u skladu sa zavetom datim ocu, guši i odbacuje. Jedino će Rajkin ujak, dajdža-Vlado, uspeti da prodre kroz njen oklop. On je opseda kao oličenje potpuno drugačijeg principa i odnosa prema svetu nego što je njen. Rajkin odnos prema ujaku dvostruk je: ona ga voli i boji ga se, jer joj on čitavim svojim životom pokazuje da se može živeti i drugačije. On predstavlja njeno trajno „najnežnije i nastrašnije osećanje“. Dajdža-Vlado, međutim, tragično umire mlad i kao da time učvršćuje Rajkino stajalište.
Iz toga razloga Gospođica se vezuje za Ratka Ratkovića, ali u trenutku kada shvati da je Ratko daleko od njene predstave, kad odboluje tu najveću obmanu svoga života, ona će konačno sva svoja osećanja svesti samo na jedno: na ljubav prema novcu i sticanju. Pisac zauzima stanovište da život predstavlja neprekidno trošenje svega oko nas i u nama. Suprotstavljajući se toj neumitnoj sili koja "nagriza, buši, kida i rastvara" sve što postoji, Gospođica se, u stvari, suprotstavlja samome životu.

Na sunčanoj strani

Reč je o posthumno objavljenom Andrićevom rukopisu. Tokom treće decenije dvadesetog veka Andrić je objavio pet pripovedaka sa zatvorskom tematikom. Počev od priče „Zanos i stradanja Tome Galusa“ u kojoj autor svoga junaka vidi u Trstu kao slučajno zatočenog mladića, preko proza „Na sunčanoj strani“, „Sunce“, „U ćeliji broj 115“ pa do priče „Iskušenje u ćeliji broj 38“, Andrić prati nesrećnoga mladića tokom svih njegovih tamničkih stradanja. U sastav proze Na sunčanoj strani ušao je i prvi deo triptiha „Jelena žena koje nema“ koji se, kada je prvi put objavljen, pojavio sa podnaslovom „Galusov zapis“. S druge strane, u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti pronađena su dva nepublikovana poglavlja rukopisa Na sunčanoj strani („Postružnikovo carstvo“ i „Prokleta istorija“) koja se po svim karakteristikama (odnos među junacima, toponimi, razvijanje sižea) mogu smatrati sastavnim delom spomenute proze. Prateći „personalnu hronologiju“ Tome Galusa, iz objavljenih priča i neobjavljenih fragmenata bilo je mogućno konstruisati u velikoj meri koherentnu romanesknu celinu.
Glavni junak nedovršenoga „romana“ može se smatrati Andrićevim dvojnikom. Ivo Andrić, i sam politički sužanj, i junak tamničke proze Toma Galus, čine se kao duhovni blizanci: stvarna i imaginarna hronologija kao da su se izmešale. U liku Tome Galusa, više nego kod bilo kog drugog, mogu se naslutiti određene autobiografske projekcije. Međutim, ako se u Andrićevim ranim delima, u Ex Pontu, Nemirima i lirici, javlja lirski subjekt koji neposredno, u prvom licu jednine, artikuliše specifično, konkretno i stvarno tamničko iskustvo, pri čemu se jasno ne uočava distansca između pisca i lirskog subjekta, u prozi o Tomi Galusu reč je o jednom višem stepenu transpozicije: tim postupkom nekadašnji lirski subjekt uspostavlja se kao element složene prozne strukture. Promena statusa lirskog glasa i formiranje konkretnog proznog karaktera u funkciji su prozne, moglo bi se reći „epske“ objektivizacije jedinstvenog tamničkog iskustva. Mada bi se, gledano sa stanovišta evolutivnog kriterijuma, „roman“ Na sunčanoj strani mogao smatrati tačkom na prelazu Andrićeve lirske faze u epsku. Prema mnogim obeležjima ova se proza čini bliža Andrićevim ranim delima. Premeštajući lirskog subjekta iz ranih radova u jednu epsku proceduru/postupak, Andrić je, najverovatnije, imao nameru da formira celovit romaneskni karakter. Međutim, svojom lirskom osnovom lik Tome Galusa kao da nije mogao da se uspostavi kao faktor romeneskne celine. U vreme kada se Andrić definitvo opredeljuje za jedan poseban poetički koncept, u okviru kojeg nema mesta za kazivanje o bliskom, autobiografskom iskustvu, već za teme posredovane istorijskom distancom, i kada se polako artikulišu ideje o delima kao što su Na Drini ćuprija i Travnička hronika , sasvim prirodnom se čini piščeva odluka da od „romana“ o svome alter egu zauvek odustane.
Međutim, objavljen kao celina, „sašiven“ od objavljenih priča i odbačenih, odnosno, neobjavljenih fragmenata, „roman“ Na sunčanoj strani danas se vidi kao potpuno novo delo Ive Andrića koje baca novu, posebnu, jarku svetlost na njegovo rano delo i čini da se na nov način protumači i razume njegova proza.

ANIKINA VREMENA
Anikina vremena“ (1931) spadaju u Andrićeve duže pripovetke. Ispripovedana je iz pozicije sveznajućeg pripovedača. Novela počinje pričom o gašenju loze Porubovića i tragičnom kraju njenog poslednjeg izdanka, naočitom popu Vujadinu Poruboviću iz Dobruna, malog mesta iza Romanije. Prema popu Poruboviću parohijani su odmah, pošto se zapopio, osećali izvesnu nelagodnost koja se nije mogla objasniti ni sveštenikovom mladošću ni neveštinom. Naravno oni nisu mogli odmah proniknuti u popovu prirodu koja je trajno obeležena sećanjem na jednu raspusnu scenu u kojoj su učestvovali oficiri i žene a koju je on prikriven posmatrao. Pop Porubović je, naime, mizogin i voajer, koji će svoje ludilo oglasiti jedne noći pucnjima na gumnu gde su parohijani razvijali žito. Završavajući priču o porodici Porubovića, pisac će spomenuti i njenog znamenitog pripadnika, čuvenog dobrunskog protu Melentija, a zatim i „Anikina vremena“, doba u kojem se „pronevaljalila jedna žena, vlahinja“, Anika.
Anika je kćerka pekara Marinka Krnojelca oženjenog ženom iz mesta u kojem je odležao robiju, a koja je za stanovnike Dobruna uvek bila tuđinka. Tako su kasablije doživljavale i njenu kćerku, neuglednu, prerano izraslu devojčicu. Kako često biva sa Andrićevim ženskim likovima, iz takve nenaočite devojčice jednog Bogojavljenskog jutra u crkvi pojaviće se vitka beloputa devojka krupnih očiju. Cela kasaba bila je očarana neobično lepim Anikinim licem. Za nju se naročito zainteresovao Mihailo Stranac, mladić na početku uspešne trgovačke karijere. I Anika se zagledala u njega pa je najpre počelo stidljivo razmenjivanje pažnje koje je postepeno postajalo sve otvorenije da bi se bez ikakvog jasnog razloga odjednom prekinulo. Pripovedač taj prekid tumači opisom prvog traumatičnog Mihailovog ljubavnog iskustvo stečenog sa handžijkom koja je sa njim varala muža. Mladićeva rana ljubavna priča prekinuta je na tragičan način. Posle svađe muža i žene kojoj je Mihailo slučajno prisustvovao, handžinica je ubila muža Mihailovim nožem. Mihailo joj je pri tom pomogao.
Mladić će dve godine posle toga na putovanjima pokušavati da zaboravi i handžijku ali i Anikin „mukli, teški glas, belo lice bez osmejka“ kao i Đurđevdan, dan kada se „Anika objavila“ i „otvorila kuću muškarcima“. Otada su se žene u kasabi mnogo češće molile pred ikonom i klele Aniku, i zato dobijale batine od muževa. Sinovi su dolazili u sukob sa očevima, a majke ih proklinjale zbog okapanja ispred Krnojelčeve kuće. Ostao je čuven slučaj trgovca Petra Filipovca, najljućeg Anikinog neprijatelja, koji je hteo da ubije svog najstarijeg sina Andriju upravo zbog noći provedenih u ozloglašenoj kući. Ratovao je sa njom i dobrunski prota zbog svog sina koga žene nisu nikada interesovale, ali koji je, kako to često biva, slučajno nekim poslom otišao u Višegrad i tamo upao u društvo koje ga je te noći odvelo u Anikine dvore da odatle danima ne izađe. Dugo su se prenosile Anikine reči koje je poslala popu Poruboviću: „Ti si proto dobrunski, a ja džizlija višegradska. Nurije su nam podeljene, i bolje ti je da ne diraš u ono što nije tvoje. Ja se nisam ni rodila kad si ti preskakivao plot u Nedeljkovice, pa Nedeljko mislio da je jazavac u kukuruzu i umalo te nije ubio. I dan danas ti po udovičkim kućama krpe mantiju.“ Ovo Anikino pismo govori kao da je žena na zlu glasu o svakome sve znala i kao da joj niko baš zbog toga nije mogao ništa. A ugledni i snažni popovski sin ubrzo bi odbačen kao i mnogi drugi i upravo kao i oni, mogao se videti kako skrhan i podbuo od pića ponavlja Anikine reči iz zauvek prošlih ljubavnih noći.
Ne manje skandalozan bio je i slučaj kajmakama, sina turskog paše koji je od majke Sokolovićke nasledio ime i oholo držanje, a od oca vlast i bogatsvo. Otišao je posle mnogo žalbi kasabalija da sam stane na put zlu. Otišao je tada do Anike i još mnogo puta kasnije. Jer on kao veliki poznavalac ženske lepote nije mogao da ne vidi da je lepota te žene bila nešto sasvim nesvakidašnje, nešto natprirodno. Zbog Anike će turski beg biti ranjen, zbog nje će dobrunskom proti paliti sveću pre vremena, a dobrunski muškarci zaključiće da „ženu treba ubiti rađanjem ili batinama“. Zbog nje će dva muškarca naročito patiti, „svak za sebe i svaki na svoj način“, i to Anikin brat Lale i Mihailo Stranac. Maloumni pekar Lale je patio na svoj tih i sramežljiv način, a jedini čovek u koga se Anika jednom zagledala rešio je da konačno „izvadi nož iz rane“ koji je nekada handžijka zabila u srce svog muža. Izjednačavajući Aniku i Krstinicu odlučio je da traumu iz prošlosti već jednom prevaziđe tako što će otići u Anikine odaje.
Ne zna se ko „se osevapio“ kada je Anika nađena mrtva pored minderluka. Ne zna se da li je to bio Lale koji se stideo sestre ili Mihailo koji je davno izgubio svoj mir ili bilo koji drugi muškarac iz Dobruna. Kako god, kao posle mnogih nesreća koje zadese kasabu, i sada je ona postala mirna kao pre „Anikinih vremena“. Lale je otišao nekuda put Užica, Mihailo na suprotnu stranu, sarajevskim drumom, muškarci su se vratili svojim kućama, a žene su nastavile da čuvaju svoja ognjišta. Priča o Aniki, o zlu koje nije večno i koje odlazi onako kao što i dođe, preselila se u usmenu legendu ljudi toga kraja.

PUT ALIJE ĐERZELEZA“ (1920), prva Andrićeva pripovetka koja je pisca na velika vrata uvela u književnost. Ostvarena je kao triptih, a ispripovedana sa stanovišta sveznajućeg pripovedača koji, pričajući o muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Glavni lik poznat je u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju. Andrićeva pripovetka nastaje kao parodija narodne epske pesme, postaje doslikavanje portreta i dovršavanje priče o nekadašnjem gaziji koga stižu umor i godine. Sve ono što su nekada u narodnoj pesmi bile viteške osobine junaka, u Andrićevoj priči postale su Đerzelezove mane. Sve ono što je nekada Đerzeleza činilo uzvišenim, sada ga čini smešnim. Svi koji nisu smeli da priđu njegovoj desnici i konju od megdana, sada teraju šegu sa njim. Đerzelezove osobine postaju anahrone, a on sam ne može da pokaže svoju veličinu jer nema odgovarajućeg protivnika. Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u smislu epske pesme, on svakako ostaje tragični junak. Ne shvatajući suštinu sopstvene neostvarenosti, žaleći za stvarima koje nikada neće dostići, lepotom, željenom ženom, jer je i stvoren samo da želi, on upada u niz neugodnih situacija iz kojih izlazi ponižen i ismejan. Vrhunac njegove tragičnosti dat je u poslednjoj sceni kada se našao na krilu jedine žene koju nikada nije poželeo, a uspeo je da stigne samo u njeno naručje. I tada, pun damara i nemira, lamentira nad svojom sudbinom: „I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tjelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!“
Andrićeva slika Alije Đerzeleza i slika istoimenog junaka iz epske pesme odnose se kao uljani portret na platnu i crtež olovkom. Piščeva snažna fikcionalna nadogradnja usmene legende i sama je to postala.

MUSTAFA MADŽAR MUSTAFA Madžar
Jedna od najpoznatijih i umetnički najuspelijih Andrićevih pripovedaka. Pripovetka je iz „turskih vremena“, mesta zbivanja su Doboj, Banjaluka i Sarajevo. Prvi put je objavljena 1923. godine. Ispripovedana je u trećem licu, po žanru je priča lika, a pripovedanje odmiče linijom junakovog kretanja kroz prostor. Za razliku od pripovetke „Put Alije Đerzeleza“ u kojoj je lik glavnog, epskog junaka dat na blago karikaturalan način, Mustafa Madžar dočaran je na potpuno realističan, moglo bi se reći i naturalističan način. Biografiju „negativnog junaka“ pripovedač prati sa objektivizmom i distancom hroničara. Mustafa Madžar je potomak stare i ugledne poturčene madžarske familije. Otac mu je rasturio porodični imetak tako da je Mustafi Madžaru, posle deobe sa bratom, ostao samo delić nekadašnjeg imanja sa „nešto mršavih kmetova“. U Sarajevu je učio medresu, potom se vratio u rodni Doboj, gde je živeo kao čudak i usamljenik. U bitkama je izašao na glas kao junak, iz svake nove sve veći i veći. Nesmiren i žedan krvi, on, međutim, polako silazi s uma, u snu ga proganjaju slike užasa koje je i sam činio. Zgrožen, stalno ponavlja: „svijet je pun gada“. Posle bitke na Vrbasu, kraj Banjaluke, pod teretom snova i u drhtavici, vraća se u svoj dobojski čardak, ali ga mesto ne drži. Sedla konja i odlazi samo da bi negde otišao. Najpre u polju rasplaši i izranjavi neke kiridžije a potom ga put nanese i u katolički manastir. Manastir je, međutim, zamandaljen, fratri su se na vreme povukli, glas o Mustafi Madžaru išao je ispred njega. Odlazeći dalje, susretne pored manastirskog groblja dva fratra i stane da ih kinji. Jednog od njih teško rani. Odluči da ih vodi u Sarajevo, da ih „preda starom drugu Jusufagiću, bogatašu i čuvenu šaljivdžiji“. Ranjeni i stalno bijeni fratar onemoća i on ih svrati u jednu napuštenu pojatu ukraj druma. Legne da se odmori. Utone u san. Opet sanja teško, i trgne se. Fratar izdiše ispovedajući se bratstveniku, a Mustafa Madžar, u besu i maniji puca u njih. Izleće, dok ga prate stenjanje i samrtni jauci, i jaše prema šumi. Leže pod drvo i opet sanja. U snu se sukobi sa dva hajduka, dva brata Latkovića, i sa njima žena u crnini koju je obeščastio u jednom pohodu. Budi se iz košmara i jaše dalje, prema Sarajevu. Na drumu, kraj hana, zaustavi ga Abdulselambeg, da zajedno prenoće, kako bi sutra zajedno ušli u grad. U snu, vraćaju mu se slike zlodela, silovanje muške dece sa Krima. Budi se u znoju, i počinje da pije. Sluša Abdulselambegovo hvalisanje i na koncu, ne mogavši više da izdrži, zakrvi se sa njim. U mraku, u gužvanju i pometnji, ubije bega. Jaše, potom, kroz šumu, gonjen utvarama koje mu se priviđaju. Osvane iznad Sarajeva, umoran i izmožden, i nekako se svrati u neku kahvu, gde su Turci razgovarali o brutalnosti sultanovog izaslanika koji je došao da smiri stanju obezvlašćenom gradu. Mustafa Madžar, „vas raskidan“, tu priču sumanuto poveže sa svojom mišlju da je „svijet pun gada, i krštenog i nekrštenog“, i pomislivši da su Turci krenuli na njega, maši se sablje. Obori jednog i, braneći se, istrča na ulicu. Tu ga skoli gomila. Nekako se istrže i poče da beži. Oborio je zaptiju koji mu je preprečio put i nastavio da trči, uprkos tome što su sa svih strana kidisali na njega. Trčeći, i dalje uporno misli: „svijet je pun gada“, sve dok ga neki Ciganin, komadom gvožđa ne pogodi u glavu. Priča se završava rečenicom-poentom vrlo intenzivnog, simboličkog naboja: „Progonitelji su pristizali“.
„U MUSAFIRHANI“ je priča iz fratarskog ciklusa, prvi put objavljena 1923. godine. Napisana je u trećem pripovednom licu. U pričama toga ciklusa Andrić opisuje slike iz života katoličkog reda franjevaca u srednjovekovnoj Bosni. Glavni lik je Fra-Marko Krneta, fratar koji se nikada nije prilagodio načinu života svoga reda, ali koji duboko i fanatično veruje u Isusa. Kao neprilagođeni i neuspešan đak, Fra-Marko je posle smrti svoga strica, biskupa Fra-Marijana Bogdanovića, po hitnom postupku vraćen iz Rima gde se nalazio na školovanju, na rad u manastiru. Živeći poluseljačkim životom, oslobođen od redovničkih dužnosti, Fra-Marko dobija na staranje „musafirhanu“, manastirsku gostinsku sobu u koju na noćenje i hranu, već prema tadašnjem prinudnom običaju, svraćaju Turci namernici. Tako, nekom prilikom, u musafirhanu svrate tri Turčina, janičara, jedan od njih je teško bolestan. Fra-Marko ih dvori i pomaže oko bolesnika. Kako bolesniku ne bude bolje, druga dva Turčina posle nekoliko dana odlaze u Sarajevo po pomoć, a bolesnog askera, Mamaledžiju, ostave Fra-Marku na staranje. I mada Fra-Marko najbolje što ume dvori Mameledžiju, bolesniku biva sve gore i gore, vidi se da će Bogu na istinu. Fra-Marko želi da pokrsti Turčina koji pada u buncanje i u vatru, ali u jednom trenutku, kada mu se malo razvidi, pljune na krst. Fra-Marko se moli: „Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve“. Bolesnik izdiše, nepokršten. Razočaran i vidno uzbuđen Fra-Marko o tome obaveštava starešinu manastira, gvardijana, i odlazi u polje, da radi, ali mu se misao neprestano vraća na Turčina, koga je negovao i zavoleo kao brata.

Pripovetka napisana u trećem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od najboljih Andrićevih priča. U sasvim određenom smislu priča „MOST NA ŽEPI“ može biti tumačena i kao osnovni piščev pripovedni i poetički model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realističkom ključu, ta priča na svom nedoslovnom, simboličkom nivou govori o ljudskoj nemoći da se dosegne konačni smisao, makar smer kojim se ide bio krajnje etičan. U priči se naizmenično prati sudbina dva lika, velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most. Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u Andrićevoj priči povezana sa nizom poteškoća. Uporan i zavetno predan poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski rob božji“, i potom vezirova deviza „U ćutanju je sigurnost“. U dugom, rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini, vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade bez imena i bez znaka. U epilogu priče „Most na Žepi“ pripovedač napušta objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreći o sebi u trećem licu, tumači kako je i kada odlučio da priču napiše: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od letnje žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.“
KRITIČKO-ESEJISTIČKI TEKSTOVI

Andrić je pisac koji stvaralački misli o svim fenomenima čovekove egzistencije, pa su i njegovi kritički i esejistički tekstovi, i stilom i temama, neodvojivi deo njegovog celokupnog stvaralaštva. Iako po vokaciji nije bio kritičar, pisac je ostavio dragocene eseje o važnim pitanjima čovekovog postojanja i umetničkoga poslanja, kao i kritičke osvrte o mnogim svetskim i našim piscima. U posthumno objavljenim Sabranim delima Ive Andrića u nekoliko knjiga (Istorija i legenda, Umetnik i njegovo delo, Staze, lica, predeli) sakupljeni su svi piščevi kritički i esejistički tekstovi među kojima se izdvajaju eseji o Vuku Karadžiću, Njegošu, Matošu, Petru Kočiću, Simi Matavulju, Voltu Vitmenu, Petrarki, Goji, Adamu Mickijeviču, Maksimu Gorkom, Simonu Bolivaru, Hajneu, zatim tekstovi o stilu i jeziku, beleške za pisca i o rečima, članci o fašizmu, o prevođenju i značaju biblioteka, o dnevnicima i odnosu prema literaturi, i nekim, za pisca važnim ličnostima: o Šopenu, učitelju Ljubomiru, mis Adelini Irbi, Rigi od Fere.
Razgovor s Gojom
Jedan od najznačajnijih esejističkih ostvarenja Ive Andrića, prvi put objavljen 1935. godine. U ovome tekstu Andrić govori o opravdanosti i prirodi umetničkog stvaranja. U dijaloškoj formi ovoga eseja izlaže se gledište Gojinog druga iz mladosti Paola koji umetnika izjednačava sa Mesijom i zastupa gledište o božanskom i satanskom poreklu i demonskom karakteru umetnosti. Goja se suprotstavlja takvom mišljenju i kaže da se u samoj stvarnosti manifestuju pojave nestvranog i natprirodnog. On smatra da sve što u životu postoji od iskoni ima svoje opravdanje, već i time što postoji. Ostareli slikar govori o umetničkom poslanju koje povezuje ljude, pruža im radost i saznanja, sumira učinak svoga stvaralaštva deleći sa svim umetnicima parnju stvaranja i ushićenje pred svršenim umetničkim delom.

PUTOPISI

Od trenutka kada je krenuo na studije u Zagreb, a potom Beč i Krakov, Andrić je često putovao. Radeći kao diplomatski službenik u jugoslovenskim poslanstvima u nekim evropskim gradovima, pisac je dobro upoznao ljude i predele zemalja u kojima je boravio. Prvi putopis Andrić je objavio 1914. godine pod nazivom „Pismo iz Krakova“ u Hrvatskom pokretu, za vreme studija na Jagelonskom univerzitetu. Živeći i učeći u Gracu, Andrić je 1923. godine utiske o životu i zemlji u vidu „zabeleški s puta“ pretočio u tekst „Kroz Austriju“.
Život u mnogim prestonicama međuratne Evrope, inspirisao je Andrića da zapiše svoje utiske. On se, međutim, nije oslanjao samo na sopstvena čula i opažanja, već se za svako putovanje pažljivo pripremao i u beležnice upisivao podatke iz knjiga o istoriji, kulturi i tradiciji zemlje. U putopisima Andrić pre svega iznosi ono što jednu zemlju i njen način života čini specifičnim.
Boravak u Italiji, Španiji i Portugaliji bio je plodonosan za pisca. Raznolikost predela, opojni i teški južni mirisi, bujni sokovi, blještavo plavetnilo neba i žarkost sunca, otvorenost i raskoš duha, bogata kultura i duga tradicija Južne Evrope, očarali su pisca. Pored priča koje su nastale u vreme njegovog boravka na jugu („Dan u Rimu“, „Noć u Alhambri“, „Bajron u Sintri“) i eseja o Goji i mostovima, Andrić je ostavio nekoliko zanimljivih putopisa o lepoti Juga: „Portugal, zelena zemlja“ (1931), „Španska stvarnost i prvi koraci u njoj“ (1934).
Ljubav prema Jugu nije, naprotiv, isključivala piščevo interesovanje za Sever. Dok je putovao po Skandinaviji, u zrelijim godinama, kada strasti i emocije polako ustupaju pred intelektom, Andrića su inspirisali čistota ledenog Severa, kristalna prozirnost vazduha, ponoćno sunce i čarobni sjaj polarne svetlosti. Svedenost pejsaža iza kojeg ključa život i uzdržan i prividno hladan severni čovek i njegova prikrivena strast, bili su piscu tema nekolikih putopisnih zapisa:„Sever“ , „Zemlja na Severu“ (1965).
Neki Andrićevi putopisi nastali su neposrednim povodom: „Na Nevskom prospektu“ (1946) i „Utisci iz Staljingrada“ (1947) napisani su kao rezultat pičevog službenog boravka u Sovjetskom Savezu. Drugi, pak, kao „Na vest da je Brusa pogorela“, nije zapravo pravi putopis, nego naknadno prisećanje na grad koji je pisac upoznao ranije i kojim je bila inspirisana Prokleta avlija. Vojnovićevo delo Maškarate ispod kuplja Andriću je poslužilo samo kao povod da u tekstu „San o gradu“ napiše odu Dubrovniku. Nekoliko tekstova o Sarajevu („Jedan pogled na Sarajevo“, „Na jevrejskom groblju u Sarajevu“ i „Raja u Sarajevu“), zatim onaj o hercegovačkom kršu („Na kamenu, u Počitelju“), jadranskoj lepotici Boki Kotorskoj („Trenutak u Toploj“), ili opisi Ohrida („Kraj svetlog Ohridskog jezera“) i slovenačkih predela („Dolinom Radike, i dalje“ i „O letovanju u Sloveniji“) predstavljaju, zapravo, rezultat piščeve ljubavi, razumevanja i poznavanja njegove tada velike i raznoilike zemlje.
ZNAKOVI PORED PUTA I SVESKE, posthumno objavljene knjige meditativnih fragmenata otkrile su do tada nepoznati oblik Andrićeve delatnosti i ukazale na novo čitanje ostalih piščevih dela. One sadrže usputne zapise, dnevničke zabeleške, impresije povodom nekog događaja ili susreta, putopisne beleške, skice za portrete, motive koji će kasnije biti razrađeni u nekoj od piščevih većih proznih celina. Možemo smatrati da su ovi „empirijsko-refleksivni“ kraći tekstovi pisani u maniru „fragment radi fragmenta“, stoga mnogi od njih predstavljaju prave bisere mudrosti koji podsećaju na sentence najvećih svetskih mislilaca. U Znakovima pored puta i Sveskama nalazimo da je Andrić najčešće bio zaokupljen razmišljanjima o čoveku, životu i smrti, ženi i ljubavi, o književnosti i umetnosti, o rečima, procesu pisanja i zadatku pisca, balkanskim zemljama i zemljama napredne Evrope. Ove „knjige mudrosti“, „vrsta intimnih dnevnika“, koje je Andrić pisao celog života, smatraju se jedinstvenim u našoj književnosti i stoga jer je pisac u njima prvi put nedvosmisleno progovorio o sebi.
Poslednje objavljene Andrićeve knjige simbolično zaokružuju piščev opus jer i formalno i sadržajno dodiruju Ex Ponto i Nemire, zbirke pesama u prozi ispovednog karaktera koje su pisca uvele u književnost.
Disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirgung der turkischen Herrschaft) Ivo Andrić je odbranio je na Univerzitetu u Gracu 1924. godine. Ovaj istoriografski Andrićev rad preveden je na srpski jezik i prvi put objavljen u časopisu „Sveske Zadužbine Ive Andrića“, u broju 1 za 1982. godinu.
Uzevši u celini, Andrićev doktorski rad ima neuporedivo više literarnog nego naučno-istorijskog značaja. U njemu su nagoveštene uglavnom sve teme koje će pisca okupirati u njegovim proznim delima. U disertaciji se, isto tako, nalazi jezgro gotovo svih budućih Andrićevih zamisli utemeljenih na istorijskoj građi. Mnoge knjige do kojih je došao pišući tezu, Andrić je docnije koristio kao izvor podataka za svoje romane i priče (Travnička hronika, Na Drini ćuprija, ciklus priča o fratrima, i drugo). Ivo Andrić je u doktorskoj tezi sa jednakom pažnjom pratio istorijsku sudbinu sve četiri nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini (Srbi, Hrvati, Turci i Jevreji) i objektivno, bez literarne mistifikacije, sagledavao osobenosti i odnose među njima. Osim toga, u disertaciji je formiran Andrićev hroničarsko-istorijski stil koji se u njegovim književnim delima preobražava i iskazuje glasom objektivnog pripovedača.
Andrić je u književnost ušao pesmama u prozi „U sumrak“ i „Blaga i dobra mesečina“ objavljenim u Bosanskoj vili 1911. godine. Pred prvi svetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika koji je izdalo Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu, objavljeno je šest Andrićevih pesama u prozi („Lanjska pjesma“, „Strofe u noći“, „Tama“, „Potonulo“, „Jadni nemir“ i „Noć crvenih zvijezda“). Prvu knjigu stihova u prozi - Ex Ponto - Andrić je objavio 1918. godine u Zagrebu, a zbirku Nemiri štampao je u Beogradu 1920. godine. Njegove lirske pesme koje za života nisu sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.
Stvarajući početkom veka, Andrić se svojom poezijom približava nekolikim pesničkim školama, ali će najuočljiviji i najjasniji biti uticaji ekspresionističke poetike, pre svega na izražajnom planu: razara se pravilna struktura vezanog stiha i strofe. Andrić, međutim, ne razbija sasvim logičku strukturu jezika, već od pesme traži da progovori smislom. Slobodan stih bez rime, odbacivanje stroge arhitektonike sonetske forme, pokazali su se kao najpogodniji za spontano i intuitivno pulsiranje misli. U poeziju se unose jasna i neposredna značenja, a pesma se ne piše da zbunjuje, već da kazuje, da slika.
Karakterističan mladalački nemir sa tragovima melanholične jadikovke svojstven je Andrićevim ranim stihovima. Kontemplativna raspoloženja, gorčina i sumorni tonovi biće jedna od konstanti Andrićeve lirike. Pesnik je sam, nejak i zbunjen nepredvidivim i teškim životom, razneženo nadnesen nad sobom. U Andrićevoj poeziji pisanoj pre prvog svetskog rata, kao ni u poeziji većine pripadnika njegove generacije, nema nagoveštaja istorijske bure koja će izmeniti lice sveta. Mladobosanski pobunjenik, borac za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, u svojoj poeziji samo je tragična jedinka bačena da trpi „besmisleni teror prilika i stvari“.
U Ex Pontu, ranom Andrićevom delu (1918), nazvanom „razgovorom s dušom“ (Niko Bartulović), stilizovano je lično iskustvo u nastojanju da mu se, u lirskoj sentenci, pridoda značenje filozofsko-poetske istine, a da pri tom, zadrži fabulativno-narativnu osnovu, na osnovu koje bi se mogla rekonstruisati stanja jednog zatočenika. Ova knjiga pesama u prozi razvrstana je u tri ciklusa: prvi ima 26, drugi 25, a treći 88 tekstova, uz završni „Epilog“. U strasnom lirskom monologu, pesnik se obračunava sa sobom, pokušava da u tamničkim bdenjima razreši unutrašnju dramu i oslobodi se traume izazvane utamničenjem. Nepravedan pad iza rešetaka u drugi, surov i mučan svet, gde je žrtva „na suhom ukletom sprudu“, dovodi pesnika u stanje da postavlja važna egzistencijlna pitanja i grozničavo razmišlja o svetu i mestu pojedinca u njegovim tragičnim okvirima.
I knjiga Nemiri (1920) nastaje delom u zatvoru i internaciji. Kao i Ex Ponto, i ova knjiga je ispovednog karaktera, s tim što su autobiografski elementi zamaskirani ili poetski tranformisani. Tri ciklusa koja čine ovu knjigu - „Nemir od vijeka“, „Nemir dana“ i „Bregovi“ - predstavljaju tri bitna odnosa subjekta prema fundamentalnim ljudskim mogućnostima, nalažunju mesta za čoveka. U ovome delu javlja se i reska socijalna nota. Pesnik setnih i melanholičnih raspoloženja, koji svojim dotadašnjim stihovima postavlja pitanja suštine i smisla prolaznoga života, budi se najednom kao borac za socijalnu pravdu. Pored mračnog, introvertovanog, samozagledanog Andrića, ovde se pojavljuje jedan borbeni, aktivistički Andrić, okrenut svetu.





21.11.2007. u 21:22 • 0 KomentaraPrint#

BENN, Gottfried

BENN, Gottfried

Datum rođenja
2.5.1886.

Datum smrti
7.7.1956.
Područja
književnost

Opis
Njemački liričar i esejist, jedan od najvećih njemačkih pjesnika poslije Rilkea; u početku ekspresionist, kasnije sintetizira umjetnost i znanost. (Izabrane pjesme, Statičke pjesme, Destilacije, Sinovi)
SLIKE, (Bilder, 1948)
Gottfried Benn

Vidiš li na slikama po galerijama
tih zgrbljenih leđa, sivih njušaka, bora
sablažnjivih podbulih starih stvora,
što kroz stvari se vuku već slični lešinama

Zgužvane kože, strnjiku, sirastu bradu,
salo podlito krvlju od patokine omame,
rad raženice spretni za varke i obmane,
u platno da spreme batrljke oni kradu;

Večer života, dekor obilan,
bogatstvo gadosti, dronjaka, pestilencija,
sve veću visinu izmjeničnih rezidencija;
u zalagaonici u odvodnoj cijevi, svu noć i dan,

Vidiš li na slikama sred galerija,
kako ti starci živote platiše svoje.
vidiš li proteze onog tko to naslikao je,
Njega tad vidiš, tog velikog genija.

