ONOMATOPEJA
(grč.ONOMATOPOIA) onoma – ime, poieo – činim) u pravom značenju riječi onomatopeja je grupa glasova (tj. jedan morfem) koja teži da proizvede neki ŠUM ili da ga oponaša ili da stvori odgovarajuću zamjenu, kuc, pljus. To se postiže s pomoću boje i tona, s pomoću RITMA.
Svaki jezik ima svoj sistem onomatopeja. Bitno je težište na muzičkim dojmovima (ponavljanja glasa, sloga ili riječi). Glasovima se oponašaju zvuci u prirodi. I CVRČI, CVRČI CVRČAK – CVR,CVR. Svaki jezik spontano stvara takve riječi (cvrčak, kukavica, šuštanje). To je slaganje zvukova i značenja riječi, čime se postiže živahna zvučna predodžba. Česta je u svakodnevnom životu. Kiša pljušti, kukavica kuka.
KNJIŽEVNA VRSTA
Pjesma, lirska, DITIRAMB, pjesma zavičajnog pejsaža.
DITIRAMB
– himnička pjesma, stari Grci slave životne radosti, pjevaju u čast boga Dioniza.
- danas lirska pjesma koja slavi radosna raspoloženja.
TEMA
Oduševljenje pjesnika ŽIVOTOM i ljepotom prirode.
MOTIVI
A) - mediteranski (na čvoru crne smrče)
B ) - klasični (a tebe zemlja rodi da budeš čil i jak)
C ) - biblijski (ja sam himna što zvuči sa oltara)
LEKSIK
PAN-mitološki bog šuma i pastira (harfa, himna, hram, trohej, jamb).
PJESNIČKE SLIKE
VIZUALNE:
- more tamno
- sunce lije žar i plam
AKUSTIČNE:
– cvrči cvrčak
- rominja s neba k´o kiša
ASONANCA:
– ponavljanje istih samoglasnika
- dva obronka postaše moji boci
ALITERACIJA
– ponavljanje istih suglasnika
- i cvrči, cvrči cvrčak
METAFORA
– sunce- golema harfa sja
ALEGORIJA
– sunčeve zrake idu od neba pa do zemlje
- golema harfa sja
PERSONIFIKACIJA
– zemljo majko
- šuti- gordi hram
ONOMATOPEJA
– i cvrči, cvrči cvrčak
USPOREDBA
– i žilice su moje nabrekle ko potoci
SIMBOL
– cvrčak = simbol životne radosti
Pan-veselje, sloboda
“Pomamnu pjesmu sviri
na fruli nagi Pan”
RITAM
– nesvakidašnji
ZVUKOVNA PJESMA
– "Zemniče, ja sam pjan"
INVERZIJA:
– obrnuti red riječi
Cvrči, cvrči cvrčak
Stil – Podrazumijeva izbor između više jezičnih mogućnosti da se nešto izrazi (pr. „Moraš se požuriti, zakasnit ćeš na brod!“ i „Vjetar na ramenu sjedi jedru tvom!“ – navod iz Shakespeareovog Hamleta).
Odabirom upravo jednih jezičnih jedinica umjesto drugih (npr. „jedro“ umjesto „brod“) pisac nam „govori“ nešto o vlastitom načinu pisanja.
Stoga stil možemo definirati kao način pisanja ili govorenja svojstven nekom piscu, nekoj književnoj školi ili nekoj epohi (npr. Matošev stil, barokni stil…).
Budući da je pisac slobodan izabrati jedinice jezika koje želi (jednako kao što netko bira komade odjeće koje će nositi), on može izabrati one jedinice koje najbolje izražavaju upravo ono što on želi reći, koje najbolje izražavaju njegovu individualnost.
Stoga stil možemo definirati kao izraz individualnosti.
U navedenom primjeru vidimo da je druga, Shakespeareova rečenica manje obična od prve. U njoj je teže dokučiti ono što se želi reći, a opet je sve nekako zgodno rečeno. Razlog tome su stilske figure kojima ona obiluje i koje „ukrašavaju“ tu rečenicu.
Ukrašen govor nekoć se smatrao bitnom osobinom književnosti. Popisivala su se i razvrstavala sredstva lijepog pisanja, koja su se nazivala figurama.
Stil i figure nekoć je proučavala stara retorika, a danas se njima bavi stilistika.
