PROFESORICA I MAMA

petak, 25.05.2007.

U drami Elektra ((»­şÄÁ±, između 430. i 420. godine) pjesnik obrađuje istu temu kao i Eshil u Hoeforama, tj. smrt Klitemnestre i Egista, koje je ubio Orest, osvećujući ubistvo svoga oca Agamemnona. Orest dolazi pred kraljevski dvor u Mikeni s vernim prijateljem Piladom i starim učiteljem kome je, nakon Agamemnonova ubistva, Elektra predala malog brata Oresta, da ga spasi od sigurne smrti koja mu je pretila od majke i Egista. Stari učitelj odveo je Oresta u Fokidu kralju Strofiju, Piladovom ocu, koji ga je rado primio. Na Elektrin poziv vratio se Orest kući da se po Apolonovom nalogu osveti ubicama svoga oca. Starog učitelja šalje Orest preobučenog kao tuđinca u dvor da javi Klitemnestri i Egistu da je Orest poginuo. Dotle odlazi Orest s Piladom na očev grob da prinese žrtvu i zamoli mrtva oca za pomoć. Iz dvora izlazi Elektra, žali se na grubo ponašanje svoje majke i Egista i moli bogove za osvetu. Hor, sastavljen od njenih prijateljiica, teši je u teškom bolu. Tada iz dvora izlazi Elektrina sestra Hrizotemida koju je majka, uplašena snom, poslala sa žrtvom na Agamemnonov grob. Elektra moli sestru da ne prinosi žrtvu jer će uvrediti mrtvog oca, već da se na grobu pomoli za osvetu. Dolazi Klitemnestra, koja oštro grdi Elektru i moli Apolona da odvrati od nje nesreću, jer se još uvek boji svoga sna. Učitelj obaveštava Klitemnestru o Orestovoj smrti; ona se raduje jer se nada da će biti slobodna od osvete. Klitemnestra odlazi s učiteljem u dvor, a Hrizotemida se vraća s veselom vešću da se Orest vratio, jer je na očevom grobu videla svežu žrtvu i uvojak kose. Njena radost prestaje kad joj Elektra otkriva najnoviju vest o Orestovoj smrti. Sada Elektra odlučuje da se sama osveti za očevo ubistvo i poziva sestru da joj u tome pomogne. Hrizotemida odbija pomoć jer se boji. Dolaze Orest i Pilad; Orest drži urnu s tobožnjim pepelom mrtva Oresta. Elektra počne da jadikuje, a Orestu bude žao sestre, te joj se otkriva. Presrećna Elektra grli brata, ali ih stari učitelj opominje na oprez. Svi ulaze u dvor, ali Elektra brzo izlazi i pazi da ne bane iznenada Egist koji je bio odsutan. Iz kuće se čuju Klitemnestrini jauci. Orest je ubio majku i izašao iz dvora. Eto i Egista. Kad on čuje za Orestovu smrt, zahteva da mu se donese njegovo telo. Egist dolazi do pokrivena Klitemnestrina tela, otkriva ga i odmah shvata da je i njemu kucnuo poslednji čas. Orest vodi Egista, u dvor da ga ubije na onome mestu gde je on ubio njegova oca Agamemnona.

U obradi ovoga motiva Sofokle se nmogo udaljio od Eshila. Kod Eshila se sukobljuje očinsko pravo s majčinskim, a Sofokle stoji potpuno na stajalištu očinskog prava. Kod Eshila Orest se koleba i nakon osvete progone ga Erinije, a kod Sofokla on izvršava osvetu bez oklevanja. On ne oseća grižu savesti i ne progone ga Erinije. Elektra je kod Eshila sporedno lice, a kod Sofokla glavno. Sofokle je Elektri dao gotovo iste karakteristike kao Antigoni. Elektra je herojski lik koji svesno odabire trpnju. Do pojave brata Oresta ona je jedini nosilac protesta protiv gospodstva svoje majke i Egista. Kad čuje za bratovljevu smrt, odlučuje žrtvovati svoj život samo da izvrši delo osvete. Njen lik je još jače istaknut time što joj je suprotstavljen lik njene krotke, bojažljive i majci poslušne sestre Hrizotemide, koja je vrlo slična Ismeni u Antigoni. Osim toga, Klitemnestrin lik nema one tragičke veličine kao kod Eshila. Sofokle je u svojoj drami pojačao odbojne crte Klitemnestrinog karaktera.

Sofoklo

Sofoklo (ŁżĆżş»·Â; Kolofon, 492. p.n.e. - Atena, 406. p.n.e.) bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20 satirskih. Sačuvano je sedam tragedija:
• Antigona
• Elektra
• Kralj Edip
• Trahinjanke
• Ajant
• Filoktet
• Edip na Kolonu
Sačuvan je i odlomak satirske drame „Sljednici” („Tragači”, „Lovački psi”) koji je 1911. pronađen na jednom egipatskom papirusu.
Život
Sofoklo je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom bio je član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze koja je okupljala najslavnije umjetnike toga doba.
Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras."

Kao i Eshila, Aristofan ga je portretirao u svojim „Žabama”, a također i Frinih u svojim „Muzama”.
Plutarh opisuje kako se Sofoklo prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu, a Eshil je teško podnio taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofoklo nikad nije bio posljednji u natjecanju te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od čega je jedna posmrtna). S „Filoktetom” je također dobio prvu nagradu, a tragedija je značajna po tome što se junak pokušava ubiti na samoj pozornici, što je za tadašnje poimanje tragedije bilo nečuveno.

Dramske inovacije
Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava kor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje utjecaj. Njegov kor ne utječe na radnju, on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije.
Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.
Kaže se da je Sofoklo jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi trebali biti, a Euripid kakvi jesu."

Karakteristike ]
Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je poštovanje bogova molitvom i žrtvama te izvršavanje njihovih naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i određuju što je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja iracionalna, tajanstvena sila te potpuna moć bogova, on ne može utjecati na svoju sudbinu i buniti se protiv nje:
"Ne želi ništa više jer dosuđenoj
Sudbini smrtnik umaknuti ne može." („Antigona”)
Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva proročanstva, volje bogova i zle sudbine.

Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni jest plašljiva Izmena.

Zanimljivosti i anegdote ]

• Kao i mnoga druga grčka imena, Sofoklovo također ima značenje. To je složenica od ĂżĆĚ (sophos) = "mudar" ş»­żÂ (kleos) = "slava". Ime mu tako dobiva značenje "slavan po mudrosti".

• U braku s Nikostratom imao je sina Ijofona koji je bio ljubomoran na druge sinove, posebice na to [to je Sofoklo najvi[e volio unuka drugog sina. Ijofont je tako podigao tužbu protiv svoga oca optužujući ga za staračku slaboumknost te je tražio da ga se stavi pod tutorstvo. Sofoklo je pred sucima pročitao dio svoje drame koju je upravo stvarao, a suci su ga potom oslobodili, jer čovjek koji može tako lijepo pisati, ne može biti senilan.

• O njegovoj smrti kolaju brojne anegdote. Jedna kaže da se zagušio jedući bobicu nezrela grožđa. Druga pak kaže da je umro od radosti kad je čuo za pobjedu u kazalištu. Treća govori da je recitirao dugačku rečenicu iz „Antigone” koja nije imala stanku za disanje te je na posljetku izdahnuo.

• Postoji priča koja govori o Sofoklovu pokopu. Njegova je obiteljska grobnica bila na putu prema atičkoj tvrđavi Dekeleji koju su u to vrijeme zaposjeli Spartanci. Noć nakon što je Sofoklo umro, vojskovođi Lisandru, njihovu zapovjedniku, ukazao se duh boga Dioniza koji mu je rekao da dopusti povorci da ukopa čovjeka koji je upravo umro. Lisandar nije mario za taj san, no on se opet ponovio iduće noći. Tada se Lisandar raspitao o tome tko je umro i, pošto je saznao da je to Sofoklo, dopustio je povorci da prođe. No, ta priča nema vjerodostojne kronološke temelje.

• U početku je i sam Sofoklo glumio u tragedijama, ali priča kaže da je morao prestati zbog slaba glasa te se tako odvojilo njegovo pjesničko umijeće od glumačkog.

Citati]
• Tko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati.
• Laž nikad ne doživi starost.
• Radije bih časno pao nego pobijedio varajući.
• Za pravedan će cilj slabiji pobijediti jačega.
• Kratka izreka obično sadrži mnogo mudrosti.
• Darovi neprijatelja nisu darovi i ne donose dobro.
• Mnoge su stvari užasne, ali ništa nije užasnije od čovjeka.
• Glupost je sestra zlobi.
• Svatko može pogriješiti, ali će mudar popraviti učinjenu pogrešku. Ustrajanje u pogrešsci dovodi do svih zala.
• Vrijeme sve otkriva.
• Nitko ne voli one koji donose loše vijesti.
• Najljepša stvar koju čovjek može učiniti jest biti drugome koristan.
• Sinovi su majci sidra života.
• Najveća je sreća onu koju nismo očekivali.
• Oštre riječi ujedaju iako su iskrene.
• Za nemogućim ne valja posezati.
• Tvrdoglasvost je isto što i bezumlje.


Elektra

Elektra (grč. (»­şÄÁ±, Ęléktra) nije boginja svjetla. Izuzme li se Agamemnonova kći, u mitologiji su postojale dvije Elektre:
• kći Titana Okeana i njegove žene Tetide. Udala se za boga prirodnih pojava na moru Taumanta. S njim je imala 4 kćeri: tri Harpije i Iridu.
• kći Titana Atlanta i Okeanide Pleone. Sa Zeusom je imala sina Dardana i Jaziona te kći Harmoniju. Zeus ju je zajedno sa 6 sestara prenio na nebo i pretvorio je u Vlašiće (Plejade). Nakon pada Troje raspustila je kosu te luta nebom kao zvijezda repatica.
Elektra - Agamemnonova kći]
Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina kći, Orestova i Ifigenijina sestra.
Život
Elektra je bila odsutna iz Mikene kad se njezin otac, kralj Agamemnon vratio iz Trojanskog rata i ubrzo biva ubijen od Egista, Klitemnestrina ljubavnika, i vlastite žene. Egist i Klitemnestra ubili su i Kasandru, trojansku proročicu koju je Agamemnon doveo sa sobom kao ratni plijen.


Osam godina kasnije, Orest dovodi Elektru u Mikenu iz Atene. Prema Eshilu, susreli su se na očevu grobu gdje su se prepoznali i dogovorili osvetu. Osvetili su smrt svoga oca tako da je Orest s prijateljem Piladom ubio i Klitemnestru i Egista. Poslije toga Orest gubi razum jer ga progone Srde (Erinije ili Furije) kojima je bila dužnost krvna osveta. Ipak, Srde nisu progonile Elektru. Orest se sklonio u hram u Delfima. Premda mu je Apolon naložio da osveti oca, bio je bespomoćan što se tiče posljedica tog događaja. Atena ga je dovela na Akropolu gdje su bogovi držali suđenje, a glasovi na posljetku bivaju izjednačeni budući da je Atena dala posljednji glas za Oresta.
Euripid u svome djelu Ifigenija u Tauridi priča drukčiju inačicu. Oresta su Srde dovele do Tauride na Crnome moru gdje je njegova sestra Ifigenija bila držana (pripremala je žrtve Artemidi). Kad su doveli Oresta i Pilada da budu žrtve, prepoznali su se te su pobjegli u domovinu. Pilad je pomogao Orestu i Elektri da ubiju majku i njezina ljubavnika. Egist i Klitemnestra dali su Elektru u brak jednome seljaku, misleći da se tako neće osvetiti. No, seljak, Piladov imenjak, poštovao je Elektru i nije je htio dirati. Na posljetku su se Pilad, Orestov prijatelj, i Elektra zaljubili i vjenčali.

četvrtak, 17.05.2007.

Josip Pupačić

Josip Pupačić - Pjesnik



Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša
Poginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku


Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.

Josip Pupačić je rođen 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Za života je objavio sljedeće zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima", "Mladići", "Cvijet izvan sebe", "Oporuka", i "Ustoličenje". Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" i "Uspravan hod".
Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.), hrvatski književnik.
Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Bio je urednik Krugova i Književnika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe (1958.) i zadnje Moj križ svejedno gori (1971.) stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći.

Djela:
• "Kiše pjevaju na jablanima",
• "Oporuka",
• "Moj križ svejedno gori",
• "Moj grob",
• "More",
• "Tri moja brata",
• "Ne može se rastati od mene".
JOSIP PUPAČIĆ
(Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.)



Završio gimnaziju u Splitu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio je urednikom kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Kao lektor je radio na Sveučilištu u Lyonu (1961.-1963.). Na Filozofskom je fakultetu radio na Katedri za stariju hrvatsku književnost.
Za razliku od svojih vršnjaka krugovaša (S. Mihalića, I. Slamniga, M. Slavičeka), Pupačić više slijedi Kaštelanov motivski trag koji ga vodi začudnosti djetinjstva, uspomenama i opsesijom smrću. U njegovoj poeziji otkrivamo idealne slutnje još nepomućenih davnih sjećanja, ali i traganje za izgubljenim dječaštvom koje neprestano prati pritajena sumorna reminiscencija prošlosti. I u najzanosnijim njegovim ushitima pritajeno je prisutan osjećaj tuga koji je nekada davno zakrio vedrinu sreće. Obitelj je ishodište njegove poezije, ali i njegova bol koju neprestance izriče - sve njegove nostalgije, tuge, sumorna sjećanja na mrtvu braću, na samohrane sestre, na nesagrađenu kuću, na opustjelu idilu zavičaja, nose obilježja toga kobno zaustavljenog smijeha mladosti. Misaono spoznavanje koje prati taj nespokoj dio je njegova pjesničkoga nadahnuća, tako da se poetska simbolika i metaforika pretvaraju u unutrašnju lirsku dimenziju. Pupačićev je doživljaj konvergirao od zelenih livada djetinjstva do nespokojstva mladosti, u njoj se javlja istodobno dječak i zreo čovjek koji progovara izričujći očitovanja ljudskoga bola, jer, kako je sam pjesnik napisao: "Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život.".
Vizualizaciju slika ostvaruje iznimnom vezom između realnoga i irealnoga svijeta doživljavanja, osobito povezanu s zvukovnom stranom izraza.
Jezično mu je izražavanje jednostavno, minimalističko, lišeno ukrasa i prožeto izvornom i slikovitom metaforikom. Pjesme su dorađene i izrazito ritmički strukturirane. Što se metrike tiče, u njoj se približava šimićevskoj koncepciji, vraćajući se, od svih pripadnika svojega naraštaja, u najvećoj mjeri hrvatskoj tradiciji i njezinoj dugostoljetnoj stečevini.
Među najpoznatijim su mu pjesmama More, Tri moja brata i Zaljubljen u ljubav.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći na krčkom aerodromu.