Prijevod: Ante i Truda Stamać

Ne postoji zbiljnost

"Es gibt keine Wirklichkeit"
Gottfried Benn

Nostalgija
pod svjetlošću zvijezda.
Zemljopisna karta prohodnih
i prolazećih puteva.
Svijet i ja.
Iscrtava se zamišljeni krug
nepodudarnošću duše i čina.
Zagonetni su znaci nespoznatljive moći.
Osuđuju na šutnju.
U muci traženja pokazuje se
stvarna opasnost otkrića.
Zahtjevi veličine, razvoja i potpunosti,
nose u sebi bezdan, privlače u provaliju
i upravljaju svijetom.
Tko je u igri, može se izgubiti,
a ne mora se tražiti.
Djela zaodjevena radosnim obrisima bezbolnosti
i sigurnog življenja?
Nepoznati i nepravedni darovi.
Stoje nasuprot čovjeku, neshvatljivo.
I kako život može postati bitan?
Nepristupačni su i nedostižni
i nepremostivi oblici kaosa.
Oblikovni krug formi
još je s ove strane paradoksa.
U površnosti savršenstva.
Nikad uhvatljivi trenuci šutljivih
i zauvijek nijemih maski.
One hitro prolaze.
Zaboravljaju vrijednosti
odsanjanih trenutaka nestalnosti.
Njihova lipteća krv zgrušava se
u purpurno tkanje.
U krhkosti vlastite muke izrastaju
sa zamišljenim patnjama unutrašnjeg razaranja.
I nemoguće je sve to nadvladati skokom.
Odsustvo smisla na putevima ispunjeno zabludama.
I pretjeranost i nedostatnost. Ni mjere ni uvida.
Slučajnost nije narušena obrisom stvari.
Stroge i sigurne linije ne razdvajaju.
Nisu u odgovarajućoj ravnoteži,
niti ispunjene izrazom.
Kao da nije zaokružen svijet
u zvjezdanim slikama prisutnog.
A i ono nedoživljeno, formirajući se, zamagljuje bitak.
Tamne sjene svijeta još-ne-oblika
uključene su na još mučniji način
i više nije moguće disati.
Udaljavaju se putevi,
u svojoj nedostatnosti i nedovršenosti
nepremostivi ponori, a u kutu kao da leže
još bogatiji darovi i nejasna čežnja drijema.
I zagubljenost istinske zbiljnosti
kao ništavilo je bivanja,
obogaćeno informacijom bogatog cvata,
moglo bi se upotrijebiti kao začin svakodnevici;
i sve što je rođeno iz potrebe, ostvarilo bi se
u rasterećenju;
ali pronalazak temelja tragedije
postao bi očit problem.
Sirova i bespogovorna samovolja,
strast zemlje i neograničenost slučaja
pojavljivala bi se kao odgovor,
kao onostranost, kao čudo
-čvrsto zategnuto kao vitka duga nad bezdanom;
a stvaralačko zrenje ne bi preobražavalo
da bi pobijedilo, njegov svijet bio bi posljednji
u vremenskom slijedu koji bi zauvijek potonuo.
Zvjezdano nebo sjaji još uvijek samo u tamnoj noći;
samotne staze privida zrače u svijet.
Zbivanje je isprepleteno kao nit
kao da je najunutarnjija i najvlastitija bitnost.
Jednom razbijeno prosijava kao neiskupljeni grijeh,
jer beskonačan je zahtjev imaginarnog neba.
Apsurdna je slika nebeskih hijerarhija.
Tama izgubljenih u noći crnih odsjaja
suština je potrebitosti koja se nikada neće uzdići.
Vode beznadno hlape
nad isušenim koritom
razlokane zbiljnosti.

21.11.2007. u 21:21 • 2 KomentaraPrint#

Franz Werfel

Poznatom židovskom piscu Franz Werfelu, koji je u svojoj knjizi "40 dana Muse Dagha" opisao genocid nad Armencima. Sam Franz Werfel je doživio progon od strane nacista i umro je 1945. u Americi.



Franz Werfel

austrijski književnik
Rođenje 10. septembar 1890.
Prag, Češka Smrt 26. august 1945.
Beverly Hills, SAD



NIJE KRIV UBICA, KRIV JE UBIJENI

Budući da se 2003. navršava sedamdeset godina od najvećeg
zapamćenog spaljivanja knjiga koje se 10. maja 1933. godine
odigralo u više njemačkih gradova, izdavačka kuća RENDE
pokreće ediciju "Farenhajt 451". Ovaj projekt obuhvaća
izdavanje odabranih naslova spaljenih na taj dan.
Među autorima čija su dijela završila na lomači nalaze se
imena poput Alfreda Deblina, Tomasa Mana, Hajnriha Mana,
Franca Verfela, Kurta Tuholskog, Bertolda Brehta, Hajnriha Hajnea, Egona Ervina Kiša, Ernesta Hemingveja itd.
1933. godine, nacisti, čija je moć velikom brzinom rasla, u okviru "kampanje protiv ne-njemačkog duha" odlučili su da Njemačku očiste od svega židovskog , ali i od svega što je u sebi nosilo ljevičarsku ili demokratsku orijentaciju. Na Gebelsovu za povijest, studenti-nacisti organizirali su velike lomače i spaljivali knjige koje su im, u nekim drugim vremenima, mogle biti udžbenici budući da su bile nosioci najnaprednijih naučnih i humanističkih ideja. Najveća lomača bila je u Berlinu.
Nije ni potrebno spominjati da su ubrzo nakon "bibliokausta"
uslijedili mnogo strasniji zločini.


Biografski roman austrijskog književnika o velikom talijanskom skladatelju Giuseppeu Verdiju. Roman prati Verdijev životni put od dana kada skladateljev talent nije bio prepoznat, preko prijelomne točke, nastanka opere "Nabucco", kojom postaje omiljen. Slijedi period u kojem Verdijevo ime postaje simbol avangardnih političkih nastojanja tada razjedinjene Italije te vrijeme poznih skladateljevih dana.
VERDI-GIUSEPPE *BIOGRAFSKI ROMAN
Franz Werfel svojim je romanom o Verdiju zacijelo napravio jedno od najljepših biografskih djela, stvorivši talijanskoj i svjetskoj opernoj ikoni dostojan spomenik. Naime, čovjek koji je krenuo od nule, a stvorio glazbeni i umjetnički opus koji je do današnjeg dana ostao nezaobilazan na repertoarima svjetskih pozornica, i istovremeno postao ikona Italije u svijetu i jedan od njezinih simbola, umro je prije sto četiri godine, točnije 27. siječnja 1901. Ipak, talent velikog skladatelja u mladosti, nažalost, nije bio prepoznat. S Nabuccom Verdi postaje omiljen, onaj čije se arije pjevaju na ulicama i postaju himne talijanskih domoljuba i boraca za ujedinjenje. Nekoliko godina kasnije, kada iz Verdijevog pera izađu još mnoge opere, njegovo ime postat će simbol avangardnih političkih nastojanja tada razjedinjene Italije. Već odavno Verdijeva su djela prešla granice Europe. Prikazivala su se u New Yorku, Buenos Airesu, dok je Aida bila naručena za otvaranje nove operne kuće u Kairu (a ne za probijanje Sueskog kanala, kako se dugo vremena mislilo).
Pred kraj života veliki novac koji je zaradio donirao je u milansku Casu di Riposo (kasnije nazvanu Casa Verdi), svojevrsni dom za umirovljenu braću po profesiji - glazbenike. Milosrđe koje obilježava kasnu fazu njegovog života imalo je svoj odraz i u glazbi. Roman je na hrvatski jezik preveo Oto Šolc.

Blijedoplavi ženski rukopis / Franz Werfel ; PSIHOLOŠKI ROMAN
Danas ujutro dobio si neko pismo..." "Danas ujutro dobio sam jedanaest pisama..." "Ali jedno je od njih bilo pismo neke žene... Taj prijetvorni i lažljivi ženski rukopis..." "Zar zaista misliš da je taj rukopis tako lažljiv?" upitao je Leonidas polaganim pokretom vadeći iz džepa lisnicu i iz nje corpus delicti...


Između gore i dolje / Franz Werfel -BLAŽENSTVO *DUŠEVNOST *VJERA *RELIGIJA I DRUŠTVO *ISUS KRIST *INKARNACIJA *GRIJEH *DRUŠTVENA KRIZA *BOG
Uz Rilkea i Kafku Werfel jedan je od velikana književnosti njemačkoga jezika koje je njemačkoj i svjetskoj literaturi podarila mala židovsko-njemačka kulturna oaza u Pragu na razmeđi 19. i 20. st. Tekstovi Između gore i dolje sinteza su raznorodnih religijskih zasada i filozofskih sustava.

Smrt malograđanina / Franz Werfel



Oveća novela Franza Werfela Smrt malograđanina – koju je napisao 1927, u razdoblju svog najplodnijeg prozno-pripovjedalačkog rada – dojmljiv je, potresan ali istodobno i blago humoran, ironičan "izvještaj o umiranju Karla Fiale", još donedavno situiranog šezdesetogodišnjaka, ponositog dvorskog vratara iz iščezlih strogo sređenih vremena Carstva, a sada izgladnjelog skladišnog nadglednika i samo jednog iz ogromnog mnoštva socijalno ugroženih u uzburkanim prvim poratnim godinama mlade austrijske republike. Neutješan što mu je učinjena nepravda statusnim degradiranjem, svaljujući krivicu na "crvene koji su došli na vlast", izlaz iz stanja "u kojem i najveći ljudi Bogu polažu račune" nalazi u prihvaćanju svojevrsnog financijskog inžinjeringa svojstvenog "novom društvu": sklapa ugovor o životnom osiguranju na osnovi kojeg će, kako mu je obećano, njegovoj obitelji – onemoćaloj supruzi i nezaposlenom sinu, epileptičaru – već uskoro biti isplaćen, i to ustostručen, čitav založeni imetak. Jedini je uvjet za to da poživi još nekoliko mjeseci. A onda će, uvjeren je, uz Božju pomoć opet sve biti kao što je i bilo, "kada ljudi nisu znali što je odricanje". No, gospodin Fiala teško, nasmrt oboljeva...

Musa Dag.- POVIJESNI ROMAN *JERMENI

Proslava mature : povijest jedne mladenačke krivnje


Možda je Franz Werfel živio u sjeni svojih agresivnijih bečkih kolega, a možda ga je hendikepiralo njegovo židovstvo ili uloga trećeg supruga jedne žene koja je umnažala svoju slavu niskom još slavnijih ljubavnika. Ali tekstovi knjige Između gore i dolje, nošeni dubokom i produktivnom skepsom, otkrivaju pisca koji pred znacima planetarne katastrofe ne želi stajati skrštenih ruku.
Tko prati program naše nacionalne dalekovidnice, može se lako uvjeriti u istinoljubivost njezinih urednika. Svake večeri, osim vremenske prognoze, pučanstvo se pedantno obavještava o vremenskom razmaku koji je preostao do dolaska novog milenija. Još 175 dana do 2000. godine! Taj memento, uguran između dvije zlatnim šipkama plaćene reklame, nudi se kao kakva milenaristička propaganda u idiličnom balkanskom krajobrazu. Što to hoće reći? Da za šest mjeseci, koliko ih je preostalo do magične 2000. godine, slijedi apokalipsa ili da će s dolaskom Novoga Doba puhnuti novi vjetrovi? Lokalni političari prodaju svojoj pastvi med i mlijeko pomiješane s pelinom, Nostradamus je opet u igri, a adventisti, mormoni i Jehovini svjedoci propovijedaju kraj povijesti, nulti sat i Kristov povratak koji će vjernike jednom za svagda osloboditi ovozemaljskih patnji. Pjesnici i proroci, propagandisti i milenaristi našli su se u istom kolu i pred istom zagonetkom. Pitanja se množe geometrijskom progresijom, odgovori se ne znaju ili se u najboljem slučaju slute. Jedan od onih koji je slutio paniku dolazećeg doba, stješnjenog u graničnoj godini, bio je židovski pisac Franz Werfel (1890.-1945.).
Kada bismo slijedili mistične znakove, ustanovili bismo da je život tog emigranstkog i na svoj način zapostavljenog pisca protekao u znaku broja tri. Werfel se rodio u Pragu, u koloniji njemačkih pisaca u kojoj je, uz Kafku i Rilkea, predstavljao treću ali ipak manje atraktivnu kariku jednog trolista. Poslije literarnih početaka, vezanih za rodni grad, skrasio se u Beču, ali je nakon Anschlussa Austrije utočište našao u Americi. Umro je u Los Angelesu, dvadeset dana poslije nuklearnog udara na Hirošimu; umro je u atmosferi u kojoj su se kataklizmički osjećaji netom minulog rata miješali s novouskrslim nadama i brutalnim napadom na Japan, iniciranim u zemlji u kojoj je, bježeći pred nacistima, našao posljednje počivalište. Osim praškog književnog trijumvirata i triju sudbonosnih gradova, bio je treći suprug Alme Mahler. Zlobnici bi rekli da se Frau Alma više proslavila svojim muževima i ljubavnicima, nego što se Werfel pročuo svojim knjigama. Ali to je posebna priča...

... Možda je Werfel živio u sjeni svojih agresivnijih bečkih kolega, možda ga je hendikepiralo njegovo židovstvo ili uloga trećeg supruga jedne žene koja je umnažala svoju slavu niskom još slavnijih ljubavnika. Ali tekstovi knjige Između gore i dolje (Zwischen oben und unten), nošeni dubokom i produktivnom skepsom, otkrivaju pisca koji pred znacima planetarne katastrofe ne želi stajati skrštenih ruku. Što je još važnije, pitanja o kojima je početkom tridesetih i četrdesetih godina svjedočio Werfel nisu izgubila na težini. Nihilistički duh, historijski materijalizam, populizam, biologizam, pragmatizam, ekonomizam, hedonizam i svi drugi izmi nad kojima se skanjivao njemačko-židovski pripovjedač doveli su svijet do točke u kojoj je moguća samo propast ili velika mutacija. Ili jedno ili drugo. Ono o čemu piše Werfel nije samoizazovno, već je u svojoj alarmantnosti dovedeno do krajnjih granica, evidentiranih uostalom u puko propagandističkom dnevniku državne dalekovidnice koja korespondira s krajem milenija koliko i krava s mobitelom.
Raspravljajući o vjeri u Boga, o duhu i duševnosti ili zlu kao obliku nemaštovitosti (i nemuzikalnosti!), zdvajajući nad hiperproduktivnošću i umnažanjem praktičnih individua, lišenih u svojoj učinkovitosti bilo kakve individualnosti, Werfel se doima kao glasnik iz naše najveće blizine. S minimalnim korekcijama, oslobođen patosa uvjetovanog trenutkom i prirodom tekstova, mišljenih uglavnom u formi predavanja, on provocira pitanja koja su u svakom vremenu iznova aktualna. Prva tri ogleda zapravo su predavanja što ih je prije Drugoga svjetskoga rata održao u Beču. Četvrti dio knjige, Theologumena, svojevrsna je zbirka epigrama, aforizama, refleksija, eshatoloških i esejističkih varijacija nastalih u posljednjim godinama autorova života. Zanimljivo je da su tekstovi knjige Između gore i dolje najprije objavljeni na engleskom, u Sjedinjenim Državama, a da su tek poslije piščeve smrti tiskani u izvornom obliku (na njemačkom jeziku). Kao svjedok dvaju svjetskih ratova koji su uzdrmali temelje europske uljudbe i kao pripadnik židovskog entiteta s kojim se Hitler upustio u najkrvaviji obračun, teško bi bilo vjerovati da je Werfel svijet mogao vidjeti iz ružičaste perspektive...
... Werfel objašnjava da svijet može opstati samo u ime čuda i da je obnova zapadnjačke civilizacije moguća samo otkrivanjem i rekreiranjem autentičnog kršćanskog puta. U tom smislu on se doima kao Renanov nastavljač. Jer svojim metafizičkim i etičkim postulatima, tvrdi Werfel, Kristovo učenje astronomski nadilazi svaki suvremeni pokret. S jedne strane Werfel je sumnjičav spram provale scijentizma i svih onih koji drže da je znanost savršena šifra za rješavanje postojećih pitanja, s druge, on zdvaja nad vremenom u kojem je između slobode i moralne anarhije ukinuta svaka razlika.
Njegovi tekstovi, kao dokument individualne borbe, locirane za godine nacionalsocijalističkog uspona, pogađaju snagom groma. Jer oni nisu samo svjedočanstvo o jednom intelektualnom stavu, nego isto tako opipljiv dokaz da se opća klima od onda nije promijenila ni za jotu. To što je uspio izbjeći pomodne misaone stupice, Werfel zahvaljuje Bogu i ljubavi prema pjesništvu koja se suprotstavlja onoj vrsti idiotske ispraznosti što u svakom času nudi gotove odgovore na najsuptilnija pitanja. U vremenu novih ideoloških pomračenja, posebno je važno upozoriti na Werfelovu tvrdnju da se istinska ljudska dilema ne razrješava između lijevog i desnog, nego između onog gore i onog dolje (kako hoće naslov njegove knjige). Ako su nužna objašnjenja, onda treba dodati kako to znači da ne treba mijenjati svijet nego samoga sebe. Ili naprosto: ako čovjek mijenja sebe, samim tim na najbolji način sudjeluje u preinaki svijeta!...
... Gdje se sintetička hrana u obliku sićušne pilule podmeće kao ideal, tamo je mogućnost izbora svedena na slobodu koju ima štene vezano željeznim lancem za svoju mizernu kućicu. Shvaćajući da je između lijevih i desnih krajnosti izbor zapravo nemoguć, Werfel se s posebnom žestinom oborio na nacionalsocijalizam kao religijski surogat: To je poprilično jeftin afekt, jer zasluga da se pripada nekoj naciji ovisi samo o činjenici rođenja. Ako je netko baš nitko i ništa, u svakom slučaju nekamo pripada. Tako je prije više od 60 godina pisao Werfel, tako je i nama suđeno pisati, distancirajući se od one vrste lažnog domoljublja koje nacionalnost svodi na puku animalnost. Iako se doima kao propovjednik bez reverende, Werfel je u pravu kada kao najveće prepreke slobodi vidi nihilističku neobaveznsot i neobarbarski fanatizam mržnjom podhranjivane gomile. Bog je prva i zaključna instanca svih ljudskih računa, a ako o njegovu postojanju ne odlučuje istina, onda odlučuje ljepota! Najvišu točku argumentacije Werfel doseže kada objašnjava da vjernik nije historijski čovjek, nego čovjek vjećne sadašnjosti. Pritom ne treba smetnuti s uma da traganje za numinoznim nije ništa drugo nego korak u najunutarnjije i najčišće sebstvo.
Jedan drugi Bečanin, Otto Weininger, pisao je početkom stoljeća da čovjek ni od čega ne može toliko propasti koliko od nedostatka vjere. O toj propasti svjedočio je zdušno Werfel, tragajući manje za bogom kao epifanijom, a više kao skladom i mjerom koji vode prema željenom spasu.


21.11.2007. u 21:12 • 0 KomentaraPrint#

AVANGARDA

AVANGARDA, MODERNISTIČKI POKRETI I SOCIJALNA KNJIŽEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914 - 1929.)
Vlado Pandžić i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000, str90-100
1 dio


Prva desetljeća 20. stoljeća prošla su u oštru suprotstavljanju umjetnosti završnice 19. stoljeća, odbacivanju realizma, pa simbolizma, naturalizma, impresionizma. Širina, raznolikost i raznorodnost umjetničkih smjerova otežava tradiciji imenovanje. Nema jedinstvena stila u tom razdoblju, ali jedinstveno je - odbacivanje tradicije. Suprotstavljene su tradicija i modernost, pa zato i nazivanje toga razdoblja modernizmom ili modernističkim pokretima, te avangardom - u značenju prethodnice novog vremena. U nekim zemljama ustalili su se ili pretežu pojedinačni nazivi tih pokreta jer je umjetnost, književnost poglavito bila u znaku tih pokreta.
Naglost, žestina odbacivanja tradicije potječe iz općeg nemira prijelomnoga vremena kao prirodnog odgovora na stanje koje nije nudilo nade. Umjetnici su nezadovoljni postojećom umjetnošću. Moćan je utjecaj filozofskih strujanja na početku 20. stoljeća. Iako se poziva na zbilju, istinu, umjetnost je po mišljenju modernističkih predvodnika daleko od "istinske zbilje", zatajuje najveće čovjekove brige, vrši nedostojnu ulogu prikrivača vremena koje nudi beznađe. Potrebna je preobrazba čovjeka, preobrazba duha. Čovjek, pojedinac, sve je nemoćniji u nošenju teškog bremena koje mu je nametnulo vrijeme. Zaplašen je u očekivanju vremena koje dolazi. Otuđenje čovjeka biva sve veće. Tehnika napreduje i mijenja životne prostore; gradovi rastu, a čovjek gubi podlogu koja mu je davala sigurnost. Ambicije nacija i naroda pomiču granice starih vidika; postaju preuski dotadašnji prostori. Porastao je broj država koje žele odlučivati o cijelom svijetu; nema dvojbi o budućim velikim sudarima, neizbježnim sukobima u kojima će stradati slabašan čovjek. Umjetnici osjećaju svoju odgovornost. Nametnula im se obveza utjecaja na vrijeme. U takvim okolnostima misao njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea (1844 1900.) o potrebi rušenja postojećeg svijeta i uspostavljanju uvjeta za stvaranje novog čovjeka ostvaruje značajan utjecaj. Suprotstavljanje tradiciji očituje se na različite načine, bira različite putove.
FUTURIZAM
Futurizam kao umjetnički pokret utemeljen je 1909. Filippo Tomaso Marinetti (Filipo Tomazo Marineti, 1876 - 1944), objavljuje Futuristički manifest (Manifesto futurista u Parizu. Nakon toga manifesta pojavilo ih se još nekoliko s ostalih područja umjetnosti.
Pokret je bio izrazito usmjeren protiv tradicije. U Italiji se futurizam razvija kao žestoko protivljenje pristaša industrijalizacije i tehničkog napretka starim umjetničkim vrijednostima, Italiji muzeja, galerija, starina. Slavi se dinamika, grad, tehnički strojevi, nacionalna snaga, pozdravlja talijanski rat protiv Libije kao "veliki futuristički trenutak". Marinetti je na vijest o osvojenju Tripolija napisao da su pojedincu i narodu dopuštene sve slobode osim da bude kukavica, a riječ Italija mora nadjačati riječ "Sloboda". Potiče nacionalne osvajačke ambicije, zahvaljuje talijanskoj vladi na osvajanjima. '1`akav pokret bivao je sve manje umjetnički, a sve više politički, koji će se izroditi u fašizam.
Najvažnije su odrednice futurističke književnosti: bezobzirnost, visok stupanj zanosa, ushićenosti i sna. U pjesništvu su promicali slobodan stih, vrlo jezgrovit izričaj. Odbacivali su sintaksu. Ispuštali su glagole jer su usporavali njihove poruke. Potpuno su zanemarivali pravopisna pravila. Skromni su njihovi književni rezultati. Gabriele D'Annunzio (Gabrijele Danuncio, 1863 - 1938.), sljedbenik Carduccijeva pjesničkog klasicizma i Vergina pripovjedaštva, iskazao je zanimanje za futurizam, upravo za slavljenje i poticanje rata, pa će 1919. voditi i talijansko vojno zaposjednuće Rijeke.
U slikarstvu se futurizam očitovao u nemirnim linijama, prožimanjem oblika i isticanjem dinamike modernog življenja, razbijanjem oblika i oštrim suprotstavljanjem jarkih boja. Najdjelatniji je slikar Umberto Boccioni (Umberto Bočoni, 1882-1916). U zanosu slavljenja talijanskih osvajanja, postaje ratnik, a završit će život nakon pada s konja.
Futurizam u Rusiji začeo se kao zagovaranje čovjekove slobode bez svih tradicionalnih stega. Najpoznatiji su futuristi pjesnici Vladimir Majakovski (1893 - 1930.), Velimir Hljebnikov (1885 - 1922.) i Boris Pasternak (1890 - 1960.). Majakovski je uveo u pjesništvo gradsku tematiku, gradski žargonizam, pa i vulgarne riječi. Lomi tradicionalni stih i nastoji postići što više patetike.
Dok je talijanski futurizam zastranjivao "udesno", ruski je zastranio "ulijevo". Većina se ruskih futurista priključila Lenjinovim boljševicima.
EKSPRESIONIZAM
Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno određenje. Opsežan je i raznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti, žestoka kritika pozitivizma, naturalizma i impresionizma. Pobunjenici, mladi ekspresionisti, odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnim odrazom zbilje. Zagovarali su unutarnje traženje zbilje jer zbilja nije izvan čovjeka, nego je u čovjeku.
Ustaljeni naziv ekspresionizam proizašao je iz nastojanja kritičara za zaključkom kada je pokret već bio dobro ukorijenjen u slikarstvu i književnosti, glazbi pa i kazalištu. Posebice su taj naziv širili njemački časopisi "Der Sturm" ("Juriš") i "Die Aktion", ali potrebno je spomenuti da su ta dva časopisa "u svojoj selekciji moderne poezije polazila od teorijskih predodžbi koje se u znatnoj mjeri razlikuju" (V Žmegač).
Početak ekspresionizma povjesničari nalaze u Francuskoj, posebice u njezinu slikarstvu. Suvremeni istraživači ekspresionizma ` ističu da su na njegovu pojavu utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan van Gog), Edvard Munch i Paul Gauguin (Pol Gogen). Posebno se ističe Gauguinova uloga u pouku, primjerice da se i stablo može obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako želi izraziti, prihvatili su "fovisti" na Jesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju koncepciju o slici koja nije dekoracija, ni kompozicija ni red, nego izraz.
Ekspresionizam se najsnažnije očitovao u Njemačkoj, a najjači utjecaj su na njemačke ekspresioniste izvršili doseljeni slikari Van Gogh i Munch.
Na ekspresioniste je velik utjecaj izvršio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva skupina njemačkih ekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke" ("Most"). Imala je dobre veze s francuskim fovistima. Ta se skupina održala do 1913. Drugo ekspresionističko društvo osnovano je 1911. pod nazivom "Blaue Reiter" ("Plavi jahač"). Glavni su osnivači Vasilij Kandinski i Franz Marc.
Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih predstavnika voljela su plavu boju. Unatoč razlikama između tih dvaju ekspresionističkih slikarskih društava zajedničko im je odbacivanje naturalističkog i impresionističkoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra". Impresionistima su predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oči.
U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na tragu ekspresionizma u slikarstvu.
Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su kritičari iznosili svoje ekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti. Mnogi su ekspresionisti isticali da vrijeme u kojemu žive potiče krik, prosvjed protiv očaja. Hermann Bahr (1863. - 1934.) napisao je 1916.: "I evo očajničkog krika: čovjek vičući traži svoju dušu, iz našeg vremena otima se samo krik očaja. Čak i umjetnost viče u tmini, zaziva u pomoć, priziva duh: to je ekspresionizam." Uspoređuje ekspresionizam i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje čovjeka od duha; impresionizam je spuštanje čovjeka na razinu gramofona vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da čovjeku ponovo otvori usta: čovjek je odviše dugo šutke slušao; sada hoće govor duha."
Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemačkoj i Austriji, uz začeće u Francuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji, nordijskim zemljama, Madarskoj, Češkoj, Italiji (melodični ekspresionizam), Rusiji i dr.
Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko širok i različit pokret kao u Njemačkoj. Opće je mišljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj fazi. Više se ekspresionista u završnici drugoga desetljeća 20. stoljeća oglasilo tekstovima (manifestima) koji su obrazlagali pjesnička ekspresionistička postignuća i otkrića. Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u književnosti i novo pjesništvo zabilježio je:
Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje). Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego traži. Nema više lanca činjenica: tvornica, kuća, bolest, vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Značenje se te činjenice iscrpljuje čim umjetnikova ruka, prodrijevši kroz njih, dokuči ono što je iza njih.
Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo nalazili ondje gdje nije bilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "ružni" motivi: bučni gradovi, sirotinjska predgrada, bolnički odjeli za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež, ratna stradanja, dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih dimnjaka i sl. Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju književnoga teksta. Ruše se potpuno pravila pjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku preobrazbenu snagu duha ne štuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu "istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psihološka raščlamba, ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela.
Dvije su prekretničke zbirke u njemačkom ekspresionističkom pjesništvu: Vječni dan (1911.) Georga Heyma (Geork Hajm, 18871912.) i Prijatelj svijeta (1911.) Franza Werfela (Franc Verfel, 1890-1945.). Uz tu dvojicu najistaknutiji su pjesnici Ernst Stadler (Ernst Štadler, 1883 - 1914), Georg Trakl (Geork Trakl, 1887 - 1914.) i dr.
Najpoznatiji su ekspresionistički dramatičari Georg Kaiser (Geork Kajzer, 1878. - 1945.) i Ernst Toller (Ernst Toler, 1893-1939.).
Ekspresionistički pokret u književnosti počeo je gubiti dah u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, a u završnici trećega desetljeća potpuno će smalaksati. Uslijedila su umjetnička razočaranja, gubitak povjerenja u očekivane promjene. Velik je broj ekspresionista izgubio život u ratu, mnogi su u znakovitim okolnostima poumirali mladi. Neki su u novim, opasnim životnim okolnostima zašutjeli, a na koncu pred nacističkim valom u Njemačkoj raspršili su se po svijetu preostali njemački ekspresionisti.
Slično se događalo i s ekspresionistima-likovnim umjetnicima te s ekspresionističkim glazbenicima i kazališnim redateljima. U glazbi se ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih, harmonijskih, ritmičnih i formalnih pravila skladanja.
Ekspresionizam se u kazalištu, posebice u Njemačkoj i Rusiji, očitovao odstupanjem od tradicionalne scenografije, uključivanjem mnoštva te u glumačkom prenaglašenom gestikuliranju, izravnom oponašanju životnoga nemira, izrazitoj patetici. Sve je praćeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih artikuliranih i neartikuliranih glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehničkim napravama. Na pozornicu se uključuje i film. Nastoje se ostvariti fantastične dekoracije.
Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljeća: u književnosti i kraće. Ipak, označio je umjetničku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Značajan je utjecaj ekspresionizma na umjetnički, književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi put uključila bez kašnjenja, gotovo istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti
KUBIZAM
Kubizam je umjetnički pokret koji se izravno nastavlja na Cezanneove postavke o mogućnostima likovnih ostvarenja svega što u prirodi postoji prema osnovnim oblicima kugle, valjka i stošca. Kubisti su za svoj osnovni oblik izabrali kocku. Prvi su kubisti, Georges Braque (Žorž Brak, 1882. - 1963.) i Pablo Picasso (Pablo Pikaso, 1881-1973.), predstavili svoju kubističku koncepciju 1907. Opseg i struktura prve su dvije preokupacije kubista. Odbacili su atmosferu, iznijansiranu boju i valovitu crtu i nastojali stvoriti vrlo strogo slikarstvo.
Picassu i Braqueu prvi se priklonio Leger, a njihova se skupina od 1909. do 1911. ubrzano povećavala.
Prva je razvojna dionica kubizma nazvana analitički kubizam, a druga sintetički kubizam. Kubizam je svjesno ukidao optičku iluziju. Racionalnom raščlambom zbiljskih elemenata uspostavlja se autonoman lik, poredak na slici pa uvodi neke poslije često rabljene likovne postupke, posebice apstrakciju.
Blizak je kubistima istaknuti francuski pjesnik Guillaume Apollinaire (Gijom Apoliner, 1880-1918.). Pjesnički eksperimentator povezuje klasično sa suvremenim, uzvišeno sa svagdašnjim, a posebno ga je zanimao grafički izgled pjesme (Krasopisi). S velikim štovanjem pratio je kubističku umjetnost i napisao poticajne kritike (Slikari kubisti).
IMAGIZAM (IMAŽINIZAM)
Javio se kao književni pokret u Engleskoj (1912.). Utemeljitelj mu je američki pjesnik Ezra Loomis Pound (Ezra Paund, 1885.-1972), koji je od 1907. uglavnom živio u Europi, a bio posebno poznat i po svojoj političkoj prevrtljivosti. Najznačajniji mu je suradnik bio pjesnik Richard Aldington, 1892 - 1962.
Imagisti su zagovarali slikovnost pjesničkog izraza. Nastojali su dojmljivo utjecati na čitatelje bojom i ritmom. Izražavali su se vrlo jezgrovito te su nerijetko odstupali i od gramatičkih pravila. Uključivali su u pjesme razgovorni jezik. Štedjeli su na stilskim sredstvima; nije im se sviđala složena simbolika.
Iz Engleske se imagizam proširio u Ameriku i Rusiju. U Americi mu je glavna promicateljica pjesnikinja Amy Lowel (1874 1925.), a u Rusiji pjesnik Sergej Jesenjin (1895 - 1925.) pod nazivom imažinizam. On je 1919. u časopisima "Sirena" i "Sovjetska zemlja" objavio imažinistički proglas. Imažinizam se u Rusiji pojavio upravo kada je uznapredovao socijalistički realizam, a splašnjavao futurizam. Jesenjin je zabilježio da imažinizam kao "škola" nije imao temelja pa se ugasio sam po sebi.
DADAIZAM
Dadaizam je nastao vrlo burno 1916. u Zurichu u Švicarskoj, gdje se bio sklonio velik broj umjetnika tijekom Prvoga svjetskog rata. Tristan Tzara (Tristan Dzara, 1896 - 1963), osnivač i pisac prvog manifesta, izjavio je u jednoj prigodi, nekoliko desetljeća poslije:
Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvoga svjetskog rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, a poslije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva poviješću. No, oko 1916 - 1917. činilo se da rat nikada neće završiti.
To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promidžbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta riječima:
Dada je nastala iz moralne potrebe, iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećaja da bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svima mladima, iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnje prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku...
Dadaizmu je do rušenja, uništenja starih načela i zakonitosti logike. Ismijava "vječnu ljepotu". Protiv je nepokretnosti misli i određenja pojmova. Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer "koliko posebno raspoloženje duha, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima" (De Michelli).
Tzara se javio manifestima 1918. i 1920. Odbacuje sve teorije. Izruguje se i kubističkim i futurističkim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz tekstova zrači neobično uznemirenje, nepredvidivost.
Uz Tristana Tzaru osnivači su pokreta Hans Arp, Hugo Ball, Richard Huelsenbeck, Philippe Soupault, Andre Breton i Louis Aragon. Dadaizam se proširio na SAD, Njemačku, Francusku, ali već1922. djelatnost se pokreta naglo smanjuje. Izrazitih dadaističkih književnih djela i nije bilo, ali dadaizam je neprijeporno utjecao na stvaralaštvo mnogih književnika. Dadaističkih elemenata i utjecaja ima kod većeg broja književnika.
SOCIJALISTIČKI REALIZAM
Pojavio se u Rusiji i Francuskoj na početku 20.st., ali ubrzo se javlja u više europskih zemalja i prije nego što je dobio ime. Odredivali su ga kao umjetničku metodu, način izražavanja u likovnim umjetnostima i književnosti, kao sjedinjenje elemenata realizma i socijalističkih idejnih smjernica. Svrha mu je stvaranje umjetničkih djela koja će odgojno (idejno) utjecati na "narodne mase", poglavito na radništvo. Karakteriziralo ga je mnoštvo "parola", "plakata", "zidnih novina", obilje patetike, velike riječi i crno-bijela tehnika. Svodila se umjetnost na promidžbu socijalističke (komunističke) politike. U književnim djelima suprotstavljeni su dobri i loši likovi. Dobri su promicatelji i nositelji borbe za "socijalističku budućnost", a loši su "nazadni", primjeri narodnih neprijatelja, "buržuja".
Glavni predstavnik i oblikovatelj socrealističkih načela umjetničkog stvaranja je Maksim Gorki (1868 - 1936.). Ponajprije ih je sustavno predočio u romanu Mati (1906.). Poslije ih je razrađivao u programskim i ideološkim te s tekstovima najavljujući "pobjedu novoga nad starim", "idejnoga nad bezidejnim", "revolucionarnoga nad društveno nazadnim".
Nakon dolaska 1917. boljševika (komunista) na vlast u Rusiji postajao je ubrzano socijalistički realizam službeni (zadani) smjer likovnoga i književnoga izražavanja. Politički život i komunističko klicanje (parole) "o svijetloj budućnosti" bili su u osnovi "socijalističke umjetničke proizvodnje" u (novoimenovanoj državi) Sovjetskom Savezu. S dolaskom Staljina (1922.) na stranačko pa i državno čelno mjesto - postao je socijalistički realizam stroži i zahtjevniji. Posebno je negativnu ulogu u potpunu zastranjivanju socijalističkog realizma imao Andrej Ždanov (1896 - 1948.) koji je u drugoj polovici dvadesetih godina postao glavni sovjetski političar zadužen za kulturu i umjetnost. Prema njegovu imenu nastao je pojam ždanovizam kao oznaka stroge provedbe dogmatskih načela socijalističkog realizma. To je i ozakonjeno 1934. na Prvom saboru sovjetskih pisaca. Socijalistički realizam postao je obvezatna književna metoda, ali i prije toga, više od deset godina, zabranjivana su mnoga umjetnička djela, neprilagođena načelima socijalističkog realizma. Mnogi su pisci završili na robiji i smrtno stradali.
Socijalistički realizam, zahvaljujući državnom socijalizmu, imao je medu modernističkim smjerovima 20. stoljeća, jedan od najduljih vjekova, posebno u zemljama pod sovjetskim utjecajem (vlašću).
NADREALIZAM
Modernistički je pokret koji nastaje u Francuskoj u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Moglo bi se reći da je svojevrsni nastavak dadaizma. Oslanja se na rezultate psihoanalize, a nastoji spontano oblikovati tekst smjerajući prema nadrealnom. Talijanski povjesničar umjetnosti De Michelli kaže za nadrealizam:
Ono što dadaizam nije mogao postići zbog svoje prirode, pokušao je napraviti nadrealizam. Dadaizam je slobodu nalazio u neprestanom poricanju; nadrealizam je toj slobodi pokušao dati temeljne "doktrine': To je prijelaz iz negacije u a afirmaciju. Mnoge postavke dadaizma nastavljaju se u nadrealizmu, mnoge geste, mnoga destruktivna stajališta, opći osjećaj pobune čak i provokativne metode, ali sve to poprima drugačije oblike. (...) Naime, ako se čisti anarhizam dadaizma temeljio isključivo na podrugljivoj naravi njegove polemike dostižući u najboljem slučaju poimanje slobode kao neizbježno i životno odbacivanje svake moralne ili društvene konvencije, nadrealizam se javlja s prijedlogom rješenja koje bi čovjeku jamčilo pozitivno ostvarljivu slobodu. Umjesto dadaističkog posvemašnjeg spontanog i primitivnog odbacivanja, nadrealizam nudi eksperimentalno istraživanje oslanjajući se na filozofiju i psihologiju. Drugim riječima, čistom anarhizmu suprotstavlja se spoznajni sustav.
Godine 1924. Andre Breton (Andre Breton, 1896 - 1966.), bivši dadaist, objavljuje prvi manifest nadrealizma. Nadrealizmu pripadaju i istaknuti pisci: Paul Eluard (Pol Elijar, 1895 - 1952.), Antonin Artaud (Antonen Arto, 1896 - 1948.). Nadrealist je barem jedno vrijeme bio čileanski pjesnik Pablo Neruda (1904. - 1973.), a i slavni španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca (Federiko Garsia Lorka, 1898 - 1936.).
U likovnoj su umjetnosti najistaknutiji Giorgio de Chirico (Đorđo Kiriko, 1888. - 1978.), Joan Miro (1893. - 1983.), Salvador Dali (1904.- 1989.) te kipar Alberto Giacometti (1901. - 1966.).
U umjetničkoj fotografiji i na filmu nadrealističke metode rabili su Antonin Artaud, Salvador Dali i Luis Bunuel (1900. - 1983).
Nadrealizam nije već od početka ustrajao kao jedinstven, teorijski cjelovit pokret. Očuvanje jedinstvenosti nadrealizma nastojao je ostvariti Breton, ali nije uspijevao ni svojim dodatnim manifestima. Njegovo je najjednostavnije određenje nadrealizma:
Nadrealizam je čisti psihički automatizam kojim se izražava zbiljsko djelovanje misli izražene govorom, pismom ili nekim drugim načinom; nadrealizam je diktat misli u kojemu je izočna svaka kontrola razuma, izvan svih estetskih ili moralnih preokupacija.
Nadrealistički, automatizam, iako je jedna od glavnih riječi nadrealističke poetike; razlikuje se od dadaističkoga. "Manje je psihički, a više mehanički" (De Michelli). Nadrealizam nije uspio stvoriti neka pravila književnoga oblikovanja i estetska mjerila. Određivali su ga oslobađanje unutarnje istine, odnos duha prema zbilji i životu.