GLASOVNE FIGURE (figure dikcije)
Asonancija – nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili efekta (pr. „oko sokolovo“, jesenje veče“).
Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi (pr. „Vijavica. Vjetar vije.“).
Onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode (pr. „graktati“).
Anafora – znači ponavljanje riječi na početku stihova.
Epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova.
Simploka – ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje riječi i na kraju i na početku stihova.
Anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućeg.
FIGURE RIJEČI ILI TROPI
Tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi.
Metafora – naziva se skraćenom poredbom, tj. takvom poredbom u kojoj se ne kazuje što se sa čime uspoređuje nego se jedino izriče drugi član poredbe. Metaforom se značenje jedne riječi prenosi na drugu riječ prema načelu sličnosti.
Primjerice, umjesto da kaže „sok koji je crven kao krv“, pjesnik će reći:
Iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
A. B. Šimić: Gorenje
Metonimija – figura kod koje se značenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima. Umjesto jedne riječi koja označava određeni pojam upotrebljava se druga riječ koja je u nekoj stvarnoj vezi s prvim pojmom (pr. „Pero je snažnije od mača“ – misli se kako je pisanje snažnije od ratovanja).
Personifikacija – figura u kojoj se stvarima, pojavama, predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine.
Sinegdoha – figura u kojoj se dio uzima za cjelinu (pr. „Nemam ni kune“ – ne misli se da govornik nema jednu kunu nego da nema uopće novaca).
Eufemizam – označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima (pr. „šepavi“ za vraga, „veseo“ umjesto pijan).
Epitet – riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, bića ili osobe (pr. „Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi“ – T. Ujević: Jablani).
Stalni epiteti pridaju se određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u djelu. Služe kao vrsta stalne ukrasne karakterizacije, osobito u usmenoj epici (pr. „divni Ahilej“, „brzonogi Odisej“ – Homer: Ilijada i Odiseja).
Alegorija – produžena metafora, tj. upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamijenimo pojmovima, ustanovivši tako na što se one zapravo odnose. Basna se, primjerice, u potpunosti zasniva na alegoriji.
Simbol – zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom.
Stalni simboli rabe se u cjelokupnoj kulturi i književnosti (pr. „križ“ znači kršćanstvo, „bijela golubica“ mir).
Pjesnički simboli upućuju na značenje koje je shvatljivo tek u okviru pojedinog djela ili opusa nekog pjesnika.
FIGURE MISLI
Poredba – nastaje kada se nešto s nečim uspoređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovno nisu neposredno uočljive
Antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. («Sit gladnu ne vjeruje.»)
Ponekad su rečenice u kojima se ona nalazi povezane sintačtičkim paralelizmom:
Tijesan mi bijaše vijek, velebna bješe mi duša.
J. P. Kamov: Ledeni blud
Slavonska antiteza – posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora (usp. početak «Asanaginice»).
Hiperbola – svojevrstan način poredbe . To je figura preuveličavanja radi naglašavanja određenog stava prema predmetima, pojavama ili radanjama: «Rekao sam ti tisuću puta»
Litota – figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveličavanja, ona umanjuje i ublažuje jer prvi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: «Neće ti tamo biti loše.» (U značenju: «Bit će ti jako dobro.»)
Gradacija – nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli:
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
A. G. Matoš: Utjeha kose
Kod gradacije razlikujemo klimaks i antiklimaks, koji znače nizanje riječi od najslabije do najjače i obrnuto.
Ironija – pjesnička figura putem suprotnosti; misli se zapravo suprotno od onoga što se kaže. («Ti si mi krasan prijatelj!»)
Sarkazam – okrutna, gorka i zajedjiva poruga, najčešće u obliku ironije koja potpuno obescjenjuje ono što se ironizira:
I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.
D. Cesarić :Vagonaši
Paradoks – figura u koj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju odnosno vjerovanju.
Paradoks se obično pojavljuje u vidu protuslovnog zaključka koji, međutim, upozorava na dublji smisao onoga što je rečeno («Znam da ništa ne znam» Sokrat).
Oksimoron – posebna vrsta paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba: «mudra ludost», «rječita šutnja», itd.
Zaljubljen u ljubav
- TEMA- ljubav (o voljenoj ženi sjedinjuju
Se osjećaji koje pobuđuje: priroda, životinje
Drugi ljudi, radosni trenuci,sve što pjesnik voli)
Ljubav je osjećaj koji oplemenjuje.