Zbirke pjesama:
Kiše pjevaju na jablanima (1965.), Cvijet izvan sebe (1958.), Oporuka (1965.), Moj križ svejednako gori (1971.), Sabrane pjesme (1978.).
PJESNICI TRAGIČNIH SLUTNJI
Da je živ, Josip Pupačić imao bi Mihalićeve godine. Vršnjaci, s razlikom od nekoliko mjeseci (Slavko Mihalić je rođen 16. ožujka, a Bepo Pupačić, kojeg je tragična smrt prerano zaustavila u pjesničkom i domoljubnom zanosu, rođen je 19. rujna 1928.), zajednički su, iako svaki na svoj način, utirali put slobodi umjetničkoga stvaranja. O tome svjedoče već prve njihove pjesničke zbirke (Mihalić Komorna muzika, 1954.; Pupačić Kiše pjevaju na jablanima, 1955.). To je - valja podsjetiti - vrijeme kada se otklon od socrealističke dogme očituje kroz brojna djela toga prvog poslijeratnog hrvatskog književnog naraštaja (Zaustavljena pregršt Milivoja Slavičeka, Mislim na sunce i Raskršće vjetra Miroslava S. Mađera, 1955.; Vode pod ledinom i Četvrtoga ne razumijem Zlatka Tomičića, 1955.; Pjesme od uvijek Vlade Gotovca, 1956. i dr.). Radi potpunije slike književnih prilika toga doba, uz ove pjesnike treba spomenuti i Josipa Stošića, autora zabranjene zbirke Đerdan (objavljena 1951. u vlastitoj nakladi), te one kojih više nema među živima, a okupljali su se oko časopisa Krugovi (izlazio od 1952. do 1958.) ili su bili suputnici krugovaša. To su: Krsto Špoljar, Ivan Slaming, Antun Šoljan, Dubravko Ivančan, te nešto stariji Boro Pavlović i Radovan Ivšić, da spomenem samo najznačajnije. Uvršten u antologije i prije negoli mu je objavljena prva knjiga, Josip Pupačić (rođen u Slimenu ponad Omiša, poginuo zajedno sa suprugom i kćeri u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku 1971.) za života je objelodanio još četiri zbirke pjesama: Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje. Posthumno mu izlaze zbirke: Moj križ svjedeno gori i Dobrojutro more, te 1978. Sabrane pjesme i 1997. Izabrane pjesme. Nerijetko se u Pupačićevim pjesmama osjeti i slutnja smrti. U jednoj od posljednjih (pod naslovom Moj grob) prorekao je:
Rasut ću sebe u srca mnoga
i živjet u bezbroj života,
jer od sadanjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.
Pupačićevu pogibiju među prvima je popratio Miroslav Mađer nekrologom Moj lirski susjed (Revija, Osijek br. 5, 1971.), koji će svoje uspomene na nj oživjeti i dvadesetak godina poslije U pohode pjesmi (u svojoj knjizi Neput, 1989.): “S Bepom sam dijelio, moglo bi se reći, i literarni i studentski kruh. Stanovali smo zajedno u podstanarskoj sobi upravo onda kad smo i najviše književno djelovali. Stoga je i logično što su naši studentski dani bili presudni i za naše književno prijateljstvo, za naše literarne ideje i preokupacije”....
Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.
19. rujna - Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.
Josip Pupačić, podrijetlom iz Poljičke republike, rođen je na današnji dan 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Josip Pupačić - Moj križ svejedno gori


Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. - Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. - On gori
Dovikujem ti. - Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga - moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskrej tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.
Tema ove pjesme je izgubljenost, beznađe, otuđenost (od svijeta), strah, nesigurnost, razočaranje u svijet.
Vizija života - težak, okrutan, mukotrpan - pesimizam
Odnos prema tradiciji - nezadovoljstvo ostavštine (rat, strijele, rane)
Biblijski motivi - majka Margarita - ironija i cinizam prema njenim suzama
Ponavljanje - “Moj križ svejedno gori” - muka i patnja
Pjesnikov križ jest svijet (njegov i svijet općenito)


»Zvijezda da mi je biti,
i živjeti kao zvijezda
negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.
Zvijezda da mi je biti.«

U potrazi za vlastitim poetskim izrazom, osjećajući nešto samobitno, nešto što treba pokrenuti, Pupačić je ubrzo, sažimajući dragocjeno iskustvo, vlastiti talent i duhovnu čistotu, neposredno i jednostavno pretakao vanjske titraje prirode u antologijsku poeziju. Njegov je ideal postati zvijezdom i biti nečija zvijezda. Upravo je u toj dimenziji Pupačić poseban i nov. On nigdje ne traži smisao za sebe, on vidi smisao u svemu, on ne želi biti iznad svih stvari, on želi biti sjedinjen, suosjećati, voljeti i biti voljen. Taj odnos će njegovati do kraja.


Moj Bog
Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog

i našao sam ga u sebi
jer živi u meni za me
i ja se u njemu radujem

Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.


Ne može se rastati od mene
Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.


Tri moja brata
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.


Moj grob
Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.
Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.
Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.
Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.


More
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Bitno je znati da se u pjesmi radi o dva mora. Jedno more je pravo, plavo more, a drugo more je njegova ljubljena ili šta već. On tepa svojoj ljubljenoj, naziva ju morem, a ona ga pozdravlja, grli, pa se smije, itd. I onda njih dvoje, more i pjesnik sjede na žalu i smiju se, smiju se moru.

Molitva zemlji
S. S. Kranjčeviću ili
jadnicima moga naroda
Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri
Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi
Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu
Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju
Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče
PET GODINA TIHE AGONIJE..."
Pet godina tihe agonije,
kad srce kuca i zvoni
i steže se sve monotonije
i umire po šabloni.
U ždrijelo me katatonije
podla boljetica goni.
I venem sve bono i bonije
ko trudni pozdrav madoni.
Dok življah životom skeptika,
dok sumnjah, da li me ljubi,
na srcu ostavi jektika
trag nekih čudnih zubi.
A sad je tivot gol i tako gol;
u srcu mome osta samo bol.

..........

[POST SCRIPTUM]
P. S. Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.
Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.
Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.
Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.
Naiđoh svagdje - ko na gad -
na lice časno glupo...
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo...
Kad tamo - rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!... Rukom curi krv
i staklo živim mesom...
I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!



Tvoja duša šuti i govori
I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama
II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom
III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim
IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi
V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš
VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.
VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio
ZALJUBLJEN U LJUBAV


Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju,u čijim se kosama
migoljila magla,
nju,čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju,vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš



Josip Pupačić



Autobiografska proza -
autograf stranice





Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni u granicama. Svijet je izvan svih granica, izvan svih okvira; unutar jednog prostora, unutar jedne tišine - u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati od sebe, ni od grada, ni od čovjeka. Zato nemojte pokušati da iselite ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju, jer je ne možete rastaviti od nje; ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod, koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene.) Ali, čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe.

SLAMING IVAN

suvremeni hrvatski pjesnik, prozaik,
književni teoretičar i prevoditelj



Bibliografija

-rođen je 1930.godine u Metkoviću
-Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet svršio je u Zagrebu
-od 1949.godine surađuje u mnogim književnim časopisima
-objavljuje 1956.godine prvu knjigu zbirku pjesama Aleja poslije svečanosti
-nekoliko godina radio kao predavač Na slavističkim katedrama sveučilišta u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i Upsali
-do umirovljenja bio profesor na katedri za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
-on je svestran književnik
-autor je brojnih prijevoda poezije i proze s mnogih europskih jezika
-sastavljač je značajnih antologija i priručnika, a značajne su njegove knjige iz književne povijesti

Objavljena djela

Poezije: Aleja poslije svečanosti(1956.), Odron(1956.), Naronska siesta(1963.), Monografija(1965.), Limb( 1968.), Analceta (1971.), Pjesma u izboru Slobodana Novaka(1973.), Dronta(1981.)
Proza: Neprijatelj(1959.) i Povratnik s mjeseca(1964.)
Roman: Bolja polovica hrabrosti(1972.) i radio drame

PAVLIČIĆ PAVAO-suvremeni hrvatski književnik

Bibliografija

-rođen 1946.godine u Vukovaru
-završio Filozofski fakultet u Zagrebu
-redoviti je profesor na Odsijeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu
-Pavličić je jedan od istaknuti predstavnika tzv."proze u trapericama" i u njegovim se djelima uz specifičnu strukturu i psihologiju likova, pripadnost ovom tipu moderne proze može prepoznati i u posebnom strukturiranju fabule, nekonvencionalnom leksiku i specifičnom odnosu realnosti i fantastike
-njegove su reminiscencije na društvena zbivanja kao i analize pojedinačne i kolektivne psihologije, dobile izrazitu svježinu, originalnost i dojmljivost
-neobično plodan pisac koji je raznolikost svojih interesa usmjerio prema gotovo svim proznim formama, obuhvaćajući u svom štivo za sve tipove i uzraste čitatelja
-brojna su njegova djela upućena mlađem čitateljstvu

Objavljena djela

Dobri duh Zagreba(1976.), Stroj za maglu(1978.), Umjetni orao(1979.), Večernji akt(1981.), Koraljna vrata(1990.), Dunav(1992.), Šapudl(1995.)

Magda i trešnjevački fantom
Mjesto radnje: Trešnjevka u Zagrebu (bife i livada)
Vrijeme: poslijepodne i večer
Tema: kriminal
Lica
Magda debela, dobroćudna, skromna
Veljković šef samoposluživanja
Šime Dalmatinac iz skladišta trikotaže
Slavek bljedoliki, plavokosi mladić koji uvijek stoji malo sa strane i pije samo kavu
Njofra (Franjo), dobroćudan pijanac koji ima samo majku, čistačicu
Zec vlasnik privatne voćare
Vincek dobrostojeći umirovljenik, desetak godina stariji od Magde i njezin najuporniji udvarač
Kratki sadržaj
Radi se o provođenju poslijepodneva i večeri do 22h u bifeu na Srednjaku, gdje se sastaje uvijek isto društvo i gdje svi znaju sve o svakome. Tako se zna da Magda svaku večer odlazi sama kući i nosi utržak. Tako jednog dana ispričaju Magdi o manijaku koji napada žene i to već dvije, ali ih ne uspijeva silovati, jer uvijek netko naiđe.
Vincek je htio da prati Magdu, no ona nije htjela, ali kad je čula šta se događa i kad je i sama doživjela napad manijaka, otkrivši da je to Vincek, koji je htio da je poljubi i zagrli, ona skuje plan s Vincekom da uhvate manijaka. Plan im uspije i Magda otkrije da je manijak bio Slavek, jedan od njezinih stalnih gostiju, koji je htio da opljačka dnevni utržak koji je Magda uvijek na večer nosila kući.