21.11.2007. u 21:07 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.11.2007.

Miroslav Krleža

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.), književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.
Životopis
Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, zadojen jugoslavenskom integralističkom ideologijom bježi u Srbiju. No, srbijanske vlasti nisu bile sentimentalne spram iluzija ovoga mladca, pa je kadet Krleža deportiran u Habsburšku monarhiju i degradiran. Tijekom samoga rata poslan je na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija), no, veći je dio vremena, zbog slaboga zdravstvenoga stanja, proveo po bolnicama i toplicama.
Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, skoro do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić..). Već je koncem 20-ih godina dominantna osobnost u književnom životu jugoslavenske države, a neke od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) daje tijekom tridesetih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.
Približavanjem 2. svjetskoga rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističko-fašističkog totalitarizamtotalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je 2. svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađan s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije.
Nova ustaška vlast ga je dijelom vabila na suradnju (posebno Mile Budak), jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoći da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajući. No, on se pasivizirao i odbio vezu s režimom NDH. Nakon komunističke pobjede u ratu i likvidacije Krležina zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i liječnika Krešimira Vranešića, orkestrirane od Đilasa i Moše Pijade, život samoga pisca visio je o koncu, no spasilo ga je prijeratno poznanstvo s Titom.
Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prijekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o položaju hrvatskog književnoga jezika" (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, tobože, u tom dokumentu. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Broz odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija bijaše u smanjivanju zatvorske kazne Tuđmanu). Do konca života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života dosta dobro prikazano u nekonvencionalnim višesvezačnim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića.

Djelo
Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ....). Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i pjesnika-filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća.
Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još uvijek ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela, što mu se, kao neupitnome autoritetu, zdušno toleriralo.

Poezija
Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izrjeke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom". Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", 1917., "Tri simfonije", 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od očekivanoga (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurevića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: "Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!"
Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četirima zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima početka 30.-ih. Za te se ostvaraje može konstatirati da pokazuju utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uzlova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkoga uklona – korpus u kojem su asimilirani i integrirani utjecaji raznih "izama" – poglavito francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,..).
No, nedvojbeno najveći Krležin poetski ostvaraj vizionarni je pjesnički kompendij "Balade Petrice Kerempuha", 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni "Gazofilacij", kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u "Baladama" stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madžarski, njemački, hrvatski štokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Cijela se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni na bilo koji konvencionalni način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga "proroka" Petrice Kerempuha, u auktorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženoga pučkoga hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja..., kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja.., dok je summa djela "Planetarijom", odulja pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. Pri pozornijem čitanju vidljiva je izočnost suvremenijih pojava (npr. Radića), kao i nepostojanje zahvata u predtursku prošlost. No, to je možda objašnjivo i time što "Balade" nisu kanile obuhvatiti svehrvatsko povijesno iskustvo, nego su se uglavnom ograničile (što je i logično, uzme li se idiom kojim su pisane) na duboko proživljen i emocijama prezasićen prikaz sjevernohrvatskoga kompleksa i njegovu socijalnonacionalnu golgotu. Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teško pretakane u strane jezike, "Balade" su istodobno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnoga ljudskoga kozmosa, inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnome iskustvu gaženoga hrvatskoga pučkog kolektiva.

Drame
Miroslav Krleža je izuzetnu tvoračku energiju posvetio dramskomu žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u kazališnome miljeu koji ga je neprestance privlačio.
Iako postoje različite periodizacije Krležina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi ("Kraljevo", 1918, "Kristofor Kolumbo", 1918, "Michelangelo Buonarrotti", 1919.) prevladava prometejsko-titanski svjetonazor izražen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis pod jasnim utjecajem ekspresionizma i eksperimentalnih kazališnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja je više nalik na deklamatorske političke proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju povijesne ličnosti iz renesansnoga miljea, jasno izražavaju piščevu vjeru u budućnost koju je pobudila komunistička revolucija u Rusiji (uostalom, dosta čestom pojavom u Europi neposredno poslije 1. svjetskoga rata bijaše kombinacija kazališnoga eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije).
U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države ("Galicija", 1922, "Golgota", 1922, "Vučjak", 1923.).
Treći dio piščeva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokoga građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uložio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928, "Gospoda Glembajevi", 1928, "Leda", 1932), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažni ostvaraj psihološkoga naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao kazališno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Bitno je i naglasiti da je ovo jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku).
Poslijeratni auktorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije "Aretej", 1953 i "Saloma", 1963., dramske fantazije izvan realističkoga miljea (miješaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i povijest – tekstovi koji su možda interesantniji za čitanje nego za izvođenje.
Za Krležin mnogohvaljeni dramski opus može se reći da sadrži veoma vrijedna djela koja su među temeljcima hrvatskoga dramskog repertoara, no, u cjelini, nije kakvoće ni snage njegova stvaralaštva u drugim književnim medijima. Dijelom je tomu pridonijela dominacija filma, koja je potisnula bilo kakvu dramaturgiju na margine, a i kontinuacija eksperimentalnih gibanja na europskim pozornicama koje autor, zbog više razloga, nije htio ili mogao slijediti.

Novele i pripovijesti
Krležin novelistički korpus ostaje, uz Marinkovićev i Andrićev, dominantnim u hrvatskoj književnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelističkim ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa.
Piščev se novelistički opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti "Hrvatski bog Mars", kompletirana 1947. (iako je većina izašla još u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim. Već je tu vidljiva Krležina lijeva orijentacija i nada da će komunistička revolucija jednom zasvagda riješiti probleme tlačenja i imperijalnih osvajanja što je jedna od glavnih razlučnica spram ratne i poratne proze npr. francuskih ili američkih autora, koju karakteriziraju beznađe i besmisao- npr. kod Hemingwaya. Kuriozum je i da je u "Hrvatskom bogu Marsu" sačuvano hrvatsko vojno nazivlje koje je ponovo ušlo u uporabu s ostvarenjem suverene hrvatske države.
Drugi ciklus tvore tzv. novele malograđanskoga kruga, među kojima se ističu "In extremis", "Veliki meštar sviju hulja" i "Smrt bludnice Marije". Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948, a napisan je većim dijelom također u 1920-im. Središtene su najčešće oko sukoba neurotičnoga hrvatskoga intelektualca, idealističko-prevratničke ideologije, i malograđanske buržoaske okoline (tako se može reći da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema kasnijih romana). Treći dio Krležinoga novelističkoga opusa obuhvaća 11 novela, i tematizira «glembajevštinu» ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije. Srodne sa sličnim pripovijestima europskih naturalista na prijelazu stoljeća (no, stilski modernistički usmjerene i samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj europskoj novelistici toga doba, a zasigurno su suvremenomu čitatelju najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krležinoga novelističkoga opusa.

Romani
Krležini su romani pisani bujnim, "baroknim" stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualističkoga romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), no i ruskoga romana ideja karakterističnog za Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina su djela bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti njemačkoga jezika (Thomas Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatičnošću radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu.
Uz ponešto zanemarene romane "Tri kavalira frajle Melanije" i "Vražji otok", za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu pameti", "Banket u Blitvi" i "Zastave".
"Povratak Filipa Latinovicza" roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je Prousta izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da se radi o protoegzstencijalističkom djelu senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima. "Na rubu pameti" još je dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkim solilokvijima i naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnoga sudca cijele kafkijanske more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost.
Sljedeći u nizu velikih romana koji su nastajali uoči 2. svjetskoga rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) je "Banket u Blitvi", smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i središten oko teme totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, "poema o politici", nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazališta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.
Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, "Zastave", istodobno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, te najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim čitateljem. Taj hrvatski "Rat i mir" ili "summa krležiana" (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskoga društva uoči i poslije 1. svjetskoga rata, te daje konačnu auktorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju povijesti.
Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitatelja uranjanje u ideološko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno
inovativne modernističke strukture, "Zastave" su pisane kao golemi solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Ovaj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. stoljeća.
Krležu su često (naravno, dok je imao status državnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkoga totalitarizma i što se stalno vraća na "austro-ugarske teme". Ta je ocjena nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prošlost više nego dostatno potvrdila. U "Zastavama" je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak piščeva statusa nedodirljive veličine, a i, valja reći, mješavine plitkosti i nezainteresiranosti jugoslavenske političke i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu "Zastava". Nabijene političkom poviješću, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, "Zastave" su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promišljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu.

Eseji
Krležin esejistički opus golem je (obuhvaća možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih znanosti. Neka izdanja piščevih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krležinih zabilježaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izašao pod nazivom "Marginalia lexicographica", te niz opservacija o svemu i svačemu, tiskanom kao višesvezačna "Panorama pogleda, pojava i pojmova". Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige ("Evropa danas", 1935, "Deset krvavih godina", 1937, "Eppur si muove", 1938, "Knjiga studija i putopisa", 1939, te polemički "Dijalektički antibarbarus" i "Moj obračun s njima", 1939, 1940), a nemali dio ostalih tekstova izašao je u izdanjima naslovljenima samo kao "Eseji".
U tako bogatom, upravo golemom opusu, razvidne su sljedeće značajke: stil je karakterističan Krležin, bujan i gongoristički, često pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija piščeva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada miješanom žanru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti.
U tekstovima posvećenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim ličnostima (Chopin, Petar Dobrović, Proust, Erazmo Rotterdamski, Paracelsus,..), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama. Autorovi eseji o politici i povijesti su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima Supila i Radića maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za ovaj dio njegova opusa može reći da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krleža napadao domatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkoga svjetonazora.
Krležini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti. Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduška svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionističke studije iz područja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i europske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitičkih pretenzija u kojima autor pokušava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafizički sustavi). Iako veoma načitan i informiran, Krleža je bio poglavito umjetnički, a ne filozofsko-analitički intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora Krausa. Glede piščeve političke esejistike posvećene svjetskoj politici, još je vidljivija dihotomija između sjajnih uvida u političke makinacije međuraća i apologetike komunističke ideologije. Krležin esejistički opus sadrži istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetničkim, kulturološkim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajviše o političko-ideološkoj i religijsko-metafizičkoj problematici.

Dnevnici, zapisi i memoarska proza
Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga žanra. Hrvatski je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom žanru: Krleža je dnevnik vodio od 1914. do 1977., a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine 1988. tiskani su "Zapisi s Tržiča", dnevničko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput "Djetinjstva 1902-1903." (u kojem Krleža opisuje proces odrastanja i dozrijevanja – tekst je tiskan 1952.).
Posebna, i vjerojatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne književnosti su "Davni dani", spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih auktorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potječe iz razdoblja 1. svjetskoga rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krležina memoarska esejistika i dnevnički zapisi su sklop piščevih zapažanja o svakodnevnosti življenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmišljanja o filozofskim, etičkim, političkim, umjetničkim, književnim i inim problemima, zabilješke snova, promišljanje prošlosti i djetinjstva, razrađivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatiželju. Po kakvoći ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne književnosti te vrste.

Književna djela
· “Pjesme” I i II, (1918)
· “Pjesme” III, (1919)
· “Hrvatski bog Mars” (1922; potpuna i konačna varijanta 1933.)
· “Pjesme u tmini” (1937)
· “Novele” (1924)
· “Hiljadu i jedna smrt” (1932)
· “Povratak Filipa Latinovicza” (1932)
· “Novele” (1937)
· “Balade Petrice Kerempuha” (1936)
· “Na rubu pameti” (1938)
· “Banket u Blitvi” (1938), (1939), (1962)
· “Zastave” (1969)
Drame
· “Kraljevo” (1915)
· “Kristofor Kolumbo” (1917)
· “Michelangelo Buonarroti” (1918)
· “U logoru” (1920)
· “Vučjak” (1924)
· "Gospoda Glembajevi" (1929)
· "U agoniji", (1928)
· “Leda”, (1930)
· “Aretej”, (1959)

Literatura
· Viktor Žmegač: Krležini europski obzori
· Stanko Lasić: Krležologija, I.-VI.
· Krležijana: Enciklopedija o Miroslavu Krleži, I.-III.


11.11.2007. u 03:45 • 4 KomentaraPrint#

o lirici

Motivi su najmanje tematske jedinice koje imaju značenje u sklopu teme. Poticaj pjesniku da stvori djelo.
Ritam je ravnomjerno izmjenjivanje jezičnih elemenata, tipa glasova, slogova, riječi. Znači duljina stiha, izmjena kratkih i dugih stihova, stanke, upotreba opkoračenja i prebacivanja, i sl.
Poruka ili ideja, osnovna misao, zaključak djela.
Pjesničke slike mogu biti vizualne, auditivne, olfaktivne, taktilne, gustativne. Nešto nam dočaravaju.
Epiteti - ukrasni pridjevi. Ispisuješ ih uz imenicu.
Onomatopeja - oponašanje zvukova iz prirode.
Asonanca - ponavljanje istih samoglasnika u stihu.
Aliteracija - ponavljanje istih suglasnika u stihu ili glasovnih skupina.
Personifikacija - pridodavanje ljudskih osobina životinjama, biljkama, pojavama, predmetima.

11.11.2007. u 03:42 • 0 KomentaraPrint#

Charles Baudelaire: Albatros

-albatros je velika morska ptica ogromnih krila koja najčešće prati galebove i brodove
-1. strofa- ističe da mornari na putovanjima najčešće love albatrose radi razonode
-2. strofa- ističe zarobljene albatrose koji su sada izvan svoga prostora i djeluju jadno
-3. strofa- proširuju misli iz 2. strofe naglašavajući da nekada djeluju jadno i bez dostojanstva -smatra ih vladarima prostranstva -u zadnjem stihu ističe da on služi mornarima za zabavu
-4. strofa- poanta -autor naglašava da je pjesnik sličan albatrosu koji je u svom prostranstvu poput vladara, a sada kada je zarobljen, divovska krila mu smetaju u hodu
-albatros u pjesmi simbolizira pjesnika, umjetnika
-pjesnik je nalik gospodaru neba , djeluje dostojanstveno i veličanstveno dok stvara
-drugim riječima, pjesnik je neshvaćen, odbačen u “tematskoj bajci”
-u ovoj pjesmi autor je pokazao nesklad između pjesnikova svijeta i svijeta svakidašnjice

11.11.2007. u 03:41 • 0 KomentaraPrint#

"Struktura književnog djela"-tj.lektira2


1. TEMA
2. MOTIVI
- osnovni
- sporedni
- statični (usporavaju radnju)
- dinamični (ubrzavaju radnju)
- lajt motiv (motiv koji se nekoliko puta spominje u djelu)
3. FABULA
- kronološki prirodni slijed događanja
- postoje i nefabularna djela – motivi poredani po načelu asocijacije ili logičkog mišljenja
- vrste:
- lančana (poglavlja se nadovezuju jedan za drugim)
- prstenasta (kako radnja započinje tako i završava)
- paralelna (paralelno se odvija nekoliko fabularnih nizova)
4. SIŽE
- vrijeme proznog djela
- slijed vremena u djelu kojeg je pisac odabrao
- fabula i siže ne moraju se uvijek podudarati
5. LIK
- djelovanje lika, njegov odnos s drugim likovima u djelu, njegov unutarnji život, psihičke karakteristike
- karakterizacija govorom (žargonizmi, vulgarizmi, barbarizmi, dijalekti)
- karakterološki paralelizmi (dva suprotna karaktera se opisuju i pritom se međusobno ističu njihove osobine)
6. PRIPOVJEDAČ
- pouzdani – objektivan
- nepouzdani – subjektivan
- pripovjedačke tehnike – ICH FORM (1.l.jd.), ER FORM (3.l.jd)
7. KOMPOZICIJA
- poglavlja, odlomci, podnaslovi
8. PROSTOR
- geografski (realan [Pariz], irealan [svijet mašte])
9. VRIJEME
10. NAČIN IZRAŽAVANJA
- dijalog, monolog, opisi, pripovijedanje, rasprave...
- ne književni elementi
11. GRAĐA
- bitna za sam nastanak djela (legende, povijesni izvori)
12. MIŠLJENJE O DJELU

11.11.2007. u 03:03 • 0 KomentaraPrint#

kako pisati lektiru?

lektira
1. stranica
Na sredini naslov djela i pisac. I neki crtež vezan za knjigu uglavnom moras je ukrasiti.

2. stranica

1.Bilješka o piscu - velika i opširna
2.Književna vrsta
3.Billješka tijekom čitanja
- opiši kako je napisana knjiga, jel su rečenice duge, kratke, opširne, jednostavne ili proširene. Kako ti knjiga izgleda na prvi pogled.
- tema
- kratko, u nekoliko natuknica o čemu se radi u knjizi
- razvoj fabule: uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i epilog
- razvoj lika kroz djelo
4. Stilska izražajna sredstva
5. Jezične osobitosti: kakav je jezik, u kom vremenu je pisano, vrste riječi koje prevladavaju i oblici
6. Vrijeme i mjesto radnje
7. Karakterizacija likova: tri glavna i jedan sporedan minimalno
8. Kreativan završetak: promjeniš dio u knjizi koji ti se nesviđa i promjeniš završetak
9. Mišljenje o djelu

11.11.2007. u 03:00 • 4 KomentaraPrint#

Camao

Camao

- drugi krug- novele s kozmopolitanskim sadržajem
- Alfred Kamenski:
o nekonvencionalan (odlazi iz grada u grad)
o provincijskog porijekla
o ključna je njegova nemogućnost da bude na jednom mjestu, lutanje, dosada
o uz motiv potpune otuđenosti od svijeta nalazimo i motiv lutanja (Pariz, Ženeva, Beč, London)
o svira po klubovima da bi preživio
o studiranje ga nije ispunilo srećom i zadovoljstvom pa nije redovito učio
o umjetnik, glazbenik
o glazbenik- glazba je najjača, najapstraktnija- nema oponašanja stvarnosti
o teži nečemu, a ne zna čemu- lutalica
o sviranje- iz krajnosti u krajnost- jedan dan svira pijancima, a drugi dan svira u orkestru
o ne bori se protiv konvencija jer ne zna što želi, inertan je
- što o njemu konkretno doznajemo:
o ništa konkretno- puno podataka o njemu, ali ne doznajemo ništa konkretno o njemu (svukud se premješta, brzo se premješta u prostoru)
o ostaje plošan, apstraktan lik- odvojen od svog prostora i vremena
- susret s Fanny:
o nije logičan- prvi put se vide i znaju si imena (ona Poljakinja, a on Hrvat)- govore mješavinom jezika- sve okolnosti susreta su bajkovite, mješovite, irealne
o oboje su zaljubljenici u glazbu, svatko od njih predstavlja drugi pol
o uz glazbu, sjedinjuje ih i motiv ljubavi
- osnovni simbol: Camao (kao simbol zla)
- svjesno se odriče svojih ideala: ako ga ostvarimo, on više nije ideal
- simboli koji mogu nagovijestiti Fannynu prisutnost:
o miris dok Kamenski svira
o rukavica na klaviru
o kod klavira
- novela je ispunjena atmosferom, slutnjom, slutnja tajanstvenog- glas papige (simbol smrti), lavež pasa
- tragičan, neočekivan kraj, na kraju caruje smrt
- kraj je u svojoj tragičnosti šokantan jer se više niša ne može dogoditi- svi sudionici su mrtvi
- sličnosti Alfreda i Đure Matića: bježe od realnog – miješaju se san i java: pasivni likovi, uživaju u glazbi, poniru u vlastiti svijet, vlastito biće, tragičan kraj

11.11.2007. u 02:55 • 0 KomentaraPrint#

Mrtvacnica najbjednijih

Dobriša Cesarić
Mrtvacnica najbjednijih

U| bije|lo| o|kre|če|noj| so|bi| 9
Sto|je| dva| du|ga| drve|na| sto|la|. 9
Sva|kog| da|na| no|ve| im| go|ste| 9
Do|ve|zu| mrtva|čka| ko|la|. 7

Slu|žav|ke|, um|rle| u| bije|di|, 8
Il| sije|de| is|pa|če|ne| pra|lje|, 9
Ko|ji|ma| u|ko|če|ne| ru|ke| 9
Ne| mo|gu| vi|še| pra|ti| da|lje|. 9
I| ko|je| - u|ze|vši| im| ru|ho| - 9
U|bo|žni|ca| a|mo| ša|lje|. 8

Blu|dni|ce|, ko|je| po|ho|tne| ru|ke| 10
Ni|ka|da| vi|še| ne|će| da| dir|nu|, 10
Što| pos|lije| svi|ju| bud|nih|, blud|nih| no|ći| 11
U|đo|še| u| je|dnu| po|sve| mir|nu|. 9

Il| stig|ne| o|va|mo| ka|žnje|nik| 9
Ko|jeg| je| žan|dar| pre|sto| da| vo|di|, 10
Il| na|puh|nu|ti| u|to|plje|nik| 9
Ko|je|mu| i|me| ne|sta| u| vo|di|, 10
Il| skit|njom| iz|mu|če|ne| ski|tni|ce|, 10
Vje|či|to| go|nje|ne| do| mi|tni|ce|, 10
Što| pro|đo|še| kroz| ov|aj| ži|vot| bo|si|,
Sa| sje|nom| tu|đih| sje|ni|ka| u| ko|si|.

Svi| o|ni| a|mo| jed|nom| do|đu|,
Zbi|ti| u| lje|so|ve| pro|ste|,
I zauzmu svoje mjesto na stolu
Što vječno očekuju goste.
Žive su ih gonili i gnjeli,
Nožem su ih rasparali mrtve -
Ti, što žrtve za života bjehu,
Ostaše i poslije smrti žrtve.

Stanovahu na kraju grada,
U prljavome kvartu roblja,
Počivat će na kraju groblja,
Daleko od arkada.

I kao što je više njih
Imalo zajedničku sobu -
Tako će i sada više njih
Noćivati u istom grobu.

U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakog dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.


Analiza:
Vrsta: lirska pjesma
Tema: socijalna
Motivi: soba, stol, goste, kola, dana, služavke, ruke, pralje, ...
Strofa: osam katrena, jedna sestina (druga strofa) i oktava (četvrta strofa)
Rima: u pjesmi prevladava isprekidana rima, osim u pojedinim strofama gdje se pojavljuju ukrižena ili obgrljena.
Silabička versifikacija:

11.11.2007. u 02:54 • 0 KomentaraPrint#

Karakteristični stihovi hrvatske književnosti



* Deseterac:
o Najstariji stih hrvatske usmene književnosti
o 10 slogova
o Lirski deseterac ima cezuru iza 5. sloga (stanku), njime su obično kazivane ljubavne pjesme
o Epski deseterac ima cezuru iza 4. sloga, njime su obično kazivane epske junačke pjesme (Hasanaginica)
* Dvanaesterac:
o 12 slogova
o Cezura iza 6. sloga
o Čest je u renesansnoj lirici kada se obično vezivao u dvostruko rimovane distihe (rimuju se slogovi iza cezure i slogovi na kraju stiha; Judita, M. Marulić)
* Stih bugarštice:
o Nema točno određen broj slogova (15-17)
o Koristi se u narodnim pjesmama bugaršticama (bugariti - tužno pjevati, tužiti)
o Ritam je polagan
o Poznata je bugarštica „O kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu“; Petar Hektorović u djelu „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ (on je to samo zapisao, to je narodna pjesma)

11.11.2007. u 02:51 • 0 KomentaraPrint#



Mom ocu

Ja| vu|čem| če|mer| ma|gle| tvoj|ih| go|rah|, 11 A
Oč|aj|nost| zvijez|dah| što| nad| to|bom| ni|ču|, 11 B
U| me|ni| je|ca| sje|na| tvoj|ih| dvor|ah|, 11 A
Moj| o|trca|ni|, kralj|ski|, ban|ski| Gri|ču|! 10 B

Ja| no|sim| Gos|pe| sta|ro|mo|dnu| pri|ču|, 11 C
Na| ku|li| Vra|ta|, Svije|ću| gor|kih| Mo|rah|, 11 A
Pa| pjes|mu| što| pod| star|cem| tam|om| kli|ču| 11 C
Di|ja|ci|, zvo|na| pre|po|rod|nih| zo|rah|. 11 A

Za| or|lom|, stro|fo|! Tu| je| od|žak| Zrinj|skih|, 11 D
U| gra|du| tom| je| vi|lo|vo| Li|sin|ski|, 11 D
U| gra|du| tom| je| su|sto| Vraz| i| Gaj|. 10 E

Dije|ten|klas|nih| po|kraj| ov|ih| uz|ah| 10 F
Bje| krv| Il|ir|ah|, Ma|te| Gup|ca| su|za|: 11 F
Ta| žuh|ka| su|za|, slat|ka| ka|o| k a j|. 10 E


Analiza:
Vrsta: lirska pjesma
Tema: domoljubna
Motivi: gora, zvijezda, dvori, Grič, Gospa, priča, kula, vrata, ...
Strofa: dvije katrene i dvije tercine (talijanski ili Petrarkin sonet)
Rima: u katrenama ukrižene, a u tercinama parne
Silabička versifikacija: prevladavaju jedanaesterci
Jezik: kajkavsko nariječje
Stilske figure:
-epitet: „Moj otrcani, kraljski, banski Griču!“
-anafora: „U gradu tom
U gradu tom“
-asonanca: „Ja vučem čemer magle tvojih gorah,“
-aliteracija: „Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču“
-gradacija: „Moj otrcani, kraljski, banski Griču!“
-poredba: „Ta žuhka suza, slatka kao k a j.“

Interpretacija:
-pjesnik (lirski subjekt) započinje pjesmu s opisivanjem Griča. Opisuje ga tako da nam otkriva krajolik, a pritom dodaje Griču razne titule:
„Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!“
-Nakon što nam je opisao Grič, pjesnik nam daje motive Kamenitih vrata, šta se u njima nalazi i zvuke preporodnih zvona:
„Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.“
-nabrajajući nam slavne ličnosti hrvatske povijesti pjesnik nam u trćoj strofi otkriva i prošlost, ljudi koji su nekad živjeli i stvarali za hrvatsku:
„Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.“
-u četvrtoj, odnosno poslijednjoj strofi pjesnik nam govori o našem podrijetlu, i spominje vođu seljačke bune Matiju Gupca, a uz njega napominje kako je slatka, važan dio hrvatskog zagorja i riječ kaj:
„Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.„

11.11.2007. u 02:51 • 0 KomentaraPrint#

Strofe



* Veće cjeline u koje su povezani stihovi
* Tercina:
o 3 stiha
o Popularizirao ju je Dante Alighieri u svom djelu „Božanstvena komedija“
* Katrena:
o 4 stiha
o Obično rimovani, a rima može biti različita:
+ Parana: aabb
+ Ukrštena: abab
+ Obgrljena: abba
* Sonet:
o Najzahtjevnija lirska forma
o Talijanska riječ: snonare – zvučati, zvoniti (jer mora ostvariti sklad značenja i zvučanja)
o Dvije vrste soneta:
+ Petrarkin ili talijanski sonet: 2 katrena i 2 tercine. Gdje su katreni međusobno povezane rimom (npr. abba, abba), a u tercine se ne prenosi rima iz katrena već one imaju zasebnu rimu (abba, abba, ccd, ccd).
+ Shakespeareov ili elizabetinski sonet: 3 katrena i 1 distih. Rima se ne prenosi iz jednog katrena u drugi (abab, cdcd, efef, gg).
o Sonet je popularizirao F. Petrarca u svom kanconijeru (14. st.)
o A. G. Matoš – hrvatski majstor soneta

11.11.2007. u 02:51 • 0 KomentaraPrint#

Versifikacija



* Znanost o stihu
* Nastala u antičkoj Grčkoj (kvantitativna)
* Danas poznajemo 3 versifikacijska sustava:
o Kvantitativna versifikacija:
+ Nastala u antičkoj Grčkoj
+ Temelji se na izmjeni dugih i kratkih slogova poredanih u stope
+ Dugi slog se bilježi znakom “-“ (arza), a kratki slog znakom “U“ (teza)
+ Stope:
# Trohej: - U (arza pa teza)
# Jamb: U - (teza pa arza)
# Daktil: - U U (arza pa 2 teze)
# Spondej: - - (dvije arze)
# Stope su obrasci dugih i kratkih slogova
# Stope se slažu u stihove i stihovi nose naziv prema broju stopa
+ Stihovi:
# Heksametar (Ilijada, Odiseja, Eneida) (6 stopa)
# Pentametar (5 stopa)
# Elegijski distih (spoj heksametra i pentametra)
# Alkejska strofa (dobila naziv prema pjesniku Alkeju)
# Safička strofa (dobila naziv po pjesnikinji Sapfi )
o Silabička versifikacija:
# Temelji se na broju slogova u stihu
# Stihovi: Osmerac, deseterac, dvanaesterac, ...
o Akcenatska versifikacija:
# Zasniva se na broju naglašenih slogova u stihu, pa stihovi ne moraju biti iste dužine.

11.11.2007. u 02:50 • 0 KomentaraPrint#

tadijanović

Akademik Dragutin Tadijanović

- rođen je 4.studenog 1905. kao najstariji sin Mirka i Mande Kegljen. Imao je brata Đuru koji je umro od tuberkuloze u 22. godini u Zagrebu, i dvije sestre, Franjku i Katu. One i danas žive u Rastušju. U krugu ovog djetinjstva, uz likove oca i majke, svijetle likovi bake Eve i djeda Nikole. Jedan je od glavnih pokretača hrvatskog pjesništva prošlog stoljeća. Osnovnu školu je polazio u Podvinju, susjednom selcu.
Prvi krug biografije pjesnika čine godine najranijeg djetinjstva, do polaska u pučku školu. To su dani "lova na dugu", bezdani bunar u čijim nepoznatim, nepomućenim danima klija riječ i začinje se pjesma. Mir ranih đačkih dana poremetio je Drugi svjetski rat koji je ubrzo odvukao njegovog oca na frontu. U tim godinama, kao desetogodišnji dječak, prvi put se susreo sa gradom.
Drugi životni krug sačinjavaju godine školovanja od 1912. do ispita zrelosti u rujnu 1925. i u njemu nastaje prvo značajno i obimno poglavlje Tadijanovićeve lirike. Do svoje 20. godine napisao je mnoštvo pjesama koje su kasnije ušle u knjige i antologije. U dnu svih slika i metafora tih pjesama, u dubinama patnje, trepere dani djetinjstva, svjetlost izgubljenog zavičaja.
Treći krug života počinje dolaskom u Zagreb na studije, a završava se 1945. godine. Gimnaziju je polazio u Slavonskom Brodu, a univerzitetski je studij započeo 1925. na Gospodarsko - šumarskom fakultetu u Zagrebu kojeg napušta i 1929. upisuje Filozofski fakultet na kojemu će diplomirati na Grupi za narodnu književnost 1937. U posljednjim je godinama studija živio u đačkom domu u Runjaninovoj ulici i radio kao korektor Narodnih novina, te je kao i član Akademskog pjevačkog zbora "Mladost" puno i putovao.
U posljednjem, četvrtom krugu života, koji traje, evo, sve do danas, nastaju brojne stranice Tadijanovićevih poetskih te pretežito proznih tekstova. Poslije Drugog svjetskog rata Tadijanović je bio urednik najprije u Nakladnom zavodu Hrvatske , a zatim u izdavačkom poduzeću Zora do 1958. U proljeće 1953. izabran je za dopisnog, a 1965. za prvog člana JAZU - a.