- Voljena žena: prsti, struk, kosa, vrat, hod, pjesn. Ideal ž.
- Imena: vidra, lasica, jegulja, janje....
- Strofična pjesma, slobodan stih, opkoračenje i
Prebacivanje usporuje ritam.
- Uporaba perifekata:ljubav propada prošlosti, tužno,sjetno ras.
- Stilske figure:poredba, metafora, reducirane inter punkcije.
Tema: Slika hrvatskog čovjeka i hrvatskog krajolika.
Glavna misao: Hrvatskom čovjeku je najvažnija domovina i njegov dom
Sadržaj :Najpoznatija Mihanovićeva a i najomiljenija pjesma je hrvatska himna "Lijepa naša" kojoj je izvorni naziv "Hrvatska domovina".
Postala je himnom 1891.godine, a kao državnu himnu potvrdio ju je Hrvatski Sabor 21. prosinca 1990. godine u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Prvi put je objavljena 1846.godine u časopisu "Danica".
Mihanovićeva pjesma skladno je cjelovito lirsko ostvarenje koje prožimlje iskren i spontan rodoljubni osjećaj građen na slikama hrvatskog čovjeka i karakterističnog hrvatskog krajolika.
"Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!"
"Bistre vode,bistre oči:"
"Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina".
Iako ne opisuje sve hrvatske krajeve, to je pjesma sve hrvatska po svom duhu i vezanosti hrvatskog čovjeka uz ono što mu je najmilije i na čemu zasniva svoj pojam domovine, a to je njegov dom.
"Teci, Sava hitra, teci
Nit' ti Dunav silu gubi
Kud li šumiš, svetu reci:
Da svog' doma Horvat ljubi."
"Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srdce bije!"
Kroz četrnaest strofa svoje pjesme pjesnik gradi lirsku panoramu narodnog života
ANTUN MIHANOVIĆ (1796-1861.)
1. Horvatsku domovinu je Mihanović objavio u « Danici» 1835. godine. 1846 uglazbio ju je Josip Runjanin, a hrvatskom himnom proglašena je 1891. godine.
2. VRSTA PJESME: domoljubna pjesma
3. TEMA PJESME: (TEMA je predmet neke rasprave ili umjetničke obrade. To je «ono o čemu se govori»)Ljubav Hrvata prema domovini, njenim ljepotama i slavnoj prošlosti, hrabrost i odvažnost hrvatskog naroda, koji se uvijek diže i brani, ako mu je ugrožena sloboda u domovini.
4. MOTIVI PJESME: (MOTIV je misao vodilja, dio teme umjetničkog djela. Motiv je najmanja tematska jedinica. Motiv je najmanji dio književnog djela koji zadržava neko relativno samostalno značenje u okviru teme.)
v Opis krajolika-prirodne ljepote Hrvatske, bogatstvo ravničarskih i planinskih krajeva
v Opis ljudi-blagih, dobrih i ponosnih ljudi
v Sloboda(5-6 strofa)
v Ljepota života(5-6 strofa)
v Ponos
v Jedinstvo prirode i čovjeka
v Poziv na borbu
5. KOMPOZICIJA PJESME: 14 strofa od 4 stiha(KATRENE)- 7 cjelina sa po dvije strofe
-1, 2 strofa idilično opisuju domovinu, po uzoru na dubrovačku poeziju
-3, 4 strofa opisuje jedinstvo prirode i čovjeka
-5, 6 strofa opisuje život običnog seljaka i ponos zbog slobode i mira u domovini
-7, 8 strofa opisuje veliki prostor i veliko veselje raspjevanih ljudi
-9, 10 strofa najavljuju opasnost i rat, želju za borbom za slobodu
-11, 12 strofa objašnjava da nakon tuge dolazi veselje, da je žrtva palih uzvišena
-13, 14 strofa u kojima pjesnik poručuje rijekama da svijetu kaže da HRVAT VOLI SVOJU DOMOVINU!
v U PRVE 4 STROFE-daje najznačajnije karakteristike domovine, odgovora na pitanje zašto je voli
v OD 5 STROFE detaljno opisuje tipične slike iz hrvatskog života, pokazuje da tu žive radosni sretni ljudi, vrijedni i raspoloženi za pjesmu i životnu radost
v OD 10 STROFE najednom dolaze teški, ratni dani, Hrvati idu u boj, mnogi ginu ali sloboda je očuvana
v 13 I 14 STROFA- poanta pjesme
6. POANTA PJESME: (POANTA je misaoni zaključak pjesme, poruka pjesme) Pjesnik poručuje rijekama neka teku svijetom s porukom da svoju domovinu Hrvat voli dok je živ! Rijeke neka prenose i ljubav palih sinova za domovinu i poruku da niti jedna žrtva nije mala niti uzaludna ako je za slobodu, jer nju neće Hrvat nikada nikome dati!