Magda i trešnjevački fantom
Općenito o debelim osobama, a konkretno o društvenom životu u novim naseljima
Premda je učlanjena u područnu knjižnicu, Magda vjerojatno nikada neće saznati ono što je o debelim osobama zabilježio jedan veliki strani pisac: da su one najbolje, jer na sjeveru griju, a na jugu daju sjenu.
Ali, ona to svakako sluti, zacijelo se i sama drži neke slične maksime, jer kako bi inače mogla tako gospodstveno nositi svoja osamdeset i četiri kilograma, kako bi mogla biti tako samopouzdana, tako blaga, tako privlačna? A slute to vjerojatno i drugi; jer koja se druga konobarica u Zagrebu može pohvaliti tolikim brojem udvarača, tolikim brojem prijatelja, tolikim brojem pijanaca što su joj u raznim prilikama plakali na ramenu, a da pri tome ima oko četrdeset godina, da je skromna, da govori tiho, da s većinom gostiju razgovara samo službeno? I još: Magda nosi suknju dužu nego što je moderno, Magda je uvijek u kuti, nitko se nikada nije usudio dodirnuti je rukom, pa se čak i najveći zavodnici i najpijaniji gosti ograničuju samo na to da prema njoj budu kavaliri, da joj se smiješe i govore slatke riječi koje su negdje pročitali ili čuli na televiziji. A Magda je - to se zna - neudata, i odavno su svi već digli ruke od pokušaja da prokljuve ima li gdje kakvog muškarca. Ako i ima, to je zacijelo netko izvan radijusa bifea na Srednjacima u kojem su gosti uvijek isti i u kojem se svi poznaju. Zato Magdu cijene i žene iz susjedstva, zato i one, čak i kada su same, znaju svratiti na kavu, ako je Magda u službi: svojim širokim tijelom, svojim blagim očima, na oblome licu, ona ih brani od svega, šireći oko sebe duh optimizma i vedra pogleda na svijet.
Ali, da Magda ima svojih ženskih draži, da je u nje debljina skladno i nekako ugodno raspoređena, i njezin je dan stalno odbijanje ljubavnih ponuda. Pa i sada, u sunčano poslijepodne, dok je oko narančaste osmorokatnice, u kojoj je smješten bife, promet živ, jer su svi drugi lokali u prizemlju u pogonu, a umirovljenici i oni koji rade popodne ustali su i kruže po kvartu, zalazeći i u krčme, i sada Magdi govore i ona tiho odgovara, i sada ona kroči odmjerenim korakom između stolova (ona nikada ne juri kao druge konobarice), a među ljudima što piju svoje prvo piće razgovor se povremeno vraća na nju. Društvo je staro i dobro poznato: Veljković, šef samoposluživanja na uglu, kojemu su oči već podlivene krvlju, a debeli mu prsti polako otresaju pepeo s cigarete, Šime, Dalmatinac iz skladišta trikotaže u istoj kući, Slavek, bljedoliki, plavokosi mladić koji uvijek stoji malo sa strane i pije samo kavu, pa Njofra, za kojega je Magda tek nedavno čula da se zove Franjo, dobroćudan pijanac koji ima samo majku, čistaćicu, i Zec, vlasnik privatne voćarnice. To su stalni gosti koji poznaju cijelo osoblje i način poslovanja lokala. Ima i nekih drugih, slučajnih gostiju, ali oni stoje i sjede sami, ili tiho razgovaraju, a ova skupina vodi glavnu riječ, između ostalog i o Magdi.
Ona je navikla na to. No, danas nekako češće i više pogledavaju prema njoj, pa se smiju, pa se naglo uozbilje, pa je opet motre. Zato im se ona prva obraća:
-- Onda dečki?
-- Čujte Magda – pita Veljković iz samoposluživanja – nije Vas strah kad idete navečer sami doma?
-- Ona uvijek ide sama, u deset, kad zatvore, znam ja, ja sam uvijek tu zadnji – izjavljuje Njofra.
-- A čega bi me bilo strah?
-- Pa zar Vi ne idete ovuda, preko livade, pa na Trešnjevku? – pita Zec, a stvar postaje za Magdu još zagonetnija.
-- Idem, pa što?
-- A, a, e, a manijak? – uzvikuje Šime.
-- Kakav manijak?
-- Niste čuli? Već ima i ime, nazvali su ga Trešnjevački fantom, fantač, da, da – viče Njofra, jer on uvijek viče.
-- Ma, dečki, ja imam posla, nemojte me zadržavati – Magda dobrodušno kupi čaše ispred njih.
-- Magda ne vjeruje, vidim ja – preuzima autoritativno riječ Zec, vlasnik voćarnice, koji je najstariji. – Ozbiljno, kažem Vam, ima tu nešto. Napao je već dvije žena, i to baš tu dolje, na ovoj livadi, kod nas. U novinama je bila samo mala vijest, valjda da se ne širi panika, ali istina je, evo, meni je pričala jedna žena, tu, iz ove kuće.
-- I što radi, siluje? – upita Magda.
-- Pa da, zapravo…
-- I žena Vam je pričala da je bila silovana? Dragi moj, ili ste Vi naivni, ili mislite da sam ja luda.
Sad svi graje, nadvikuju se, ništa se ne razumije, ostali gosti slušaju i čude se, a vani je tiho i sunčano, a u hladu mraz.
-- U tome i jest stvar—uspijeva reći Slavek. – Još ni jednom nije uspio.
-- Pa kakav je to onda fantom? – kaže Magda, i svi se smiju, a ona najsrdačnije.
-- Ozbiljno, pričala mi je ta žena jutros – kaže Zec, u kojega, budući da je uzbuđen, jer ga svi slušaju, probija njegov brižno skrivani gorštački naglasak. – Samo se zaletio prema njoj iza jednog grma, i dok se ona snašla, već joj je poderao kaput, a onda potegao i vestu, pa razedao i nju.
-- Je li bio maskiran?
-- Bit će da jest, ali tamo je takav mrak da se svejedno ništa ne vidi – kaže Veljković i pije rakiju.
-- I dalje? Je li je oborio? Je li imao oružje?
-- Izgleda da nije imao ništa, ali je dosta jak, tkaninu je kidao kao ništa.
-- I kako se spasila ta žena? – pita još Magda.
-- Naišao je netko. To i jest čudno. Išlo je dosta ljudi, s Trešnjevke, jer bilo ih je oko deset, i ta je žena išla prva, a za njom, tridesetak metara daleko, cijela kolona. Taj luđak ih je morao vidjeti. Ali je ipak napao.
-- I tako, Magda, čuvajte se – ozbiljno savjetuje Veljković.
-- Bolje da idete zajedno s nekom od kolegica, to je sigurnije.
-- One sve stanuju u blizini. Ali, nije to ništa, dečki, ne bojim se ja, ja sam teška kategorija. Tko meni što može? Treba raditi.
I Magda se otpućuje dalje na posao, a društvo ostaje i nastavlja diskusiju, mijenjajući temu razgovora. A Magda i dalje misli o tome fantomu. Povjerovala je, ipak, jer te se stvari događaju. Osim toga, ona uvijek nosi sa sobom i dnevni utržak, a to nije malen novac. Odlazi iza šanka, u prostoriju koja se ne vidi iz bifea, ali se može motriti goste. Gleda Magda goste, gleda sunčani dan iza prozora, gleda bijelu vrpcu mlažnjaka na hladnoplavom nebu. Natače sebi jedan amaro i polako ga pije. Njezin je optimizam neslomljiv, njena vjera u dobrotu neograničena, njen osjećaj pravde i istine jasan i siguran. I Magda je opet vedra. Ta vedrina ima tri glavna izvora: njeno dobro srce, njena osamdeset i četiri kilograma i drugu čašicu amara koju blago obujmljuju njezini obli prsti.
Romantična ljubav u današnjim uvjetima i nerazumijevanje sredine
Premda dobro poznaje ljudsku dušu, Magda možda nikada neće saznati zašto se, kada radi u poslijepodnevnoj smjeni, u času kada stigne na posao, uvijek ponavlja isti prizor: muški gosti graje, pa je uglas pozdravljaju, pa je pitaju kako je, pa se čak ponašaju i malo slobodnije nego inače, kao da su joj bliži, kao da im i ona sama više dopušta. A razlog je tome jednostavan: kad je vide u običnome odijelu, bez njezine svakidašnje crne kute, tim ljudima je kao da su nekako provirili u njen intimni život, kao da su provirili u ono što je svima tajna, i time kao da su se s njom zbližili. A čim se ona u stražnjoj prostoriji presvuče, sve je opet kao i inače.
Ali, sada, dok se otraga presvlači, ona čuje kako je graja postala još jača, kako se prolamaju usklici i smijeh, i kako netko govori tiho i monotono, a drugi ga slušaju, pa zatim opet grohoću. Magda zna što je: došao je Vincek, njezin najuporniji i najnesretniji udvarač, s kojim ostali gosti zbijaju šale. I doista, dok iz stražnje prostorije ulazi u bife, on se odvaja od skupine i prilazi joj, gledajući je pogledom punim obožavanja, a ona mu, da bi ga obradovala, pruža ruku. On tu ruku prinosi usnama, i ljubi je istodobno ceremonijalno i strastveno, dok se ostali opet smiju.
-- Kako si Vincek? Jesi li dobro? – pita ga ona, kao i uvijek.
-- Eh, Magda, ne mogu ja biti dobro, sve dok…
Eto, to je njegov stil. Vincek je desetak godina stariji od Magde i već je godinama bezuspješno opsjeda. On to čini tako uljudno, tako nekako otmjeno, a istovremeno i pomalo dirljivo i smiješno, da se Magda ne može ljutiti na nj. Ona ga čak na stanoviti način i voli. Vincek nema uspjeha, premda je dobrostojeći umirovljenik, premda ima crnu grguravu kosu i zatamnjene naočale, premda je visok i jak, a košulje su mu uvijek čiste i vlastoručno izglačane. Magdini su razlozi nedohvatljivi, a Vincek se s time pomirio, i premda je njegova ljubav – i pored svojih smiješnih manifestacija – pomalo i tragična, njih se dvoje dobro slažu.
-- Popit ćeš kao uvijek? – pita Magda. Ona se ne sjeća kad su prešli na ti, ali dobro zna što Vincek pije: tri deci crnoga, tri deci vode; katkad zajedno s njime ispija piće i dugo razgovaraju, nekada ona i časti. Oni su dobri drugovi, i svi u bifeu zapravo zavide Vinceku, jer se Magda brine za nj kad ima gripu, a jedanput mu je tu, u lokalu, prišila dugme na kaput. Svi znaju da će Vincek sjesti u kut i gledati Magdu kako radi, da će ostati sve do zatvaranja, da će se ponuditi da je otprati, i da će kao i uvijek, biti odbijen. Ali, sad nemaju mnogo vremena da se njime bave, jer stiže Zec.
-- Zdravo, imam nešto za Vas, dečki – veli on. – Što ćete popiti? Sad ćete čuti.
-- Hej, Zec, zašto si tako tajanstven? Šta se praviš fantač, misliš da te ne znam ! – viče Njofra.
-- O tome tvom fantaču baš i jest riječ, moj Njofra.
-- Opet napad? – pita Slavek, šutljivi, smiješeći se i crveneći, kao i uvijek kad govori.
-- E, napad, dabome, opet napad. Da Vam pravo kažem, ja mislim da će to biti sve gore i da se svi moramo čuvati.
-- Šta se ja imam čuvati, pa nisam ja ženska – viče Njofra.
-- Da, ali možeš biti osumnjičen kao manijak, kad si stalno vani, budalo – tiho kaže Slavek, a svi zašute i gledaju ga, jer se toga nisu ranije sjetili. Onda Zec nastavlja:
-- Opet je napao jednu ženu, samo sad nije bilo tako bezazleno kao prva dva puta. E, slušajte, slušajte, Magda – dodaje, opazivši da se i ona priključila – ovo Vam može dobro doći. Ovaj put je bilo opsanije.
-- Uspio je? – upita Magda.
-- To ne, ali…
-- Eto, kažem ja – trijumfira ona.
-- Slušajte dalje – nastavlja Zec. – Ovaj put se pobrinuo za oružje, nije došao bez ičega. Vidio je valjda da samo rukama ne može mnogo učiniti, pa je ponio i nož.
-- Ubo je ženu? – pita Šime.
-- Nije. Nožem (a možda je to bila i britva) rasparao joj je odjeću, da je ne mora… svlačiti – Zec se zbunjuje pred Magdom. – A, tako – kaže ona, a u glasu joj se osjeća olakšanje.
-- Da, ali bez ozljeda ipak nije prošla. Ponio je sa sobom i neku palicu, nešto omotano krpama, pa ju je time udario po glavi i po rukama. Žena je sada u bolnici, to mi je njezina sestra pričala. Spasili su je neki ljudi.
-- Što, opet je neko naišao – zanima se Magda.
-- Pa da, to je čudno, bilo je isto kao i prva dva puta, to je zapravo sreća.
-- Možda se on samo pravi hrabar – domišlja se Njofra na sav glas.
-- Možda je to takva vrst manijaka – kaže Slavek crveneći se .
-- Možda je to što su ljudi naišli ipak samo slučaj – dodaje Šime.
Svi šute. Ne znaju što bi dalje, malo im je i neugodno što su sve to ispričali pred Magdom, ne usuđuju se pogledati je. A kada se ipak odvaže, iznenađuje ih izraz vedrine i optimizma na njezinu licu.
-- Vi se plašite više nego ja – kaže im ona, i nastavlja raditi. Onda svraća do Vinceka i razgovara s njim, pa čak malo i sjeda, a vani se pomalo hvata zimski sumrak, magla je, ljudi brzo promiču kraj izloga, neki su automobili već zapalili svjetla, prolaze djeca iz popodnevne smjene, s torbama.
-- Magda – kaže Vincek tiho – razmišljaš li o mom prijedlogu?
-- Razmišljam, razmišljam, uvijek – odgovara ona, smiješeći se.
-- Vidiš, da smo skupa, ne bi se morala bojati, ja bih te pratio, ni večeras se ne bi trebala plašiti.
-- I ti o fantomu? – kaže Magda vedro i odlazi raditi dalje.
Tako prolazi poslijepodne i dolazi večer. Društvo se osulo: Šimi je prošlo radno vrijeme, Veljković je u svom samoposluživanju, Zec u svojoj voćarnici, Slavek je nekamo nestao, samo je Njofra još tu, pa ne znajući što bi rješava križaljke i pomalo prisluškuje Magdine razgovore s Vincekom. On čuje i Vincekovo pitanje:
-- Stvarno ni večeras nećeš da te pratim?
-- Neću, Vincek, pa znaš da neću.
-- Ali, moglo bi biti opasno…
-- Ne luduj, čovječe. Bolje je da odeš malo ranije.
I Vincek odlazi. Odlaze i drugi, lokal se prazni, pipničarka zaključuje posao, Magda broji utržak i stavlja ga u crnu torbu od skaja. Onda se presvlači i gasi svjetla. Na vratima se oprašta s pipničarkom, i ova nestaje. Magda zaključava vrata i provjerava bravu. Zatim se svojim sigurnim, odmjerenim korakom otpućuje, vedra izraza na svome širokom licu, u maglu, u noć.
Nepredvidivost ljudskih postupaka, njezine dobre i loše strane
Premda je u novinama svagda pažljivo pratila urbanistički razvitak Zagreba, Magda možda nikada neće saznati kako je došlo do toga da tu, na Srednjacima, ostane ta prazna livada, sva zarasla u korov, samo s utabanim puteljkom po sredini. Postoji, doduše, glavna cesta i pločnik, ali je preko livade znatno bliže, pa svi njom prolaze, i to joj je jedina svrha: nema tu čak ni dječjeg igrališta, pa je Magda već odavna zaključila da i tu namjeravaju sazidati kuću, i to joj nije drago.
Sada stoji na rubu livade. Zapravo, ne stoji, nego već i zakoračuje na puteljak: trenutak je samo zastala, onoliko koliko joj je ponos dopuštao. Jer, zbog ponosa i zbog svog optimizma i vjere u pravdu (ne samo ljudsku, nego i prirodnu, općesvemirsku), ona ne može sebi dopustiti da ide okolo, cestom, duž niza svjetiljaka što se, već nakon tridesetak metara, gube u magli. Magda ima ukusa, Magda je dosljedna i u svakom času poštena: jasno joj je da njoj, koja je tolike utješila i podigla iz očaja, koja je tolikima razbila strah i vratila im optimizam, da njoj, kojoj je vedrina jedini program u životu, da njoj, takvoj, ne priliči da sada klone, da izgubi povjerenje u sebe i da obilazi. Zato ona već kroči svojim odmjerenim hodom niz livadu kojoj se drugi kraj jedva i nazire pod blijedim svjetlima na drugoj strani. Vrškovi trave posuti su mrazom, i sve se doima obično.

Trojica u Trnju

TEMA:potraga za nestalim prijateljem
MISAO:pravi prijatelji će pomoću u svakoj nevolji
MJESTO RADNJE:Trnje i Dugave
VRIJEME RADNJE:lijeto
GLAVNI LIKOVI:Braco, Tut i Hrvoje
SPOREDNI LIKOVI:Biba, brkati, dedek Solarić, Cvik, sestra Fanika,
dr. Peterilić, Valent…

KOMPOZICIJA DJELA:
-zabava Brace, Tuta i Hrvoje za vrijema ljetnih praznika
-Hrvoje ode u Trnje nahraniti bakinog psa i nestane
-roditelji očajnički traže Hrvoja
-Braco i Hrvoje odlaze u potragu
-u potrazi otkrivaju što je razlog Hrvojevom nestanku tj. saznaju o
pljačci koju je Hrvoje vidio
-Braco i Tut u staroj baraci nalaze novac od pljačke i tad se pojavi Hrvoje
-njih troje zarobe pljačkaši
-policija oslobađa dječake
-dječaci postaju junaci

KRATAK SADRŽAJ:
Tri prijatelja Tut, Braco i Hrvoje ljetne praznike provode u igri kod stare radničke barake. Jednog dana Hrvoje odlazi u Trnje nahraniti babkina psa i netragom
nestane. Hrvojec otac, Braco i Tut odu u potragu za Hrvojem, ali bez uspjeha. Braco i Tut respavali su u Hrvojevoj sobi, ako se on vrati. Ujutro je došao policajac koji ih je
ispitivao. Saznali su da je Hrvoje nestao u isto vrijeme kad se dogodila pljačka.
Njih dvoje otišli su u Trnje da istraže Hrvojev nestanak. Saznali su da je otišao sa dedekom Solarićem u bolnicu i onda je nestao. Otišli su u kuću gdje živi dedek Solarić gdje su našli crtež brkatog čovjeka , a straga je bio njihov tajni znak. Poslje toga otišli su u bolnicu gdje je bio dedek Solarić. Mladi doktor rekao je dječacima da im je ostavio poruku da odu u Trnje. Tamo su upoznali djevojčicu Bibu o kojoj je Hrvoje stalno govorio. Na trošnoj ogradi bakinog vrta našli su opet njihov znak. . Tut je nakon trčkanja po dvorištu naša kjuč od kuće. Na tavanu su našli madrac na kojem je Hrvoje spavao. Pomislili su da je Hrvoje vidio pljačku banke i da se sad skriva. Našli su crtež brkatog čovjeka, ali ovaj put bolje nacrtan i tetovažu zmije. Kasnije su vidjeli brkatog i u “fićeku” su započeli potjeru njim, ali su ga nakon nekog vremena izgubili. Kasnije su se vratili u Dugave. Tamo su svima ispričali svoju priču, ali oni im nisu vjerovali. Braco i Tut otišli su do barke gdje su vidjeli brkatog čovjeka sa crteža. nakon što je on otišao oni su otišli u policiju i gdje su sve rekli. Vratili su se u baraku i provalili u tajanstvenu prostoriju. Tamo su nasli novac. Ubrzo se pojavio Hrvoje, a onda je došao njihov susjed Cvik, sudionik pljačke. On je čekao brkatog. Kad se brkati pojavio on i Cvik su zavezali dječake. ali ubrzo je došla policija i uhvatili pljačkaše. Hrvoje, Tut i Braco su postali junaci.

MJESTO RADNJE: Trnje i Dugave
VRIJEME RADNJE: ljeto
GLAVNI LIKOVI: Braco, Tut i Hrvoje
SPOREDNI LIKOVI: Biba, brkati, dedek Solarić, Cvik, sestra Fanika, doktor Peterilić, Valent, dječakovi roditelji…



Većernji akt
(Pavao pavličić)


O piscu: Pavao Pavličić rođen je 1956. godine u Vukovaru, istaknuti i pldan književnik i znanstvenik. Najpoznatiji su mu romani: "Zao duh Zagreba", "Crvena ruža", "Stroj za maglu", "Dunav", "Vodić po Vukovaru". Za djecu je pisao "Zlatni tigar", "Dvojica u trnju", "Petlja", "Mjesto na srcu" i dr.

Teatika: Radnja ovog romana utemeljena je na piščevou prikazivanju života jednog mladića koji postaje umjetnik falsifikata i kojeg društvo zbog toga najviše cijeni. On ljudima pokušava prikazati tj. približiti im svoja razmišljanja kako bi ga razumijeli i tako prolazi mnogo kušnje.

Problematika: Dobro razumijevanje društva, koje dobro prihvaća falsifikaciju i tako tjera mladog umjetnika na još veće kušnje.