U jesen 1953. postao je direktor Akademijina instituta za književnost. Tu dužnost vrši i dan danas. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1965., nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1968., nagrade Goranov vijenac 1982., te nagrade Zlatna čaplja za cjelokupno književno djelo 1998. Počasni je građanin Slavonskog Broda, Raba i Zagreba te dobitnik Nagrade za životno djelo Dana Josipa i Ivana Kozarca (2000.). Autor je 30-ak knjiga poezije i proze, više od 500 pjesama, urednik stotinjak izdanja drugih autora te dobitnik brojnih nagrada.

Prve pjesme Tadijanović je napisao u svojoj trinaestoj godini. U tisku se javlja 1922. sa prvom pjesmom Tužna jesen (srednjoškolski list "Omladina") i 1928. (časopis "Književnik") pod pseudonimom Margan Tadeon, a nakon dvije godine svojim pravim imenom potpisuje dvije pjesme. Pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u ''Književniku'' i ''Hrvatskoj reviji''. Njegova najznačajnija djela su knjige pjesama Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Intimna izložba crteža iz Raba, i sabrane pjesme Blagdan Žetve, Srebrne svirale i Prsten .

Pjesnik je odan tradicionalnoj struji hrvatskog pjesništva, nostalgično vezan za rodno Rastušje, elegičnih raspoloženja i socijalne inspiracije, autor brojnih zbirki i značajnog uredničkog rada. Tadijanovićev stil je veoma slikovit. Voli koristiti slobodni stih, koji ujedno pridonosi ritmu pjesama. Ritam se još ostvaruje raznim izražajnim sredstvima (kao što su epiteti, inverzije, metafore, asonance i personifikacije), različitim brojem stihova u strofama i samim brojem strofa. Izbor riječi je jednostavan i u svakoj pjesmi sličan.

Upravo jednostavnost krasi Tadijanovićeve pjesme! Od tada nastaje jedinstveno, neponovljivo, pjesničko djelo u hrvatskoj književnosti, koje je toliko samostalno i izvorno da ga prepoznajemo i bez potpisa. U svakom stihu koji je napisao prenosi se žar i pepeo istog plamena i ritam ruke koja upisuje ime: Dragutin Tadijanović, - kao potvrdu vlastitog životnog iskustva. Tadijanovićeva je lirika izvorna i neposredna. On ne izmišlja i gotovo sve o čemu govori zaista se dogodilo.
Pjesma je izazov života. Pjesnički svijet, građa iz koje je on sazdan, nađena je i uzeta iz životnog iskustva. Da bi nastala pjesma potreban je život, čovjek od krvi i mesa, i ruka koja piše. Bez pjesnika nema pjesme, kao što nema života bez roditelja. Pjesnik ne živi u beskraju nego u realnom, objektivno zadanom, zemaljskom prostoru i vremenu, u svome tijelu. I nije suvišno poznavati biografiju pisca jer je život izazov svake misli i čina ljudskog. Putovi i zemlje kojima je prošao daju unutarnju dimenziju njegovoj poeziji, distancu sagledavanja i mjeru. U Tadijanovićevoj lirici zacrtan je i zauvijek sačuvan životopis pjesnika. Autobiografsku oznaku svoje poezije pjesnik ističe unošenjem neposrednih podataka u pjesme kao slikar koji umjesto boje unosi stvarnu materiju u sliku: zemlju, kamen, pijesak ili travku. Poezija je, u jednom od svojih slojeva, biografija pjesnika, u njoj je zabilježeno doživljeno iskustvo. U širem značenju pjesma je biografija čovjeka, biografija čitavih generacija, biografija jezika i naroda u kojem niče. Ali, poezija nije samo biografija. Vrijeme pjesme nije mehaničko vrijeme, nego trenutak vječnosti, vrijeme stvaranja ili, kako se Tadijanović izrazio: vrijeme srca. Nijedna tema sama po sebi nije pjesnička ako nije preobražena dubljom čežnjom, pjesničkom vizijom. Tema dobiva značenje u pjesmi. Svoj doživljaj svijeta Tadijanović kristalizira u slikama prirode.
Slika je jezgra njegove poezije. Ne metafora, nego konkretna slika "u duhu i u prirodi". Slika nije svrha nego odnos, mjera svijeta, smisao proizlazi iz fotografije, iz kretanja i odnosa među slikama. Slika je trenutak vječnosti: vertikalno vrijeme. Većina slika u Tadijanovićevoj lirici viđena je u prirodi, ali ih on ne kopira nego rekreira. Nošen vizijom harmonije, Tadijanović se vraća stvarima jednostavnim i svakodnevnim, djetinjstvu života i djetinjstvu prirode. Pjesnik nosi mjeru u sebi, u doživljaju svijeta. Povratak izvorima života, povratak primitivnoj neposrednoj izvornoj strukturi svijesti, povratak "u zaborav svijeta", - to je novost i modernost Tadijanovićeve lirike, njen izazov i njena aura i neponovljivost. Ima jedna unutarnja dosljednost, neprekinuta nit koja je oznaka sve Tadijanovićeve poezije, a redovito se imenuje kao: jednostavnost. Sve što je veliko, jednostavno je. Složenost nije u neredu nego u zreloj kristalizaciji oblika, u jednostavnosti. I ništa tako sugestivno ne djeluje kao riječ jednostavna i čista, nevina, prvi put viđena i rečena. Filozofija pjesme nije u značenju ideja, nego u jedinstvu izraza. U poeziji nema velikih i manje velikih pjesnika, ima samo, da preuzmemo Croceovu misao, pjesnika i onih koji to nisu. Tadijanović je pjesnik medu pjesnicima i njegov je stih razgovijetan i svoj. On je baštinik jezika i hrvatske pjesničke tradicije.
Tadijanović je pjesnik slobodna stiha. Značenje njegova stiha neodvojivo je od doživljaja i vizije svijeta. Osnovna težnja za jednostavnošću potvrdila se u stihu čiji se ritam temelji na disanju i prirodnosti kazivanja, na govornoj strukturi jezika. Pjesnik u svoje stihove prenosi folklornu magijsku pjesmu, govorne izričaje, obredne formule, molitve. Već je Nazor istakao da Tadijanovićeva versifikacija "odgovara sadržaju pjesme i u skladu je s pjesničkim osjećajem". I Goran Kovačić isticao je savršenstvo Tadijanovićeve poezije i ustvrdio "da je njen autor naš najbolji poznavač arhitektonike pjesme". Dominantni su nosioci Tadijanovićeva stiha: akcenatsko intonacijske cjeline, opetovani semantički paralelizmi, i tišina. Govor tišine, bjelina medu stihovima, sugerira prisutnost nečujnog i nevidljivog sklada. Tadijanovićev slobodni stih nosi u žilama drevnu govornu tradiciju pučkog izraza, mjeru koja izjednačuje sve živo i mrtvo u prstenu neprekidnih mijena. Što više reći?

Poezija Dragutina Tadijanovića nosi u sebi ispovjedni karakter. Riječ se ne odriče smisla. Sam se nazvao pjesnikom srca . Ali on nije sentimentalan, jer je ironija, a to znači: razum, misao, osjećaj mjere - budna i prisutna dimenzija vizije svijeta. Ona vodi u dubinu. Tadijanović je pjesnik neposredan i potpun. Njegove riječi izlaze iz korijena bića, slobodne, jednostavne i prirodne, kao ptice na nebu. Tadijanovićeva riječ je svjetlost koja se uvijek iznova uzdiže. Da bi se, mala i treperava, održala na vjetru, moramo je zaštiti svojim dlanom i svojim grudima, radi nas samih. Pjesma je oblik vatre koja se prenosi od iskona do kraja svijeta. A vatra je život. Ona tminu pretvara u ljudsko podneblje. I grije dlanove zemlje da se ne smrznu. Pjesma je potvrda života.

11.11.2007. u 02:37 • 0 KomentaraPrint#

tin ujević

Boem i pjesnik najpoznatijih stihova

"Ja sam noću pio, a danju radio", kazao je jednom prilikom Tin Ujević, objašnjavajući kako je uspio postati i ostati paradigma boemije na našim prostorima te ispisati u isto vrijeme čak sedamnaest svezaka, koliko imaju njegova sabrana djela. Ovaj pjesnik, esejista i prevodilac proveo je značajan dio života u Sarajevu

Taaaaaamo, tamo da putujem,/ Taaaaaamo, tamo da tugujem - pjeva Arsen Dedić u jednoj mnogima dragoj pjesmi, pjesmi koja je zapravo Ujevićeva. Neki stihovi Tina Ujevića su toliko slavni da ima dosta ljudi koji ih znaju bez da su svjesni ko ih je napisao. Mnogi se mladac recitiranjem njegovih stihova želio probiti kroz pakao prijemnog ispita na glumačkoj akademiji, mnogi je romantično staromodni dečko s njima kanio osvojiti draganu.

Osam stihova Notturna iz njegove Kolajne spada među najslavnije stihove ikad napisane na južnoslavenskim jezicima. Početak Svakidašnje jadikovke, ona glasovita tercina s dva, reklo bi se, banalna vapaja i jednim oksimoronom, na prvi pogled gotovo da se izlizao od silne (zlo)upotrebe, a opet će dobronamjernog čitatelja svako malo osupnuti svojom snagom.

Vrgorac - Zagreb (preko Pariza, Beograda, Sarajeva…) Tin Ujević rodio se u Vrgorcu petog jula 1891. godine, a umro je u Zagrebu dvanaestog novembra 1955. Njegovi su rani dani vezani za Imotski i Split, a godine učenja za Zagreb, Beograd i Pariz. Prvim se pjesmama javio u periodici još kao osamnaestogodišnjak. U ranim radovima očit je utjecaj Matoša, no ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Ujević još kao jako mlad pjesnik javno polemizirao sa Matošem. Davne 1914. godine zastupljen je (uz Ivu Andrića i još neka kasnije proslovljena imena) u čuvenoj antologiji Hrvatska mlada lirika.

Uslijedio je višegodišnji boravak u Parizu, tokom kojeg se Ujević formirao u vrhunskog poetu. U zbirkama koje je objavio dvadesetih godina prošlog stoljeća (Lelek sebra i Kolajna) dobar je dio Ujevićevih najslavnijih pjesama. U periodu između dva svjetska rata živio je i u Sarajevu. Tih je godina i neke svoje knjige tiskao u Sarajevu, ali također i u Zagrebu, Beogradu te Nikšiću. Početkom pedesetih objavit će u Zagrebu zbirke Rukovet i Žedan kamen na studencu.

Umro je oko godinu dana nakon izlaska ove potonje. Posthumno su mu publicirana sabrana djela u sedamnaest svezaka.

Pjesničko prokletstvo Ime Tina Ujevića u južnoslavenskim je kulturama i dan-danas sinonim za boemiju. U svom eseju Posmrtno slovo boemiji Danilo Kiš će Ujevića prozvati jednim od poslednjih pravih boema. Kiš kaže kako je Ujević dokaz da se krst boemije ne nosi samo po sili socijalnih zakona, nego i po sili zakona umjetnosti, dobrovoljno.

"Tin Ujević umire kao gordi pajac i mučenik, fanatično dosledan sebi, inkarnacija negdašnjeg ropstva i veličine boemije" - reći će Kiš u istom eseju. Mile Stojić, priređivač izbora Ujevićeve poezije pod naslovom Riđokosi Mesije, svoj će ogled o Tinu Ujeviću nasloviti Prokletstvo Ujevića, aludirajući jasno na naziv eseja koji je o Charlesu Baudelaireu ispisao sam Ujević - Prokletstvo Baudelairea. I zbilja je Ujević najznamenitiji južnoslavenski primjer prokletog pjesnika, boema, kafanskog čovjeka, beskućnika, otmjenog pijanice.

Bezbrojne su i slavne anegdote o Tinu Ujeviću i njegovim kafanskim noćima. Manje se zna o popodnevima u knjižnicama, makar je sam Ujević kazao kako je noću pio, a danju radio. Uspio je Ujević mnogo pročitati, bio je erudita, makar ne sistematičan, a njegova je načitanost vidljiva u esejima koje je pisao. Znanje stranih jezika i pjesnički dar Ujević je iskazao u brojnim sjajnim prevodima poezije.

Čitav svoj život Ujević je proveo bježeći od konvencija, kao moderni nomad i samotnjak, skoro pa prosjak u materijalnom i kraljević u duhovnom smislu. Bio je profesionalni pjesnik u bodlerovskom smislu, interesiralo ga je stvaranje, bio je nepodložan "oporezivanju i raboti", tj. nesposoban za obavljanje bilo kakvog takozvanog zanimanja. Nestalnih i kolebljivih političkih uvjerenja, bio je stoprocentni homo poeticus, sav predan poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu. Nije imao klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru.

Katakombe "U Ujevićeve stihove se silazi kao u katakombe" - zapisao je jednom prilikom Milan Bogdanović. I Isidora Sekulić te Dževad Karahasan, među ostalim, divili su se Tinu Ujeviću i njegovoj poeziji. Karahasan je u eseju Strah od beskonačnosti (s podnaslovom Sveto kod Ujevića) zapisao: "Ujević je, možda jedini nakon Holderlina, pjesnik prisutnoga Boga i pjesnik koji ga pjeva, uspijevajući u nastojanju da ga imenuje u najboljim pjesmama, kakve su prije svih Hymnodia to mou somatu, Fisharmonika, Riđokosi Mesije… To su pjesme u kojima je Ujević ostvario najviše od neostvarivoga, možda onoliko koliko je uopće moguće."

Nisu, međutim, svi spram Ujevića baš tako blagonakloni. Miroslav Krleža je primjerice pred kraj života kazao: "Mjesto koje se daje Tinu u našoj literaturi za mene je tajna, a ne mogu o tome sada pisati jer bi mi rekli da se ljutim na veličinu i da govori spomenik protiv spomenika, iako već dugo osjećam potrebu da o tome progovorim. (…) Mistificira i sebe i ljude s kojima pije duplu ljutu." Ključna je riječ u ovom Krležinom iskazu mistifikacija. No Ujevićeva je poezija bez svojevrsne mistifikacije nemoguća. "Uhapšen u svojoj magli/ zakopčan u svojem mraku/ svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku" - veli Ujević u jednoj čuvenoj strofi iz Kolajne. Misao na nju pak ne može bez magle ranih stanica, Odlazak završava s dimom bola u maglama, a u Beznadnom povratku oči neba su zamagljene.

Magla, mist, jedna je od nekoliko najvažnijih riječi Ujevićevog pjesničkog svijeta. Bez magle ne bi Tin Ujević ni bio poeta, da nije mist-ik ne bi bio ni pjesnik. Ujević je jedan od onih umjetnika koji svijet najjasnije doživljavaju kad su - kako se to kaže - izvan sebe, ek-statis; on je pjesnik ekstaze.

Jose Ortega y Gasset rekao je da se ljudi dijele na one koji su sretni kad su "izvan sebe" i one koje su sretni kad su "pri sebi". Nepotrebno je i napominjati da Ujević pripada prvima, a Krleža potonjima. Prvi bez magle ne mogu, potonjima magla smeta i pogrdno se prema njoj odnose. Magla skriva ulaz u katakombe Ujevićevih stihova, no vrijedi se kroz tu maglu probiti i taj ulaz pronaći. Mrak katakombi, vječita noć donjeg svijeta obasjana je svjetlošću svijeća, sjajem poezije, a noću je svijeća - kaže stih - svjetlija od sunca.

11.11.2007. u 02:25 • 0 KomentaraPrint#

epsko kazalište i kazalište apsurda

Epsko kazalište

* utemeljitelj je Bertolt Brecht – njem. pjesnik, dramatičar i redatelj
* Brecht smatra da drama ima funkciju prodgajanja društvene svijesti; naglašava socijalnu detrminiranost likova; drama treba više djelovati na razum gledatelja nego na njihove osjećaje.
* umjesto iluzije i uživljavanja u lik, od glumca se zahtijeva prikazivanje ljudi i njihovih odnosa, a od gledatelja razmišljanje i prosuđivanje
* smatra da svijet treba mijenjati

1. trebamo ga razumjeti

2. moramo se čuditi stvarima koje nas okružuju i gledati ih kao nepoznate

3. to dovodi do novog, punijeg razumijevanja, do spoznaje

4. spoznaja je radost, zabava

* bitan je efekt začudnosti – omogućuje da nam se prividno poznato prikaže kao iznenađujuće i novo
* Brecht voli svoje kazalište nazivati filozofskim zato što se u njemu priča, razmišlja, prepire i istovremeno uživa u tom »prepirućem razmišljanju«
* Scene se u epskom kazalištu samo nižu, puno se priča, sadržaj je povezan pjesmama (songovima) koje izvodi jedan pjevač ili zbog (ima ulogu komentatora)
* Od gledatelja se traži aktivna misaona suradnja i zauzimanje stava prema pitanjima koje komad postavlja
* Gledatelj je promatrač koji treba odlučiti. Za Brechta kazalište priča, a gledatelj sudi.
* Svaki prizor je samostalan, spojen principom montaže i napetošću u krivuljama za svaki prizor
* Na pozornici se projeciraju filmovi ili dijapozitivi, pozornica se pomoću složenih strojeva brzo preobražava, radnja se prekida komentatorskim zborovima, pjesmama, spuštanjem ploča s natpisima ili statičkim podacima
* Epsko kazalište Brecht uspoređuje s uličnim prizorom u kojem očevidac okupljenim ljudima prikazuje kako se odigrava nezgoda
* Kod Brechta postoji otklon od tradicije time što unosi elemente romana u dramu. Brechtovo kazalište tako nije »čisto kazalište« kao što je to npr. kazalište apsurda, nego ono nastoji uspostaviti nešto poput sasvim nove umjetnosti



30. Kazalište apsurda

* nastaje 50-ih god 20.st. u Francuskoj
* predstavnici su trojica pisaca koji podrijetlom nisu Francuzi, ali žive i stvaraju na francuskom jeziku

Eugene Ionesco (ežen jonesko) – Rumunj – Vedri očajnik; Samuel Beckett – Irac, Arthur Adamov – Armenac

* Oni stvaraju tzv. antidrame – grč. drama – radnja, antidrama = radnje nema
* Termin teatra apsurda stvorio je kritičar Martin Esslin, a porijeklo toga termina svoje korjene vuče iz eseja Alberta Camusa – Mit o Sizifu
* Pisci tzv. antidrama dijele mišljenje da je suvremeni čovjek smješten u svijetu koji nema značenja ni konačnog smisla. Taj svijet je kaos u kojem se pojedinac mora osjećati osamljenim i preplašenim. U svome stvaranju polaze od nekih teza:

1. ljudski je život apsurdan jer nije ništa drugo nego polagano umiranje koje počinje u trenutku rođenja

2. čovjeka određuju samo njegovi postupci koji ne podliježu nikakvoj logici

3. jezik nije sredstvo komunikacije već sredstvo koje razdvaja ljude. Govor je samo kvantitativno nizanje glasova, klišeja i fraza.

Zaključak: Čovjek je neprestano i zauvijek sam!!!

* neki teoretičari nalaze korjene tetra apsurda u grotesknoj farsi ˝Kralj Ubu˝ (ibi) franc. pisca Alfreda Jarryja (žarija) – kralj Ubu je povampireni građanin, hedonist, lijenčina, glupan i nezasitni gramzljivac. Radnja se odvija u Poljskoj. Kralj je spreman uništiti sve svoje podanike: bogate – da se dokopa njihova bogatstva; siromašne: da se ne polakome na njegovo bogatstvo
* to je satira koja pokazuje kakve apsurdne forme poprima vlast kad se nađe u rukama diktatora
* Jarryja je smatrao da ne treba iznositi tzv. razumljive teme i sadržaje jer od toga otupljuje um.
* SAMO APSURD ČISTI PAMET I OŠTRI UM!

11.11.2007. u 02:24 • 1 KomentaraPrint#

Hrvatska moderna



Moderna je naziv stilskog razdoblja u hrvatskoj književnosti na prijelazu iz 19. u 20. st,

Književnim početkom moderne smatraju se: 1891. – Janko Leskovar – Misao na vječnost; 1892. – A. G. Matoš – Moć savijesti; 1895. – studenti spaljuju mađarsku zastavu. Završetak: 1914. – izlazi zbornik Hrvatska mlada lirika u kojoj se javlja nova generacija pisaca, umire Matoš i u književnosti se po prvi put pojavljuje M. Krleža; 1916. časopis Kokot – Ulderiko Donadini

Dvije faze u razvoju moderne:

1. faza – prevladavaju kritičarska djela. Djeluju bečka i praška skupina pisaca koji su bili okupljeni oko svojih književnih časopisa.

BEČKA skupina – mladi – ideolog Milivoj Dežman Ivanov – časopis Mladost – cilj = stvoriti ljepotu (estetska funkcija)

PRAŠKA skupina – stari – ideolog Milan Šarić, časopis Hrvatska misao – cilj = da književnost popravlja svijet (utilitarnost)

2. faza – nastaju najpoznatija djela hr. moderne. Izlazi Vidrićeva Zbirka pjesama, nastaju Matoševe pjesme. Izlazi Kozarčev roman Đuka Begović.

Značajke: pisci se okreću svojoj unutrašnjosti i žele izraziti ono nedokučivo, podsvjesno i neistraženo. Prate se događanja u čovjeku. Pjesništvo je osjećajno, ali puno boja, zvukova, mirisa i nastojanja da se to što preciznije, efektnije i bolje izrazi. Zajednička je značajka: otpor tradiciji, uključivanje u europske kulturne i književne tokove, kritičnost, sloboda umjetničkog stvaranja. U hrv. književnosti možemo govotiti o pluralizmu stilova: odjeci realizma, impresionizma, naturalizma i simbolizma.

11.11.2007. u 02:23 • 1 KomentaraPrint#

avangarda

Talijanski i ruski futurizam

Talijanski – (futurus – budući)

* javlja se u Italiji
* Filippo Tomasso Marinetti – 1909. – Manifest futurizma (Figaro – časopis)
* Futuristi veličaju dinamiku, energiju, brzinu
* Rat doživljavaju kao jedinu higijenu svijeta (kasnije se stavlja u službu fašizma)
* Otpor prema institucijama i tradiciji nastoje i jezično izraziti i to tako da ukidaju logiku i smisao, ne poštuju pravopisna i gramatička pravila (koriste samo imenice u nominativu i glagole u infinitivu)

Ruski

* različit je od talijanskog jer ne podržava rat
* veliki su zagovornici urbanizacije i industralizacije
* najvažniji je predstavnik Vladimir Vladimirovič Majakovski koji je objavio Manifest 1912. u Almonu – Pljuska društvenom ukusu. Najpoznatija poema Oblak u hlačama



26. Ekspresionizam u europskoj i hrvatskoj književnosti

Ekspresionizam u europskoj književnosti

franc. expression – izraz

* razvija se u razdoblju od 1910. – 1924. u Njemačkoj i Austriji odakle se širi po drugim europskim zemljama. Pisci izražavaju svoja unutarnja stanja, najčešće se pišu lirske pjesme i drame. Dominantni motivi su: strah, tjeskoba, osamljenost, smrt, patnja..
* najvažniji predstavnici su: Georg Trakl, Gottfried Benn, Hermann Bahr, Franz Werfel
* značajke pjesništva:
1. odbacivanje deskripcije
2. ekonomičan izraz
3. slobodan stih
4. upotreba riječi iz znanosti ili iz urbane sredine (nepoetske riječi)

Vodeći dramatičari su: Oskar Kokoschka, ernst Toller, Georg Kaiser. Njihove drame postaju trv. dramske fantazije, simboličke drame sa puno masovnih scena sa dosta monologa pa čak i pantomime. Vodeći časopisi: Der Sturm, Die Aktion.

Ekspresionisti žele izraziti svijet svoje vlastite stvarnosti viđen neposredno iz sebe.

Gottfried Benn: Čovjek i žena idu kroz baraku za rak

Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti

* trajanje: 1916./17. do tridesetih god. 20. st
* obilježja: krik čovjekove oboljele duše pune straha, osamljenosti i ugroženosti (uvjetovana 1. svj. ratom), pisci izražavaju svoju unutrašnjost
* osnovni motivi i teme: ljubav, život, smrt, čovječnost, dobrota, usamljenost, prolaznost, pesimističan doživljaj svijeta
* prevladavaju pjesme i drame

Obilježja pjesništva:

Ň pjesnici zahtijevaju apsolutnu slobodu u formi pjesme. ne prihvaćaju vezani stih, rimu, interpunkciju, razbijaju tradicionalnu strofu kako bi spontano izrazili vlastiti doživljaj svijeta na što ekspresivniji način, ekspresionistički pjesnik gomila glagole jer mu oni pomažu da ostvari unutarnju dinamiku i da izrazi bit

Ň ekspresionistički pjesnik ogoljuje izraz, rabi riječi koje imaju dodatno ekspresivno značenje kako bi izrazili krik i bunt

Ň boje dobivaju simbolično značenje i upotpunjuju sadržaj pjesama

Ň karikiranje postaje način da se deformira stvarnost i da se izrazi vlastiti doživljaj te stvarnosti

Ň hrv. ekspresionistički pisci iznose svoj doživljaj života i svijeta u koje mžive s dominantnim osjećajima osamljenosti, tuge i spoznaje o čovjekovoj prolaznosti.

Predstavnici i djela:

Ulderiko Donadini – časopis Kokot – borba protiv tradicionalnog stvaralaštva i prihvaćanje načela ekspresionizma i futurizma; A. B. Šimić – Preobraženja – zbirka pjesama; Izabrane pjesme; M. Krleža – lirika, Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III, Legende; I. Andrić – Ex ponto i Nemiri – pjesničke proze; A. Cesarec – Stihovi, Careva kraljevina (roman), Za novim putem – zbirka novela

27. Kubizam, imažinizam, socijalni realizam

Kubizam – lat. cubus – kocka

Pablo Picasso, Georges Braque – utemeljitelj

* slikari kubisti smatraju da nije cilj umjetnosti kopirati stvarnost nego je prikazati geometrijskim oblicima
* Gospođice iz Avignona (5)
* U književnosti je najvažniji predstavnik Guillame Apollinaire. On je poznat po svojim ideogramima u kojima grafičkim rasporedom stihova daje određenu poruku pjesme i zanimljivu vizualnu kompoziciju. Poznata mu je zbitka Kaligrami

Imažinizam – lat. imago = slika

* razvija se u Engleskoj i Americi prije 1. svj. rata, a kasnije u Rusiji
* najvažniji predstavnik u Americi je pjesnik Ezra Pound, a u Rusiji S. A. Jesenjin
* za njih je pjesništvo ˝katalog slika˝, dakle pjesnička slika je temeljno izražajno sredstvo. Izraz je vrlo jednostavan jer uvode svakodnevni jezik u poeziju.

Socijalni realizam (socrealizam)

* književnost je u službi politike i društvenog boljitka
* najvažniji je predstavnik Maksim Gorki (roman Mati, drama Na dnu)
* pisci se koriste tzv. crno-bijelom tehnikom, što znači da su likovi ili dobri (proleteri) ili zli (buržuji)
* socijalizam se razvio u Rusiji između 2. svj. rata, ali se takva djela javljaju i desetljećima nakon 2. svj. rata
* Andrej Ždanov – ministar za kulturu i umjetnost

28. Dadaizam, nadrealizam, egzistencijalizam

Dadaizam

* nastao u Zürichu 1916.
* u Švicarskoj se okuplja nekolicina pjesnika umjetnika koji su željeli izbjeći strahote rata.
* naziv nastaje sasvim slučajno, a osmislio ga je Tristian Tzara (pjesnik rumunjskog porijekla). Kans Arp, Hugo Ball – predstavnici
* naziv dada asocira na dječije tepanje, a po nekim tumačenjima znači kocka, majka ili drveni konjić.
* Dadaizam je ekstremni umjetnički pokret koji zagovara anarhiju, nihilizam, slobodu i nesavršenost. Protive se svakoj logici i zalažu se za nekontrolirano, spontano iznošenje misli i osjećaja.

Nadrealizam (surrealizam)

* on se razvija iz dadaizma
* javlja se u Francuskoj 20-ih godina 20.st. Uporište promalaze u učenju psihoanalize Sigmunda Freuda. Veliku važnost pridaju snovima, vizijama, halucinacijama. Žele se oteti kontroli razuma, uvode tzv. automatizam u pisanje
* slikarstvo: Salvador Dali – figurativno slikarstvo (Dali: ˝Razum daje znanost, a nerazum umjetnost!˝)
* najvažniji predstavnik nadrealizma je franc. pjesnik Andre Breton – dva manifesta (1924., 1930.)
* predstavnici: Loius Aragon (luj aragon), Paul Eluard (pol elijar), Pablo Neruda, Federico Garcia Lorca

Egzistencijalizam

* franc. existance = postojanje; bitak)
* u filozofiji se pokret javlja u Njemačkoj, a najvažniji predstavnici su Karl Jaspers i Martin Heidegger.
* U književnosti se javlja 30-ih god. 20.st u Njemačkoj odakle se širi po Europi
* Najvažniji predstavnici u književnosti su francuski pjesnici Jean-Paul Sartre (papa egzistencijalizma); Albert Camus
* Egzistencijalisti smatraju da egzistencija prethodi esenciji, tj. da čovjek sam određuje što će postati
* Čovjek je sam odgovoran za vlastiti život jer njime ne upravlja netko drugi, neka viša sila ili Bog
* Sartreovo poznato djelo: Bitak i ništavilo (1934.)

11.11.2007. u 02:23 • 0 KomentaraPrint#

Modernizam

Modernizam (simbolizam, secesija, impresionizam)

Simbolizam – njihov pjesnički program iznio je Jean Moreas u časopisu Figaro 1866.

Preteče: C. Baudelarie, E. A. Poe, Gerrard de Nerval.

Značajke: zalažu se za tajanstvenost i nagovještaj umjesto detaljnog iznošenja i opisivanja, izražavanje simbolima i to individualnim i posebnim, iracionalnost u smislu prodiranja u neistražena područja vlastite psihe, sintezija (sjedinjenje svih osjetilnih senzacija), muzikalnost stiha. Simbolisti zamjeraju parnasovcima što su pjesništvu uskratili tajanstvenost. Služe se različitim simbolima pa čitatelj treba sam otkriti njihovo značenje. Nastoje sjediniti pjesništvo i glazbu (Verlaine: Glazba prije svega!). Najvažniji predstavnici: C. Baudelarie, Arthur Rimbaud (obojao samoglasnike), Paul Verlaine, Stephane Mallarme.

Secesija- stilski izraz koji se potkraj 19. st. pojavljuje u Beču i Münchenu, a osnovne su mu značajke: valovita linija, plošnost i stilizacija, naglašena dekorativnost i asimetričnost. Secesija u hrvatskom slikarstvu počinje izložbom Hrvatski salon 1898. Na Sumpornom kupalištu u Marmontovoj ulici u Splitu vidljivi su dekorativni secesijski oblici.

Impresionizam – franc. impression – doživljaj. Impresionizam je dobio naziv prema slici Impresija – izlazak sunca Claudea Moneta na kojoj se vidi kako umjetnici žele zaustaviti viđeni trenutak u prirodi. Oni razaraju čvrst oblik predmeta i pretvaraju ga u mrlju boje. Predstavnici: Edgar Degas, Camille Pissarro.

11.11.2007. u 02:22 • 0 KomentaraPrint#

Roman

Roman kao prozni oblik, podjela, vrste

* svak ispis pisan na romanskom (pučkom) jeziku
* veće epsko djelo u stihu ili prozi, veće od novele i pripovjetke, složenijeg ustroja s većim brojem likova i raznovrsnijom epskom tehnikom
* podijela romana:

prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, realistički, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški

prema tonu, piščevu stavu: sentimentalni, humoristični, poučni, herojski

prema načinu oblikovanja: roman lika, zbivanja, prostora, roman-rijeka, roman-esej..

prema postojanju i vrijednosti: klasični, moderni, suvremeni


Podjela romana po načinu gradnje sadržaja:

lančani ili stepenasti – sadržaj jedne novele nastavlja se na sadržaj druge novele, tj. svršetak jedne je početak druge novele.

npr. roman ¨Robinson Crouse¨

prstenasti roman – unutar jedne novele autor smješta sadržaj svih ostalih novela, npr. roman ¨Put oko svijeta za 80 dana¨

paralelni roman – dvije ili više radnji se odvija u isto vrijeme,

npr. roman¨Ana Karenjina¨

Romanopisci: A. Šenoa, M. Krleža, I. Aralica..

11.11.2007. u 02:21 • 1 KomentaraPrint#

Drama

Drama (pojam, vrste, oblici i značajke)

Drama –književni rad u dijaloškom obliku namijenjen scenskom izvođenju. Književni tekst osobite vrste koji je izravno ili posredno namijenjen izvedbi na pozornici. Riječ drama upotrebljava se danas u tri značenja:

= njome se imenuje pjesnički rod

= dramska vrsta unutar roda dramskoga pjesništva

= drama kao dramska umjetnost

dramski tekst može biti namijenjen publici, glumcima i redatelju; podijeljen je na činove,

publici – je namijenjen tekst izgovoren od strane glumaca

glumcima – su namijenjene didaskalije,

režiseru – je namijenjen cijeli dramski tekst

opera – je najsavršeniji dramski oblik

program – upućuje u radnju, međuodnose likova, ima kazalo pojmova, imena glumaca koji tumače određene likove, upoznamo pisca, ima popis dramskih djelatnika, kostimografa, vizažista

dva osnovna oblika kompozicije:

*

dijalog – dolazi od grč. riječi dialogos = razgovor

monolog – dolazi od grč. riječi monos = sam + logos = riječ

*

dramska situacija – odnosi između likova u nekom trenutku, to je njihov govor o onom što je bilo, što će niti ili ono što jest

fabula – izmjena dramskih situacija

uvod ili ekspozicija – ona objašnjava nužni početak

zaplet – podrazumijeva pojavu dinamičkih motiva, a temelji se na razlikama idejnih stavova

vrhunac ili kulminacija – nastaje kada napetost dosegne krajnju granicu i nužno zahtijeva razrješenje

rasplet – pronalaženje rješenja

peripetija – odnosno preokret, kada rasplet ne krene u očekivanom smjeru

kritika – ne smije imati subjektivno mišljenje

vrste:

tragedija – dolazi od grč. riječi tragos = jarac, i grč. riječi ode = pjesma;

u osnovnom prijevodu značila bi jarčeva pjesma, u slavu boga Dioniza prinosio se jarac kao žrtva, glumci su kao dio scenografije nosili jarčevu kožu.

komedija – nastala od riječi komos = veseli pohod i grč. ode = pjesma;

vrsat drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta smiješne strane života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane. Komediograf – pisac komedija. Komediografija – pisanje komedija.