7. OSNOVNA PJESNIKOVA PORUKA: jest da domovinu moramo shvatiti kao onaj određeni prostor u kojem se najjače formiraju sve naše vrijednosti. Boreći se za slobodu svoje zemlje, borimo se za slobodu uopće. Domovina, koja obuhvaća sve vrijednosti jedne određene zajednice, najrealnije je mjesto za ostvarivanje i potvrđivanje vlastite ličnosti.
8. DOJAM PJESME: domoljubni, svečani, djeluje uzvišeno. Ona je freska cjelokupnog hrvatskog života. Domovinu doživljavamo kao da je čitavu, i u njenoj vremenskoj i prostornoj sveobuhvatnosti gledamo svojim očima!
9. KLJUČNA RIJEČ je domovina -bogata pridjevima «lijepa», «naša»,
10. FUNKCIJA PEJZAŽA je veličanje i izdizanje domovine-pjesnik zapaža sve ljepote njezinih predjela, kao da se geografski prošetao Hrvatskom. Pejzaž postaje sinonim-istoznačnica pojma zemljopisne domovine, u općem, nacionalnom značenju.. Pjesnik pažnju obraća i ljudima, usporedbe gradi na prirodnim ljepotama «RUJNA LICA, RUJNA VINA», a te paralele su istovjetne, daju nam određeni način života-i sliku žetve, i pastira, i idiličnu sliku života, koju remeti opasnost rata. »BURA, MAGLA»(11 STROFA) su tamni motivi odlaska u rat. U sebi nosi nešto svečano. Iza rata slijedi obraćanje majkama koje su izgubile svoje sinove i poruka da se uz tugu i vesele jer su pali za slobodu naše domovine.
Osnovni podaci o autoru:
Ranko Marinković je rođen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-otočkom ili gradskom, građanskom ili malograđanskom svijetu. Djela su mu prožeta crnim humorom, ironijom i tragičnim shvaćanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”...
Najosnovnije crte fabule:
1. slika
U maloj župi u Dalmaciji svećenici pokušavaju razbiti monotoniju malog mjesta i jedan od najmlađih, don Jere smišlja način na koji bi učvrstio vjeru naroda. Zamišlja kako bi bilo dobro zamjeniti kip bogorodice s živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u postojanje Boga. Ostali svećenici se baš i ne slažu s tom idejom ali ipak pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obližnjeg samostaana da mu pošalje jednu opaticu, i jednog jutra stiže Magdalena. Prije nje toga jutra u biskupiju dolazi i čovjek po imenu Rikardo Kozlović alias Floki Fleche. On priča svećenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio mehanizam koji pokreće Isusovao tijelo, koje izgleda kao da je živo. Želi da ga svećenici prikažu narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra takvo djelo oskrvnućem prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga Magdalena stiže u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu priča kako se zaredila i priča o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju ispada da je Kozlović Magdalenin otac.
2. slika
Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumeći Madonu. Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvlači i traži od njega da što prije predstavi kip Biskupu koji je za nj jako zainteresiran. Kozlović odlazi da uredi kip.
3. slika
Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj sebi. Don Jere koji već duže vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne želi to priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila više kose nego prije, a to bi ljudi mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponašanja, a sve zato što joj ne može otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane ulazi. Don Jere i don Zane se svađaju, a don Zane mu kaže da se Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslužiti večernjicu.
4. slika
Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije večernjice. Svi ljudi su već izašli iz crkve osim Kozlovića i žene koja moli za svoga sina. Kozlović gleda u Gloriju, a ona svijesna svoga zadatka ignorira oca. Žena ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme želi zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovića van, ali Kozlović se neda. On tvrdi da je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i uvjerava Kozlovića da to nije Glorija nego kip. Kozlović krene prema vratima, ali zastane i kaže kako je to nekad bila njegova kći, ali ju je sada izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere priđe oltaru i u molitvi se ispriča gospi: “ Gospo, sagriješio sam teško, oprosti. To je bilo za tvoju čast i slavu. Oprosti. ” Uto uđe don Zane i ništa ne rekavši prijekorno pogleda don Jerea.