Kratak sadržaj: U ovom djelu govori se o mladiću koji na sasvim neobičan način postaje umjetnik falsifikacije i više ne može živjeti bez toga. Društvo mu na neobičan način želi sve više pomoći, tako da su odmah prihvatili rad. U početku je bio sasvim običan mladić koji je imao curu Dinu i živio miran građanski život. No, kad je jednoj prilikom crtajući Dinu "falsificira" jedno umjetničko djelo oko njega diže se velika prašina. Isto tako jednom je nacrtao istu sliku kao i Kolarić, čovijek koji je ocijenjivao njegovu kvalitetu njegovih djela. To ga je sve više zbunilo i on se pojavljuje u novinama kao falsifikator. Jednom je pozvan i na televiziju kako bi ga svi mogli gledati kako falsificira sliku "Bukoviev san", ali je opet imao dosta velik krug svojish obožavatelja. Više puta je bio pozvan na televiziju sa svojom Bakom s kojom je živio, uspijo je pobijeći i živio je sam. Svaki put kad bi izlazio u javnost prerušavoa bi se.

Karakterizacije likova:

Mihovil: To je mladić čija je profesionalnost i život bila umjetnost tj. falsifikacija. Nekoliko je puta svoju sposobnost iskoristio u dobre svrh falsifikacijom novca, ali što mu je bila glavna namjera da krivotvori i šteti društvu.

Zoran: Bio jt to nepošten i lukav mladić, koji je mihovilu uvijek bio na raspolaganju kod falsificiranja novca, bio je uz njega u njajtežim trenucima i pokazao se pravim prijateljem kad je u pitanju novac. Odavao je Mihoviljeve sposobnosti i uvijek ga je tajno odavao. Nije mu vjerovao i pomagao mu je samo u svoju korist.

Baka: Bila je to od najgorih osoba u mihovilovom životu. Bila je stara i ružna žena sa grbom na leđima koja je voljela sjediti u svojoj stolici kraj kamina i gledati satima kako vatra gori.

Moj dojam o djelu: Ovo djelo mi se sviđa jer govori o čovjeku koji je bio omiljen u društvu zbog svoje iznimne sposobnosti.

FABRIO NEDJELJKO

Bibliografija

-rođen 1937.godine
-odrastao u Rijeci
-vidno je prisutan u njegovim djelima prostor njegova djetinjstva i odrastanja
-u Rijeci pokrenuo i uređivao književni časopis Kamov
-1971.godine prelazi u Zagreb i počinje raditi kao dramaturg i urednik na televiziji
-uspješan je dramatičar(najuspjelije drame: Reformatori i Meštar)
-značajan je kao novelist i autor fantastične proze
-objavio je zanimljive esejističke radove iz područja povijesti književnosti
-1989.godine objavio je roman Berenikina kosa koji je nagrađen književnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski
-1990.godine roman Vježbanje života koji je u hrvatskoj javnosti zabilježen kao značajan događaj

Objavljena djela

Drame: Reformatori(1967.), Meštar(1970.), Magnificat(1977.)
Proze: Odora Talije(1963.), Partite za prozu(1966.), Labilni položaj(1969.), Apeninski eseji(1969.), Lavlja usta(1977.), Štavljenje štiva(1977.)
Romani: Berenikova kosa(1989.), Vježbanje života(1990.)


Nedjeljko Fabrio

Vježbanje života



Bilješke o piscu
(Split, 14. XI. 1937.) Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik, voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc", zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu. Od 1989. do 1995. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Bibliografija Nedjeljka Fabria
Romani: Vježbanje života (1985), Berenikina kosa (1989), Smrt Vronskog (1994)

Pripovijetke: Partite za prozu (1966), Labilni položaj (1969), Lavlja usta (1978), Izabrane pripovijetke (1990)

Drame: Reformatori (1967), Admiral Kristof Kolumbo (1968), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969), Meštar (1970), Kralj je pospan (1971), Magnificat (1978)

Eseji: Odora Talije (1963), Apeninski eseji (1969), Štavljenje štiva (1977), Kazalištarije (1987), Maestro i njegov šegrt (1997), Koncert za pero i život (1997)

Prijevodi s talijanskoga (izbor): Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964), Između krasa i talasa (1966), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968), Alberto Moravia: Raj (1971), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977), Carlo Goldoni: Lepeza (1978), Piero Chaira: Biskupova soba (1978), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945-80), Scipio Slataper: Moj kras (1985), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997)

Romani Nedjeljka Fabria
U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985) i Berenikina kosa (1989) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva.
Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti), a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova i sl.). U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem Domovinskog rata.