U komediji se pojavljuju smiješni likovi iz svagdašnjeg života.

Vrste komedije:

Komedija zapleta (intrige): smijeh posljedica nesporazuma

Komedija naravi (karaktera): iz mana pojedinaca

Konverzacije: smijeh dolazi iz razgovora

Situacije: iz događaja.

Smijeh u komediji može biti sirov. Tada govorimo o podvrsti komedije: farsi.

11.11.2007. u 02:20 • 1 KomentaraPrint#

Epika

Epika, (pojam, razvoj, vrste, oblici i značajke, podjela)

Književni naziv za pripovjedačku književnost u stihu i prozi. Iznosi događaje i situacije, a odlikuje se objektivnošću. Služi se pripovjedanjem (naracija) i opisivanjem (deskripcija). U epskom djelu predstavlja se pripobjedač koji pripovijeda o nečem što se dogodili, gdje se to dogodilo, kada se dogodilo i tko sve sudjeluje. Pripovjedač ne pripovijeda samo o prošlim događajima već i o sadašnjosti i o budućim događajima. Pripovjedač pripovijeda određenim redom, organizira priču koja ima svoj tijek (uvod, zaplet, rasplet), provodi likove kroz priču i pripovijeda o njihovim sudbinama. Epsko djelo ima svoje posebno ustrojstvo. Čine ga: događaji (zbivanje), likovi (junaci) i priča (fabula). Pripovjedači: pripovjetke: A. Šenoa, D. Šimunović..

Novele: G. Boccaccio, A. P. Čehov, A. G. Matoš.. romanopisci: A. Kovačić, M. Krleža..

Podjela epike:

a) epsko-lirske pjesme

poema – u njoj se iznosi neki događaj, ali sadrži i elemente dramskog izraza

balada – tužna pjesma s tragičnim završetkom

romanca – pjesma ljubavnog sadržaja

b) epsko pjesništvo

epska pjesma – kraće djelo u stihovima, pripovkednog karaktera

epopeja – ako se u epu prikazuju događaji važni za cijeli narod onda je to narodna epopeja

ep – opširnije djelo u stihovima, pripovjednog karaktera

c) jednostavni prozni oblici

mit – vjerovanje koje na temelju mitskog iskustva najčešće govori o postanku svijeta, o bogovima ili nekim važnim ljudima.

legenda– priča o ljudima čiji je način života postao uzorom drugim ljudima

saga – prozna vrsta u kojoj se opisuju događaji iz obiteljskog života

bajka – prozna vrsta u kojoj se isprepliću stvarni i nestvarni događaji. Uvije kse radi o sukobu dobra i zla, a dobro uvijek pobjeđuje.

Basna – djelo u kojem se životinje ponašaju kao ljudi

Vic (witz) – dolazi iz njem. jezika. Kratka jezična tvorevina koja izaziva smijeh

Poslovica – izreka koja u obliku tvrdnje iskazuje neko životno iskustvo

Zagonetka – posebni oblik postavljanaj pitanja. Sastoji se od. Zagonetljaja i odgonetljaja

d) složeni prozni oblici

novela – kratak i zatvoren tekst. Opisuje se obično jedan sadržaj koji može biti stvaran i izmišljen, ali mora biti zanimljiv. Radnja je ograničena u vremenu i prostoru i sudjeluje manji broj likova. Njezinim se utemeljiteljem smatra Giovanni Boccaccio, napisao je zbirku od 100 novela – Decameron.

Roman - je za razliku od novele dulji, slobodniji i pripovjedački otvoreniji, dopušta najraznorodnije teme, fabularne osnove i motive, do 20.st. gradio se na razvijenoj fabuli s intrigom i brojnim epizodama

Pripovjetka

11.11.2007. u 02:20 • 2 KomentaraPrint#

Lirika

Lirika (pojam, vrste, razvoj, oblici, značajke, tematska podjela)

Književni rod. Karaktezira je osjećajnost, subjektivnost, sažetost (jezgrovitost), pjesničke slike, stihovi i proza. Grč. lira – žičani instrument.

Lirsko pjesništvo

* lirska pjesma izražava pjesnikove misli i osjećaje. Može biti pisana stihom i prozom (stihovi – vezani, slobodni)
* Vrste lirskih pjesama:

Prema autoru: narodna (usmena) i umjetnička.

Prema temi:

Domoljubna (rodoljubna, patriotska) – izražava ljubav prema domovini, narodu, zemlji, kraju. U domoljubnoj pjesmi pjesnik se poistovjećuje s domovinom i narodom i izražava svoje osobne (pojedinačne) osjećaje i misli te osjećaje i misli svoga naroda (nacionalne osjećaje)

Duhovno religiozna – pjesnik iskazuje svoje religiozne osjećaje i misli. Ti se religiozni osjećaji i misli povezuju uz pojam Boga - u katoličkom pjesništvu uz Sveto Trojstvo (Oca, Sina, Duha Svetoga), uz lik Blažene Djevice Marije i svetaca.

Ljubavna – pjesnik izražava ljubavne osjećaje, ljubav prema voljenoj osobi.

Misaona, refleksivna

Pejsažna – pjesma koja opisuje prirodu.

Socijalna – nadahnjuje se socijalnim temama i motivima. Najčešće teme su soc. bijeda, soc. nepravda, iseljavanje iz svoje zemlje i sl.

Prema jeziku:

Na književnom jeziku

Na neknjiževnom jeziku

Prema obliku:

Antički oblici: anakreontska pjesma, ditiramb (lirska pjesma koja se kod starih Grka pjevala kao himna u čast bogu Dionizu. Ta obredna pjesma razvila se u posebnu vrstu lirske pjesme koja zanosno slavi životne radosti i užitke), elegija (u grčkom pjesništvu bila je vrsta lirske pjesme u distisima. Pjesma tužnoga sadržaja, tužnog raspoloženja), himna (domoljubna pjesma, izražava domoljubne, nacionalne i religiozne osjećaje. Izraz joj je zanosan, uzvišen i svečan), oda (oblik svečane lirske pjesme koja slavi važni povijesni događaj ili slavnu povijesnu osobu. Svečan ton, zanosan govor).

Francuski oblici: kancona, rondo, rondel, balada

Španjolski: romanca, glosa

Talijanski: sonet, sestina, madrigal

Sažeti oblici:aforizam, epigram (jednostavna, pretežito kratka, duhovita pjesma), epitaf (nadgrobni natpis, nadgrobni spomenik, nadgrobni govor, pjesma u povodu nečije smrti), maksima, sentenca.

Satirični oblici: satirična pjesma, parodija, travestija

Stilska sredstva: figure nabrajanja, metafora, hiperbola (preuveličavanje), metonimija, retoričko pitanje, polisindeton, asindeton, igra riječima, aliteracija, asonanca, sinegdoha, epiteti, usporedba..

11.11.2007. u 02:11 • 0 KomentaraPrint#

lirika

lirika - književni rad koji je nastao u sjedinjenju glazbe, glume, govora i plesa, dolazi od grčke riječi lyra što znači žičani instrument

karakteristike - subjektivna, iznosi osjećaje, zasniva se na ritmu, odlikuje se kratkoćom vanjske forme, bogatstvu pjesničkih slika i motiva te uporabom stilskih sredstava

podjela lirike
1) prema sadržaju ili motivu
DOMOLJUBNE – A. Mihanović: Horvatska domovina
LJUBAVNE – J. Pupačić: Zaljubljen u ljubav
PEJZAŽNE – A. G. Matoš: Notturno
SOCIJALNE – D. Cesarić: Vagonaši
MISAONE / REFLEKSIVNE – D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika
RELIGIOZNE – N. Šop: Isus čita novine
2) prema tradiciji
DITIRAMB – pjesma u kojoj se slavi priroda i život (V. Nazor: Cvrčak)
HIMNA – pjesma posvećena nekome (ili nečemu) tko (ili što) je dostojan najvećeg divljenja
i poštovanja (A. Mihanović: Horvatska domovina)
ODA – pjesma posvećena nekome (ili nečemu) prema kome (ili čemu) osjećamo ljubav,
privrženost ili neku drugu vrstu sklonosti (P. Preradović: Rodu o jeziku)
ELEGIJA – pjesma u kojoj se izražava žaljenje za nečim nedostižnim
(F. Ciraki: Forentinske elegije)
EPIGRAM – Kratka sažeta pjesma koja svojim zaključkom iznenađuje čitatelja
(S. Vraz: Nadriknjištvo)
EPITAF – nadgrobni natpis koji kao pjesnički oblik izražava misli o prolaznosti života i
ljudskoj sudbini. Često je duhovit i satiričan. (M. Dizdar: Zapis o zemlji)
IDILA – lirska pjesma s temom iz mirnog života u prirodi, posebno na selu.
(D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika)

11.11.2007. u 02:06 • 0 KomentaraPrint#

tko je bio A.B ŠIMIĆ

Pjesnik, kritičar i izdavač književnih listova.

U povijesti hrvatske književnosti Antun Branko Šimić (1892-1925) svrstava se u književnike koji su ostvarili vrhunske domete u našem književnom stvaralaštvu Južnih Slovena. U okviru hrvatske književnosti Šimić se pridružuje veličinama pera od Ivana Mažuranića, Kranjčevića i Matoša do Tina Ujevića i Miro­slava Krleže.

Šimić se u književnosti javio tri godine poslije smrti Matoševe vlastitim književnim časopisom Vijavica (1917) u kome otvoreno istupa protiv dotadašnje literarne tradicije i traži novu umjetnost inspiriranu evropskim ekspresionističkim pritom se oslanjajući na domete nje­mačke književnosti. Nakon časopisa Vijavice u Juriš, časopisu kojeg je izdavao 1919. godine, on pokazuje maksimalan zahtjev za radikalizaciju književnog stvaranja. "Treba jedanput da bacimo sa sebe svu tu laž, 'otmjenost', dekorativnost, pa ako je potrebno i odijelo sa sebe, kragne, manšete, kravate, šalove, i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'ljepota', to će reći, sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu."

Po Šimiću umjetnost predstavlja najintimnije i suštinsko poimanje svijeta koji se kao takav jedino i ostvaruje u umjetnosti. Svijet je onakav kakvim ga vidi umjetnik čulo. Umjetnost je duboko ljudska i ne pripada nijednom vijeku, pokretu, vlasti ili politici. Umjetnost i postoji da bi bila umjetnost, neotuđivo ljudska, neotuđiv unutrašnji doživljaj i iskaz, i tu nema ništa izmišljeno.

Njegova poezija mogla bi se podijeliti na dva razvojna perioda: onaj u koji ulaze njegovi početnički radovi nastali do 1917. godine, i drugi koji predstavlja ostatak njegovog pjesništa, njegovog sukoba sa bolešću i urbanom gradskom sredinom.

U prvom periodu su vidni utjecaji na formiranje mladog pjesnika, poezija čiste impre­sije, opisna, vezanog stiha i određena prirodnom okolinom. Susret s gradom, sukob svijeta prirode bez primjesa sa svijetom racija, strojeva, eksploatacije, uveliko preokreće pjesnikov duh. U gradu je osjetio i klice tuberkuloze, tada neizlječive bolesti, i to još više doprinosi pjesnikovi preobražaju, insistiranjem na novim u svijetu već ustaljenim formama, njegovom okretanju slobodnom stihu.

Napisao je: "Bolest čini da čovjek otkrije u sebi nekog drugog, različitog od onog 'zdravog' čovjeka. "

Tu su klice i korijeni Šimićeva prodora u dubinu, prijelaza sa impresije na ekspresiju, u vlastite traume i opsesije: u pitanja koja se kreću od doživljaja ljubavi i osjećaja prisutnosti smrti, do sukoba duha i tijela, do fiksiranja u pjesniku samom mračnih strana stvarnoga života i njegova poistovjećivanja s tim životom.

Šimićev doživljaj svijeta i života započinje i završava upravo na spoznaji vlastitog nestajanja: nestajanja tijela i narastanja duše. Ljubav i smrt postat će dominantni motivi njegove lirike, jer se u njima i kroz njih i očituje početak i krajk.

Upravo u stiho­vima ljubavi, žudnje, neugasle želje naspram spoznaje vlasitotg svršetka i neumitnog skorog kraja pjesnik uspijeva ostvariti najmoćniju poetsku ekspresiju i najjači umjetnički doživljaj. U njemu se spaja ljubav kao naplodotvornija sila života, s jedne, i smrt kao njena negacija, s druge strane, i upravo sudarom ova dva kosmička elementa, oslobođena svake nadnaravnosti i mistike, realna, neminovna i sveprisutna, jedan koji iz ništa stvara i u ništa vodi, i obratno, u Šimićevom kratkom životu rađaju moćnu pjesničku riječ: "Svemir pjesniku može biti tema, ali ne problem koji mu treba riješiti. Ja pjevam o smrti, ali ne rješavam problem smrti".

Ovom, dakle, svijetu materijalnom, stvarnom, demitologizi-ranom i demistificiranom okrenut će se licem potpuno pjesnik, i taj će svijet on pjesnički oslikati kroz samoga sebe. Stih "I pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari, jer ja sam srce" – postat će tako na neki način motto cjelokupnoj njegovoj poeziji i njeno određenje. Iz vlastitog života i patnje on će se vremenom posvetiti problemu siromaštva i socijalne bijede. "U stvari, kao što je neobično sažetim izrazom u temama o ljubavi i smrti pokušao naslutiti neke osnovne ljudske tajne, pro­drijeti u dubinu, u kako to on kaže "beskrajno unutra" ljudskog bića, i u nemogućnosti da dokuči srž, pobunio se protiv svega sputanog i nedorečenog u čovjeku – tako je isto taj svoj bunt, zapravo nemoćni revolt pred neumitnošću prolaženja, koje je on shvatio kao nepravdu u najvišem smislu prenio i u svoje teme o tijelu, prije svega o vlastitom tijelu i na ciklus pjesama o siroma­sima čime je duboko prodro u socijalnu problematiku svog vremena."

Antun Branko Šimić je uveo u poeziju slobodni stih. Osnov toga predstavlja pjesnička sloboda, jer umjetnik drugačije i ne umije da se iskaže, sve drugo je izmišljotina i šminka. Nažalost, mnogi pjesnici ni do danas nisu shvatili značaj ovakvog shvatanja slobode pjesničkog iskaza i još uvijek robujući rimi dosežu tek polovična misaona ostvarenja. Šimić je prije sto godina shvatio da je vezani stih, njegova rima i pjevljivost, samo smetnja istinskom doživljavanju svijeta i njegovom pretakanju u umjetnost. Nastojeći da umjetnost prevaziđe svakodnevne banalne i surovo materijalne pojave, koje u krajnjem predstavljaju samo golo tijelo, vegetativni sistem života, Šimić je, u svojoj pjesničkoj jedinstvenosti, nastojao proniknuti ispod površine u u svem pojavnom pronaći neki dublji smisao, odgrnuti neku vremenom i neznanjem zapretanu zagonetku.

11.11.2007. u 02:04 • 0 KomentaraPrint#

Pjesme-Vladimir Vidrić



1. O piscu

Vladimir Vidrić rođen je 30. travnja 1875. godine. Otac mu je bio Slovenac, a majka Hrvatica. Potjecao je iz imućne odvjetničke obitelji , te je i sam po struci bio odvjetnik. Pisao je malo, no unatoč samo jednoj zbirci pjesama izdana 1907, njegov rad je vrlo značajan i izrazit. Po vanjskom motivu svojih pjesama pjevao je najviše o prošlosti. Nižu se slike iz antičkog života Egipćana, Židova, Grka i Rimljana. Iz Španjolske prošlosti prisutna je srednjovjekovna tematika, a mnogobrojne su i slike pejzaža. Upravo u tom čudnom pristupu stvaralaštva krije se obilje pjesnikova stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izražavao je svoja napredna uvjerenja o teškim problemima hrvatske emigracije te o klasnoj napetosti u društvu. U njegovoj poeziji najsnažnije se dojmljuju slike prirode i pejzaža, ugođaji životnih radosti i užitaka. Njegove pjesme imaju svoju kvalitetu i dubinu po kojoj su odmah bile prepoznate i priznate. Preminuo je 31, rujna 1909. u Stenjevcu od posljedica bolesti pneumonia hypostatica.

2. Izbor iz lirike (6 analiziranih pjesama)

Roblje
U pjesmi roblje Vidrić piše o robovima - obespravljenim ljudima lišenim slobode i vlastitog ljudskog ponosa. Predočuje nam pretežito vizualnim slikama tugu, muku i jad robova. Ova osjećajna pjesma tumači nam bijedu tih ljudi za sumraka u njihovoj lađi-kavezu, njihove jecaje, plač, žaljenje. Pjesnik nam je u potpunosti ukazao na čovjeka u vremenima kad je on bez nade, sam i u okovima te nam otkriva osnovnu misao pjesme: čovjek bez slobode nije čovjek. Pjesma je pisana slobodnim stihom i raspoređena u pet katrena. Rima je isprekidana, a raspoloženje tužno i sjetno.

Dva pejzaža
Pjesma dva pejzaža zasigurno je najznačajnije i najzanimljivije pjesnikovo dostignuće. U njoj je prikazao stvaran život. Sastoji se od dva dijela: prvog pejzaža i drugog. U prvome pejzažu sve vrvi od života, što zaključujemo po prvom katrenu ("U travi se žute cvjetovi, i zuje zlaćane pčele, za sjenatim onim stablima krupni se oblaci bijele"). Upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik, za razliku od drugoga u kojemu glagoli obavljaju funkciju prikazivanja radnje. U ovoj pjesmi također je prevlast vizualnog. Zastupljen je katren i to po tri u prvome pejzažu i pet u drugom. Stih je slobodni, a raspoloženje je vedro.

Mrtvac
U ovoj pjesmi Vidrić prikazuje prolaznost života te smrt kao važan i neizbježan čimbenik. Pjesnik smrt doživljava kao uvijek prisutnu silu koja nikad ne gubi svoju snagu ("Ubila ga ruka silna, vječno jaka, vječno živa...") i vječno gasi živote ("...Što živote rasipava i živote utrnjiva"). Ta "pjesnikova" smrt utrnila je starca u ovoj pjesmi i oborila ga, prepustivši ga mirnoći crne zemlje i vječnom pogledu u nebo. Ova pjesma spada pod posljednja pjesnikova slikovna izražavanja. Ona je možda i najbolji pokazatelj njegovog razvijenog vizualnog zapažanja, no i početka razvitka misaone komponente. U njoj su u pet katrena možda po prvi put slikovna i misaona komponenta združeni u jedno.

Jutro
Ova pejzažna Vidrićeva pjesma govori nam o svitanju zore ("A svitaše jutro..."). U njoj nam još jednom pokazuje da mu je slika glavno izražajno sredstvo. Svojim impresionističkim slikama ukazuje nam na izlazak sunca i prve njegove zrake koje dopiru do zemlje. Također je opisan i lijepi krajolik u to rano jutro. Tijekom pjesme predočena je i radnja. Paralelno sa prvim zrakama sunca pojavljuje se Pan, bog šume. Uskoro iz tame izlaze Nimfe, starogrčke boginje, te počinju plesati oko Pana. U tom veselom kolu svi skupa se raduju novom danu te ga skupa slave. Pjesma je pisana vezanim stihom, a rima je obgrljena. Sastoji se od četiri katrena, a raspoloženje je veselo i vedro. U ovoj pjesmi Vidrić je možda po prvi put koristio antičke motive (grčka božanstva).

Pompejska sličica
Pejzaž opisan u pjesmi "Pompejska sličica" još jednom se dovodi u vezu sa mističnim boginjama Nimfama. Opisano je njihovo pojavljivanje u dubini lavorove šume, njihov izlazak iz noćnih prebivališta i njihova igra. Dok se u prva dva katrena više najavljuje dolazak nimfi, u druga dva je ipak dat naglasak na pejzaž. Uz vizualne slike, pojavljuju se olfaktivne i akustične. Stih je vezan, a rima isprekidana. Ovo je još jedna od niza Vidrićevih pjesama koje ukazuju na njegovo dobro poznavanje antike, te nju kao izvor vječne inspiracije.

Adieu
Pjesma "Adieu" nam govori o Vladimiru Vidriću. Pisao je veoma bolestan i zatvoren u ludnici. Već tada je naslućivao svoju blisku smrt, što je utjecalo na njegovo stvaralaštvo. U njegovim pjesmama počinju se pojavljivati demoni i sablasti, a događaji bivaju površno zahvaćeni bez nekakvog konkretnog sadržaja. Takva pjesma je i ova. U prvoj sestini je opisao svoje stanje: pjesnik je umoran, star i polako gubi snagu. U drugoj je prikazao svoju nemoć i nedostatak inspiracije, te se s ovom pjesmom već polako pomiruje sa sudbinom. Pjesnik koristi vezani stih i isprekidanu rimu. Pod utjecajem životnih uvjeta mijenja svoj stil te segubi katren, a počinje koristiti druge vrste strofa. Radnja postaje površna, a motivacija mu više nisu slike iz antike, tuga i patnja.

11.11.2007. u 02:01 • 0 KomentaraPrint#

Jezička stilska sredstva


Ř figure – figure dikcije (glasovne/zvučne), riječi (tropi), konstrukcije, misli

Ř stil je izbor iz jezika, donosi različitost, može biti umjetnički (jedn,suh, kićen, bujan) i neumjetnički (admin, znan, kolokv, public)

Ř figure dikcije – zasnivaju se na učinku određenih glasova i zvukova u govoru

o asonanca – ponavljanje istih samoglasnika u stihu

o aliteracija – ponavljanje istih suglasnika u stihu

o onomatopeja – oponašanje zvukova iz prirode

o anafora – ponavljanje riječi na početku stiha

o epifora – ponavljanje riječi na kraju stiha

o simploka – ujedinjenje anafore i epifore

o anadiploza – riječ s kraja stiha se ponavlja na početku slijedećeg

Ř figure riječi– tropi, zasniva se na promjeni osn znač riječi

o metafora – skraćena poredba, preneseno značenje

o metonimija – podvrsta metafore, jednom riječju zamjenjuje se veća cjelina (hrabar čovjek – sila)

o personifikacija – davanje ljudskih osobina svemu što nije čovjek

o sinegdoha – pars pro toto – dio se uzima za cjelinu („čovjek“ je uništio prirodu)

o eufemizam – ublažavanje nekog pojma (pijan – veseo)

o epitet – ukrasni pridjev

o alegorija – cijelo djelo u prenesenom značenju

o simbol - riječ koja se doživljava u prenes.znač., opći i individualni

Ř figure misli - za razliku od figura riječi, figure koje se odnose na širi smisao

o poredba – usporedba na temelju sličnosti

o antiteza – usporedba na temelju suprotnosti

o hiperbola - preuveličavanje

o litota - umanjivanje

o gradacija – postupno stupnjevanje

o ironija – govoriš jedno, misliš drugo

o oksimoron - suprotni pojmovi (glasna tišina)

o paradoks - nevjerojatni, ali mogući parovi riječi (Znam da ništa ne znam.)

Ř figure kostrukcije:

o inverzija – redoslijed riječi obrnut od gramatičkog

o retoričko pitanje – pitanje na koje se ne očekuje odgovor

o asindeton – nizanje riječi bez njihova gram povezivanja

o polisindeton - nepotrebno nizanje veznika

11.11.2007. u 02:00 • 3 KomentaraPrint#

glasovne promjene i pisma(u Bosni)

9. Jotovanje (pravila i izuzeci)

Jotovanje je morfološki uslovljena alternacija koja se dešavala davno u jeziku. Naziv potječe od grčkog imena za glas j(grč. jata). Događa se4 kada se nepalatalni glasovi d, t, l, n, k, g, h, b, p, m, v, z, s nađu ispred palatala j.

10. Nepostojano A (pravila i izuzeci)

U našem jeziku uočljivo je javljanje samoglasnika ''a'' u nekim pozicijama, a da se taj vokal u drugim pozicijama tih istih riječi ne javlja. ''a'' se javlja u nominativu jednine i genitivu množine. Porijeklo ove pojave vezuje se za prošlost jezika. Nepostojano ''a'' vodi porijeklo od poluglasa u slaboj poziciji (onog koji se gubio). Postojano ''a'' vodi porijeklo od poluglasa u jakoj poziciji(onog koji se lokalizirao)

11. Prelazak l u o (pravila i izuzeci)

Prelazak l u o je morfološki uslovljena alternacija koja se dešavala davno u jeziku. L koje nije vokal prelazi u 'o' koje jeste.

12. Latinica

Najstariji tekst pisan latinicom je Res i zakon sestara dominikanskog reda u Zadru iz 1345. godine. Od srednjeg vijeka do 19. st. Hrvati pišu svim trima pismima, ali od sredine 14. st. sve se više koristi latinica koja će postati jedinim hrvatskim pismom.



13. Ćirilica

Ř Već se u 10. stoljeću među Ćirilovim učenicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo - ćirilica.

Ř Iako nosi ime po Ćirilu, ćirilica nije njegovo djelo.

Ř Ćirilica je stvorena na temelju grčkog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s grčkom, što se kosi s Ćirilovim zamislima o neutralnosti.

Ř Prva knjiga pisana tim pismom je Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483 koji je tiskan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal.



14. Bosančica

- bosančica je osobita inačica. Pojavljuju se još i nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, bosanska brzopisna grafija, zapadna varijanta ćirilskog brzopisa, zapadna (bosanska) ćirilica, harvacko pismo, rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo, poljičica, poljička azbukvica, sarpski. Naj poznatiji spomenik na bosančici je povelja Kulina Bana koja je napisana 27. 08. 1189.g.



15. Arebica

nastala je ulaskom Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski i kulturni krug.

U periodu od 15. di 20. st. u Bosni je na bazi ovoga pisma nastala jedna specifična naporedna pismenost spram pismenosti na bosančici.

Bošnjaci, koji su prakticirali islam kao svjetonazor i vjeru, kao moral i kulturu, proizveli su arebicu, arapsko pismo prilagođeno fonetskom sistemu bosanskog jezika.

Oni su služili ovim pismom kao i bosančicom, i nisu bili nepismeni.

Na ovom pismu je nastala jedna neobična, bogata duhom i umjetnosću, književnost, nazvana alhamijado književnost

Najstariji bosanski teks pisan arapskim pismom je Početnica iz doba Mehmeda II. el- Fatiha (1451.-1481.). U 19. i 20. st. bilo je pokušaja i nastojanja da se arapsko pismo fonetizira, adaptira fonetici bosanskog jezika. Najuspješniji je bio Džamaludin Čaušević. Njegov način pisanja zvao se matufovača, mektebica (Matuf, nadimak). Štampanje njiga matufovicom završeno je 1941. god.



16. Begovica

To je pismo sandžak-begova.

Još se koristi naziv žensko pismo, jer su njime pisale najčešće žene.

Ovo pismo je jako slično bosančici

11.11.2007. u 01:59 • 1 KomentaraPrint#

Lirika



Ř lirika je stara koliko i društvo

Ř Melika – starogrčko lirsko pjesništvo pjevano uz muyiku (grč. Melos –pjesma) iz koje se razvila lirika

Ř Teorije o njenom nastanku se dijeli na:
1. da je nastala samostalno iz čovjekove potreba da izrazi svoja osjećanja
2. da se razvila sinkretički – uz ostala grane umjetnosti.

Ř Motiv za lirsku pjesmu može biti bilo šta što dodiruje čovjekove osjećaje.

Ř Izražava pored autorovih želja i potreba i želje društva.

Ř Ona je subjektivna.

Ř Događaji su samo podloga.

Ř Motiviranost pjesme se dijeli na:

o emotivne ili čuvstvena i refleksivne ili misaone;

o subjektivne i objektivne.

Ř Podjela prema motivima: intimne, nacionalna, religiozne, socijalna, rodoljubive...

Ř Za lirsku pjesmu se kaže da je neposredna, jer je čitalac doživljava kao svoju i prepoznaje svoje osjećaje u njoj.

Ř Pjesnički izrazi su:

o upotreba metafora;

o upotreba epiteta i drugih stilskih sredstava i

o ritmičnost. U IX i XX st. razbija se vezani stih i uvodi se slobodni – veća sloboda, jer nema pravila.

Ř obilježja:

o može biti u stihu ili pjesma u prozi.

o izražavanje osjećaja, mišljenja, stava,

o kratkost, sažetost, jezgrovitost, konciznost,

o subjektivnost, sugestivnost, slikovitost;

Ř tematska podjela:

o intimno-refleksivna

o domoljubna

o pejzažna

o ljubavna socijalna

o duhovno-religiozna

Ř kitice:

o distih/dvostih,

o tercina/tercet,

o katren/kvartina,

o peterostih,

o sestina,

o septima,

o oktina

Ř stih i strofa – misaona, ritmička i semantička (smislena) cjelina

Ř ritam – govorna kategorija ostvarena sveukupnošću različitih jezičnih elemenata (izbor i poredak riječi, stilska sredstva, izmjena nagl. i nenagl. slogova i riječi

Ř heksametar – vrsta stiha koja se sastoji od šest stopa ili mjera

Ř daktilski heksametar – vrsta stiha kokja se sastoji od 6 stopa – 5 daktila i troheja

Ř stopa ili mjera – mala ritmička cjelina sastavljena od slogova

Ř versifikacija – znanost o stihu, grčki i latinski imaju kvantitativnu (dugi i kratki slogovi) a mi silabičku (nagl. i nenagl. slogovi) versifikaciju

Ř tema – interesno područje pisca

Ř motiv – najmanja tematska jedinica (figurativni i apstraktni)

Ř poenta – mjesto u knjiž. djelu gdje se najviše naglašava osnovna ideja

Ř pjesma u prozi – kraći prozni tekst koje ima sve osobine lirskog izraza, a izražava subjektivne osjećaje, stavove i mišljenja

Ř Tradicionalni lirski oblici – oblici koji se od davnina nisu previše mijenjali tematikom, osj. stavom i oblikom:

Ř Himna:

o svečane, posvećene nečemu što čovjek jako poštuje

o prije je bila u izvođena u čast bogova, a kasnije je prerasla u nacionalnu pjesmu

o Grčka – Pindar i Alkej

o Rim – Horacije

o himna: Antun Mihanović – Horvatska domovina

Ř oda:

o slave božanstva, ličnost, neku pojavu ili neki osjećaj

o najpoznatije je oda radost

Ř ditiramb:

o strastvena pjesma

o autor naglašeno iznosi oduševljenje i radost

o slave se životne radosti onom koji je uzdignut do zanosa

o nastala u Grčkoj u čast boga Dioniza

o Vladimir Nazor – Cvrčak

Ř elegija:

o tužno raspoloženje, bol, žalost za nedostižnim ili davno izgubljenim

o Ovidije – Ex Ponto

o prvotno su to u Rimu bile ljubavne pjesme

o elegijski distih – 1 heksametar, 1 pentametar

o Franjo Ciraki – Florentinske Elegije

Ř epitaf:

o umjetnički oblikovan natpis na nadgrobnom spomeniku

o lapidarnost – izražavanje bitnoga

o MOTO – natpis na početku književnog djela – navješćuje dalji smisao teksta

o Mak Dizdar – Zapis o zemlji

Ř epigram:

o vrlo kratka pjesma od 4 do 5 stihova

o jezgrovita

o u njoj se na humorističan način ukazuje na neki događaj u društvu

o stav, mišljenje, osjećaj

o kritički odnos autora

o Rim – Marcijal – Krivi izbor

o Grčka – Simonid

Ř Idila:

o obredna pjesma

o veliča sklad i harmoniju života

o govori o ugođaju kućnog ognjišta

o ove pjesme su se često vezivale za selo

Ř polanice – pisma:

o lirske pjesme koje su bile upićene osobi

o imala je za cilj osvijetljivanje neke teme ili pojave

o Horacije – Pismo Pizonima

11.11.2007. u 01:55 • 0 KomentaraPrint#

Priprava nastavnog sata-Vladimir Vidrić: Dva pejzaža



NASTAVNO PODRUČJE: književnost

NASTAVNA JEDINICA: Vladimir Vidrić: Dva pejzaža

TIP NASTAVNOGA SATA: interpretacija pejzažne lirske pjesme

NASTAVNI SUSTAVI: interpretativno-analitički

korelacijsko-integracijski

NASTAVNI OBLICI: skupni, čelni, pojedinačan

NASTAVNE METODE: tekstne, dijaloške, monološke, gledanja, slušanja, pisanja

NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA: čitanka, bilježnica i olovka, nastavni listić, zvučna čitanka, učenički radovi, bojice, crtež, grafoskop i prozirnica

ZADAĆE NASTAVNE JEDINICE:

OBRAZOVNE: prepoznati vrstu pjesme

usvojiti pojam antologijska pjesma

prepoznati motive i pjesničke slike

raščlaniti pjesničke slike

prepoznati i imenovati stilska izražajna sredstva slikovitosti

raščlaniti elemente ritma

prepoznati vezani stih

odrediti formu pjesme

ODGOJNE: poticati usvajanje navike čitanja

poticati interes za lirsku pejzažnu pjesmu

uočavati ljepotu prirode

spoznati prirodu kao izvor naših nadahnuća

senzibilizirati učenike za očuvanje prirode

obogaćivati učenički rječnik

spoznati da je čovjek dio prirode

poticati učenike na samostalan rad

razvijati kulturu čitanja i slušanja

FUNKCIONALNE: poticati sposobnosti slušanja, komentiranja, mišljenja, uspoređivanja, povezivanja i zaključivanja, rada na tekstu, kritičkoga mišljenja, iznošenja osobnih stavova,

raščlanjivanja, čitanja u sebi i naglas samostalnog interpretiranja lirske pjesme



Tijek/artikulacija nastavnoga sata

1. doživljajno-spoznajna motivacija

a) Zamisli livadu.U tablicu upiši zadane riječi kojima ćeš prikazati taj detalj prirode.

pridjevi glagoli prilozi usporedbe

livada (statično)

livada (dinamično)

b) Pročitaj sljedeće stihove i napiši na što te poziva pjesnik. Možeš li zamisliti takav način opuštanja?

Lezi na livadu,

pišti pomoću vlati trave.

Gledaj u nebo

i uživaj u blagoj dokolici.

2. najava i lokalizacija pjesme, uz objašnjenje manje poznatih riječi

Na uživanje u prirodi odvest će nas hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić stihovima pjesme

Dva pejzaža. Pročitat ću vam stihove koji se odnose na prvi pejzaž.