5. slika
Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena plače. On ju kori zato što je proplakala pred ocem, a ona se pravda:” Rođeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip! Gledala sam kako mi se starac muči, kako vas na koljenima moli za jednu moju riječ, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ništarija, bez i jedne suze u oku!” Ona ga pita zašto joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije želio da joj se vrati ljubav za “onim” životom. Ona mu na to priznaje da ga voli, ali on ipak ne želi potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi Tomo noseći novo raspelo. Don Jereu objašnjava da ga je biskup kupio od Kozlovića. Tad dolazi i žena koja je molila za svoga sina. Toma objašnjava da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato što je ženi dala lažnu nadu, a ona sada želi samo vidjeti svoga oca. Kozlović nato provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere još dugo ostaje sam i u napadu bijesa razbije raspelo.
6. slika
Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi priča sa Tonijem, jednim od klauna. Kaže mu kako više ne može moliti, kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Priča mu kako je prije sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene točke otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je čula glas:” Pazi! Pazi!” Toni ju razuvjerava, a ona kao da nešto predosjeća traži od Tonija da prenese poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi Kozlović. On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri. Ponavljaju još jednom neke datalje o točki i on odlazi. Dolaze četri klauna i zabavljaju je. U završnom dijelu točke netko pokuca na vrata. U sobu ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je don Zane dobio Biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na živcima” i da je ovdje na lječenju, te je došao kada je vidio plakat. Zatim joj kaže kako je uništio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kaže joj da će tražiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede točku, ali uto u sobu ulazi Kozlović. On ne želi poslušati don Jeru, što zato što mu ne vjeruje, što zato što je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u gledalište i krene izvesti točku. Toni moli Kozlovića da zaustavi točku jer je Glorija rastresena, ali Kozlović ni njega ne posluša. Glorija pada i umire. Kozlović ni ne plače za njom, već joj samo gladi lice i popravlja joj kosu. Orkestar zasvira posmrtnu koračnicu, a četri klauna iznose Gloriju. Don Jere ostaje sam i zaplače, a zastor se spušta svršavajući tragediju.
Likovi:
sestra Magdalena (Glorija Fleche)
Rikardo Kozlović (Floki Fleche)
Biskup
don Jere
don Zane
Toma
majka
Toni, Bimbo, Bepp i Kock- četri klauna
Karakterizacija likova:
Glorija je žena sa dva života, ali nije kako sama kaže “bludnica”. Ona unatoč poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana, prihvaća taj samostanski, strogo vjerski život. Svoju želju da ga napusti uspješno potiskuje sve dok se svojim čistim srcem ne zaljubi u don Jerea. Njezina ljubav je čista i iskrena, ali se don Jere ne usuđuje otvoreno priznati da je voli. On se boji priznati tako nešto, jer nema onu unutrašnju snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kaže da je voli on je stalno kori, vječito pronalazi pogreške u njenom ponašanju, izgledu... Iako se na početku čini da Kozlović bezgranični voli svoju kći, iz zadnje slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna želja za Glorijom postoji većinom zato što bez nje cirkus propada. Don Zane je stariji čovjek, koji je zbog svog životnog iskustva obično u pravu, ali ipak se on i don Jere vječito svađaju oko ovog ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje dobro promišljene i razrađene.
Mjesto i Vrijeme u djelu:
Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.
Tema djela:
Neostvariva ljubav između svećenika i redovnice.
Ideja djela:
Dokaz da ljudska dijela nisu uvjek dobra, iako su učinjena s plemenitim ciljem.
Sukobi:
Glavni sukob je ljubav između don Jere i Magdalene i vjera koja takve veze zabranjuje. Drugi sukob je između Magdalene i Jagode tj. Glorije odnosno sukob vjerskog života i svijetovnog života.
Simboličnost:
Cirkus u ovoj drami ne postoji slučajno, već zato da bi se crkvena “čuda” mogla prikazati kao cirkusarije.
< | travanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST-PIŠE PROFESORICA I MAMA
">
MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj
Molitva djeteta da bude televizor
Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.
Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.
Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.
A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.
Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.