Fabula

Knjiga Prva
- otac je doveo sina, Carla, u brodogradilište svom starom prijetelju jer ga nije imao č- im prehraniti
- otac se zvao Timoteo, a sin, Carlo, dobio je ime po savojskom kralju, jer je tada njegov otac ratovao u austrijskoj vojsci protiv Napoleona
- prisjetio se toga i to rekao sior Toninu, kojemu je namjeravao dati sina
- sior Tonina je pristao da Carlo ostane kod njega, a otac je još poruč- io sinu na rastanku: "Ne osvrć- i se nikad. Ako ti tko stane na put, a ti mu se ugni. Zapamti to i bit ć- eš sretan. "
- Carlo je odrastao u brodogradilištima i slušao prič- e o "obeć- anom gradu", Rijeci
- pisac opisuje kako je Rijeka izgledala u č- etiri godine pod francuskom vlašć- u (18.-19.)
- nakon toga su se Mađari okomili na Rijeku i govorilo se o tome u Italiji
- tako je Carlo, 1822., došao u Rijeku
- brzo se probio i postao vrsni konopar, a zatim je pravio i trgovao konopljem
- jednog dana se osamostalio i našao ljude koji su radili za njega
- sam je sebi rekao da je utekao iz gladi, došao u Rijeku i da se više ne vrać- a kuć- i; sjetio se oč- evih riječ- i
- domino je bila njegova omiljena igra, a govorio je da su svi ljudi upleteni u neku igru (26.)
- Carlo se oženio s Fanicom i ona je ubrzo zatrudnjela i htjela je roditi u maminoj kuć- i u Gomili
- napokon je rodila, ali uz pomoć- liječ- nika kojeg su prekasno pozvali
- rodio se sin Fumulo,a Fanica je od poroda umrla
- ukrajinsko žito se nakupljalo u hrvatskom primorju i stizalo je iz luke Odese
- došao je jedan riječ- ki Englez iz Engleske i prič- ao o tome kako bi trebalo industrijalizirati zemlju i grad Rijeku, ali je ubrzo morao otić- i jer su se ljudi na njega okomili
- Carlo je sa sinom Fumulom živio malo dalje od grada i išao na izlete
- č- uli su za pojavu parobroda i željeznice koja bi trebala doć- i do Rijeke
- Carlo je rekao da on ne bi nikom koristila
- Fran je se sa svojim unucima Jakovom (10), Jovaninom (8) i Josipom (3) spremao otić- i u vinograd
- bojao se Francuza, a kad je č- uo vijest da je u Parizu izbila buna i da je kralj Ludovik Filip srušen s prijestolja, sjetio se kako su Francuzi objesili njegovog brata, Matiju
- Francuze su svi mrzili u vrijeme Ilirskih provincija
- vrijeme je to burnih događanja i bana Jelač- ić- a, pobuna protiv Mađara
- Fran je govorio da je svijet poludio i zbog toga mu je bilo drago
- sa Franom su stanovali i sin mu, Jožica, njegova žena, Tonka i sinovi
- Tonka je toga dana išla odvesti blago na pašu i vidjela je vojsku pa se vratila i javila svojima
- kad je vojska prošla poslala je Tonka Jakova doa ode po oca, Jožicu, i da mu kaže da se vrati kuć- i
- vojska se našla pred gradom Rijekom i vice-kapetan grada je predao Rijeku 31. kolovoza 1848
- ljudi su bili sretni i tako su i doč- ekali vojsku, izvikivali su: "Živio naš ban Jelač- ić- "
- prvo je Josip Bunjevac, podžupan Zagrebač- ke županije i banski povjerenik projahao kroz grad sa dva zapovjednika konjič- kih vodova, a zatim je ušla i pješadija
- došlo je do tuč- njave između građana koji su bili za Hrvatsku i onih koji su bili za Mađarsku Rijeku i za autonomiju
- u toj je tuč- njavi skoro stradao Fumulo, kojeg je spasila jedna gospođa
- talijanski jezik je i dalje ostao službeni i dotadašnja prava su ostala nepromijenja u Rijeci, ali se promijenio politič- ki status grada (53.-54.)
- Jelač- ić- je 13. studenog postao gubernatorom Rijeke
- po Lujzijanskoj cesti vozila je jedna diližansa sa istaknutim č- asnicima i jednim austrijskim majorom
- on je izašao u Severinu, a trojici č- asnika se pridružio jedan Slovenac, hidrograf
- u Skradu su svi izašli, a došli su novi putnici koji su putovali za Rijeku: žena, Flora, slikar, Židov i neki muškarac u narodnoj surki s gajtanima
- muškarac je rekao da je Hrvat i da je uz ilirski pokret, a Židov je rekao da bježi na jug, u Rijeku, što dalje od Mađarske u kojoj je buktio rat
- u Rijeci muškarac (Fran Kurelac) ć- e raditi u jednoj gimnaziji, a Židov ć- e otvoriti fotografsku radnju
- na stajalištu u Rijeci Floru su doč- ekale neke djevojk, a uč- itelja, Frana Kurelca, ravnatelj gimnazije i jedan Č- eh, direktor gimnazije u Ljubljani
- jedan batulj pješaka, Talijana, se utaborio u Rijeci
- ljudi su ih došli vidjeti, pa je i Carlo otišao
- prič- ao je s jednim talijanskim vojnikom i saznao da vojska ide u Mađarsku i da mu je otac umro
- rekao je vojniku tko je i da pozdravi njegovu sestru, sora Mariju, ali vojnik to nije uspio uč- initi jer je poginuo u ratu
- Carlo je rekao Fumulu da mu je umro djed
- zajedno su otac i sin provodili dane i Carlo mu je prič- ao prič- e (69.-70.)
- u Rijeci su se ljudi poč- eli zvati Croate i poč- ela se isticati hrvatska trobojnica na brodovima
- Jožić- se veselio novoj vlasti i želio je da djeca "vide Hrvatsku" bana
- banabeč- ki Dvor je donio novi ustav kojim su se nametnuli Hrvatima jer se im zaprijetili, ako ga ne prihvate, da ć- e ih držati pobunjenicima, kao i Mađare
- ljudima je nametnut apsolutizam i opet je propalo hrvatsko gospodarstvo
- umjesto do Rijeke, izgrađena je željeznica od Siska, a Rijeka je zaboravljena
- jedrenjake je polako zamjenjivao parobrod
- jedan Č- eh, Vit Otokar Dobiaš je naslikao Carlov portret
- jednog dana u luku su uplovili parobrodi ("crni jedrenjaci")
- kraj školske godine - Jovanin Despot č- ita naglas "Govor o preporodu knjige slovinske na Jugu" - koji je napisao Fran Kurelac
- tom događaju su prisustvovali svi uč- itelji u gimnaziji,a Fran Kurelac je otpušten zbog toga
- Fumulo je pitao Carla da li mu je majka bila Hrvatica
- Carlo je odgovorio da je, a Fumulo je rekao da su njegovi prijatelji u školi protiv Hrvata jer su oni krivi za ovakav težak život
- Fumulo je odrastao i vidio je kad je u posjet gradu došao Franjo Josip
- njegovo ime je odtada bilo "utkano u ratni sjaj tih dana", ali zabunom; on to nije nikom rekao pa ni svojoj kć- erci Mafaldi
- svi su ga zvali "junak od Magente"
- u pokladno vrijeme (između 1852-1859) Fumulo i njegovi drugovi odluč- ili su uplašiti Hrvaticu, ženu uglednog Leopolda Franine i osvetiti se zato što su Hrvati krivi za to teško razdoblje Rijeke
- Fumulo je zapalio krinolinu i cijelu Hrvaticu; poslije tog tragič- nog događaja nije izlazio danima iz kuć- e, niti je razgovarao s prijateljima
- Austrijanci su napravili pohod na Sardinsko kraljevstvo
- svi njegovi drugovi su se prijavili za pohod, ali Fumulo nije jer je vidio kakav je bio jedan ishod bitke - Austrija je izgubila s velikim žrtvama
- Carlo je želio posjetiti dom umrle Fanice u Gomili i Fumulo ga je vozio
- Fumulo je ostao u koč- iji i nije želio ić- i vidjeti kuć- i, naišla je jedna djevojka (prostitutka) i zvala ga da pođu u posjet mammi Flori, ali je morao č- uvati koč- iju
- Carlo je došao tamo jer je morao tražiti od njih dopuštenje da prebaci Fanič- ine kosti u obiteljsku grobnicu koju je namjeravao sagraditi
- Carlo je bio pozvao da dođe u posjet svom ortaku na posjedu pod Uč- kom; poveo je i sina
- mislio je da ć- e tako poboljšati odnose sa sinom
- ponovo su poklade, ali su življe nego prije jer je car Listopadskom diplomom vratio Hrvatskoj i Ugarskoj sustav vlasti (sabor i parlament)
- cijela mađarska javnost je tražila natrag "svoju" Rijeku
- 1861. su ljudi tražili da škole u Rijeci uvedu hrvatski jezik, a Mađari su tražili da se vrati stanje kakvo je bilo 1848.
- husari su zaposjeli grad sljedeć- ih dana
- Hrvati i Mađari su se svađali
- Fumulo i prijatelji su odluč- ili posjetiti mammu Floru i njene djevojke
- Fumulo je baš želio upoznati mammu Floru, pa je lagao i dospio kod nje
- kad je skinula steznik on je rekao da je sve laž i ona ga je ispratila i rekla da joj je dužnik
- u dvorani Casino Patriottico su bili neki Mađari, Fumulovi prijatelji i ostale maškare
- jedan je Hrvat govorio kako bi Rijeka trebala pripasti Hrvatskoj
- Fumulovi prijetelji su željeli zapaliti jednu slamnatu lutku, ali Fumulo ih je u tome spriječ- io jer se sjetio kako je spalio Hrvaticu
- došlo je do tuč- njave, u dvoranu su uletjeli oružnici i izjavili da je uvedeno opsadno stanje u Rijeci
- iako je izdao Listopadsku diplomu, sva je vlast ostala u njegovim rukama
- Carlo je odluč- io svoj posao prenijeti na Fumula i zato ga je predstavljao vlasnicima brodova
- nije, međutim, znao da ga ljudi već- pomalo žale
- u grad je došao peštanski orpheum (cirkus) i Fumulo je svake več- eri išao tamo jer je ugledao jednu djevojku, Andor Zsuzsa (Žuža), najavljivač- icu koja mu se svidjela
- jednom je nabrao travanjskog cvijeć- a i preko blagajnice ga poruč- io djevojci, a ona je njemu na kraju predstave poklonila cvijet kukulj
- upoznao se s njom, ali se nisu mogli sporazumjeti jer on nije znao mađarski, a on nije znala nijedan drugi jezik; stalno su odtada bili zajedno
- riječ- ki Hrvati su na Grobnič- kom polju posveć- ivali županijski barjak, a došao je i Josip Juraj Strossmayer
- ungarezi (mađari) su spremali demonstracije i gađali Hrvate u koč- ijama kamenjem, on koji su silazili sa Grobnič- kog polja
- pogodili su i Andoru Zsuzse i ona je ostala na mjestu mrtva
- pokopali su je skromno, a dva dana kasnije peštanski orpheum je napustio grad
- Jakov je sad radio umjesto Jožić- a jer je Jožić- u stradala noga u nesreć- i
- Jakov je svaki dan donosio vijesti i jednog dana je donio vijest da je nastala država Austo-Ugarska, a to je uredio Mađar Franjo Deak
- Jovanin je u to vrijeme bio kancelir u Bakru
- Mađari su u Rijeci bili oduševljeni takvom državom
- Josip je bio u vojsci i poginuo, a poslije toga je i Fran umro
- Jakov je bio ogorč- en što Hrvati prelaze na stranu Mađara i što postaju Mađari, pa je zajedno s Jovaninom strgao mađarske i austrijske zastave s jedne zgrade i ostavio ih u blatu
- Fumulo je mjesecima išao mammi Flori
- otvaranje Sueskog kanala je otežalo plovidbu jedrenjaka,a Carlo i prijatelji su mislili da doba jedrenjaka tek dolazi
- to je bilo 70-ih godina 19. stoljeć- a
- Rijeka je opet dobila na važnosti, ovaj put za Ugarsku
- parobrod se polako približavao i ljudi su željeli da Carlo bude sudionikom izgradnje prvog domać- eg parobroda
- Carlo i prijatelji nisu vjerovali u sve to - to su za njih bile bedastoć- e
- Fumulo je uložio novce za gradnju željeznice Karlovac - Rijeka, a da to otac nije znao
- na Novu godinu, 1872., su Fumulo i prijatelji bili u svratištu "Re d' Ungheria"
- tu su odsjela i dva poslanstva: crkveno - koje je išlo u Bosnu i austrijska vojska - htjela je ispitati Rakovač- ku bunu koja se zbila u listopadu te godine
- Fumulo je tada održao govor o neprednoj Rijeci i parobrodima i zaželio svima sretniju novu godinu
- Carlo je prenio ostatke Franice u novu grobnicu, koju je napravio
- Jožič- ina noga se nije oporavljala već- je bilo još gore
- Jakov je bio pritvoren zbog toga što je napravio - odala ga je žena njegovog prijatelja
- poslije tpga nije mogao nać- i posao, a i Jožić- je umro
- Jakov je ostao domoljub, a brat Jovanin je, zbog svog posla, prestao biti domoljub (137.-138.)
- Jovanin je donosio kuć- i vesele vijesti o velikom gradu, a Jakov je mrzio Rijeku i želio da propadne
- č- uo je za postojanje "Narodne č- itaonice", ali tu su bili samo gospoda - njegovi sunarodnjaci i istomišljenici
- Carlo je rijetko išao igrati domine u "Malu Peštu" jer se promijenio vlasnik i ljudi su tamo dolazili samo radi kartanja i alkohola
- saznao je da je sin uzeo novcew i uložio ih u željeznicu i to ga je boljelo jer je mislio da ć- e Fumulo krenuti njegovi stopama
- posao s jedrenjacima mu je propadao
- mislio je razgovarati sa sinom, da vidi kada ć- e se ženiti, jer su se njegovi prijatelji već- pooženili (i Lorenzo i Gregorio i Mattia i Carlo), ali nije razgovarao (141.-143.)
- Fumulo se, sa 37 godina, oženio Ludovikom (17) i prestao odlaziti mammi Flori
- na dan vjenč- anja Carlo se nije mogao sjetiti kako izgleda njegova Fanica, ali je prvi održao govor mladencima i poklonio Ludoviki prsten koji je pripadao Fanici
- kad je nadvojvoda carević- Rudolf dolazio u Rijeku, mnogi su izvjesili hrvatske zastave
- međutim, skupina gradskih fakina je po noć- i poskidala sve zastave; tako je izvještavao "Obzor" (7. XI. 1877, u Zagrebu)
- optužili su Talijane da su oni to napravili, ali su Talijani reagirali i rekli da se krivi gradski fakini, na č- elu sa gradskom vlašć- u - Mađari
- Jakov je č- uo za taj incident (pišč- ev komentar - 154. str)
- Carlo, Fumulo i Ludovika su živjeli zajedno na Mlaki
- Fumulo se primakao vrhovima uprave Željeznice i postizao uspjeh
- jednom je došao Gustav Wagenmann i rekao da planira izgraditi rafineriju nafte u Rijeci i najbolji prostor za to je bila Mlaka
- Fumulo je rekao Ludoviki da ć- e se preseliti na Podmurvice, radi gradnje
- Ludovika je, nakon punih pet godina kasnije, zatrudnjela
- Jakov Despot je uspio nać- i posao u rafineriji i upoznao je inženjera Barač- a, koji je bio voditelj rafinerije u osnutku
- znao je što je Jakov napravio prije (strgao mađarske i austrijske zastave i bio pritvoren)
- ponudio mu je dvostruku plać- u i premještaj njegove cijele obitelji (imao je Jakov i sina Šimuna, od 5 godina) u novu zgradu - zato jer je i sam bio domoljub
- iste godine, 1883., Ludovika je rodila djevojč- icu, Mafaldu, i godinu dana kasnije sina, Amadea
- Carlo je bio pozvan na sjednicu Trgovač- ko-industrijske komore na kojoj se raspravljalo o izbjegavanju potpune propasti ugarsko-hrvatskoga brodarstva
- tih je dana u Rijeci, a i u cijeloj Dalmaciji i Italiji vladala kolera
- Ludovika nije s djecom išla u grad
- Carlo Wagner, Fumulov prijatelj, obolio je i njegova žena je molila Carla da ih odveze u karantenu
- mislio se da uopć- e nije bolovao od kolere već- da je bio pijanac - tako je izjavio liječ- nik Brunetti
- bolesnik je noć- u umro, navodno od gastro enteritisa
- grad je zamro zbog bolesti
- Carlo je posjetio svoju unuč- ad, ali mu nisu smjeli otvoriti vrata
- Carlo je ubrzo obolio i umro, a uskoro je i Ludovika
Knjiga druga
- 1947, u jesen, plovio je parobrod prema sjeveru
- prošlog proljeć- a su se u jednoj dvorani sastali ljudi, Splić- ani i govorilo se o tome kako je Rijeka pripala Novoj Jugoslaviji, a trebala bi i Istra
- treba poč- eti obnova Rijeke i brodogradnje, a iz Splita ć- e se krenuti
- na tom brodu za Rijeku putovali su inženjeri i radnici i Lucijan
- putnici su prič- ali o ratu i o ženskama, a Lucijan je to slušao
- Vjenceslav je kartao sa ljudima i sjetio se svog djeda, Jakova; bilo mu je oko č- etrdeset godina i prič- ao je ljudima o svojoj kć- erki koja je umrla u partizanskoj bolnici
- Lucijanu je moglo biti 9, najviše 10 godina
- Lucijan i njegovi roditelji upoznali su Despotove (Vjenceslav Despot i njegova žena) na brodu
- brod je uplovio u Rijeku
- Mafalda (60 ili 65 godina) je živjela sa svojim sinom, Oresteom, snahom Wandom i unuč- adi
- pisac nas vrać- a u prošlost (kroz Mafaldin lik), kad je Fumulo bio živ
- Fumulo je pomogao Mađarima izgraditi željeznicu, ali je bio nesretan zbog tragedija u obitelji (otac i žena su umri od kolere)
- prestalo je blagostanje između Mađara i Hrvata
- Fumulo se i dalje trudio zadovoljiti mađarske vlasti, uvesti električ- ni tramvaj, ali njegov sin, Amadej je bio protiv toga i radio je demonstracije s vršnjacima
- isto tako je i Fumulo radio protiv svog oca, Carla
- Mafalda je probudila ukuć- ane: sina, snahu, unuka Parsifala i unuku Emiliju
- Mafalda je, kad je otišla od groba svoga djeda, upoznala Vjenceslava Despota koji je tražio grob svoga oca, ali ga nije našao
- ponovni povratak u prošlost
- Amadej je postao č- lan konspirativnog društva "Giovine Fiume" i imao je sastanke sa svojim prijateljima u njegovoj sobi - oni su bili autonomaši
- odluč- ili su napasti hrvatske sokolaše i to je rekao Mafaldi
- napali su ih i on je poveo Mafaldu, a ona je umalo stradala, ali ju je spasio Bruno
- Jovanin Despot je živio u vili na Sušaku
- Jako Supilo, brat Frana Supile je stradao u tom napadu
- došlo je do svađe između Frana Supile, predstavnika Hrvata i Rikarda Zanella, predstavnika Talijana u Rijeci
- Mafalda je pamtila da se to desilo 1906. godine, a sljedeć- e godine se udala za Bruna
- Amadej je, zajedno s Luigijem Kussorom, prebjegao u Kraljevinu Italiju i prijavio se kao iredentista i zatražio da, kao dobrovoljac, bude upuć- en na frontu
- Italija je 1915. napala Austro-Ugarsku i Bruno se prijavio za rat na strani Austrije
- Amadej je pisao pisma kuć- i, ali treć- e pismo nije nikad stiglo - Bruno ga je ubio u pohodu, a ubrzo je i Bruno stradao od strane svojih vlastitih topova
- ugarske su vlasti predale grad predstavnicima Narodnog vijeć- a jugoslavenskog (239.-240. - "Novi list")
- Talijani su došli u grad s vojskom i preuzeli vlast
- Jakov je te več- eri umro, a Jovanin mu nije došao na pogreb jer nisu bili u dobrim odnosima
- Benito Mussolini je govorio o Rijeci u Teatro Verdi i rekao sa ć- e "pod svaku cijenu biti talijanska"
- u grad je došao Gabrielle D' Annunzio i Mafalda se sjetila kako ga je prvi put ugledala sa 24 godine
- D' Annunzia su smatrali Izbaviteljem i on je proglasio aneksiju Rijeke Italiji, ali pod samostalnom upravom
- te noć- i je poč- elo iseljavanje Hrvata iz grada
- došlo je uskoro do borbi između D' Annunzievih legionara i ardita i talijanske kraljevske vojske kojima legionari nisu željeli predati Rijeku
- u gradu je došlo do pokolja, stradali su nevini civili
- Fumulo je vidio jednu ženu, koja je stradala od bombe - sjetio se kako je on spalio Hrvaticu i njenu krinolinu - i dobio je infarkt; umro je i sahranjen je u Carlovoj grobnici
- 1921. Comandante (D' Annunzio) je napustio Rijeku, a 1924. talijanski kralj, Viktor Emanuell treć- i je ušao u Rijeku i Rijeka je pripala pod fašistič- ku vlast
- partizani su zauzeli Rijeku i Enriko Šušnjar je otišao u Italiju dok su ostali: Mafalda, Wanda i Oreste, mladi Francovich i Ugo Osojnak ostali u Rijeci
- mladi Francovich nije nipošto želio otić- i iz Rijeke iako su njegovi roditelji otišli
- Fabrijeva definicija rata (270.)
- fašistič- ka je Italija kapitulirala (8.rujna 1943.)
- Rijeka nije više bila Italija jer je vojska otišla iz nje
- Narodno Oslobodilač- ki Odbor je poticao na ustanak protiv talijanske i njemač- ke vojske (274. - letak)
- talijanska vojska je pozivala Talijane u gradu da spase ono što mogu
- Francovichevi roditelji i još neki ljudi du pobjegli u Italiju
- Nijemci su drugi dan ušli u Rijeku, ali su nakon dvije godine otišli
- uoč- i Praznika rada u svim su Domovima kulture održavane prigodne akademije tj. č- itali su se referati i bio je bogat kulturno-umjetnič- ki program
- Talijani su trpili takvo stanje u kojimu su oni bili podređeni, stariji uč- enici su radili u školi demonstracije, a Parsifal se pravio bolestan ili se ozlijedio svaki put kad je trebao nositi barjak
- sve je uređeno po uzoru na Rusiju i Lenjina - socijalizam i komunizam
- održavale su se manifestacije, mimohodi uč- enika - pionira
- Vjenceslav Despot je dobio pismo i otišao kod jednog oč- evog prijatelja, koji mu je rekao da zna nešto o Šimunovoj smrti
- saznao je da je Šimun bio streljan 1944. od strane Nijemaca
- Lucijan je u školi bio najbolji č- itač- i na satu je č- itao Dantea
- Lucijan je viđao malu, plavokosu djevojku, koja je uvijek išla sama i nije znao njeno ime
- uč- enici su gledali ruske filmove, posjetio ih je jedan ruski zubar i ismijali su ga zbog njegovog izgovora, a došlo je i vrijeme prvih ljubavi
- za vrijeme jedne predstave u kazalištu, Lucijan je vidio svoju Beatrice i sjeo kod nje
- poslije je saznao da se zove Emilija
- oboje su tada imali 14 godina i stalno su od tada bili zajedno
- Persifala škola uopć- e nije zanimala i nikome nije govorio da je Emilija zaljubljena u Lucijana
- jedino je Mafalda saznala, ali nije nikom rekla
- Talijani su i dalje (1952.) željeli da im se vrati i Trst, i Rijeka, Pula i Zadar
- Jugoslaveni nisu željeli na to pristati i prekinuli su redovite diplomatske odnose s Vatikanom, kad su fašisti pokušali zapaliti slovensku srednju školu
- Oreste je saznao da je Emilija zaljubljena u Lucijana, kad mu je rekla Mafalda koja je željela da se cijela obitelj vrati u Italiju
- zato je Emilija bila kažnjena i Lucijan ju je tješio
- Parsifal je odluč- io sam otić- i u Italiju (kod kuć- e su tim, politič- kim, stvarima njemu napunili glavu)
- 1935. je Oreste sa Wandom otišao u Bavarsku na jednu predstavu Sveč- anih igara u Bayreuthu
- tada je bila izvedena i mistič- na drama "Parsifal" Richarda Wagnera i tako su nazvali svoga sina
- (od arapskog parseh, č- ist i fal, lud, jednostavan)
- pomišljao je Parsifal kako ć- e se javiti svojima iz Italije, ali nije uspio - poginuo je
- roditelji su mislili da je Parsifal dobro i da ć- e se javiti, samo je Mafalda sumnjala u to
- svi su u kuć- i mrzili Lucijana i govorili da je on glupan, ništarija i komunist
- dvoje zaljubljenih, Emilija i Lucijan, mislili su da ih ništa ne može odvojiti
- u jesen 1954. odluč- eno je da Trst i okolica pripadnu Italiji, a Rijeka da ostane u Jugoslaviji
- tako su se vlade dogovorile u Londonu
- ljudi su mogli, ako su željeli, otić- i iz jedne države u drugu i imali su rok do siječ- nja 1956.
- i talijanska obitelj se odluč- ila preseliti
- Lucijan je bio kod Emilije, kad nikog nije bilo kod kuć- e, po prvi put
- darovala mu je prsten koji je pripadao njenoj praprabaki Fanici
- Mafalda je došla odmah kad je Lucijan otišao i rekla Emiliji da sve zna što je muč- i, da je ona kriva i da ne traži od nje da joj oprosti jer ne može
- Emilija je pitala zašto svi ne mogu biti jedno, misleć- i pritom na Talijane i Hrvate
- Mafalda je rekla: "Emilija moja, pa to je povijest. "
- Mafalda je posijekla sve ivanč- ice (znak fašista) što ih je prije posadila i posljednji put odnijela na grob svojih predaka; sjetila se Parsifala i saznala, još prije, što se s njim dogodilo (364.)
- vlak je polazio za dvadeset minuta i vozio je putnike u Trst
- mladi Francovich je rekao da nikada neć- e doć- i za njima (za Mafaldom, Oresteom, Wandom i Emilijom) u Trst
- Ugo Osojnak je izjavio da ć- e on doć- i poslije za njima
- i obitelj Despot se ukrcala u taj vlak, a Mafalda se tome č- udila
- Lucijan je došao ispratiti Emiliju; i on je odlazio za par dana u Zagreb, na studije
- dok je vlak odlazio on je trč- ao uz njega i držao Emilijinu ruku (365.-371.)
- "Kod izlaza, na rastanku mladi Francovich pruži Lucijanu ruku. Lucijan ne zamijeti ni starč- evu desnicu ni...primjeti jedino da je već- kasna jesen i da lišć- e na stablima ispred kolodvora bijelo bijelo" - kraj

Tema: talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju

Mjesto radnje: Rijeka

Vrijeme radnje: 1800 - 1956.