Znate li kako izgleda sjenato stablo, što znači sterati se, a što je hum ?

3. interpretativno čitanje pjesme

4. emocionalno- intelektualna stanka

5. objava doživljaja i njihova korekcija

Zabilježi svoj doživljaj Vidrićevih stihova. Koja ti je slika ostala u sjećanju?

6. interpretacija

Ova je pjesma antologijske vrijednosti, jedna od najljepših Vidrićevih pjesama.

Koji je kraj Hrvatske nadahnuo Vidrića za stvaranje pjesme? Koje godišnje doba prepoznaješ u stihovima pjesme? Citiraj.

Pročitaj pjesmu u sebi i odaberi najljepšu pjesničku sliku (niz motiva povezanih u jednu cjelinu). Objasni svoj izbor.

Kojim osjetilima možemo doživjeti pjesničke slike u pjesmi Vladimira Vidrića?

Opiši dvije slike koje si doživio/jela osjetilom vida i osjetilom sluha? Kojim još osjetilima možemo doživjeti pjesničke slike?

Ispiši motive po strofama.

U kojim se stihovima naslućuje prisutnost čovjeka? Kako je prikazan čovjek?

Sjećaš li se pjesama u kojima je čovjek dio prirode, u kojima se stopio s njom? (Moja zemja, Mali pot). Potvrdi stihovima da je Vladimir Vidrić pjesnik - slikar.

Kojim je stilskim sredstvima Vidrić istaknuo ljepotu pjesničkih slika?

Kojom vrstom riječi pjesnik daje bogatu paletu ljetnih boja Hrvatskoga zagorja?

Zašto se pjesnik odlučio na uporabu glagola?

Kakav je ritam pjesme? Odgovara li sadržaju pjesme? Čime je postignut?

Odredi vrstu rime, vrstu stiha s obzirom na broj slogova, ponavljanje samoglasnika (asoncija). Kako pjesnik završava pjesmu? Zašto je završava elipsom? Pronađi primjer za onomatopeju.

Od koliko se strofa sastoji pjesma? Koliko stihova ima svaka strofa?

Imenuj tu vrstu strofe.

Pjesma je napisana vezanim stihom.

7. sinteza

Poslušaj pjesmu Dva pejzaža u interpretaciji Krune Šarića.

Na str. 59. nalazi se fotografija pejzaža. Prepoznaj motive koji su zajednički fotografiji i pjesmi.

8. zadaci za samostalan rad

a) Pročitaj Vidrićevu pjesmu Pejzaž II i interpretiraj je samostalno kod kuće.

b) Nacrtaj četiri pjesničke slike iz Vidrićeve pjesme Pejzaž I i poveži ih u strip.

c) Nauči krasnosloviti pjesmu Pejzaž I.



-Plan ploče/prozirnice

a) Zamisli livadu.U tablicu upiši zadane riječi kojima ćeš prikazati taj detalj prirode.

pridjevi glagoli prilozi usporedbe

livada (statično)

livada (dinamično)

b) Pročitaj sljedeće stihove i napiši na što te poziva pjesnik. Možeš li zamisliti takav način opuštanja?

Lezi na livadu,

pišti pomoću vlati trave.

Gledaj u nebo

i uživaj u blagoj dokolici.



Vladimir Vidrić: Dva pejzaža

Pejzaž I

- vrsta pjesme: pejzažna lirska pjesma - ljetni pejzaž Hrvatskoga zagorja

- V. Vidrić, pjesnik-slikar: boje - žuta, zlatna, bijela, plava, crvena - vedre boje

- motivi prirode: I. strofa: trava, cvjetovi, pčele, sjenata stabla, krupni oblaci

II. strofa: __________________________________________

III. strofa: __________________________________________

- čovjek se stopio s prirodom

- pjesničke slike (niz motiva povezanih u jednu cjelinu):

osjetilo vida: u travi se žute cvjetovi

za sjenatim onim stablima

krupni se oblaci bijele

_____________________

_____________________

osjetilo sluha: zuje zlaćane pčele

___________________

___________________

- slikovitost: epitet, personifikacija

- ritam: rima abcb - isprekidana

onomatopeja: zuje

stanke u stihu

ponavljanje samoglasnika (valovito, mirno i spokojno) - asonancija

ponavljanje riječi

elipsa (i s huma se k humu vere)

glagoli

- pjesma se sastoji od tri četverostiha ili katrena

- vezani stih

zadaci za samostalan rad

a) Pročitaj Vidrićevu pjesmu Pejzaž II i interpretiraj je samostalno kod kuće

b) Nacrtaj četiri pjesničke slike iz Vidrićeve pjesme Pejzaž I i poveži ih u strip.

c) Nauči krasnosloviti pjesmu Pejzaž.

11.11.2007. u 01:53 • 0 KomentaraPrint#

Priprava nastavnog sata-Vladimir Vidrić: Dva pejzaža



NASTAVNO PODRUČJE: književnost

NASTAVNA JEDINICA: Vladimir Vidrić: Dva pejzaža

TIP NASTAVNOGA SATA: interpretacija pejzažne lirske pjesme

NASTAVNI SUSTAVI: interpretativno-analitički

korelacijsko-integracijski

NASTAVNI OBLICI: skupni, čelni, pojedinačan

NASTAVNE METODE: tekstne, dijaloške, monološke, gledanja, slušanja, pisanja

NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA: čitanka, bilježnica i olovka, nastavni listić, zvučna čitanka, učenički radovi, bojice, crtež, grafoskop i prozirnica

ZADAĆE NASTAVNE JEDINICE:

OBRAZOVNE: prepoznati vrstu pjesme

usvojiti pojam antologijska pjesma

prepoznati motive i pjesničke slike

raščlaniti pjesničke slike

prepoznati i imenovati stilska izražajna sredstva slikovitosti

raščlaniti elemente ritma

prepoznati vezani stih

odrediti formu pjesme

ODGOJNE: poticati usvajanje navike čitanja

poticati interes za lirsku pejzažnu pjesmu

uočavati ljepotu prirode

spoznati prirodu kao izvor naših nadahnuća

senzibilizirati učenike za očuvanje prirode

obogaćivati učenički rječnik

spoznati da je čovjek dio prirode

poticati učenike na samostalan rad

razvijati kulturu čitanja i slušanja

FUNKCIONALNE: poticati sposobnosti slušanja, komentiranja, mišljenja, uspoređivanja, povezivanja i zaključivanja, rada na tekstu, kritičkoga mišljenja, iznošenja osobnih stavova,

raščlanjivanja, čitanja u sebi i naglas samostalnog interpretiranja lirske pjesme



Tijek/artikulacija nastavnoga sata

1. doživljajno-spoznajna motivacija

a) Zamisli livadu.U tablicu upiši zadane riječi kojima ćeš prikazati taj detalj prirode.

pridjevi glagoli prilozi usporedbe

livada (statično)

livada (dinamično)

b) Pročitaj sljedeće stihove i napiši na što te poziva pjesnik. Možeš li zamisliti takav način opuštanja?

Lezi na livadu,

pišti pomoću vlati trave.

Gledaj u nebo

i uživaj u blagoj dokolici.

2. najava i lokalizacija pjesme, uz objašnjenje manje poznatih riječi

Na uživanje u prirodi odvest će nas hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić stihovima pjesme

Dva pejzaža. Pročitat ću vam stihove koji se odnose na prvi pejzaž.

Znate li kako izgleda sjenato stablo, što znači sterati se, a što je hum ?

3. interpretativno čitanje pjesme

4. emocionalno- intelektualna stanka

5. objava doživljaja i njihova korekcija

Zabilježi svoj doživljaj Vidrićevih stihova. Koja ti je slika ostala u sjećanju?

6. interpretacija

Ova je pjesma antologijske vrijednosti, jedna od najljepših Vidrićevih pjesama.

Koji je kraj Hrvatske nadahnuo Vidrića za stvaranje pjesme? Koje godišnje doba prepoznaješ u stihovima pjesme? Citiraj.

Pročitaj pjesmu u sebi i odaberi najljepšu pjesničku sliku (niz motiva povezanih u jednu cjelinu). Objasni svoj izbor.

Kojim osjetilima možemo doživjeti pjesničke slike u pjesmi Vladimira Vidrića?

Opiši dvije slike koje si doživio/jela osjetilom vida i osjetilom sluha? Kojim još osjetilima možemo doživjeti pjesničke slike?

Ispiši motive po strofama.

U kojim se stihovima naslućuje prisutnost čovjeka? Kako je prikazan čovjek?

Sjećaš li se pjesama u kojima je čovjek dio prirode, u kojima se stopio s njom? (Moja zemja, Mali pot). Potvrdi stihovima da je Vladimir Vidrić pjesnik - slikar.

Kojim je stilskim sredstvima Vidrić istaknuo ljepotu pjesničkih slika?

Kojom vrstom riječi pjesnik daje bogatu paletu ljetnih boja Hrvatskoga zagorja?

Zašto se pjesnik odlučio na uporabu glagola?

Kakav je ritam pjesme? Odgovara li sadržaju pjesme? Čime je postignut?

Odredi vrstu rime, vrstu stiha s obzirom na broj slogova, ponavljanje samoglasnika (asoncija). Kako pjesnik završava pjesmu? Zašto je završava elipsom? Pronađi primjer za onomatopeju.

Od koliko se strofa sastoji pjesma? Koliko stihova ima svaka strofa?

Imenuj tu vrstu strofe.

Pjesma je napisana vezanim stihom.

7. sinteza

Poslušaj pjesmu Dva pejzaža u interpretaciji Krune Šarića.

Na str. 59. nalazi se fotografija pejzaža. Prepoznaj motive koji su zajednički fotografiji i pjesmi.

8. zadaci za samostalan rad

a) Pročitaj Vidrićevu pjesmu Pejzaž II i interpretiraj je samostalno kod kuće.

b) Nacrtaj četiri pjesničke slike iz Vidrićeve pjesme Pejzaž I i poveži ih u strip.

c) Nauči krasnosloviti pjesmu Pejzaž I.



-Plan ploče/prozirnice

a) Zamisli livadu.U tablicu upiši zadane riječi kojima ćeš prikazati taj detalj prirode.

pridjevi glagoli prilozi usporedbe

livada (statično)

livada (dinamično)

b) Pročitaj sljedeće stihove i napiši na što te poziva pjesnik. Možeš li zamisliti takav način opuštanja?

Lezi na livadu,

pišti pomoću vlati trave.

Gledaj u nebo

i uživaj u blagoj dokolici.



Vladimir Vidrić: Dva pejzaža

Pejzaž I

- vrsta pjesme: pejzažna lirska pjesma - ljetni pejzaž Hrvatskoga zagorja

- V. Vidrić, pjesnik-slikar: boje - žuta, zlatna, bijela, plava, crvena - vedre boje

- motivi prirode: I. strofa: trava, cvjetovi, pčele, sjenata stabla, krupni oblaci

II. strofa: __________________________________________

III. strofa: __________________________________________

- čovjek se stopio s prirodom

- pjesničke slike (niz motiva povezanih u jednu cjelinu):

osjetilo vida: u travi se žute cvjetovi

za sjenatim onim stablima

krupni se oblaci bijele

_____________________

_____________________

osjetilo sluha: zuje zlaćane pčele

___________________

___________________

- slikovitost: epitet, personifikacija

- ritam: rima abcb - isprekidana

onomatopeja: zuje

stanke u stihu

ponavljanje samoglasnika (valovito, mirno i spokojno) - asonancija

ponavljanje riječi

elipsa (i s huma se k humu vere)

glagoli

- pjesma se sastoji od tri četverostiha ili katrena

- vezani stih

zadaci za samostalan rad

a) Pročitaj Vidrićevu pjesmu Pejzaž II i interpretiraj je samostalno kod kuće

b) Nacrtaj četiri pjesničke slike iz Vidrićeve pjesme Pejzaž I i poveži ih u strip.

c) Nauči krasnosloviti pjesmu Pejzaž.

11.11.2007. u 01:53 • 1 KomentaraPrint#

petak, 02.11.2007.

Dobriša Cesarić-„Mrtvacnica najbjednijih“



U| bije|lo| o|kre|če|noj| so|bi| 9 A
Sto|je| dva| du|ga| drve|na| sto|la|. 9 B
Sva|kog| da|na| no|ve| im| go|ste| 9 C
Do|ve|zu| mrt|va|čka| ko|la|. 8 B

Slu|žav|ke|, um|rle| u| bije|di|, 8 A
Il| sije|de| is|pa|če|ne| pra|lje|, 9 B
Ko|ji|ma| u|ko|če|ne| ru|ke| 9 C
Ne| mo|gu| vi|še| pra|ti| da|lje|. 9 B
I| ko|je| - u|ze|vši| im| ru|ho| - 9 D
U|bo|žni|ca| a|mo| ša|lje|. 8 B

Blu|dni|ce|, ko|je| po|ho|tne| ru|ke| 10 A
Ni|ka|da| vi|še| ne|će| da| dir|nu|, 10 B
Što| pos|lije| svi|ju| bud|nih|, blud|nih| no|ći| 11 C
U|đo|še| u| je|dnu| po|sve| mir|nu|. 9 B

Il| stig|ne| o|va|mo| ka|žnje|nik| 9 A
Ko|jeg| je| žan|dar| pre|sto| da| vo|di|, 10 B
Il| na|puh|nu|ti| u|to|plje|nik| 9 A
Ko|je|mu| i|me| ne|sta| u| vo|di|, 10 B
Il| skit|njom| iz|mu|če|ne| ski|tni|ce|, 10 C
Vje|či|to| go|nje|ne| do| mi|tni|ce|, 10 C
Što| pro|đo|še| kroz| ov|aj| ži|vot| bo|si|, 11 D
Sa| sje|nom| tu|đih| sje|ni|ka| u| ko|si|. 11 D

Svi| o|ni| a|mo| jed|nom| do|đu|, 9 A
Zbi|ti| u| lje|so|ve| pro|ste|, 8 B
I| za|uz|mu| svo|je| mje|sto| na| sto|lu| 11 C
Što| vječ|no| o|če|ku|ju| go|ste|. 9 B
Ži|ve| su| ih| go|ni|li| i| gnje|li|, 10 D
No|žem| su| ih| ras|pa|ra|li| mrt|ve| - 10 E
Ti|, što| žrt|ve| za| ži|vo|ta| bje|hu|, 10 F
O|sta|še| i| po|slije| smr|ti| žrt|ve|. 10 E

Sta|no|va|hu| na| kra|ju| gra|da|, 9 A
U| pr|lja|vo|me| kvar|tu| rob|lja|, 9 B
Po|či|vat| će| na| kra|ju| grob|lja|, 8 B
Da|le|ko| od| ar|ka|da.| 7 A

I| ka|o| što| je| vi|še| njih| 8 A
I|ma|lo| za|je|dni|čku| so|bu| - 9 B
Ta|ko| će| i| sa|da| vi|še| njih| 9 A
No|ći|va|ti| u| is|tom| gro|bu|. 9 B


U| bije|lo| o|kre|če|noj| so|bi| 9 A
Sto|je| dva| du|ga| drve|na| sto|la|. 9 B
Sva|kog| da|na| no|ve| im| go|ste| 9 C
Do|ve|zu| mrt|va|čka| ko|la|. 8 B


Analiza:
Vrsta: lirska pjesma
Tema: socijalna
Motivi: soba, stol, goste, kola, dana, služavke, ruke, pralje, ...
Strofa: osam katrena, jedna sestina (druga strofa) i oktava (četvrta strofa). Uokvirena kompozicija (prva i zadnja strofa se ponavljaju).
Rima: u pjesmi prevladava isprekidana rima, osim u pojedinim strofama gdje se pojavljuju ukrižena ili obgrljena.
Jezik: standardni
Stilske figure:
-epiteti: „duga drvena stola“
-


Interpretacija:
-pjesma započinje opisivanjem svakodnevice u mrtvačnici:
„U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakog dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.
-potom pjesnik opisuje kakvi sve ljudi dolaze u mrtvačnicu i na koji su način stigli ovamo. Možemo vidjet da su to sve ljudi niže klase ili su nesretnim slučajem stigli tamo:
„Il stigne ovamo kažnjenik
Kojeg je žandar presto da vodi,
Il napuhnuti utopljenik
Kojemu ime nesta u vodi,
Il skitnjom izmučene skitnice,
Vječito gonjene do mitnice,
Što prođoše kroz ovaj život bosi,
Sa sjenom tuđih sjenika u kosi.“
-možemo vidjet u kakvom su djelu grada živjeli, kako su patili, kako ih ni mrtve ne ostave na miru, nego ih i tada muče i promatraju:
„Žive su ih gonili i gnjeli,
Nožem su ih rasparali mrtve -
Ti, što žrtve za života bjehu,
Ostaše i poslije smrti žrtve.

Stanovahu na kraju grada,
U prljavome kvartu roblja,
Počivat će na kraju groblja,
Daleko od arkada.“
-budući da su oni siromašnija klasa, svi će zavrišti kako to biva u zajedničkom grobu:
“I kao što je više njih
Imalo zajedničku sobu -
Tako će i sada više njih
Noćivati u istom grobu.“
-pjesma je uokvirena zato da bi se pojačao dojam smrti, da bismo shvatili da ćemo svi jednog dana završiti u nekoj hladnoj mrtvačnici, zatvoreni s ostalim ljudima ovog svijeta.

02.11.2007. u 01:43 • 4 KomentaraPrint#





Iz životopisa
- rođen u Tovarniku (Srijem)
- otac mu je bio učitelj i 1875. premješten u Zagreb
- Matoš u Zagrebu završava gimnaziju, a u glazbenoj školi uči svirati violončelo
- u Beču studira pravo, a u Pragu počinje konzervatorij
- pozvan je u vojsku iz koje dezertira
- živi u Beogradu, (Beču), Parizu i Ženevi
- vrača se nakon amnestije 1908.
- razboli se 1913., a iduće godine umire
- na samrtničkom uzglavlju ostavlja svoju posljednju pjesmu "Notturno"



Utjeha kose

- ljubavni sonet, povezivanje motiva ljubavi i smrti
- mješanje sna i stvarnosti
- vizija svoje voljene na odru
- suočava se s smrću, prepravljen je ljubavlju i divljenjem koje se mješa sa očajem, jer je smrt tajanstvena, nepokretna (bez glagolske - eliptične rečenice)
- ipak javlja se utjeha i nada - kosa je živa - smrt je san, ona nije kraj, već nova kvaliteta života
- epiteti, metafore, poredbe, kontrasti, aliteracije



Jesenje veče

- sonet objavljen 1910. u Hrvatskom đaku
- pripada pejsažnoj lirici
- iznosi sliku atmosfere u prirodi, jesenje sivilo, tmurni, teški, sivi oblaci, blatnjava rijeka, gole grane, crne vrbe i crne vrane ...
- sumorni krajolik spaja s ljudskim nemirima
- motiv jablana možemo smatrati kao simbol izdvojenog pojedinca (pjesnika) koji u sveopćem ništavilu, umiranju i pustošu progovara o životu



Izražajna sredstva:
- asonancija - olovne snove
- epiteti - olovne i teške snove
- metafora - sunce u ranama
- personifikacija - snove snivaju oblaci
- simbol - gordi jablan
- inverzija - snove snivaju, sunce u ranama
- aliteracija - vrbe crneći se crnim vranama



1909.
- pjesma je domoljubni sonet
- pjesma je napisana kao stota obljetnica rođenja Ljudevita Gaja
- eliptične rečenice, metafore, simboli

02.11.2007. u 01:41 • 0 KomentaraPrint#

VRSTE LIRSKIH PJESAMA PREMA TEMATICI - S.S. KRANJCEVIĆ: MOJ DOM

Lirika potječe od grč. lyra - glazbeni instrument, a upućuje na zaključak da je lirika nastala sjedinjenjem glazbe, glume, govora i plesa.
Značajke: subjektivna je, iznosi osjećaje i zasniva se na ritmu, odlikuje se kratkoćom vanjske forme, bogatstvom pjesničkih slika i motiva te uporabom stilskih sredstava.
Djelimo je prema sadržaju (domoljubne, ljubavne, pejasažne, socijalne, misaone ili refleksivne lirske pjesme, religiozne) i prema tradiciji (Ditiramb, Himna, Oda, Elegija, Epigram i Epitaf).



S.S. Kranjčević jedan je od naznačajnijih pjesnika 19st., a i jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika uopće. Najznčajnija djela su mu zbirke pjesama Bugarkinje, Izabrane pjesme, Trzaji, i Pjesme. Započeo je kao domoljubni pjesnik, predstavio se i kao socijalni i socijalno - satirični pjesnik, pjesnik misaonih pjesama (Mojsije i Gospodskom Kastoru).

Pjesma Moj dom je domoljubna lirska pjesma. Pjesnik iznosi svoje osjećaje prema domovini koja je temelj njegova života, dostojna najvećeg poštovanja i ljubavi. On je nesretan zato što domovina nije slobodna. Na kraju on prenosi osjećaj domoljublja u Svemir jer smrt je konačno oslobođenje i pjesnika i njegove ljubavi prema domovini. Izmjenjuju se 14-erci i 6-erci u katrenima.

02.11.2007. u 01:39 • 4 KomentaraPrint#

Charles Baudelaire (Šarl Bodler)



- rođen 1821., a umro 1867.
Iz životopisa:
- rođen u Parizu, u imućnoj građanskoj obitelji
- nakon očeve smrti odgaja ga strogi i autoratativni očuh
- osjetljiv i osjećajan dječak se teško snalazi u obitelji
- ne završava vojnu školu
- bježi s broda na kojem je putovao u Indiju
- upoznaje mulatkinju, glumicu koja utječe na njegov život, nakon povratka u Pariz živi kao bohem i dandy
- razboljeva se i umire gotovo bez svijesti o samom sebi

- djela: Cvjetovi zla (1857), Male pjesme u prozi - Spleen Pariza(1869)

Književni rad:
- "Cvjetovi zla"
- zbog te zbirke mora platiti globu i izbaciti 6 pjesama
- zbirka je izraz unutarnje pobune hipokrizije (a to znači pretvaranja licimjerja) besmislene konvencionalnosti (uobičajenosti, ustaljenosti), doživljaja nesavršenosti te osjačaja praznine
- zbirka ima šest djelova
1) Sleen i ideal - kontrast između uzleta ideala i pada
2) Pariške ulice -pokušaj bijega u izvanjski svijet velegrada
3) Vino - bijeg u umjetne rajeve - ni tu ne nalazi smirenje
4) Cvjetovi zla (oksimoron spajanje ne spojivog) pokušaj pronalaženja ljepote u zlu
5) Prosvjet pobuna protiv Boga
6) Smrt - smirenje se tek nalazi u njemu


- Baudelaire veliča u svojim djelima tjelesnu ljubav, strast, priroda u svojoj ljepoti nije presudna
- prepoznajemo jake osjećaje (očaj, mržnju, prezir, oduševljenje) - sve osim ravnodušnosti
- traži ljepotu u zlu, truleži, laži, krvi, ali to uzdiže do idealne ljepote
- sadržajno Baudelaire predstavlja odmak od tradicionalnog poimanja tema i motiva – formalno - koristi tradicionalne oblike pazi na "građu" i pojedinačnih pjesama i zbirki

Albatros

Simbolika pjesme
- albatros - pjesnik
- mornari - društvo koje ga ne razumije
- brod -
- nebo - sloboda
- pjesma je simbolički prikaz sudbine pjesnika
- odnos pjesnika i svijeta izražena kroz suprotnost između mornara i albatrosa
- pjesnik teži višim duhovnim vrijednostima idealima
- u stvarnosti, među ljudima je neshvaćen, ružen i drugačiji
- motiv odbačenosti i neshvačenosti prikazanje simbolički - odtklon od tradicionlanog pjesništva, ali u gradi pjesme poštuje tradicionalne oblike: katreni, dvanaesterci, unakrsna rima.


Suglasja

- programatska pjesma; sonet, dvanaesterac
- priroda (život) je svetište prepuno simbola koje čovijek treba odgonetnuti
- boje, mirisi, zvukovi i oblici u suglasju, pjesnik te raznorazne asocijacije (obojeni mirisi i zvukovi) nastoji udružiti kroz poeziju - SINESTEZIJA
- mirisi imaju dvojnost
a) nježni, slatki, zeleni i svježi
b) jaki, teški, bujni, razbludni
- dvojnost mirisa je dvojnost u čovijeku razapetom između razuma i nagona
- između tih dviju krajnosti Bodlerje razapet kao čovijeka i kao pjesnika

02.11.2007. u 01:35 • 0 KomentaraPrint#

o poeziji


Svjetski dan poezije obilježava se 21. ožujka svake godine, a pod zaštitom je UNESCO - a. UNESCO surađuje u povodu tog dana s organizacijama matičnih država, a u Republici Hrvatskoj postoje četiri takve organizacije od kojih je najistaknutija Međunarodni institut za književnost. Organizacija je nastala 18. 12. 2004. godine, a glavne aktivnosti su joj: promocija kreativnog izražavanja u kulturnom i umjetničkom životu, pomaganje nepoznatim umjetnicima putem tiskanja njihovog literarnog rada te poticanje osjećaja za kreativnost u djece.

Antun Branko Šimić:
Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
Velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Što je poezija?


Poezija se dijeli na lirsku poeziju i epsku poeziju.
Djela epske poezije nazivaju se epovi. Ep je duži pjesnički oblik koji je nastao najvjerojatnije sklapanjem manjih epskih cjelina, odnosno pjesama. Prema tematici razlikujemo: herojski ep (epopeju), religiozni ep, idilski ep i životinjski ep. Prema pristupu tematici razlikujemo: komični ep, didaktički ep i romantični ep. U epskoj poeziji pjesnik se bavi pripovijedanjem, opisivanjem i razmišljanjem.
Lirika ( lirska poezija ) najstariji je književni rod, a postoji otkad postoji i govor. U prvo vrijeme bila je usmena ( često praćena uz glazbu starogrčkog instrumenta lire ) , a kasnije ju zapisuju. Lirika je najčešće u stihovima, ali može biti i u prozi. Po tematici liriku djelimo na: ljubavnu, socijalnu, pejzažnu ( krajobraznu ) , domoljubnu, rodoljubnu, misaonu (refleksivnu) i religioznu, a po tradiciji na: himnu, odu, elegije ( tužaljke ), ditiramb, epitalam, epitaf, epigram i psalam. Lirsko – epske vrste ( vrste u kojima možemo pronaći i lirske i epske elemente) su: balada, poema i romanca. U lirsko – epskoj poeziji prisutne su dvije epske tehnike – pripovijedanje i opisivanje.

Lirska poezija


Lirska pjesma govori čitatelju (odnosno slušatelju) svojevrsnim jedinstvom zvuka i smisla. Ona pobuđuje najdublje osjećaje, a spoznaju neposredno povezuje s tim osjećajima u jedinstvo koje ispunjava izvanrednim dojmom kako stvaraoca tako i čitatelja. Taj je dojam često i sam ono o čemu lirika govori. Zbog sažetosti jezičnog izraza, zbog naglašavanja osjećajnog dojma, zbog inzistiranja na ritmu i zvuku, odnosno na jedinstvu ritma i zvuka riječi s njihovim značenjem, lirska se poezija odlikuje i posebnim odnosom prema onom o čemu se u njoj govori. Sve o čemu lirika govori izraz je neposrednoga, trenutačnog i osobnog iskustva u kojem se gube sve razlike između subjektivnog i objektivnog, vanjskog i unutrašnjeg, pojedinačnog i općenitog, između «ja» i svijeta. Upravo se zbog toga lirska poezija smatra subjektivnom, za razliku od objektivnosti epske poezije i proze – čime se želi naglasiti kako lirika ne može opisivati događaje ni izricati općenito važne misli, već može tek govoriti isključivo o neposrednom osobnom iskustvu. I kad opisuje neki događaj, i kad naizgled govori samo o nekim općim misaonim stavovima, prava lirika pronalazi poseban, vlastiti aspekt pristupa zbilji – takav aspekt s kojeg i uobičajene stvari, događaji i misli dobivaju sasvim nove smislene dimenzije.
Premda su teme lirskih pjesama načelno neograničene («lirika govori o svemu o čemu se uopće može govoriti»), za teme i oblik europskoga kulturnog kruga od najvećeg su značaja grčka i rimska lirika te lirski odlomci Biblije (primjerice psalmi – posebne vrste pjesama o ništavnosti života i odnosa prema Bogu ili pak glasovita Pjesma nad pjesmama ).
Srednjovjekovna lirika uglavnom slijedi ove uzore razvijajući osobito religioznu liriku, dok u renesansi, zahvaljujući ponajprije utjecaju pjesništva Francesca Petrarce (1304 – 1374), u lirici dolazi do određenih promjena, kako u tematici, tako i u izražajnim sredstvima: pojavljuje se subjektivan, osoban te izrazito emocionalan ton pjesama. Riječ je zapravo o onom tonu, na temelju kojega je i nastao pojam o lirici koji i danas imamo na umu kada općenito govorimo o lirskoj poeziji. Modernu liriku, dakle, ne smijemo shvatiti kao neku tvorevinu mode posljednjih desetljeća. Već uvelike usavršen moderni lirski izraz pojavljuje se u francuskoj književnosti u drugoj polovini 19. stoljeća. Pjesnici Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud i Stephan Mallarme prvaci su i uzori ovog vremena te ih slijedi čitav niz pjesnika drugih naroda. U 20. stoljeću, moderna lirika postaje vladajućim načinom lirskog izraza. U modernoj, kao i u svakoj lirici, individualan i originalan pojedinačni izraz od velike je važnosti. Među lirskim pjesnicima Japanci su nenadmašni u izrazitom sažimanju poezije. Dvije najomiljenije forme su tanka , čija tradicija kontinuirano postoji unatrag 1300 godina te haiku koji datira iz 16. stoljeća i jako je utjecao na zapadnjačke pjesnike početkom 20. stoljeća. Obje forme su nerimovane te u silabičkoj versifikaciji: tanka se sastoji od 5 redaka od 5, 7, 5, 7 i 7 slogova, a haiku od 3 retka od 5, 7 i 5 slogova. Duže pjesme također koriste ovaj sistem od 5 i 7 slogova, dok su kraće pjesme često povezane ili brižljivo složene u antologijama s ciljem postizanja kumulativnog efekta.

Poezija kroz povijest


Poezija je jedna od najstarijih i najraširenijih umjetnosti.
U početku je bila stopljena s glazbom od koje se (barem to vrijedi za Zapadni svijet), već u klasično doba počela odvajati. Izgubljeni glazbeni ritam zamijenila je vlastitim jezičnim ritmom. Upravo ritmična uporaba jezika najjasnije je razlikuje od proze, drugoga velikoga književnog roda. Mnogo je poezije poteklo iz davnih vremena, čime se stavlja naglasak na trajne aspekte poetskog izražavanja bez obzira na vrijeme ili kulturu. U egipatskim hijeroglifskim natpisima iz 2600 pr. Kr. pronađena je poezija ( očito je da su bile pjesme, iako se sačuvao samo tekst bez glazbe) koja nam je i danas bliska: lamentacije, ode, elegije, himne. Mnoge pjesme povezane su s religijom (što možemo pronaći i u pjesmama Sumerana, Asiraca, Hetita i Židova), što podržava tezu da se korijeni poezije mogu pronaći u zajedničkom izrazu, da je u početku možda imala formu plesa religioznoga karaktera. Plesni ritam mogao se označiti ne samo pljeskanjem, toptanjem nogu te ritmičnim povicima nego i pjevanjem ili intoniranjem riječi. Pjesma je postala prethodnik poezije i instrumentalne glazbe. Pjesme za vrijeme rada (također pronađene u natpisima u egipatskom grobu), uspavanke, pjesme uz igru te druge pjesme koje prate ritmičku aktivnost vjerojatno su se razvile negdje istovremeno s religioznim pjesmama. Kao što najraniji primjeri poezije pokazuju, ritualni korijeni poezije vrlo rano su se proširili. Nisu sve pjesme postojale samo za praktičnu svrhu umirivanja bogova, olakšavanja smjera duševnog putovanja nakon smrti, osiguravanja rezultata borbe ili utjecanja na prirodne fenomene. Najranije narativne pjesme ili epovi pričaju mitove o stvaranju i o bogovima, dok kasnije govore o životima bogolikih heroja, a još kasnije bave se životima povijesnih ličnosti, od babilonskog mita o postanku svijeta i Gilgameša do Homerove Ilijade i Odiseje , od indijske Ramajane i Mahabharate do srednjovjekovne francuske Pjesme o Rolandu i anglosaksonskog Beowulfa .
Mnoge pjesme nestale su kroz stoljeća, bilo zato što su postojale samo u usmenoj tradiciji ili stoga što je jako mnogo rukopisa uništeno. Neki su su rukopisi uništeni vremenom, neki krađom knjižnica i centara učenja, a neki kao u slučaju velike grčke pjesnikinje Sapfo, zbog bogomoljstva. Tijekom kršćanske ere njezine pjesme bile su spaljene te se sačuvalo samo nekih 700 redaka koji su ostali sačuvani samo zbog toga što su se nalazili u neosuđenim antologijama ili su bili citirani od drugih, čija su djela preživjela ili zato što su Egipćani zamotavali mumije u papirus na kojem su njezini stihovi bili napisani. Od nekih grčkih pisaca ostala su samo imena, ali ni retka poezije. Bliže sadašnjosti, staroengleski ep Beowulf , najvažnija poema za anglosaksonsku tradiciju, postoji samo u jednom rukopisu; pa i od stoljeća engleske aliterativne poezije preostalo je samo pet sačuvanih rukopisa. Izum tiska u 15. stoljeću vrlo je unaprijedio šanse da knjiga preživi, a tehnološki napredak u 20.st. čini mogućim sačuvati svaku pos

02.11.2007. u 01:24 • 1 KomentaraPrint#

Loza -Miroslav Krleža





(1893.-1981.)
Loza

LIRSKA PEJZAŽNA PJESMA
-osnovni motiv je LOZA

-tema pjesme je mukotrpan i tegoban rast
oze(život)

Loza nije imala neke uvijete za opstati pa zato sada pisac pokušava nama čitateljima pokazati u kakvoj se ona situaciji našla.

O pjesmi:

Manje poznate riječi:

-kljast koji nema dio tijela

-krastav koji je prekriven krastama,sasušenoj krvi na rani koja zarasta.

-nijemo nemajući sposobnost govora,nedajuči glasa od sebe

-htijenje namjera da se nešto dobije ili učini


ALEGORIJA

KONTRAST

POREDBE

PERSONIFI-

KACIJA

EPITETI



Stilska izražajna sredstva u pjesmi:

* čvoraste,kljaste kretnje
* proziran grozd
* krastav,tvrdo korijenje
* slijepo htijenje



-korijenje se penje

-loza se tiho i nijemo penje

-ko vino kad u čaši

se blista

-blato-sunce

-korijen-brdo

-blato- vino kad u čaši se blista

-težak put od rasta loze do dobijanja vina znaći: UPORNOST KOJU VALJA UGRADITI U SVE ONO ŠTO RADIMO DA BISMO POSTIGLI ONO ŠTO ŽELIMO.







O Piscu:

Miroslav Krleža-1893.-1981.

Najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik.Poslije prvoga svjetskog

pokrenuo je dva književna časopisa”Plamen” i “Književna republika”.

U književnosti se prvi put javio 1914.god.Objavio je golem broj djela

koja ga svrstavaju u red uglednih svjetskih književnika.Prevođen je na

mnoge jezike(svjetske).Pisao je pjesme ,novele,romane,kritike,eseje,

polemike,putopise…..itd.







NJEGOVA ZNAČAJNIJA DJELA:

o ” Tri simfonije ”
o ” Pjesme I,II,III ”
o ” Pjesme u tmini ”
o ” Balade Petrice Kerempuha ”









Loza


Lozine kretnje su čvoraste,kljaste,

polagano loza spram sunca raste.

Iz blata i kiše ,iz blata i pijeska

proziran grozd se na suncu lijeska.

Korijenje čokota krastavo ,tvrdo,

penje se žilavo na jesenje brdo.

Loza se tiho i nijemo penje,

o,divno je njeno slijepo htijenje!

Htjeti iz blata postati čista ,

kao vino kada u čaši se blista.



tegoba

rasta

loze

ljepota

ostvarenja

plod

htijenja

unutarnja

snaga

loze

02.11.2007. u 01:16 • 1 KomentaraPrint#

Srebrne svirale-Dragutin Tadijanović




1. O piscu

Dragutin Tadijanović rođen je u Postušju, kod Slavonskog Broda 4.11.1905. u siromašnoj i brojnoj porodici. Osnovnu školu je polazio u Podvinju, susjednom selcu. Mir ranih đačkih dana poremetio je Drugi svjetski rat koji je ubrzo odvukao njegovog oca na frontu. U tim godinama, kao desetogodišnji dječak, prvi put se susreo sa gradom. Gimnaziju je polazio u Slavonskom Brodu, a univerzitetski je studij započeo 1925. na gospodarsko - šumarskom fakultetu u Zagrebu. 1929 prešao je na Filozofski fakultet u kojemu je diplomirao. U posljednjim je godinama studija živio u đačkom domu u Runjaninovoj ulici i radio kao korektor Narodnih novina. Poslije Drugog svijetskog rata Tadijanović je bio urednik najprije u Nakladnom zavodu Hrvatske, a zatim u izdavačkom poduzeću Zora do 1958. U proljeće 1953. izabran je za dopisnog, a 1965. za pravog člana JAZU - a. U jesen 1953. postao je direktor Akademijina instituta za književnost. Tu dužnost vrši i dan danas. Njegova najznačajnija djela su knjige pjesama Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Intimna izložba crteža iz Raba, i sabrane pjesme Blagdan Žetve, Srebrne svirale i Prsten.

2. Primjeri pjesama po tematskim ciklusima

a) pejzažne: Pozdrav u šumi, Rano sunce u šumi, Večer, Pjesma o dunji i ptici, Noć bez jablana

b) intimna: Lutanje, Pjesma o čovjeku i suncu, Stope u snijegu, Kišoviti dani, Pustoš

c) ljubav: Rastanak u jesen, Ogledala sreće, Kad prolaziš iznenada, Ti i moje srce, Susret

d) djetinjstvo: Gdje su mladi dani, Mladić u trsju tužan, Moje igračke, Računska zadaća, Nosim sve tvorbe, a magarac nisam

3. Po jedna interpretirana pjesma iz svakoga ciklusa

a) pejzažna

Pozdrav u šumi

Tema : Opis šume

Osjećaji : divljenje, sreća, zanesenost

Pjesničke slike :

a) vizualne : zelena šuma, korijenje crno

b) akustične : šuštanje lišća

c) taktilne : pod rosom savija, tvoje hladne izvore

d) olfaktivne : ovo jutro mirisno

Motivi : zelena šuma, crna zemlja, stabla

Stih : slobodni

Strofa : šesterostih (1. i 3. strofa), jednostih (2. strofa)

Ritam se ostvaruje : slobodnim stihom, opkračenjem, brojem stihova u strofama, izražajnim sredstvima, asonancom

b) intimna

Stope u snijegu

Tema : Opis zimske večeri

Osjećaji : zanos, tuga, sjeta

Pjesničke slike :

a) vizualne : svjetiljke su žuto gorjele, sitne zvjezdice

c) taktilne : suh snijeg

Motivi : gradske ulice, sitne zvjezdice, stope

Stih : slobodni

Strofa : peterostih (1.strofa), četverostih (2.strofa), trostih (3.strofa), dvostih (4.strofa), jednostih (5.strofa)

Ritam se ostvaruje : slobodnim stihom, nepravilnom rimom, brojem stihova u strofama, asonancom, inverzijom

c) ljubav

Ogledala sreće

Tema : Ljubav mladića i djevojke

Osjećaji : ljubav, zanos, nježnost

Pjesničke slike :

a) vizualne : kad prolaze cestom, veselo gleda

c) taktilne : ruka je djevojke topla, drže se za ruke nježno

Motivi : mladić i djevojka, cesta, radost

Stih : slobodni

Strofa : četverostih (1. i 2.strofa), dvostih (3.strofa)

Ritam se ostvaruje : slobodnim stihom, izborom riječi, rasporedom stihova u strofama, izražajnim sredstvima, asonancom

d) djetinjstvo

Gdje su mladi dani

Tema : Sjećanje na djetinjstvo

Osjećaji : sjeta, tuga žaljenje

Pjesničke slike :

a) vizualne : noći zvijezda, žutu zvijezdu

c) taktilne : krupnu zvijezdu

Motivi : dani djetinjstva, zvijezde, slatki časovi

Stih : slobodni

Strofa : dvostih (1.strofa), četverostih (2.,3. i 4.strofa)

Ritam se ostvaruje : slobodnim stihom, rasporedom stihova, brojem stihova u strofama, inverzijom

4. Stil Dragutina Tadijanovića

Dragutin Tadijanovićev stil je veoma slikovit. Voli koristiti slobodni stih, koji ujedno pridonosi ritmu pjesama. Ritam se još ostvaruje raznim izražajnim sredstvima (kao što su epiteti, inverzije, metafore, asonance i personifikacije), različitim brojem stihova u strofama i samim brojem strofa. Izbor riječi je jednostavan i u svakoj pjesmi sličan. Upravo jednostavnost krasi Tadijanovićeve pjesme!

02.11.2007. u 01:01 • 7 KomentaraPrint#

Erato i Muze



Erato je jedna od devet Muza; zaštitnica je lirske, osobito ljubavne poezije i izumiteljica himni bogovima. Njezino ime u prijevodu znači «krasna», a najčešće je predstavljena s lirom u ruci . Tako je nazvana jer one koji je slijede pretvara u ljude željene i dostojne ljubavi. Osobito je sklona pjesnicima ljubavi.

Muza je naziv za svaku boginju , devet kćeri Zeusa i Mnemozine - naziv koji se vrlo često rabi kada je riječ o pjesničkom nadahnuću i stvaralaštvu, a često se izjedna čuje sa stvaralačkom djelatnošću pa se kaže kako je pjesnikova muza živa, aktivna ili da pjesnika ne napušta njegova muza. Naziv označuje i ukupno stvaralaštvo jednog pjesnika sa svim karakterističnim osobinama. Naziv je došao izantičke Grčke i grčke mitologije.

Muze su u grčkoj mitologiji imale jednu od najvažnijih funkcija: inspirirati pjesnike te promovirati umjetnost i znanost. Sretnik kojeg bi one inspirirale bio bi vrlo cijenjen i smatran svetim - mnogo više od samih svećenika. Npr. na početku «Odiseje» Homer zaziva Muzu da mu pomogne opjevati Odisejeve podvige. Muze su često opisivane kao kraljice pjesme; nijedna olimpska gozba nije bila potpuna bez njih. Sjedile su kraj trona Zeusa, boga bogova i pjevale o njegovoj veličini te o postanku svijeta i o njegovim stanovnicima i sjajnim djelima ratnih heroja. Štovala ih je cijela stara Grčka, posebno na Heliconu u Beociji i na Pieriji u Makedoniji.

Prema najranijim piscima Muze su bile inspirirajuće kraljice pjesme, a katkad su bile portretirane kao božanstva koja stoje na čelu raznih vrsta poezije te drugih umjetnosti i znanosti (Erato – ljubavna lirika, s lirom; Polihimnija – uzvišeno pjesništvo- himničko i zborno pjevanje i glazba, Kaliopa – epsko pjesništvo, s voštanom pločicom i pisaljkom; Terpsihora – ples, s lirom; Euterpa – lirika, s dvocijevnom frulom; Talija – veselo pjesništvo, posebno komedije, s komičnom maskom u ruci, pastirskim štapom i bršljanovim vijencem; Melpomena – tragedija, s tragičnom maskom u ruci; Klio – povijest, sa svitkom papirusa; Uranija – astronomija, s globusom). Od imena Muze dolaze riječi «muzika» i «muzej» (museion=sjedište Muza). Kao pokroviteljice lijepih umjetnosti, Muze su poticale kultiviranije aspekte ljudskoga života. Stari pisac Hesiod za njih je rekao:
«Sve su jednog uma - njihova srca usmjerena su na pjesmu, a srce im je slobodno od brige. Sretan je čovjek kojeg Muze vole, jer iako ima tugu i bol u duši, kada Muza pjeva - odjednom zaboravlja tamu i ne sjeća se svojih briga. Takav je sveti dar Muza ljudima.»
To je razlog zbog kojega se Muze često evociraju kroz tisuće godina umjetničkog izražavanja te do danas ostaju referentno mjesto umjetnika, pjesnika, pisaca i glazbenika.

Legenda kaže da su bile kćeri Zeusa, kralja olimpskih bogova i Mnemozine , božice te zaštitnice umjetnosti i znanosti , dok drugi tvrde da su im roditelji ustvari bili Uran (nebo) i Gea (zemlja). Rođene su u Pieriji u podnožju planine Olimp. Nakon što su Titani poraženi, a Zeus ustanovio svoju vladavinu kao vrhovnik Olimpa, vodio je ljubav s Titanicom Mnemozinom devet noći jer je trebao stvoriti nekoga da opjeva njegovu slavu. Rezultat su bile Muze. Smještene kraj Zeusova trona na planini Olimp, pjevale su o njegovoj slavi i o svim njegovim divnim stvorenjima, o sjajnim djelima grčkih heroja te o podrijetlu zvijezda i zemlje. Također, uživale su u zabavama i gozbama te u pjesmi i plesu. Ali nisu bile samo partijanerice, Muze su otkrile pismo te stvorile poeziju i književnost: bile su sjajne.

Muze su uživale u komunikaciji i rodile dijalog koji je u početku pomagao stvaranju onoga o čemu su pjevale. Slaveći velika djela vrlih ratnika zauvijek su njihova imena upisale u povijest: ako Muza o vama nije pjevala bili ste zaboravljeni, kao da nikad niste ni postojali.
Najdraži bog bio im je Apolon te su ga vjerno slijedile. Zato ga se često naziva Musegetes, vođa Muza. Neki drugi su tvrdili da je Hipnos (bog sna), bio njihov omiljeni bog. Uz njih, na Olimpu su živjele tri Karite, Gracije koje su bile štovateljice Afrodite te utjelovljenje šarma i ljepote, a kraj njih je sjedjela Himera (želja).

Muze se katkad nazivaju i Pieridama, ali smatra se da je riječ o drugih 9 sestara, kćeri čovjeka imenom Pierus, koji se usudio izazvati Muze na natjecanje u pjesmi te kada je poražen, kćeri su mu bile pretvorene u patke, češljugare i sl. Pieride nisu bile jedine kažnjene zbog pobune protiv Muza. Slobodni strijelac Thamiris natjecao se u glazbi s Muzama u gradu Doriumu, ali je naravno izgubio te su mu Muze uzele vid i umijeće streljaštva. Demodok je još jedan čovjek koji je izgubio vid, ali je od Muza barem primio dar pjesme. Još jedna njihova žrtva bio je kralj Pireneja imenom Daulis: pokušao je silom zavesti Muze, ali je nestao kad je skočio s vrha tornja pokušavajući ih slijediti (Muze su mogle letjeti, a kralj ne).



Muze su podučavale Aristeja vještini proricanja i iscjeljenja te nimfu Eho da prekrasno svira. Među njihovim učenicima još su Sfinks, koji je od njih naučio vještinu rješavanja zagonetki i Muses, kojeg neki zovu velikim pjesnikom Orfejem. Muze obično pjevaju za bogove, ali navodno su pjevale i u nekim posebnim prilikama, primjerice na sprovodu Ahileja, paloga trojanskog junaka te na vjenčanju Peleja, kao i na onome Harmonije i Kadmija - ali to su bile zaista rijetke prigode. ERATO

02.11.2007. u 00:59 • 1 KomentaraPrint#

Poezija kroz povijest



Poezija je jedna od najstarijih i najraširenijih umjetnosti.
U početku je bila stopljena s glazbom od koje se (barem to vrijedi za Zapadni svijet), već u klasično doba počela odvajati. Izgubljeni glazbeni ritam zamijenila je vlastitim jezičnim ritmom. Upravo ritmična uporaba jezika najjasnije je razlikuje od proze, drugoga velikoga književnog roda. Mnogo je poezije poteklo iz davnih vremena, čime se stavlja naglasak na trajne aspekte poetskog izražavanja bez obzira na vrijeme ili kulturu. U egipatskim hijeroglifskim natpisima iz 2600 pr. Kr. pronađena je poezija ( očito je da su bile pjesme, iako se sačuvao samo tekst bez glazbe) koja nam je i danas bliska: lamentacije, ode, elegije, himne. Mnoge pjesme povezane su s religijom (što možemo pronaći i u pjesmama Sumerana, Asiraca, Hetita i Židova), što podržava tezu da se korijeni poezije mogu pronaći u zajedničkom izrazu, da je u početku možda imala formu plesa religioznoga karaktera. Plesni ritam mogao se označiti ne samo pljeskanjem, toptanjem nogu te ritmičnim povicima nego i pjevanjem ili intoniranjem riječi. Pjesma je postala prethodnik poezije i instrumentalne glazbe. Pjesme za vrijeme rada (također pronađene u natpisima u egipatskom grobu), uspavanke, pjesme uz igru te druge pjesme koje prate ritmičku aktivnost vjerojatno su se razvile negdje istovremeno s religioznim pjesmama. Ritualni aspekt poezije još uvijek je vidljiv u pjesmama mnogih primitivnih kultura poput onih Navajo Indijanaca za dozivanje kiše, koje je preveo na engleski američki etnolog W. Matthews:
Kukuruz raste.
Voda tamnih oblaka pada, pada.
Spustila se kiša.
Voda s lišća kukuruza pada, pada.
Spustila se kiša.
Voda s biljaka pada, pada.
Kukuruz raste.
Voda tamnih magli pada, pada.

Kao što najraniji primjeri poezije jasno pokazuju, ovakvi ritualni korijeni poezije vrlo rano su se proširili. Nisu sve pjesme postojale samo za praktičnu svrhu umirivanja bogova, olakšavanja smjera duševnog putovanja nakon smrti, osiguravanja rezultata borbe ili utjecanja na prirodne fenomene. Kada je tradicija pjevane pjesme odstupila pred pisanom tradicijom, tj. kada su se riječi odvojile od pjevanih dijelova , veća kompleksnost u smislu bavljenja sadržajem, sintaksom, formom i zvukom bila je moguća. U drugom ekstremu od glazbe, zvuk ne nestaje iako je stavljen nov naglasak na vizualni ili pisani aspekt poezije.

Religiozni impuls naći ćemo u narativnoj poeziji. Najranije narativne pjesme ili epovi pričaju mitove o stvaranju i o bogovima, dok kasnije govore o životima bogolikih heroja, a još kasnije bave se životima povijesnih ličnosti. U spektru od babilonskog mita o postanku svijeta i Gilgameša do Homerove Ilijade i Odiseje , od indijske Ramajane i Mahabharate do srednjovjekovne francuske Pjesme o Rolandu i anglosaksonskog Beowulfa .

Mnoge pjesme nestale su kroz stoljeća, bilo zato što su postojale samo u usmenoj tradiciji ili stoga što je jako mnogo rukopisa uništeno. Neki su su rukopisi uništeni vremenom, neki krađom knjižnica i centara učenja, a neki kao u slučaju velike grčke pjesnikinje Sapfo, zbog bogomoljstva. Tijekom kršćanske ere njezine pjesme bile su spaljene te se sačuvalo samo nekih 700 redaka koji su ostali sačuvani samo zbog toga što su se nalazili u neosuđenim antologijama ili su bili citirani od drugih, čija su djela preživjela ili zato što su Egipćani zamotavali mumije u papirus na kojem su njezini stihovi bili napisani. Od nekih grčkih pisaca ostala su samo imena, ali ni retka poezije. Bliže sadašnjosti, staroengleski ep Beowulf , najvažnija poema za anglosaksonsku tradiciju, postoji samo u jednom rukopisu; pa i od stoljeća engleske aliterativne poezije preostalo je samo pet sačuvanih rukopisa. Izum tiska u 15. stoljeću vrlo je unaprijedio šanse da knjiga preživi, a tehnološki napredak u 20.st. čini mogućim sačuvati svaku postojeću pjesmu.

Tehnološki napredak poput kompjutora mogao bi uvelike promijeniti izgled poezije, ali ne i njezinu važnost, ali poezija se pokazala prilagodljivom na sve umjetnosti. Dok je to manje vidljivo u ograničenim društvima u kojima je poezija ispervertirana u promidžbene svrhe i gdje se za ponajbolje radove većinom ne sazna, postignuća nekih pjesnika 20.st. predskazuju budućnost. Djela autora u Velikoj Britaniji, SAD-u, Latinskoj Americi i Španjolskoj (spominjemo samo neka područja u kojima poezija nastavlja cvasti i razvijati se), svjedoče o njezinoj trajnosti. U Velikoj Britaniji i SAD-u brojni mali magazini posvećeni su objavljivanju poezije, mnoga sveučilišta imaju rezident pjesnika kao i čitanja poezije s etabliranim, ali i novim pjesnicima. ERATO natječaj ERATO

02.11.2007. u 00:58 • 6 KomentaraPrint#

Lirska poezija


Lirska pjesma govori čitatelju (odnosno slušatelju) svojevrsnim jedinstvom zvuka i smisla. Ona pobuđuje najdublje osjećaje, a spoznaju neposredno povezuje s tim osjećajima u jedinstvo koje ispunjava izvanrednim dojmom kako stvaraoca tako i čitatelja. Taj je dojam često i sam ono o čemu lirika govori. Zbog sažetosti jezičnog izraza, zbog naglašavanja osjećajnog dojma, zbog inzistiranja na ritmu i zvuku, odnosno na jedinstvu ritma i zvuka riječi s njihovim značenjem, lirska se poezija odlikuje i posebnim odnosom prema onom o čemu se u njoj govori. Sve o čemu lirika govori izraz je neposrednoga, trenutačnog i osobnog iskustva u kojem se gube sve razlike između subjektivnog i objektivnog, vanjskog i unutrašnjeg, pojedinačnog i općenitog, između «ja» i svijeta. Upravo se zbog toga lirska poezija smatra subjektivnom, za razliku od objektivnosti epske poezije i proze – čime se želi naglasiti kako lirika ne može opisivati događaje ni izricati općenito važne misli, već može tek govoriti isključivo o neposrednom osobnom iskustvu. I kad opisuje neki događaj, i kad naizgled govori samo o nekim općim misaonim stavovima, prava lirika pronalazi poseban, vlastiti aspekt pristupa zbilji – takav aspekt s kojeg i uobičajene stvari, događaji i misli dobivaju sasvim nove smislene dimenzije.

Sažimanje, obilna upotreba slikovitog izražavanja te jaka emocionalna, a često i osjetilna sastavnica, karakteristike su velike raznolikosti lirskih pjesama. Druge velike podjele poezije na narativnu (ep, balada, romanca, stihovane priče) i dramatsku (poezija kao direktni govor u specifičnim okolnostima) pristupačnije su karakterizaciji.

Lirika, ipak, pokriva sve od himni, uspavanki, prigodnica i narodnih pjesama do raznovrsnih ljubavnih pjesama i poema, od političke satire do rijetke filozofske pjesme, od poslanica do oda, te od epigrama od samo dva stiha do soneta od 14 redaka pa sve do podužih refleksivnih lirskih pjesama i supstancijalističkih elegija. Sadržaj lirske poezije tako je raznolik kao interesi i preokupacije ljudskog bića u svakom vremenu te u svakom kutku svijeta.

Lirska je poezija prirodno stara koliko i ljudski govor; lirika postoji u svim vremenima i kod svih naroda. Premda su teme lirskih pjesama načelno neograničene («lirika govori o svemu o čemu se uopće može govoriti»), za teme i oblik europskoga kulturnog kruga od najvećeg su značaja grčka i rimska lirika te lirski odlomci Biblije (primjerice psalmi – posebne vrste pjesama o ništavnosti života i odnosa prema Bogu ili pak glasovita Pjesma nad pjesmama ). Srednjovjekovna lirika uglavnom slijedi ove uzore razvijajući osobito religioznu liriku, dok u renesansi, zahvaljujući ponajprije utjecaju pjesništva Francesca Petra rce (1304 – 1374), u lirici dolazi do određenih promjena, kako u tematici, tako i u izražajnim sredstvima: pojavljuje se subjektivan, osoban te izrazito emocionalan ton pjesama. Riječ je zapravo o onom tonu, na temelju kojega je i nastao pojam o lirici koji i danas imamo na umu kada općenito govorimo o lirskoj poeziji.

Modernu liriku, dakle, ne smijemo shvatiti kao neku tvorevinu mode posljednjih desetljeća. Već uvelike usavršen moderni lirski izraz pojavljuje se u francuskoj književnosti u drugoj polovini 19. stoljeća. Pjesnici Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud i Stephan Mallarme prvaci su i uzori ovog vremena te ih slijedi čitav niz pjesnika drugih naroda. U 20. stoljeću, moderna lirika postaje vladajućim načinom lirskog izraza. U modernoj, kao i u svakoj lirici, individualan i originalan pojedinačni izraz od velike je važnosti.

Među lirskim pjesnicima Japanci su nenadmašni u izrazitom sažimanju poezije. Dvije najomiljenije forme su tanka , čija tradicija kontinuirano postoji unatrag 1300 godina te haiku koji datira iz 16. stoljeća i jako je utjecao na zapadnjačke pjesnike početkom 20. stoljeća. Obje forme su nerimovane te u silabičkoj versifikaciji: tanka se sastoji od 5 redaka od 5, 7, 5, 7 i 7 slogova, a haiku od 3 retka od 5, 7 i 5 slogova. Duže pjesme također koriste ovaj sistem od 5 i 7 slogova, dok su kraće pjesme često povezane ili brižljivo složene u antologijama s ciljem postizanja kumulativnog efekta.

02.11.2007. u 00:57 • 0 KomentaraPrint#

Struktura lirske pjesme



Zbog kratkoće i sažetosti izraza lirska je pjesma naizgled veoma jednostavna. U njoj se obično tek u nekoliko rečenica iznosi neki doživljaj, neki pejzaž, predmet ili osoba, ili se pak izražava neka misao. No, jednostavnost uspjele lirike rezultat je složene strukture, takve strukture u kojoj čitav niz elemenata nerazdvojno sudjeluje u istoj svrsi: ostvarenju posebnoga dojma. Upravo zbog njezine savršene cjelovitosti, liriku je veoma teško analizirati.

U svakoj analizi, odnosno pokušaju rastavljanja pjesme na sastavne dijelove, postoji opasnost da se cjelovit dojam izgubi u nepovrat i da se zbog lakše uočljivih osobina previde sitni detalji o kojima najviše ovisi mogućnost prihvaćanja teksta pjesme na taj način da se njegov smisao ostvaruje u cjelokupnom iskustvu i tako omogućuje da pjesmu shvatimo upravo kao pjesmu. Pri tome ne valja zaboraviti kako stvarno razumijevanje lirike, možda još u većoj mjeri nego što je to slučaj u epici, u drami ili u prozi, ovisi o nekim preduvjetima: o sposobnosti čitatelja (odnosno slušatelja), o njegovoj izobrazbi i osjetljivosti upravo za lirski izraz, o poznavanju tradicije unutar koje je pjesma napisana, o poznavanju jezika te književne problematike izraza.
Osim ovoga, važno je reći: lirika se ne može uvijek i svugdje prihvatiti i razumjeti kao lirika .

Osnovnu strukturu lirske pjesme, takvu strukturu na temelju koje se može govoriti o osobitostima lirike (posebno u odnosu prema epskoj poeziji), možemo najlakše zapaziti razmotrimo li temu, kompoziciju, jezik i ritmičku organizaciju pjesme.
Što se tematike tiče, može se reći da su teme lirskih pjesama, doduše, načelno neograničene – lirika govori o svemu o čemu se uopće može govoriti – ali se poredbenom analizom ipak može ustvrditi:

1. pokušaji da se lirski izraz potpuno odvoji od značenja nisu doveli do uspjelih ostvarenja te, prema tome, svaka lirska pjesma ipak govori o nečemu. To će reći da riječi u njoj zadržavaju neko značenje, premda je to značenje često veoma različito od uobičajenih značenja (upravo se stoga tema lirske pjesme mora uzeti kao element u analizi).

2. određene teme (odnosno grupe tema) ipak se u lirici javljaju češće od ostalih. Tipično lirske teme mijenjaju se, doduše, tijekom vremena – variraju od epohe do epohe – ali zadržavaju (barem u lirici europskoga kulturnoga kruga) sklonost prema izražavanju nekih odlučujuće važnih i tipičnih ljudskih situacija te takvih odnosa u kojima je čovjek okrenut vlastitoj unutrašnjosti. To su teme vezane s ljubavlju, smrću (odnosno susretom sa smrću), prolaznošću, zavičajem, s onim što je čovjeku božansko i sveto te, posebno u novije vrijeme, sa samim pjesništvom.

Kako bismo pokazali raspored motiva i tipične načine njihova povezivanja u lirskim pjesmama, poslužit ćemo se primjerom – pjesmom Antuna Branka Šimića:

Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
Velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Tema je ove pjesme donekle tipična za noviju liriku: pjesnici, odnosno neke osobine pjesnika. Obrađuje se u sedam motiva:

1. pjesnici su čuđenje u svijetu,
2. oni idu zemljom,
3. njihove su oči velike,
4. njihove oči nijeme rastu pored stvari,
5. oni slušaju šutnju,
6. ta ih šutnja okružuje i muči
7. pjesnici su vječno treptanje u svijetu.

Svi su ovi motivi, naravno, vezani zajedničkom temom, osobinama pjesnika, a raspoređeni su u cjelinu tako što se prvi motiv najprije razvija daljim slijedom opisa osobina pjesnika, a zatim zaključuje ponavljanjem prvoga motiva uz određenu varijaciju: u početku «pjesnici su čuđenje u svijetu», na kraju «pjesnici su vječno treptanje u svijetu».
Pojednostavljeno rečeno, ovo je jedan od tipičnih načina na koje se povezuju motivi u lirici.

U lirici nema pripovijedanja ni dugih opisa, pa prema tome cjelina ne može biti postignuta zatvaranjem «između» početka i završetka onoga što se pripovijeda, niti pak nekom iscrpnošću opisa koji zahvaća cjelinu opisanoga. Lirika stoga navodi niz asocijacija uz glavni motiv. Jedan motiv razvija se bilo nizanjem paralelnih motiva s manjim varijacijama, bilo pak određenim kontrastima, pri čemu logika istovjetnosti i suprotnosti u značenjima biva neprihvatljiva i neshvatljiva ne uvažimo li određena ponavljanja u zvuku i određenu zvukovnu organizaciju, a također izuzetna značenja do kojih dolazi kako zbog ritma i zvuka, tako i zbog osobita rasporeda riječi u stihovima te zbog osobita rasporeda stihova u pjesmi.

Jezik i ritmička organizacija lirske pjesme pri tome, kao što se vidi i iz navedenog primjera, ne mogu se uopće razmatrati odvojeno od teme i kompozicije. Način na koji je u lirskoj pjesmi obrađena tema potpuno ovisi o uspješnome pronalaženju jedinstva ritma, zvuka i značenja riječi, takvoga jedinstva kakvo omogućuje da sve komponente strukture pjesme ravnopravno djeluju u ostvarivanju onog smisla koji na čitatelja ostavlja najdublji dojam, naravno, ako je on uspio sve izražajne elemente prihvatiti u vlastitom iskustvu i povezati ih tako kao nositelje značenja.

02.11.2007. u 00:56 • 2 KomentaraPrint#

Vladimir Nazor Cvrčak





KNJIŽEVNA VRSTA

Pjesma, lirska, DITIRAMB, pjesma zavičajnog pejsaža.
DITIRAMB
– himnička pjesma, stari Grci slave životne radosti, pjevaju u čast boga Dioniza.
- danas lirska pjesma koja slavi radosna raspoloženja.

TEMA

Oduševljenje pjesnika ŽIVOTOM i ljepotom prirode.

MOTIVI
A) - mediteranski (na čvoru crne smrče)
B ) - klasični (a tebe zemlja rodi da budeš čil i jak)
C ) - biblijski (ja sam himna što zvuči sa oltara)

LEKSIK
PAN-mitološki bog šuma i pastira (harfa, himna, hram, trohej, jamb).

PJESNIČKE SLIKE

VIZUALNE:

- more tamno
- sunce lije žar i plam

AKUSTIČNE:
– cvrči cvrčak
- rominja s neba k´o kiša

ASONANCA:
– ponavljanje istih samoglasnika
- dva obronka postaše moji boci

ALITERACIJA
– ponavljanje istih suglasnika
- i cvrči, cvrči cvrčak

METAFORA
– sunce- golema harfa sja

ALEGORIJA
– sunčeve zrake idu od neba pa do zemlje
- golema harfa sja

PERSONIFIKACIJA
– zemljo majko
- šuti- gordi hram

ONOMATOPEJA
– i cvrči, cvrči cvrčak

USPOREDBA
– i žilice su moje nabrekle ko potoci

SIMBOL
– cvrčak = simbol životne radosti
Pan-veselje, sloboda
“Pomamnu pjesmu sviri
na fruli nagi Pan”

RITAM
– nesvakidašnji

ZVUKOVNA PJESMA
– "Zemniče, ja sam pjan"

INVERZIJA:
– obrnuti red riječi
Cvrči, cvrči cvrčak
ONOMATOPEJA

(grč.ONOMATOPOIA) onoma – ime, poieo – činim) u pravom značenju riječi onomatopeja je grupa glasova (tj. jedan morfem) koja teži da proizvede neki ŠUM ili da ga oponaša ili da stvori odgovarajuću zamjenu, kuc, pljus. To se postiže s pomoću boje i tona, s pomoću RITMA.

Svaki jezik ima svoj sistem onomatopeja. Bitno je težište na muzičkim dojmovima (ponavljanja glasa, sloga ili riječi). Glasovima se oponašaju zvuci u prirodi. I CVRČI, CVRČI CVRČAK – CVR,CVR. Svaki jezik spontano stvara takve riječi (cvrčak, kukavica, šuštanje). To je slaganje zvukova i značenja riječi, čime se postiže živahna zvučna predodžba. Česta je u svakodnevnom životu. Kiša pljušti, kukavica kuka.

Cvrčak – V. Nazor
- TEMA: priroda i život, pejzajžna lirska pjesma(mediteranski motivi)
- Ditiramb (hvalospjev prirodi i životnim radostima), akustični i vizualni eleme.
- Cvrčkova opijenost prirodom, cvrčak osjeća ljepotu prirode i živi
U skladu s prirodom.Čovjek živi protivno prirodnim zakonima.
Cvrčak kritizira čovjekov način života.
- poetska poruka: svijet je lijep a život dar je s neba.
- Slobodan stih
- stilska sredstva:aliteracija, onomatopeja, hiperbola, pored. Polisindeton.

02.11.2007. u 00:37 • 6 KomentaraPrint#

alegorija i ostale figure

Alegorija
Način prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom, npr. ljubav prikazuje u liku Amora, dječaka sa strijelom; pravdu u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama. Alegoriju se često definira kao produženu metaforu. To znači da alegorija nastaje kada se metafora proteže kroz cijelu misao, tj kroz sve dijelove izreke. Osnovna značajka alegorije, da ne mijenja značenje riječi nego samo predmet pjesničkog stvaranja, vidljivo dolazi do izražaja u basni, koja je u cjelini jedna alegorija.

Aliteracija
Ponavljanje istih glasova na početku nekoliko riječi u stihu. Česta je u starome germanskom stihu. Danas se određuje kao suglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Upotrebljava se kao stilistički postupak, a katkad i kao postupak u versifikaciji.

Alogizam
Stilska figura koja kršenjem logičkih razloga i sveza postiže komični ili ironijski efekt:
Umro je u pustinji od žeđi, a imao je vodu u koljenu ili naslov romana Vladana Desnice «Zimsko ljetovanje».

Amfibolija
Upotreba riječi u dvoličnom značenju i smislu. Temelji se na dvoznačnosti riječi i izreka ili na dvosmislenosti konstrukcija. Dvosmislenost nastaje zbog mogućnosti dvojake interpretacije. Pored izgovorenog želi se istaknuti neki drugi, još jači smisao sadržan u izgovorenoj slici. Npr. Ode ti daleko , što može značiti: pretjerivanje.

Anadiploza
Figura ponavljanja. Ponavljanje završnih riječi iz jednog stiha na početku drugog stiha. Npr.:
Kada sutra bijel dan osvane,
Dan osvane i sunce grane.
Ili Dragutin Tadijanović: Tužbalica za vinogradom
Vinograd je moj svenuo, neveseo,
Neveseo, i ja venem…

Anafora
Figura ponavljanja. Na početku dvaju ili više stihova, na početku fraze, ponavlja se riječ ili dio rečenice.

Antiteza
Pjesnička figura koja stavlja naporedno dva suprotna pojma, kako bi kontrast bio naglašeniji. U opreku, ili suprotnost stavljaju se riječi, rečenice, predmeti ili pojmovi. Primjer za antitezu: Ivan Mažuranić:
Krotko janje pokraj mrkog vuka.
Tanka vila pokraj zmaja ljuta.

Asindeton
Naziv za stilsku figuru nizanja izraza pri čemu su veznici izostavljeni. Očituje se u nizanju imenica ili glagola.

Asonaca
Samoglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Ponavljanje glasova može biti na početku riječi, stihova (to je glasovna anafora) ili na kraju takvih dijelova (glasovna epifora). Npr.:
Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
(A.G.Matoš)

Elipsa
Sastoji se od izostavljanja rečeničnih dijelova bez kojih se misao može razumjeti. Primjer:
Lijepe kolo vode, ružne kuću kuće (žene)

Epifora
Stilska figura ponavljanja. Na kraju stihova ponavlja se riječ ili dio rečenice:
Smrt Smail-age Čengijića
Djedi vaši rodiše se tudijer,
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer.
(Ivan Mažuranić)
ili Livade izgubljenih ovaca
Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu…
(Jure Kaštelan)

Eufemizam
Ublažavanje značenja riječi. Razlozi ublažavanja pojedinih riječi ili fraza mogu biti različiti: praktički, razlozi bontona, društveni, ćudoredni, filozofijski, a vrlo često i religiozni.

Gradacija
Stilska figura u kojoj se nižu riječi prema težini, značenju i smislu, da bi se osnovni dojam pojačao. Ako se stupnjevanje riječi izvodi uzlazno, do određenog uspona, ili silazno, do određene točke, onda se govoi o klimaksu i antiklimaksu.

Hiperbola
Naziv za stilsku figuru pretjerivanja koja izabire prejake riječi u preuveličanim i nenormalnim razmjerima. U tragici hiperbola ističe patos , patetičnost; vrlo dobro može izazvati utisak komičnog kad se na određeni način intonira. Hiperbola se nalazi na granici neuvjerljivosti i groteske. U epopejama i junačkim pjesmama hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora i što uvjerljivijem predočavanju herojskog ambijenta i mentaliteta. Dolazi u govornom jeziku mladih.

Litota
Stilska figura oprečna hiperboli. Slabljenje prvog izraza, ublažavanje i umanjivanje određenih dojmova i predodžaba.

Mejoza
Upotreba slabijeg, umjesto pravog izraza za neki pojam; jednostavnost i naivnost u izrazu i izboru riječi kada se predstavljaju najznačajniji događaji, vrijednosti i osjećanja u ljudskom životu. Mejoza može stajati kao stilska oznaka ne samo u jednoj riječi, rečenici ili stihu već u cijeloj pjesmi ili dužem književnom djelu.

Metafora
Naziv za stilsku figuru upotrebljavanja riječi u prenesenom ili slikovitom smislu. Metafora je u mnogo čemu stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika. Zamjena počiva na vezi po slici. Primjer iz narodne pjesme:
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.

Metafora je najvažniji oblik pjesničkog izražavanja - osnova je poetskog organizma. Svaka uspjelija metafora i jest mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen. Metafora osnovno značenje mijenja u figurativno. Lijepu potvrdu nailazimo u haiku pjesmi od tri stiha staroga japanskog pjesnika:
Gle, bilje proljeća,
Trag snova
Bezbrojnih ratnika!
Metafora se gradi na razne načine. Često se spajaju riječi koje su posve suprotne jedna drugoj, da se dobije nova kvaliteta sa snažnijim i sugestivnijim predodžbama. Npr.:
Noć je vani slijepa i gluha
Sunce se pokrilo jednim velom…
(Charles Baudelaire)

Metonimija
Naziv za stilsku figuru u kojoj se obični izraz svagdašnjeg jezika zamjenjuje novim koji je s njim u prostornoj, vremenskoj ili uzročnoj asocijaciji; zamjena je, dakle, logične prirode. Tako riječ tragedija, koja izvorno znači jarčeva pjesma , jest metonimija, ali danas nema više nikakve neposredne veze s jarcima.

Oksimoron
Stilska figura koju karakterizira oštroumna ludost. To je oblik jednočlane antiteze unutar rečenice. Nastaje spajanjem proturječnih pojmova, primjerice skromna raskoš, mudra budala… Oksimoron, koji na prvi pogled zvuči glupo, izaziva pažnju čitatelja i dopušta da se izraze vrlo dragocjene vrijednosti. Izaziva dublje dojmove.

Onomatopeja
Naziv za stilsku figuru prenošenja ili oponašanja akustičkih osjeta jezičnim sredstvima. U pravom značenju riječi onomatopeja je grupa glasova koja teži da proizvede neki šum, ili da ga oponaša, ili da stvori odgovarajući ekvivalenat, npr. Bum! Plus! Hop! Kuc, kuc! i sl. Onomatopeje transportira u artikulirani ljudski jezik neartikulirane povike ili šumove i može biti samo približna, nikada potpuna. To se postiže s pomoću boje i tona, mimike ili artikuliranog mehanizma i s pomoću ritma. Svaki jezik ima svoj sustav onomatopeja, jer vrijednost glasa i glasova nije ista u različitim jezicima.
Tako će se pjev grlice u hrvatskom jeziku onomatopejski prikazati riječima:
Kupuj kruh, kupuj kruh!
S obzirom na arapsku tradiciju i velike razlike u dnevnim temperaturama, Arapi pjevanje grlice onomatopejski prikazuju kao:
Ja džuh-ti! (o, teško mi je zbog jutarnje i večernje hladnoće te podnevne topline)
Ovaj primjer pokazuje da istu pojavu, isti zvuk iz prirode pripadnici različitih jezika čuju i opisuju različitom skupinom glasova uz uvjerenje da su oni najbolje pogodili bit tog zvuka.
Onomatopeja ima težište u glazbenim dojmovima, a izgrađuje se na zakonima ponavljanja: ponavlja se glas ili slog. Jednu od najuspjelijih onomatopeja ostvario je V. Nazor u pjesmi Cvrčak, što je prepoznatljivo i iz stihova:
I cvrči, cvrči cvrčak,
Na čvoru crne smrče…
Oponašanje kiše se uspješno vrši u iskazu:
Sipi sitna kiša

Paradoks
Naziv za originalno mišljenje koje se oštro razlikuje od općeprihvaćenog mišljenja i koje protuslovi zdravom smislu: i gol i bos, a opet mu zima ili nismo tako bogati da kupujemo jeftine stvari . Jedan od uspjelijih primjera paradoksa susrećemo kod Dončevića u dijalogu djela Ljudi iz Šušnjare :
- Majko, zašto je hladno u našoj sobi?
- Jer nema ugljena, sine.
- A zašto nema ugljena?
- Jer tata nema posla.
- A zašto tata nema posla?
- Jer ima previše ugljena.
Od oksimorona i ironije razlikuje se paradoks po tome što pojmovi u njemu nisu čiste suprotnosti kao u spomenutim stilskim figurama, nego samo neskladni.

Paralelizam
Paralelizam je stilska figura ponavljanja istog slijeda riječi; simetrična konstrukcija kod približno istog skupa riječi; ili sadržajno i gramatički jednakomjerno građeni dijelovi rečenice. Oblik ponavljanja koji predstavlja kombinaciju sintaktičke figure i figure ponavljanja. Ponavlja se doslovno isti sintaktički oblik rečenice, a samo se riječi mijenjaju i razlikuju, a sve s namjerom da se podvuku sličnosti situacije, da se istakne nova, suprotna ili značajnija misao. Nije ga lako ostvariti i traži veći napor u gradnji rečenice. U književnosti ima uvijek isti zadatak: uspoređivanje dviju pojava koje se paralelno pojavljuju. U mnogim značajnim djelima susrećemo i postupak karakterološkog paralelizma, gdje se suprotstavljaju dva karaktera da se što potpunije prikažu, npr. Don Quijote i Sancho Pansa.

Paronomazija
Stilska figura u kojoj se dovode u vezu srodne riječi po zvučnosti. Paronomazija u sebe uključuje i noviju stilsku figuru igru riječima.

Personifikacija
Stilska figura u kojoj se vrši poosobljenje. Prikazivanje svega neživoga: prirodnih pojava, predmeta, pojmova, kao živih bića, bića sa sposobnostima i reakcijama ljudi. Npr.:
Sama knjiga caru besjedila.
Drumovi će poželjet Turaka.

Perifraza
Opisivanje (pojma, predmeta, svojstva, radnje, doživljaja i sl.) s više riječi ili s nekoliko rečenica. Slična je metafori. Sastoji se u zamjenjivanju jednoga pojma s višim pojmom uz važniju njegovu oznaku:
Jupitrov porod božanski (za Herakla)
Ognji neba (za zvijezde)
Podnevna zvijezda gori (za sunce)
Perifraza pojačava patetičnost i retoričnost stila: zato se opravdano zove retorička metafora.

Poliptoton
Ovo je stilski postupak ponavljanja više oblika fleksije, tj. ista se riječ ponavlja u istoj rečenici u više padeža i brojeva:
Homo homini lupus – čovjek čovjeku vuk
Oko za oko, zub za zub.
Najbolje od najboljeg.
Kralj kraljeva.

Polisindeton
Stilska figura u kojoj se ponavljaju isti ili različiti veznici između riječi ili rečenica. Ovom stilskom figurom često se koristio A. Šantić kao u pjesmi Gospođici:
Nekad sam i vas na koljenu cupko
I donosio vam slatke šećerlame
I ljubio dugo vaše plavo tjeme
I čelo, i lice nevino i ljupko…
Ista stilska figura se susreće i u prozi. Vidljivo je to i kod Andrića u romanu Na Drini ćuprija:
Čovjek je na njoj kao na čarobnoj ljuljačci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju bijelu kuću…

Poredba
Naziv za jednu od najčešćih figura; povezuje, spaja i suprotstavlja pojmove iz dva različita područja ili dva različita svijeta sa zadatkom da se približi, objasni ili stilistički pojača koje svojstvo, stanje ili djelovanje. Poredbom se pojačava afektivnost onoga pojma kojemu se želi pridati naročito čuvstveno djelovanje. Oba člana poredbe moraju imati jedno svojstvo zajedničko, tj. treći dio poredbe, ono svojstvo u koje se oba člana poredbe podudaraju. Veza je po slici, kao i kod metafore. Može biti jednostavna, samo u jednoj slici, npr.:
Sinu lice kao žarko sunce.
Plače kao ljuta godina.
Složena je poredba razgranata u nekoliko rečenica s više različitih slika. Nalazimo ih mnogo u Homerovoj Ilijadi i Odiseji. Poredba ublažava jednoličnost pričanja, pridonosi plastičnijem i slikovitijem prikazivanju likova i zbivanja.

Silepsa
Stilska figura u kojoj zbog racionalnosti vremena ili prostora dolazi do upotrebe predikata jednog subjekta i za druge subjekte. To se može vidjeti iz primjera narodne pjesme Jakšići kušaju ljube:
I daći mu đerdan ispod vrata
Jedan đerdan od žutih dukata
A drugi le od bijelog bisera.
Općenito silepsa predstavlja nepravilno ili neobično gramatičko slaganje; nepravilnu ili nespretnu uporabu riječi u dva značenja ili za dvije svrhe, u doslovnom ili metaforičkom smislu.

Sinegdoha
Podvrsta metonimije. Zasniva se na zamjenjivanju dviju riječi po količini i opsegu njihova značenja. To je zamjenjivanje veće cjeline znatno manjim dijelom iz kojeg se ipak može razumjeti o kakvoj je cjelini riječ. Zamjenjivanje je bez zlobnih namjera i bez lažne skromnosti.
Kad se kaže: Kinez je skroman, ili Nijemac je marljiv, misli se na cijeli narod. Cvijet trešnje simbolizira čitavo proljeće u Japanu. Spominje se dio umjesto cjeline.
Sinegdoha je i kada se uzme pojam cjeline, umjesto pojedinačnog nabrajanja. Vidljivo je to u stihovima A. B. Šimića Bolesnik:
Moje je TIJELO bolesno
I žudi tiho jednu bolnicu.


02.11.2007. u 00:32 • 0 KomentaraPrint#

figure

Figure su pjesnički izrazi kojima se mijenja značenje riječi, koriste svojstva glasova, stvaraju posebni ukrasi kojima se odlikuje pjesnički, umjetnički stil u jeziku.
Makrostrukturalne figure drugog stupnja
• adinaton
• anacefaleoza
• antiparastaza
• apodioksa
• apologija
• autokategorem
• deprekacija
• deskripcija
* ekfraza
* etopeja
* kronografija
* portret
* prozopografija
* topografija
* slika
• deskripcija (neg.)
• dijalogizam
• digresija
• imprekacija
• kominacija
• komunikacija
• koncesija
• metastaza
• odbacivanje
• palinodija
• parabola
• paralela
• parmologija
• rekapitulacija
• sinkoreza
• tapinoza

Makrostrukturalne figure]
Figure misli [uredi]
• alegorija
• alokucija
• apostrofa
• eksklamacija
• pitanje
• aluzija
• amplifikacija
• anotacija
• antiklimaks
• antiteza
• asteizam
• dijasirm
• ekspolicija
• epanortoza
• epifonem
• epifraza
• eufemizam
• gradacija
• hiperbola
• hipokorizam
• hipotipoza
• ironija
• konglobacija
• litota
• noem
• paradijastola
• paradoks
• parafraza
• perifraza
• personifikacija
• poanta
• pretericija
• prozopopeja
• poslovica
• sentenca
• sermocinacija
• slavenska antiteza
• simbol
• tautologija
• ublažavanje

Mikrostrukturalne figure]
Figure dikcije]
• afereza
• aliteracija
• anadiploza
• anafora
• anagram
• anominacija
• antanaklaza
• antepifora
• antimetabola
• apokopa
• asonancija
• batologija
• brahilogija
• dijafora
• dijereza
• epanadiploza
• epanafora
• epanalepsa
• epifora
• epizeuksa
• epanoda
• etimološka figura
• geminacija
• homeoptoton
• homeoteleut
• kalambur
• kraza
• makrologija
• metaplazma
• metateza
• onomatopeja
• paragoga
• paragram
• paronomazija
• poliptoton
• proteza
• reduplikacija
• simploka
• sinereza
• sinkopa
• tautogram
• tmeza

Figure konstrukcije]
• anakolut
• anastrofa
• antimetabola
• asindeton
• atelaga
• dijatipoza
• disjunkcija
• elipsa
• epanoda
• epitet
• hipalaga
• hiperbat
• hipotaksa
• hipozeuksa
• homeoptoton
• implikacija
• inverzija
• kliše
• metabola
• parataksa
• parembola
• pleonazam
• polisindeton
• poredba
• retoričko pitanje
• silepsa
• simploka
• zeugma

Figure riječi (tropi)
• anominacija
• antifraza
• antonomazija
• eufemizam
• katahreza
• metafora
• metalepsa
• metonimija
• oksimoron
• pronominacija
• sinegdoha
• silepsa

02.11.2007. u 00:30 • 3 KomentaraPrint#

književni pojmovi i stilske figure-opet

• TEMA = ono o čemu tekst govori
• MOTIVI = dijelovi teksta koji grade i razrađuju temu (zavičajni, pejzažni, obiteljski, biblijski…
OSJEĆAJI U PJESMI
• A) pozitivni (ljubav, sreća, zadovoljstvo, ponos)
• B) negativni (mržnja, tuga, nemir, zavist, bol)
• UGOĐAJ (veseo, tužan, sjetan…)

PJESNIČKE SLIKE:
• A) VIZUALNE (vid) – zelena trava
• B) AKUSTIČNE (sluh) – cvrkut ptica
• C) OLFAKTIVNE (njuh) – miris cvijeća
• D) GUSTATIVNE (okus) – sladak čaj
• E ) TAKTILNE (opip) – suha glatka daska

STILSKE FIGURE- pjesničke riječi i izrazi
• METAFORA – preneseno značenje
• EPITETI – ukrasni pridjevi
• KONTRAST – suprotnost u značenju
• USPOREDBA - elementi sličnosti
• PERSONIFIKACIJA – oživljavanje neživog
• GRADACIJA – stupnjevanje
• ONOMATOPEJA – oponašanje zvukova

JEZIK I STIL
• ® književni jezik
• ®neknjiževni jezik (dijalektalno pjesništvo)
• LEKSIK – svakodnevne riječi, strane riječi, arhaizmi, lokalizmi…

KOMPOZICIJA (OBLIK) PJESME:
• A) stihična pjesma
• B) strofična pjesma
• STROFA – dvostih, trostih, četverostih … (broj stihova)
• STIH – osmerac, deseterac …(broj slogova)
• RIMA – parna, unakrsna, obgrljena

VRSTE PJESME:
• LIRSKA PJESMA – ljubavna, domoljubna, socijalna, pejzažna, vjerska…
• SONET- pjesma od 2 četverostiha + 2 trostiha
• RELIGIOZNA – (duhovna, vjerska)
LIRSKA PJESMA

KORELACIJA:
• 1. SADRŽAJNA (tema, motivi, vrsta pjesme)
• 2. JEZIČNA (arhaizmi, aorist, imperfekt)
• 3. KOMPOZICIJSKI (grafički izgled pjesme)


STILSKE FIGURE
1. Alegorija
• Preneseno značenje riječi koje se ostvaruju u cijeloj slici, u cijeloj radnji, a ponekad u čitavoj pjesmi ili priči; nastaje kada se metafora /skraćena poredba/ proteže kroz cijelu misao, odnosno kroz sve dijelove izreke; najčešće se njeguje u basni i satiri; alegorijske pjesme i pripovijetke su pisali: Petrarca, Goethe, Hugo., Jedna alegorija u našoj narodnoj književnosti je,
• «Vila gnijezdo ptica lastavica,
vila ga je za devet godina
a jutros ga poče da razvija...»,
odnosno poslije devet godina čekanja da se junak vrati iz ropstva, njegova ljuba se toga jutra udaje.
• Alegorija (grč. drugo govoriti), slikovit način govora, pisanja ili prikazivanja u književnosti i umjetnosti, koji ima drukčiji smisao od onoga koji se neposredno daje; može imati vid složenog i dubokog simbola, personifikacije, proširene metafore, satire itd; u književnosti npr. basne i drugi oblici (Domanović — Stradija), u slikarstvu (Delacroix — Revolucija).
Alegorisati, izražavati se zavijeno, u slikama.
• Način prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom, npr. ljubav prikazuje u liku Amora, dječaka sa strijelom; pravdu u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama. Alegoriju se često definira kao produženu metaforu. To znači da alegorija nastaje kada se metafora proteže kroz cijelu misao, tj kroz sve dijelove izreke. Osnovna značajka alegorije, da ne mijenja značenje riječi nego samo predmet pjesničkog stvaranja, vidljivo dolazi do izražaja u basni, koja je u cjelini jedna alegorija.

2 . Gradacija
• Redanje pjesničkih izraza i slika po jačini, odnosno postepeno, od slabijeg ka jačem (uzlazna), ili od jačeg ka slabijem (silazna):
«Cvijeće je ukras bašte,
leptir je ukras cvijeta,
a djeca puna mašte
djeca su ukras svijeta.» (Lj. Ršumović)
• Stilska figura u kojoj se nižu riječi prema težini, značenju i smislu, da bi se osnovni dojam pojačao. Ako se stupnjevanje riječi izvodi uzlazno, do određenog uspona, ili silazno, do određene točke, onda se govori o klimaksu i antiklimaksu.

• Stupnjevanje ili gradacija (lat. gradatio = vrhunac (u retorici)) figura je koja nastaje izborom riječi i misli kojima se postupno pojačava ili slabi početna predodžba. Najveći je stupanj klimaks (grč. klímaks = ljestve), a najmanji antiklimaks.

Primjeri gradacije

• Miroslav Krleža, „Jesenja samoća”
Sve više sam, sve luđe sam,
sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije,
sve biva ružnije.
Sve hladnije, sve gladnije,
sve ledenije,
samoća prazna, jesenja,
a biva sve jesenije..

3. Epitet
• Da bi se pojedinim riječima ili izrazima odredilo što bliže značenje, uz njih se stavljaju druge riječi, najčešće pridjevi (opisni); epitet još nazivaju i ukrasnim pridjevom:
«Ponio sam iz doline žute
obasjane kasnim suncokretom,
mnoge divne večeri posute
kokicama k o šljivovim cvijetom.»
Epitet
Epitet (grč. µŔą¸µÄż˝, epitheton = nametnut) svaki je atribut, odnosno dodatak imenici koji ju pobliže objašnjava i opisuje. Epiteti su najčešće pridjevi.

Stalni epiteti
Stalni su oni epiteti koji se s istom imenicom pojavljuju uvijek, bez obzira na situaciju i služe kao ukrasna karakterizacija. Tako će, kod Homera, Ahilej biti brzonog čak i kad sjedi.

• kod starih epova, primjerice, kod Homera:
brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida, lukav Odisej, vjerna Penelopa

• u usmenoj i narodnoj književnosti, epovima i poemama:
Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila majka, bijelo lice, britka sablja...'

• u svakodnevnom govoru kada s imenicom tvore i metafore:
okorjeli neženja, prodana duša, prosjački štap, drakonske mjere, uvodna riječ, ljudska prava, crkveni miš...

Epiteti u poeziji

• Dobriša Cesarić, „Voćka poslije kiše”
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana

• Antun Gustav Matoš, „Srodnost”
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

• Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

4. Kontrast ili antiteza
Oštro izražena protivrječnost; uočljiva suprotnost, očita razlika:
• "Ja bosiljak sijem meni pelen niče."
• "Ovčije runce, a vučje srce".
Antiteza
Antiteza (grč. anti- = protiv, thesis = položaj) stilska je figura koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Dva se suprotna pojma stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast.
Posebna su vrsta antiteze slavenska antiteza i oksimoron.

Primjeri antiteze

• Vladimir Nazor, „Dvoji anđeli”
Bučni su anđeli tuge...
Al anđeli radosti šute.

• Dragutin Tadijanović, „Prsten”
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

• Evanđelje, Mt, 5, 43-45
Čuli ste da je rečeno: "Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja."
A ja vam kažem: "Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone." (Isus)
5. Metafora
• Kada se jedan predmet nazove imenom drugog predmeta s kojim ima neku sličnost; metofora ili skraćena poredba- kod koga je izostavljen predmet koji se poredi i poredbena kopula – riječ. Naši stari pjesnici nazivali su je inoslovka.
«Sunce je ogroman ognjen cvijet
što svakog dana iznad nas cvjeta!»
• Naziv za stilsku figuru upotrebljavanja riječi u prenesenom ili slikovitom smislu. Metafora je u mnogo čemu stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika. Zamjena počiva na vezi po slici. Primjer iz narodne pjesme:
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.

Metafora je najvažniji oblik pjesničkog izražavanja - osnova je poetskog organizma. Svaka uspjelija metafora i jest mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen. Metafora osnovno značenje mijenja u figurativno. Lijepu potvrdu nailazimo u haiku pjesmi od tri stiha staroga japanskog pjesnika:
Gle, bilje proljeća,
Trag snova
Bezbrojnih ratnika!
Metafora se gradi na razne načine. Često se spajaju riječi koje su posve suprotne jedna drugoj, da se dobije nova kvaliteta sa snažnijim i sugestivnijim predodžbama. Npr.:
Noć je vani slijepa i gluha
Sunce se pokrilo jednim velom…
(Charles Baudelaire)
Metafora
Metafora (grč. meta = promjena, pherein = nositi; ĽµÄ±ĆżÁ¬ = prijenos) skraćena je poredba, po njoj se ostvaruje prijenos značenja tako da se istakne jedna zajednička značajka iz po njoj iz jednog područja života i svijeta koja se poveže s drugim područjem.
Metafora je semantička preinaka osnovnih značenjskih jedinica koju uzrokuje, odnosno indicira kontekst od njih bitno različit.'' (Ante Stamać)
Metafora u poeziji

• Ivan Gundulić, „Suze sina razmetnoga”
Ah, sad imam pamet hitru,
Sve je, što svijet gleda i dvori,
Na ognju vosak, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenuće oka, strila iz luka,
Kijem potegne snažna ruka.

• Tin Ujević, „Svetkovina ruža”
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kâd nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

• William Shakespeare, „Kako vam je drago”
Cijeli je svijet pozornica
i svi su muškarci i žene tek glumci:
imaju svoje izlaske i ulaske

Metafora u govoru

Neke su metafore postale frazama koje više i ne primjećujemo. Ako se neka metafora često rabi, govornici je prestaju gledati kao metaforu:
jagodica (prsta) - umanjenica od imenice jagoda
jabučica (Adamova) - umanjenica od imenice jabuka
ogranak (poduzeća) - manja grana koja se odvaja od veće grane
umoran - od glagola umoriti, ubiti

No, metaforički su frazemi česti i u svakodnevnome, kolokvijalnome govoru.
mačji kašalj, Potemkinova sela, mirna Bosna, sezona kiselih krastavaca

Ili pak u oznakama karakternih osobina:
On je lisac. Njihov je predsjednik pravi lav.

6. Onomatopeja
• Podražavanje glasova iz prirode: buć, krc, fiju, kao i izrazi vezani za predmete i događaje u njoj: šuma šumori, rijeka žubori:
«Utanjila zvonka česma,
sunčev žar je svijet zaprijeto.
Zlikavčeva bruji pjesma:
Ljeto, ljeto!»
Onomatopeja (grč. onoma = ime, poiein = napraviti) glasovna je figura oponašanja ili prenošenja zvukova iz prirode u nekom književnome djelu jezičnim sredstvima.

Vrste onomatopeje
To je skupina glasova koja vjerno oponaša neki šum ili zvuk:
• životinjsko glasanje
mijau, vau, muu, kokodak, rok, auu, mee, bee, kukuriku, kva-kva, ga-ga, živ-živ, i-a, kre-kre...
Glasanje i predočivanje šumova i zvukova varira od jezika do jezika. Primjerice, za glasanje psa u hrvatskome jeziku imamo vau-vau, u engleskome je to woof woof, u francuskome ouah ouah, u grčkome gav gav, u talijanskome bau bau, u japanskome wan wan, a u turskome hauv hauv.
Od glasanja životinja izvode se i glagoli:
mijaukati, ćurlikati, cijukati, živkati, mukati, kreketati...

• zvukovi iz okoline
bum, bla-bla, tras, fuć, bong, hop, tup, kuc, pljas, heh, brrrm, fiju

• stripovi
Onomatopeja je posebno česta u stripovima gdje se u oblačićima prikazuju zvukovi kako bi se riječima dočarali zvukovi iz izvanjezične zbilje, posebice zvukovi udaraca (bum, bang, pljas, tras, pljus).

• nazivi
Primjerice, etnici Barbara nazvani su zbog onomatopeje. Grčka je riječ ˛¬Á˛±ÁżÂ označavala nekoga tko nije Grk, a zapravo je oponašala nerazumljivi govor - bar-bar.

Primjeri onomatopeje

• I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor)
• Krcnu kolac nekoliko puta / Zviznu pala nekoliko puta (Ivan Mažuranić)
• Kiša sitno sipi, sipi i rominja (Antun Gustav Matoš)
• Kiša rominja, / glogolji, /žamori; / kiša jadikuje; / mijenja pravac, / vraća se, / bugari, / i opet sipi i sipi (Tin Ujević)
• Zvončeki složno si cinkaju (Dragutin Domjanić)
• Sve do sunca već se penje / Kukurikukuj! (Antun Gustav Matoš)
• Zuji, zveči, zvoni, zvuči, / Šumi, grmi, tutnji, huči (Petar Preradović)

7. Personifikacija
Pridavanje ljudskih osobina stvarima i predmetima:
«Jutros je brezi radosnu vijest
šapnuo brijest,
breza jasici, jasika kosu,
kod djetliću,
a o kliktanjem doziva Miću:
Jutros je ljepši postao svijet
Za jedan cvijet!»
Personifikacija
Personifikacija je figura u kojoj se neživim predmetima pridaju osobine živih bića. Može značiti i davanje ljudskih osobina prirodnim pojavama, stvarima, životinjama ili biljkama, ali je to značenjem bliže antropomorfizaciji.

Primjeri personifikacije

• Dragutin Domjanić, „Bele rože”
Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?
Rosa još s trave se svetila vani,
Stare su vure polahko odtukle,
Glas im je tenek i tih i pospani.
V odprti oblok je dišalo jutro,
A pod oblokom naš vrtek je mali
Budit se počel, i on si je dremal
V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.

• Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče”
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

• Antun Gustav Matoš, „Utjeha kose”
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

• Dobriša Cesarić, „Jesen”
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirana jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

• Vladimir Vidrić, „Pejzaž II”
Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.

8.Poredbe
Kada se predmeti i pojave uspoređuju sa sličnim, odnosno poznatim predmetima i pojavama; sastoji se iz tri dijela: predmeta koji se uspoređuje i, poredbene kupole – riječi i predmeta s kojim se uspoređuje:
«Moja zemlja propasti neće
iz smrti za slobodu, sloboda uvijek niče,
kao što iz cvijetnog sjemena mora nići cvijeće,
i kao što se iz gnijezda uvijek izleže ptiče!»
Poredba
Poredba ili komparacija (lat. comparatio = uspoređivanje) figura je koja nastaje uspoređivanjem pojmova na temelju sličnosti. Zbog toga se ponekad smatra podvrstom metafore. Najčešće se, u hrvatskome jeziku ostvaruje pomoću riječi kao i poput.

Primjeri poredbe

Usporedbe u svakodnevnome govoru:
vrijedan kao mrav, prljav kao prase, brz kao zec, lijepa poput cvijeta, malen kao miš...

Poredba u prozi (Ivana Brlić-Mažuranić, „Čudnovate zgode šegrta Hlapića”)
Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.


Poredba u poeziji
• Josip Pupačić, „Zaljubljen u ljubav”
Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.

• Dragutin Domjanić, „Bele rože”
Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.

• Antun Gustav Matoš, „Serenada”
Ja te volim, jer si ti fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme
Što majsko veče bojom tuge šara.

• Tin Ujević, „Produženi svijet”
Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

9. Simbol
Riječ ili skup riječi koje označavaju konkretan predmet upućuje na određeni apstraktni pojam; davanje konkretnom predmetu šire značenje; hrast – dugovječnost, stijena – postojanost, golub sa maslinovom grančicom – mir; naročito je njegovana u vrijeme romantizma (književni i umjetnički pokret u Evropi koji je trajao u prvoj polovini devetnaestog vijeka):
• Simbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje. To je riječ ili izraz proširenog značenja. Primjer: srce- prije samo ljudski organ, a sada i simbol ljubavi. Simbol je mehanizam komunikacije kojeg koriste samo ljudi.
10. Slavenska antiteza
Ovom stilskom figurom – pjesničkom slikom počinju naše narodne pjesme: i lirsko-epska pjesma "Hasanaginica". Prvo se navode određene teze:
«Šta se bijeli u gori zelenoj?
Al je snijeg, al su labudovi?
Da je snijeg već bi okopnio,
Labudovi već bi poletjeli.»
Narodni pjevač, zatim, odbacuje jednu po jednu pretpostavku (tezu):
"Nit je snijeg, nit su labudovi...",
i iznosi protivnu tvrdnju, antitezu – bijeli se šator age Hasan-age.
Kako neke pjesme i drugih slavenskih naroda počinju sličnim poredjenjem, otuda i ovo ime: slavenska antiteza.
Slavenska antiteza
Slavenska antiteza posebna je vrsta antiteze koja se često pojavljuje u hrvatskom i općenito južnoslavenskom usmenom pjesništvu. Sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora.

Primjer slavenske antiteze
• Asanaginica
Što se bijeli u gori zelenoj?
Al su snijezi, al su labutove?
Da su snijezi, već bi okopnuli,
labutove već bi poletjeli.
Nisu snijezi, nit su labutove,
nego šator age Asan-age.

11. Hiperbola
Preuveličavanje u pjevanju, pisanju i kazivanju kako bi se postigla slikovitost i emocionalnost:
«Tužno zrikavci zriču,
čuje se do oblaka;
plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka»
Hiperbola
Hiperbola (grč. QŔµÁ˛ż»· = preuveličavanje; hyper- = pre-, ballein = baciti) figura je preuveličavanja radi naglašavanja nekog emocionalnog stava.
Primjeri hiperbole

Hiperbola u svakodnevnome govoru:
Rekao sam ti milijun puta da to ne činiš!
Umrla sam od smijeha!
To je najgluplja stvar koju sam čuo.
Isplakala je more suza.
Gotov sam za sekundu!
Smrtno mi je dosadno.

Hiperbola u poeziji]

• Tin Ujević, „Notturno”
Umrijet ću noćas od ljepote.
• Antun Gustav Matoš, „Živa smrt”
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umre, mi, umre moje srce, ljudi!

12. Metonimija (zamjena imena)
Na primjer "Sijeda kosa" ne označava samo predmet ili pojavu na koju se odnosi već podrazumjeva i pojam "starosti" s kojim je u logičkoj vezi.
Metonimija
Metonimija (grč. meta = promjena, -numia = sufiks za figure, izveden od onoma = ime; metônumia = promjena imena) uporaba je riječi u prenesenom značenju, ali se značenje ne prenosi po sličnosti kao kod metafore, nego prema određenim stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili vremenu, odnosno, prema logičkoj vezi.
Primjeri metonimije

• Čitam Krležu. (čitam Krležino djelo.)
• Cijela je Hrvatska na nogama! (većina Hrvata prati neki događaj)
• On mi je okrenuo leđa. (okrenuo se)
• Popio je čašicu previše. (piće, a ne čašu)
• On je već sijede kose. (već je ostario)

13.Eufemizam
Eufemizam (grč. euphemos = dobar govor; eu = dobar, pheme = govor) figura je kojom se neki izraz zamjenjuje drugim, ali u blažem obliku, zbog bontona, društvenih, religioznih i drugih razloga.

Primjeri eufemizma

U svakodnevnome govoru:
• Malo je veseo. (pijan je)
• Uvijek obilazi istinu. (laže)

Posebno su česti eufemizmi za smrt:
• On nas je zauvijek napustio.
• Otišao je na vječna lovišta.
• Otišao je na onaj svijet.
• Izdahnuo je.
• Usnuo je vječan san.
• Otišao je na bolje mjesto.
• Više ga nema.

Eufemizmi u poeziji

• Dobriša Cesarić, „Balada iz predgrađa”
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...

• Ivo Andrić, „Jadni nemir”
Ipak ima izvjestan red, neki:
jest bijedno živjeti i trudno
čovjeku na ovoj zemlji,
al konačno dođe svakom njegovo
dobro popodne,
Disfemizam
Disfemizam (grč. dys = ne, pheme = govor) ili kakofemizam (grč. kakós = loš) namjerno je korištenje ružnijeg, oštrijeg izraza ili riječi umjesto normalnog ili eufemizma.
• On je hrana crvima. (umjesto nekog od navedenih eufemizama ili neutralne obavijesti o smrti)






02.11.2007. u 00:28 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2010 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (16)
Rujan 2008 (11)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (72)
Listopad 2007 (29)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (57)
Veljača 2007 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST-PIŠE PROFESORICA I MAMA

www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


www.Bigoo.ws


Glittery texts by bigoo.ws


OSTAVLJAJTE KOMENTARE, ŽELJE I POTREBE!

Photobucket - Video and Image Hosting">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

free image hosting


Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney
image hosting for myspace

image hosting for myspace



Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum

Molitva djeteta da bude televizor

Molitva djeteta da bude televizor

Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.

Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.

Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.

A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.

Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.