Rodoslovna stabla:

Talijanska obitelj Hrvatska obitelj


Kritika - Julijana Matanović

Povijesni roman / roman o povijesti
"...hrvatski roman u kojem je povijest postala predmetom književne obrade jedini je romaneski žanr koji od svojih početaka do danas ne zamire, dakle ne povleči se s književne scene duže vrijeme, da bi se, u povoljnim mu književno-stilskim, ali i društveni prilikama, iznova nametnuo. "
"...Istodobno, ozbiljnije bi generičke analize pokazale da su svi ti tekstovi njegovali, kao što je već rečeno, nekoliko sekundarnih slojeva kojima su privlačili širu čitateljsku publiku, umanjujući nerijetko, i to treba priznati, literaturu kakvoću djela. "
"...Ponovno antikvarni duh potrošača povijesti, i čitatelja i autora, progovara kroz, danas dominantni romaneski model u hrvatskoj književnosti... Ono što većini autora danas zajedničko jest, uz te osnovno antikvarne zadaće, kritički odnos prema povijesti. I upravo tu leži razlika između žanra povijesnoga romana i romana o povijesti."

Startna pozicija novopovijesnoga romana
Jedan od danas, uz Ivana Aralicu i Feđu Šehovića najznačajnijih autora novopovijesnoga romana jest Nedeljko Fabrio. Fabrio je još 1967. u tekstu Suvremenost kao tradicija hrvatskoga povijesnog romana s posebnom pažnjom analizirao roman VUCI Milutina Cihlara nehajeva, zaključivši uz interpretaciju sljedeće: "Ostaje nam da se u razini ovoga načina mišljenja, zapitamo: nije li slom Krste Frankopana ujedno i slom ideje koju utjelovljuje? Nije li, dalje, njegova mogućnost da izvojuje mjesto Ideji prilog tvrdnji da je ona ostvariva? (Jer, ne samo da Krsto Frankopan tjelesno gine - u stranačkom ratu hrvatskoga plemstva oko izbora Zapolje, odnosno Ferdinanda za kralja - nego on povelik dio romana provodi ili kao zatvorenik, dakle nemoćan da sudjeluje u povijesti, ili pak osobno odsutan s mjesta na kojima se kuje sudbina njegove Hrvatske." Tu počinju korijeni hrvatskoga novopovijesnoga romana.

Fabrio je u prostoru tretiranja povijesti nastavio liniju započetu u Nehajevljevu romanu. Oba su Fabrijeva romana, i Vježbanje života i Berenikina kosa (1989.) napisana u modi manirističkog pisma. Za njih se već uvriježila oznaka «jadranska duologija». Vježbanje života nosi generičku oznaku kronisterija, koja je posuđena od Viktora Cara Emina (1870.-1963.) i u njegova romana Danuncijada (1946.), s kojim, kako je to već u književnoj kritici i zabilježeno, Fabrijevi romani, dijele brojne tematske i oblikovne srodnosti. Osnovni pripovjedački tijek prekida se uključivanjem građe koja dolazi iz neliterarnih prostora (najčešće su to odlomci novinskih članaka), upozorava se na prisutnost tjelesnog pripovjedača, intermendijalni elementi u funkciji su razvijanja priče, uočljivi su brojni oblici intertekstualnih komunikacija, nerijetko prolazimo kroz metajezične pasaže koji najčešće uključuju u sebe i pozive čitatelju na sudjelovanje u priči.

U citatu koji slijedi se kroz autotematički iskaz ne opisuje samo poetika Fabrijeva romana, nego i jasno naznačuje način na koji suvremeni pripovjedač demonstrira svoju dvojbu proizašlu iz susreta bezimenog pojedinca sa političkom poviješću, poviješću koja je prema takvim likovima uvijek bila jednako opora: "Mogao sam priču o tebi, Lucijane, i o tvojoj nježnoj, gotovo dječačkoj ljubavi započeti odmah, ali sam radije izabrao duži, mnogo duži put, smatrajući da sam kao pričalo dužan ispovijediti sve što znam o biologiji obitelji u koju ćeš se, Lucijane, igrom slučaja uplesti. Zamjerit ćeš mi to, znam: ljudio su navikli objedovati s nogu, istodobno obavljati sto poslova, razgovarati nedorečenim rečenicama. Još ćeš mi više zamjeriti što posižem za poviješću. Ah, kako je priča bez nje zabavna, a pričanje lako i neobavezno. Ali nisam ja zvao povijest, nisam ja izmislio povijest! Pa ona se sama kao suh čičak, nametljivo i do krvi ranjivo lijepila o moje pripovijedanje! Kadd god sam započinjao priču, a kroz nju je, kao onaj grad iz bajke, brže-bolje prorastao drač i korov povijesti: jalovost, ludost, smrt. Zar je povijest nešto drugo? Zar sam sve ovo zaista ja izmislio? "

Sadržaj i analiza romana
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva, samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom. Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina." Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu - i zakinuo svoje saveznike Hrvate. - Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč - i zakida svoje saveznike Hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici Hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' - rekao je Jožić. "
Fabrijev pripovjedač, a tako je u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska.
Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3.IX.1848., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9.VIII. 1849. i drugi. Drugi način unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji... " (str. 46.).
U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest.
Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".
Citat: "uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koija neposječenom."
Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice, napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.

Despoti
Ono što politički diskurs uobličuje u iskaz razjedinjeni Hrvati, Fabrio će fino prelesti u priču o obitelji Despot, i to kroz samo nekoliko rečenica u kojima pripovijeda o pokušajima Vjenceslava Despota da nakon povratka u Rijeku sazna istinu o pogibiji svog oca, pa tako i uđe u nekadašnje međusobne odnose obitelji kojoj pripada: "Vjenceslav se urušio u se: zašto se nikad nije usudio doći na Rijeku, u roditeljski dom dok su roditelji još bili živi? Nego je pustio da godine teku, da se tek od vremena do vremena sastaju na Sušaku, uvijek u strahu da ih ne ugleda Jovaninova rodbina? Zašto je pustio da majka umre, da ga sjećanja napuste, da oca izgubi, da kćer pokopa." (str. 308.). I upravo će na groblju prvi put susresti Mafaldu razmišljajući o mrtvima, o grobovima i o sreći koja je vidljiva smao onda kada sve svoje mrtve možemo pokopati na istom mjestu. U suprotnome, a tako je kod većine Fabrijevih likova, i kod većine nas, život će proći u traganju za njima, ili u vraćanju na mjesta gdje oni počivaju. Zbog toga, u tom pozivu osobne povijesti, a u neskladu s prirodnim povijesnim povijesnim zakonitostima određenoga društvenog trenutka, Hrvat Vjenceslav ući će u isti vlak kojim Talijani napuštaju Hrvatsku.

Duboka opčinjenost poviješću
Nedjeljko Fabrio jedan je od onih hrvatskih pisaca u čijem je djelu, pripovijednom i dramskom podjednako, uočliva duboka počinjenost poviješću. Rođen je u Splitu, ovaj Zagrepčanin hvarskog podrijekla koji je presudne godine sazrijevanja proveo u Rijeci, zarana je shvatio da se literatura napaja vremenom koje nije fizikalno i da je za pisca prošlost isto toliko važna koliko i sadašnjost. Podsjetimo li se Hegelove tvrdnje da je Mediteran zbog svoje pozicije (more je sjedinjujući, a ne rastavni element!) središte svjetske povijesti, bit će nam bliži motivi zbog kojih on u "arheološkim" tragovima zavičaja, obilježenog trokutom u kojem se prelamaju hrvatski, talijanski i mitteleuropski utjecaji, uvijek traži svoju opipljivu ili ishodišnu točku.
Dakako, pisac rijetko kad motri povijest očima hladnog znanstvenika. Za njega se ona ne otkriva kao egzaktno mjerljiva i suhoparna činjenica nego kao svojevrstan mit. Premda mit u izvornom smislu označava priču, ne bi se ni u kom slučaju moglo reći da ne korespondira sa stvarnošću...
(Zdravko Zima, Vatra sadašnjosti, pepeo prošlosti, u knjizi Nedjeljko Fabrio, Izabrane pripovijetke)

Brešan Ivo

Bibliografija

-rođen u Vodicama 1936.god
-Gimnaziju je polazio u Šibeniku, a u Zagrebu studirao jugoslavenske jezike i
književnost
-diplomiravši 1960.god. postaje profesor na Šibenskoj gimnaziji
-od 1983.god. umjetnički je voditelj Centra za kulturu i Festival djeteta u Šibeniku
-1970.god. objavljen mu je prvi dramski tekst Četiri podzemne rijeke u splitskom časopisu
Vidik
-nakon petogodišnjeg uzaludnog nastojanja da mu netko od kazališta izvede tekst, prikazana
je groteskna tragedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u režiji Božidara Violića
-nakon premijere izvedena je u gotovo svim kazalištima u zemlji, a prevedena je i izvođena u
Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, SSSR-u, Bugarskoj i Švedskoj
-Shakespeareovo djelo uzeo je kao tematski predložak i mjeru zbivanja
-ostvaruje grotesknu parafrazu Hamleta

Objavljena djela

Drame: Nečastivi na Filozofskom fakultetu(1975.), Smrt predsjednika kućnog savjeta(1978.), Svečana večera u pogrebnom poduzeću(1973.), Viđenje Isusa Krista u Kasarni VP 2507(napisana 1973., objavljena 1988.), Arheološka iskapanja kod sela Dilj(1981.), Anera(1983.), Hidrocentrala u Suhom dolu(1985.).

S redateljem Krstom Papićem napisao je scenarije za filmove Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, (1972.), Izbavitelj(1976.) i Tajna Nikole Tesle(1985.) a 1990.god tiskan je prvi Brešanov roman Ptice nebeske.
Ostala djela: Spletke(1997.), Utvare(1997.)


BILJEŠKA O PISCU:
Rođen je u Vodicama. Gimnaziju je polazio u Šibeniku, a u Zagrebu je studirao jugoslavenske jezike i književnosti. Diplomiravši 1960. postaje profesor na šibenskoj gimnaziji. Od 1983. umjetnički je voditelj Centra za kulturu i Festivala djeteta u Šibeniku.
Prvi dramski tekst Četiri podzemne rijeke objavljen mu je 1970. u splitskom časopisu Vidik. Iduće godine na daskama zagrebačkog Teatra ITD, nakon petogodišnjeg uzaludnog nastojanja da mu neko od kazališta izvede tekst, prikazana je groteskna tragedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u režiji Božidara Violića. Nakon premijere izvedena je u gotovo svim kazalištima u zemlji, a prevedena je i izvođena u Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, SSSR-u, Bugarskoj i Švedskoj.
»Glasovito Shakespeareovo djelo, koje neuki seljaci u zaostalom djelu Dalmatinske zagore uvježbavaju po frontovskom zadatku, uzeo je kao tematski predložak i mjeru zbivanja, dok je samo uvježbavanje dramaturški zamislio i postavio kao kazalište u kazalištu. Tečajem radnje, međutim, od odluke seoskih rukovodilaca da se Shakespeareova tragedija mora prilagoditi shvaćanjima sela i aktualnim, poslijeratnim društveno-političkim prilikama, Brešan ostvaruje i grotesknu parafrazu Hamleta, koja je određena, kao i njegovo djelo u cjelini, jezičnim idiomom Dalmatinske zagore, parodijskom identifikacijom kraljevskog makrosvijeta Shakespearea i seljačkog mikrosvijeta Donje Mrduše, te ironičko-satiričkom osudom dogmatske vlasti i primitivizma«. (B. Hećimović)
Osim Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, Brešan je objavio sljedeće drame: Nečastivi na Filozofskom fakultetu (1975.), Smrt predsjednika kućnog savjeta (1978.), Svečana večera u pogrebnom poduzeću (1979.), Viđenje Isusa Krista u kasarni VP2507 (napisama 1973., objavljena 1988.), Arheološka iskapanja kod sela Dilj (1981.), Anera (1983.), Hidrocentrala u Suhom dolu (1985.).
S redateljem Krstom Papićem napisao je scenarije za filmove Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1972.), Izbavitelj (1976.) i Tajna Nikole Tesle (1985.) a 1990. tiskan je prvi Brešanov roman Ptice nebeske.

O DJELU:

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja dramski je prvijenac Ive brešana. Po sudu mnogih kritičara Brešanova drama ide u red najboljih dramskih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Brešan ju je napisao 1965. godine, a na scenu je, nakon mnogih odbijanja postavljen 1971. godine u zagrebačkom Teatru ITD, u režiji Božidara Violića. Ta »groteskna tragedija«, kako je određuje sam autor, travestija je znamenite Shakespeareove tragedije Hamlet. Služeći se poznatim dramskim predloškom, Brešan je stvorio originalno djelo koje svjedoči o primitivizmu, gluposti i pokvarenosti jednog sustava i vremena. Djelo je komponirano u dva dijela i pet slika, a radnja, koja se zbiva pedesetih godina ovog stoljeća, smještena je u Dalmatinsku zagoru, u izmišljeno selo Mrdušu Donju.

FABULA:

U zapuštenoj prostoriji Narodnog fronta u Donjoj Mrduši okupljeni seljaci nestrplivo iščekuju početak sastanka Mjesnog aktiva sela koji je sazvao drug Mile Puljiz, zvani Puljo, predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog fronta. Seljaci ostaju zabezeknuti kada ih drug Puljo obavijesti da je na dnevnom redu kulturno-prosvjetna aktivnost u selu, odnosno kada ih drug Mačak, predsjednik Upravnog odbora Zadruge, stane uvjeravati kako bi trebali i oni jednom prirediti neku predstavu, i to ne bilo kakvu već »predstavu u kojoj će izaći na vidilo, stavimo kazti, naša socijalistička stvarnost, ono šta je, metnimo li, pozitivno i ono što je negativno. Pa kad naš radni čovik vidi taku predstavu on može doći onom svom predpostavljenom drugu i reći mu: Tako i tako, druže, ovo ti valja, a ovo ti jope ne valja.« Seljaci žučno prosvjeduju, jer smatraju da njima nisu potrebne nikakve predstave i da za takve gluposti nemaju vremena. Prepirku će prekinuti svojim autoritetom vrhovni seoski moćnik Mate Bukarica, zvani Bukara, upravitelj Zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije. Njegova riječ je svetinja: predstava se mora spremiti a izbor, na prijedlog druga Šimurine, pada na Shakespeareova Hamleta. Šimurina je prije dvije godine , boraveći u zagrebu gdje je poslan da proda vino, gledao u teatru Amleta i ta ga se predstava vrlo dojmila. Slikovito, ali vrlo pojednostavljeno Šimurina će nazočnima prepričati sadržaj. »N ajprije je bija jedan kralj. Dobar kralj, napredan, socijalistički orijentiran. Dušu bi da za radni narod i sirotinju. I taj je kralj, drugovi, ima brata koji je bija niko i ništa, neprijatelj naroda, ljuta reakcija. Pa kad je un jedanput spava u polju, dođe ovi njegov brat i ne budi lin, ulije mu ništo u uvo, razridi mu moždane i na mistu ga usmrti...« U trenutku dok Šimurina priča kako je Hamlet došao do kralja da se s njim obračuna, na vratima se pojavljuje seoski momak Joco Škokić. Pun bijesa optužuje Bukaru da je naredio da se njegov otac, iako nevin, uhiti zbog krađe deset milijuna iz zadružne blagajne. Pri odlasku se zaklinje da će pronaći pravog krivca i da će se s njim obračunati. Mile Puljiz prekida sastanak naloživši učitelju Škunci da se pobrine oko predstave i izabere glumce. Druga slika prvog dijela započinje susretom Joce i njegove zaručnice Anđe, Puljine kćeri. Anđa ga moli da njoj za ljubav prihvati ulogu Hamleta koju mu je učitelj namijenio, jer će se tako, budući da će ona glumiti Ofeliju, moći ćešće viđati. Joco, uzbuđen zbog očeva uhićenja, nevoljko pristaje. Glavne uloge su podijeljene: Bukara je kralj Klaudije, seoska krčmarica Majkača kraljica Gertruda, Puljo Polonije, Mačak dobiva ulogu Laerta a komentator i tumač predstave na vlastitu inicijativu postaje Šimurina. No, već na prvoj probi javljaju se problemi. Shakespeareov tekst pokazuje se preteškim za nadobudne glumce. Bukara nikako da pravilno čita tekst, ali je još veći problem što »taj Amlet širi niku reakcionarnu propagandu«, pa bi, po Bukarinom mišljenju, trebalo tragediju izmijeniti jer »Amlet triba da bude predstavnik radnika i seljaka«. Pod prijetnjom da će izgubiti posao i biti protjeran iz sela, učitelj pristaje da popravi tekst. Radnja u trećoj slici odigrava se nekoliko dana kasnije. Uoči probe razgovaraju Bukara i Puljo. Bukara, uznemiren i zabrinut zbog Jocina ponašanja, odnosno prestrašen neće li se otkriti da je zadružni novac on uzeo, predlaže Pulji da uz pomoć Anđe otkriju što Joco smjera. Puljo pristane, a pod očevim prijetnjama i Anđa. Počinje proba, učitelj je napravio svoj dio posla – preradio je Shakespeareov tekst prilagodivši ga socijalističkom čovjeku. Poslije probe Bukara i Puljo provode svoj plan. Skrivaju se u zamračenoj prostoriji, ubrzo se pojavljuju Joco i Anđa. Joco joj čita očevo pismo u kojem on govori da je zadružni novau uzeo Bukara, a da je Mačak, po njegovom naređenju, spalio knjigu rashoda pa je kontrola, našavši samo knjigu prihoda, okrivila njega. Kada ga Anđa, koja ga je cijelo vrijeme uzalud pokušala spriječiti da govori, zamoli da zaboravi na svog oca i da se okrene njoj, jer njihovo vjenčanje dolazi u pitanje, Joco je grubo odgurne i odlazi.
Četvrtom slikom počinje drugi dio drame. Učitelj Škunca i Joco razgledavaju kostime što su stigli iz Gradskog kazališta. Već ionako rastrojen i demoraliziran, Joco ostaje zaprepašten kad mu učitelj otkrije da ga je njegova Omelija špijunirala. U tom trenutku ulaze mrduški glumci predvođeni Bukarom i proba počinje. Već otprije dobrano zagrijani alkoholom, Bukara, Mačak i Puljo u potpunosti se identificiraju sa svojim ulogama izrabljivača naroda. Proba se pretvara u opijanje, žderanje i kartanje.
Za cijelo to vrijeme Joco sjedi zamišljen u kutu. Kada i njega pokušaju uvući u pomahnitalo kolo, njegova srdžba i očaj dostižu vrhunac: optužuje Anđu da ga je špijunirala, a Bukaru polijeva ponuđenom čašom vina. Istodobno očajnički prekapa po džepovima tražeći očevo pismo ne bi li okupljenima dokazao da je optužujući Bukaru bio u pravu. Otkrivši da mu je Bukara ukrao jedini dokaz i da je cijela zavjera smišljena da bi se lopovi održali, Joco nasrće na Mačka. Prisutni ga seljaci pokušavaju smiriti, a Joco odlazi prijeteći da će se za istinu boriti do kraja. U petoj slici održava se proba posljednjeg prizora. Joco-Amlet potpuno je nezainteresiran sve dok ne dolazi do njegova dvoboja s Mačkom-Laertom. Dok se njih dvojica hrvaju, seljaci navijaju pjevajući. Njihovo skandiranje i pjesmu prekida Mačkovo zapomaganje. Izbezumljeni Joco pritisnuo je Mačku nož pod grlo, a preplašeni Mačak priznaje da je po Bukarinu naređenju spalio knjigu. Nevinost Jocina oca je dokazana, međutim, u tom trenutku pojavljuje se seljak sa viješću da se stari Škokić u zatvoru objesio. Joco, izvan sebe, nasrće na Bukaru, ali ga u tome sprječavaju seljaci. Njegovi pokušaji da nađe nekoga tko će stati na njegovu stranu i podržati ga ostaju uzaludni. Odbija ga i Anđa, slomljeni Joco odlazi, a seljaci nastavljaju s pjesmom.

O djelu:

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja dramski je prvijenac Ive brešana. Po sudu mnogih kritičara Brešanova drama ide u red najboljih dramskih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Brešan ju je napisao 1965. godine, a na scenu je, nakon mnogih odbijanja postavljen 1971. godine u zagrebačkom Teatru ITD, u režiji Božidara Violića. Ta »groteskna tragedija«, kako je određuje sam autor, travestija je znamenite Shakespeareove tragedije Hamlet. Služeći se poznatim dramskim predloškom, Brešan je stvorio originalno djelo koje svjedoči
o primitivizmu, gluposti i pokvarenosti jednog sustava i vremena. Djelo je komponirano u dva dijela i pet slika, a radnja, koja se zbiva pedesetih godina ovog stoljeća, smještena je u Dalmatinsku zagoru, u izmišljeno selo Mrdušu Donju.

Fabula:

U zapuštenoj prostoriji Narodnog fronta u Donjoj Mrduši okupljeni seljaci nestrplivo iščekuju početak sastanka Mjesnog aktiva sela koji je sazvao drug Mile Puljiz, zvani Puljo, predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog fronta. Seljaci ostaju zabezeknuti kada ih drug Puljo obavijesti da je na dnevnom redu kulturno-prosvjetna aktivnost u selu, odnosno kada ih drug Mačak, predsjednik Upravnog odbora Zadruge, stane uvjeravati kako bi trebali i oni jednom prirediti neku predstavu, i to ne bilo kakvu već »predstavu u kojoj će izaći na vidilo, stavimo kazti, naša socijalistička stvarnost, ono šta je, metnimo li, pozitivno i ono što je negativno. Pa kad naš radni čovik vidi taku predstavu on može doći onom svom predpostavljenom drugu i reći mu: Tako i tako, druže, ovo ti valja, a ovo ti jope ne valja.« Seljaci žučno prosvjeduju, jer smatraju da njima nisu potrebne nikakve predstave i da za takve gluposti nemaju vremena. Prepirku će prekinuti svojim autoritetom vrhovni seoski moćnik Mate Bukarica, zvani Bukara, upravitelj Zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije. Njegova riječ je svetinja: predstava se mora spremiti a izbor, na prijedlog druga Šimurine, pada na Shakespeareova Hamleta. Šimurina je prije dvije godine , boraveći u zagrebu gdje je poslan da proda vino, gledao u teatru Amleta i ta ga se predstava vrlo dojmila. Slikovito, ali vrlo pojednostavljeno Šimurina će nazočnima prepričati sadržaj. »N ajprije je bija jedan kralj. Dobar kralj, napredan, socijalistički orijentiran. Dušu bi da za radni narod i sirotinju. I taj je kralj, drugovi, ima brata koji je bija niko i ništa, neprijatelj naroda, ljuta reakcija. Pa kad je un jedanput spava u polju, dođe ovi njegov brat i ne budi lin, ulije mu ništo u uvo, razridi mu moždane i na mistu ga usmrti...« U trenutku dok Šimurina priča kako je Hamlet došao do kralja da se s njim obračuna, na vratima se pojavljuje seoski momak Joco Škokić. Pun bijesa optužuje Bukaru da je naredio da se njegov otac, iako nevin, uhiti zbog krađe deset milijuna iz zadružne blagajne. Pri odlasku se zaklinje da će pronaći pravog krivca i da će se s njim obračunati. Mile Puljiz prekida sastanak naloživši učitelju Škunci da se pobrine oko predstave i izabere glumce. Druga slika prvog dijela započinje susretom Joce i njegove zaručnice Anđe, Puljine kćeri. Anđa ga moli da njoj za ljubav prihvati ulogu Hamleta koju mu je učitelj namijenio, jer će se tako, budući da će ona glumiti Ofeliju, moći ćešće viđati. Joco, uzbuđen zbog očeva uhićenja, nevoljko pristaje. Glavne uloge su podijeljene: Bukara je kralj Klaudije, seoska krčmarica Majkača kraljica Gertruda, Puljo Polonije, Mačak dobiva ulogu Laerta a komentator i tumač predstave na vlastitu inicijativu postaje Šimurina. No, već na prvoj probi javljaju se problemi. Shakespeareov tekst pokazuje se preteškim za nadobudne glumce. Bukara nikako da pravilno čita tekst, ali je još veći problem što »taj Amlet širi niku reakcionarnu propagandu«, pa bi, po Bukarinom mišljenju, trebalo tragediju izmijeniti jer »Amlet triba da bude predstavnik radnika i seljaka«. Pod prijetnjom da će izgubiti posao i biti protjeran iz sela, učitelj pristaje da popravi tekst. Radnja u trećoj slici odigrava se nekoliko dana kasnije. Uoči probe razgovaraju Bukara i Puljo. Bukara, uznemiren i zabrinut zbog Jocina ponašanja, odnosno prestrašen neće li se otkriti da je zadružni novac on uzeo, predlaže Pulji da uz pomoć Anđe otkriju što Joco smjera. Puljo pristane, a pod očevim prijetnjama i Anđa. Počinje proba, učitelj je napravio svoj dio posla – preradio je Shakespeareov tekst prilagodivši ga socijalističkom čovjeku. Poslije probe Bukara i Puljo provode svoj plan. Skrivaju se u zamračenoj prostoriji, ubrzo se pojavljuju Joco i Anđa. Joco joj čita očevo pismo u kojem on govori da je zadružni novau uzeo Bukara, a da je Mačak, po njegovom naređenju, spalio knjigu rashoda pa je kontrola, našavši samo knjigu prihoda, okrivila njega. Kada ga Anđa, koja ga je cijelo vrijeme uzalud pokušala spriječiti da govori, zamoli da zaboravi na svog oca i da se okrene njoj, jer njihovo vjenčanje dolazi u pitanje, Joco je grubo odgurne i odlazi.
Četvrtom slikom počinje drugi dio drame. Učitelj Škunca i Joco razgledavaju kostime što su stigli iz Gradskog kazališta. Već ionako rastrojen i demoraliziran, Joco ostaje zaprepašten kad mu učitelj otkrije da ga je njegova Omelija špijunirala. U tom trenutku ulaze mrduški glumci predvođeni Bukarom i proba počinje. Već otprije dobrano zagrijani alkoholom, Bukara, Mačak i Puljo u potpunosti se identificiraju sa svojim ulogama izrabljivača naroda. Proba se pretvara u opijanje, žderanje i kartanje.
Za cijelo to vrijeme Joco sjedi zamišljen u kutu. Kada i njega pokušaju uvući u pomahnitalo kolo, njegova srdžba i očaj dostižu vrhunac: optužuje Anđu da ga je špijunirala, a Bukaru polijeva ponuđenom čašom vina. Istodobno očajnički prekapa po džepovima tražeći očevo pismo ne bi li okupljenima dokazao da je optužujući Bukaru bio u pravu. Otkrivši da mu je Bukara ukrao jedini dokaz i da je cijela zavjera smišljena da bi se lopovi održali, Joco nasrće na Mačka. Prisutni ga seljaci pokušavaju smiriti, a Joco odlazi prijeteći da će se za istinu boriti do kraja. U petoj slici održava se proba posljednjeg prizora. Joco-Amlet potpuno je nezainteresiran sve dok ne dolazi do njegova dvoboja s Mačkom-Laertom. Dok se njih dvojica hrvaju, seljaci navijaju pjevajući. Njihovo skandiranje i pjesmu prekida Mačkovo zapomaganje. Izbezumljeni Joco pritisnuo je Mačku nož pod grlo, a preplašeni Mačak priznaje da je po Bukarinu naređenju spalio knjigu. Nevinost Jocina oca je dokazana, međutim, u tom trenutku pojavljuje se seljak sa viješću da se stari Škokić u zatvoru objesio. Joco, izvan sebe, nasrće na Bukaru, ali ga u tome sprječavaju seljaci. Njegovi pokušaji da nađe nekoga tko će stati na njegovu stranu i podržati ga ostaju uzaludni. Odbija ga i Anđa, slomljeni Joco odlazi, a seljaci nastavljaju s pjesmom.

O djelu:

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja dramski je prvijenac Ive brešana. Po sudu mnogih kritičara Brešanova drama ide u red najboljih dramskih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Brešan ju je napisao 1965. godine, a na scenu je, nakon mnogih odbijanja postavljen 1971. godine u zagrebačkom Teatru ITD, u režiji Božidara Violića. Ta »groteskna tragedija«, kako je određuje sam autor, travestija je znamenite Shakespeareove tragedije Hamlet. Služeći se poznatim dramskim predloškom, Brešan je stvorio originalno djelo koje svjedoči
o primitivizmu, gluposti i pokvarenosti jednog sustava i vremena. Djelo je komponirano u dva dijela i pet slika, a radnja, koja se zbiva pedesetih godina ovog stoljeća, smještena je u Dalmatinsku zagoru, u izmišljeno selo Mrdušu Donju.

Fabula:

U zapuštenoj prostoriji Narodnog fronta u Donjoj Mrduši okupljeni seljaci nestrplivo iščekuju početak sastanka Mjesnog aktiva sela koji je sazvao drug Mile Puljiz, zvani Puljo, predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog fronta. Seljaci ostaju zabezeknuti kada ih drug Puljo obavijesti da je na dnevnom redu kulturno-prosvjetna aktivnost u selu, odnosno kada ih drug Mačak, predsjednik Upravnog odbora Zadruge, stane uvjeravati kako bi trebali i oni jednom prirediti neku predstavu, i to ne bilo kakvu već »predstavu u kojoj će izaći na vidilo, stavimo kazti, naša socijalistička stvarnost, ono šta je, metnimo li, pozitivno i ono što je negativno. Pa kad naš radni čovik vidi taku predstavu on može doći onom svom predpostavljenom drugu i reći mu: Tako i tako, druže, ovo ti valja, a ovo ti jope ne valja.« Seljaci žučno prosvjeduju, jer smatraju da njima nisu potrebne nikakve predstave i da za takve gluposti nemaju vremena. Prepirku će prekinuti svojim autoritetom vrhovni seoski moćnik Mate Bukarica, zvani Bukara, upravitelj Zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije. Njegova riječ je svetinja: predstava se mora spremiti a izbor, na prijedlog druga Šimurine, pada na Shakespeareova Hamleta. Šimurina je prije dvije godine , boraveći u zagrebu gdje je poslan da proda vino, gledao u teatru Amleta i ta ga se predstava vrlo dojmila. Slikovito, ali vrlo pojednostavljeno Šimurina će nazočnima prepričati sadržaj. »N ajprije je bija jedan kralj. Dobar kralj, napredan, socijalistički orijentiran. Dušu bi da za radni narod i sirotinju. I taj je kralj, drugovi, ima brata koji je bija niko i ništa, neprijatelj naroda, ljuta reakcija. Pa kad je un jedanput spava u polju, dođe ovi njegov brat i ne budi lin, ulije mu ništo u uvo, razridi mu moždane i na mistu ga usmrti...« U trenutku dok Šimurina priča kako je Hamlet došao do kralja da se s njim obračuna, na vratima se pojavljuje seoski momak Joco Škokić. Pun bijesa optužuje Bukaru da je naredio da se njegov otac, iako nevin, uhiti zbog krađe deset milijuna iz zadružne blagajne. Pri odlasku se zaklinje da će pronaći pravog krivca i da će se s njim obračunati. Mile Puljiz prekida sastanak naloživši učitelju Škunci da se pobrine oko predstave i izabere glumce. Druga slika prvog dijela započinje susretom Joce i njegove zaručnice Anđe, Puljine kćeri. Anđa ga moli da njoj za ljubav prihvati ulogu Hamleta koju mu je učitelj namijenio, jer će se tako, budući da će ona glumiti Ofeliju, moći ćešće viđati. Joco, uzbuđen zbog očeva uhićenja, nevoljko pristaje. Glavne uloge su podijeljene: Bukara je kralj Klaudije, seoska krčmarica Majkača kraljica Gertruda, Puljo Polonije, Mačak dobiva ulogu Laerta a komentator i tumač predstave na vlastitu inicijativu postaje Šimurina. No, već na prvoj probi javljaju se problemi. Shakespeareov tekst pokazuje se preteškim za nadobudne glumce. Bukara nikako da pravilno čita tekst, ali je još veći problem što »taj Amlet širi niku reakcionarnu propagandu«, pa bi, po Bukarinom mišljenju, trebalo tragediju izmijeniti jer »Amlet triba da bude predstavnik radnika i seljaka«. Pod prijetnjom da će izgubiti posao i biti protjeran iz sela, učitelj pristaje da popravi tekst. Radnja u trećoj slici odigrava se nekoliko dana kasnije. Uoči probe razgovaraju Bukara i Puljo. Bukara, uznemiren i zabrinut zbog Jocina ponašanja, odnosno prestrašen neće li se otkriti da je zadružni novac on uzeo, predlaže Pulji da uz pomoć Anđe otkriju što Joco smjera. Puljo pristane, a pod očevim prijetnjama i Anđa. Počinje proba, učitelj je napravio svoj dio posla – preradio je Shakespeareov tekst prilagodivši ga socijalističkom čovjeku. Poslije probe Bukara i Puljo provode svoj plan. Skrivaju se u zamračenoj prostoriji, ubrzo se pojavljuju Joco i Anđa. Joco joj čita očevo pismo u kojem on govori da je zadružni novau uzeo Bukara, a da je Mačak, po njegovom naređenju, spalio knjigu rashoda pa je kontrola, našavši samo knjigu prihoda, okrivila njega. Kada ga Anđa, koja ga je cijelo vrijeme uzalud pokušala spriječiti da govori, zamoli da zaboravi na svog oca i da se okrene njoj, jer njihovo vjenčanje dolazi u pitanje, Joco je grubo odgurne i odlazi.
Četvrtom slikom počinje drugi dio drame. Učitelj Škunca i Joco razgledavaju kostime što su stigli iz Gradskog kazališta. Već ionako rastrojen i demoraliziran, Joco ostaje zaprepašten kad mu učitelj otkrije da ga je njegova Omelija špijunirala. U tom trenutku ulaze mrduški glumci predvođeni Bukarom i proba počinje. Već otprije dobrano zagrijani alkoholom, Bukara, Mačak i Puljo u potpunosti se identificiraju sa svojim ulogama izrabljivača naroda. Proba se pretvara u opijanje, žderanje i kartanje.
Za cijelo to vrijeme Joco sjedi zamišljen u kutu. Kada i njega pokušaju uvući u pomahnitalo kolo, njegova srdžba i očaj dostižu vrhunac: optužuje Anđu da ga je špijunirala, a Bukaru polijeva ponuđenom čašom vina. Istodobno očajnički prekapa po džepovima tražeći očevo pismo ne bi li okupljenima dokazao da je optužujući Bukaru bio u pravu. Otkrivši da mu je Bukara ukrao jedini dokaz i da je cijela zavjera smišljena da bi se lopovi održali, Joco nasrće na Mačka. Prisutni ga seljaci pokušavaju smiriti, a Joco odlazi prijeteći da će se za istinu boriti do kraja. U petoj slici održava se proba posljednjeg prizora. Joco-Amlet potpuno je nezainteresiran sve dok ne dolazi do njegova dvoboja s Mačkom-Laertom. Dok se njih dvojica hrvaju, seljaci navijaju pjevajući. Njihovo skandiranje i pjesmu prekida Mačkovo zapomaganje. Izbezumljeni Joco pritisnuo je Mačku nož pod grlo, a preplašeni Mačak priznaje da je po Bukarinu naređenju spalio knjigu. Nevinost Jocina oca je dokazana, međutim, u tom trenutku pojavljuje se seljak sa viješću da se stari Škokić u zatvoru objesio. Joco, izvan sebe, nasrće na Bukaru, ali ga u tome sprječavaju seljaci. Njegovi pokušaji da nađe nekoga tko će stati na njegovu stranu i podržati ga ostaju uzaludni. Odbija ga i Anđa, slomljeni Joco odlazi, a seljaci nastavljaju s pjesmom.

ŠEGEDIN PETAR

hrvatski pripovjedač i romanopisac



Bibliografija

-rođen je 1909.godine u Žrnovu na otoku Korčuli
-dane djetinjstva u malom otočkom mjestu ostavili su obilje uspomena koje je prenio na stranice svojih djela
-završava učiteljsku školu u Dubrovniku i Filozofski fakultet u Zagrebu
-ratne godine provodi kao sudionik antifašističke borbe
-nakon rata radi kao tajnik Matice hrvatske i Leksikografskog zavoda, a zatim kao kulturni ataše u Parizu
-od 1960 radi u Zagrebu kao profesionalni književnik
-duboka misaonost i hermetičnost njegovi djela postavljaju pred čitatelja veoma složen zadatak strpljivog i upornog otkrivanja višeslojnost psiholoških svjetova njegovih likova
-njegova djela s dubokom misaonošću i svevremenošću problematike, ubrajaju se među stranice suvremene hrvatske književnosti koje su svojom umjetničkom kvalitetom osigurale sebi čitatelje ne samo danas već i u budućnosti

Objavljena djela

Romani: Djeca božja(1946.), Osamljenici(1947.)
Pripovijetke: Proza(1953.), Mrtvo more(1953.), Na istom putu(1963.), Orfej u maloj bašti(1964.), Sveti vrag(1965.), Izvještaj iz pokrajine(1969.)
Putopis: Na putu(1953.)
Meditativna proza: Getsemanski vrtovi(1981.)

SALINGER JEROME DAVID

američki pripovjedač i
romanopisac

Bibliografija

-rođen je 1919.godine u New Yorku
-jedan je od najpopularnijih ali istodobno i najzagonetniji književnika 20.stoljeća
-završio privatno školu u rodnom gradu i nakon toga pohađao je vojnu školu u Pennsylvaniji a potom studirao na tri koledža ali na ni jednom nije diplomirao
-tijekom II. svjetskog rata sudjelovao je u ratnim operacijama
-pisati je počeo u svojoj 15 godini, a prvu priču objavio je kad mu je bilo 21.godina u časopisu Story
-objavljivat je nastavio u raznim drugim književnim i zabavnim časopisima, najčešće u renomiranom New Yorkeru
-1951.godine objavio je svoj prvi i jedini roman The Catcher in the Rye(Lovac u žitu)
-roman ga kapitulirao u orbitu svjetske slave i ubrzo postao omiljenim štivom američke mladeži
-ne mogavši podnijeti teret slave i publiciteta povukao se iz svijeta
-vilu na osami ogradio svakojakim zaprekama kako do njega ne bi mogli doprijeti radoznali čitatelji a napose novinari
-dok je komunicirao sa svijetom, izjavio je da je užasno teško pisati, ali da mu je pisanje "donijelo toliko zadovoljstva da misli da ne bih nikog navlaš odgovarao od toga da piše(ako ima talenta);rekompenzacije su doduše malobrojne, ali ako ih ima, vrlo su lijepe"

Objavljena djela

Roman: The Catcher in the Rye-Lovac u žitu(1951.)
Pripovijetke: Nine Stories-Devet priča(1953.), Franny and Zooey(1962.) i Raise High the Roof Beam Carpenters-Seymour-Visoko podignute krovnu gredu, tesari-Seymour(1963.)

NOVAK SLOBODAN

Bibliografija

-rođen 1924.godine u Splitu
-djetinjstvo proveo u Rabu, u kući imućnog strica
-Gimnaziju polazio u Splitu i Sušaku
-Filozofski fakultet diplomirao u Zagrebu na grupi za narodni jezik i književnost
-poslije II svjetskog rata uređivao časopise Izvor, Krugovi i Mogućnosti
-jedno vrijeme bio direktor drame u Splitskom kazalištu te urednik u nekoliko izdavački poduzeća
-1947.godine ulazi u književnost objavljujući pjesme u omladinskim i studenskim časopisima
-novakovo literarno umijeće došlo je do punog izražaja tek u prozi
-čitalačku publiku i kritiku privukao je spremnošću da piše o moralnim problemima vremena, zrelošću psihološki zapažanja, refleksivnošću , ironijom i crnim humorom te intelektualnim stilom, koji je tada predstavljao pravu rijetkost

Objavljena djela

Proze: Izgubljeni zavičaj(1955.), Tvrdi grad(1961.), Izvanbrodski dnevnik(1977.)
Drama: Trofej(1960.)
Roman :Mirisi, zlato i tamjan(1968.)

BUDAK PERO

Bibliografija

-rođen 1917.godine
-najznačajnija svoja djela, uglavnom komedije, napisao je obrađujući tematiku iz života
Like, prikazujući mentalitet i život svog rodnog kraja
-autentičnost njegovih likova, kao svježa komika, ostvarena je izuzetno uspješno njihovom
leksičkom karakterizacijom
-leksička karakterizacija daje njegovim komedijama uvjerljivost i osjećaj prisnosti s
gledaocima

Objavljena djela

Komedije: Klupko(1953.), Mećava(1961.), Svjetionik(1956.), Tišina! Snimamo!(1961.), Dlanom o dlan(1964.)

Preminuo Slavko Mihalić

Po mnogima jedan od najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika, akademik Slavko Mihalić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 79. godini, u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru "Rebro".
Slavko Mihalić rodio se 1928. godine u Karlovcu, gdje je i završio realnu gimnaziju. Radio je kao tehnički crtač i novinar, urednik edicije poezije u "Lykosu" i "Književne tribine" te jedan od urednika časopisa "Telegram". Godine 1966. Mihalić pokreće reviju "Most" ("The Bridge"), a od 1987. glavni je urednik časopisa za književnost "Forum". Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Slavko Mihalić uživao je velik ugled među čitateljskom publikom, a posebno su ga cijenili književni kritičari i tumači književnosti.
Prvu zbirku poezije pod naslovom "Komorna muzika" Mihalić je objavio 1954. godine, a njom se predstavio kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja tzv. "krugovaša". "Krugovaši" su bili prva poslijeratna (nakon II. svjetskog rata) generacija


Slavko Mihalić
hrvatskih književnika u razdoblju od 1952. do 1960. godine. Izraz "krugovaši" dolazi od tadašnjeg literarnog časopisa "Krugovi" koji je pokrenut 1952. godine, a čiji je prvi glavni i odgovorni urednik bio akademik Vlatko Pavletić, nekadašnji predsjednik Hrvatskog državnog sabora. U skupinu "krugovaša" uz Pavletića i Mihalića spadaju još i Nikola Milićević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Josip Pupačić, Milivoj Slaviček, Miroslav Slavko Mađer, Irena Vrkljan, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Krsto Špoljar, Čedo Prica, Vesna Krmpotić i Antun Šoljan.
Književni kritičari često su uspoređivali Mihalićevo pjesništvo s onim najvećih hrvatskih modernih pjesnika - Silvija Strahimira Kranjčevića ili Tina Ujevića, napominjući da je pravi potomak "ojađenog zvona" velikog Tina Ujevića, s kojim dijeli istu ekstazu riječima i isti pathos postojanja. "U Mihalićevoj poeziji, koja se tematski vezuje za probleme čovjekove egzistencije, neprestano se isprepliću i uzajamno transformiraju moderno i tradicionalno, a čitateljska je publika prihvatila njegovu paradoksalnu misao, žalosni njegov pjev o poniženom čovjeku u doba totalitarizma te njegov svjež i bogat jezik", istaknuli su književni kritičari. U Mihalićevim novijim zbirkama očituje se i prosvjed protiv srpske agresije na Hrvatsku te pjesnikova ponesenost općom nesrećom - slikama razorenih hrvatskih gradova i nesrećama ljudi. Po mnogočemu, za književnu kritiku, Mihalić je "kraljević" suvremenog hrvatskog pjesništva.
Slavko Mihalić objavio je 20-ak zbirka poezije. Za pjesničko stvaralaštvo dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, primjerice Nagradu Matice hrvatske, Nagradu "Tin Ujević", Godišnju nagradu te Nagradu za životno djelo "Vladimir Nazor", "Goranov vijenac", književnu nagradu "Ivan Goran Kovačić" koju dodjeljuje Vjesnik, Nagradu Struških večeri poezije i dr. Sam ili u suradnji, sastavio je nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga. Također, njegove su pjesme prevedene na 25 svjetskih jezika. Zaključno sa 2005. godinom, bibliografija Slavka Mihalića sadrži 25 zbirki poezije. U naslovu njegove posljednje zbirke pjesama pod naslovom "Posljednja večera" - može se tako, između redaka, naslutiti i određena simbolika

ARALICA IVAN

-suvremeni hrvatski pripovjedač i romanopisac



Bibliografija

-rođen 10.rujna 1930.god. u Promini
-osnovnu školu polazio u Puljanima, a srednju u Drnišu i Kninu
-svršio Učiteljsku školu u Kninu 1953.god
-neko vrijeme službovao kao učitelj u selu Oćestovu kod Knina i Crnom kod Zadra
-uz posao studirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je 1961.god. diplomirao na
odsjeku jugoslavenskih književnosti
-diplomiravši bio je ravnatelj i upravitelj škole Pedagoške gimnazije u Zadru
-od 1965. do 1970.god jedan je od urednika Zadarske revije, a 1971.god glavni i odgovorni
urednik
-od 1972.god. radi kao profesor na srednjoj školi u Zadru
-danas obnaša dužnost dopredsjednika Županijskog doma hrvatskog Sabora
-u hrvatsku književnost ušao je kao marginalac koji je daleko od književne metropole pisao
proze koje nisu imale mnogo veze s kurentnim trendovima hrvatske književnosti
-pokazivao je dovoljno odvažnosti i tvrdoglavosti da se bavi temama za koje misli da su izraz
našeg podneblja i naše tradicije
-možemo ne misliti o književnosti, o njezinoj prirodi i društvenom statusu kao Aralica,
možemo imati drukčije afinitete, ali njegovu odvažnost i izvornost valja cijeniti
-potkraj 70-ti i početkom 80-ti godina pokazao je nizom svojih povijesnih romana stilističku
virtuoznost, poznavanje kulturno civilizacijskih krugova iz koji mi vučemo korijene, stvorio
je niz zanimljivih karaktera, čudesni slika, potentnih simbola, osvjedočio je duboku mudrost
-dogradio je zacijelo jedan od najzanimljivijih opusa novije hrvatske književnosti
-s margine hrvatske književnosti preselio se u samo središte matičnog toka kao jedan od
stožernih pisaca

Objavljena djela

Novele: Svemu ima vrijeme(1967.) i Opsjene paklenih crteža(1977.)
Romani: Oluje u tihom ozračju(1967.), Nevjernik(1967.), A primjer se zvao Laudina(1969.), Filip(1970.), Konjanik(1971.), Ima netko siv i zelen(1977.), Psi U trgovištu(1979.), Put bez sna(1982.), Duše robova(1984.), Graditelj svratišta(1986.), Okvir za mržnju(1987.), Asmodejev šal(1988.), Tajna sarmatskog orla(1991.), Sokak triju ruža(1992.), Knjiga gorskog prijekora(1994.), Što sam rekao o Bosni(1995.), I tu je kraj(1999.) te knjiga zapisa Pir ivanjskih krijesnica(1992.)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum